Stjepo Bartulica o zlostavljanju u Crkvi: Gledamo posljedice “homoseksualne subkulture” stvorene među klerom

Ante Pavić

„Mainstream mediji s pravom  izvješćuju o ovom skandalu, ali ne ističu činjenicu da se homoseksualni stil života u nekim sredinama ne samo tolerirao, nego i poticao. Autor Michael Rose u knjizi „Good bye, good men“, detaljno opisuje kako se 60-ih i 70-ih godina u nekim sjemeništima sustavno poticalo ređenje svećenika s homoseksualnim sklonostima,dok se druge obeshrabrivalo. Sad vidimo posljedice toga“, komentirao je Stjepo Bartulica za katolički portal Bitno.net rezultate najsvježije istrage u SAD-u koja je otkrila da je stotine svećenika Katoličke crkve godinama zlostavljalo tisuće djece u samo jednoj američkoj državi – Pennsylvaniji.

Stjepo Bartulica, zvijezda konzervativnog pokreta u Hrvatskoj, član Opus Deia, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, te bivši savjetnik bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića i kratkotrajnog prolaznog premijera Tihomira Oreškovića, koristi se pogrešnom uzročno-posljedičnom vezom, miješajući kruške i jabuke, čime je razvodnio zločine nad djecom koje je počinio dio katoličkog klera.

Izjednačavanje homoseksualnosti sa zlostavljanjem djece predstavlja jasan primjer neznanja i pokušaja da se odgovornost prebaci na potpuno krivo mjesto.

Naime, veza između seksualne orijentacije neke osobe i seksualnog zlostavljanja djece, prema svim relevantnim istraživanjima – ne postoji. Ni jedno empirijsko istraživanje ne dokazuje da će homoseksualne ili biseksualne osobe u većem broju seksualno zlostavljati djecu u odnosu na heteroseksualne osobe.

Nepotrebne debate

Kalifornijsko sveučilište Davis objavilo je cijeli popis znanstvene literature koja ne samo da pobija Bartuličine besmislice, nego navode da sva relevantna istraživanja navode da  se seksualni zlostavljači djece i tinejdžera i ne mogu jasno opisati kao homoseksualci, heteroseksualci ili biseksualci u uobičajenom smislu jer oni zapravo u velikoj većini slučajeva nisu u stanju ostvariti zrelu emocionalnu ili seksualnu vezu s odraslom osobom. Umjesto na spolu, njihova se seksualna privlačnost temelji na dobi. Takve osobe, koje najčešće karakterizira fiksacija, privlače djeca i tinejdžeri, a ne muškarci ili žene. I dok se zreli homoseksualni, biseksualni ili heteroseksualni odnos temelji na obostranom pristanku partnera, pri seksualnom odnosu s djecom zbog njihove (ne)zrelosti ne može se raditi o obostranom pristanku pa se radi o iskorištavanju pozicije autoriteta, u ovom slučaju religijskog.

Štoviše, zbog jasnog i dokumentiranog nepostojanja bilo kakve veze seksualne orijentacije i seksualnog zlostavljanja djece, u komentaru znanstvenog članka „Jesu li djeca u riziku da će biti seksualno zlostavljana od strane homoseksualaca“, objavljenog u znanstvenom časopisu Pediatrics, navodi se da „nepotrebne debate o homoseksualcima kao zlostavljačima djece samo ometaju zakonodavce i javnost u rješavanju istinskog problema zlostavljanja djece“.

Osim toga, u svijetu nije objavljeno mnogo članaka na temu povezanosti homoseksualnosti s pedofilijom iz jednostavnog razloga što je ozbiljnim znanstvenicima sasvim  jasno nepostojanje bilo kakve veze seksualnog zlostavljanja djece sa seksualnom orijentacijom.

Pedofilija i zlostavljanje

Svećenike koji zlostavljaju djecu često se naziva i pedofilima, iako to ne mora biti slučaj pa je terminološka zabuna čest slučaj. Naime, pedofilija je poremećaj seksualnih sklonosti od kojeg osoba doživljava djecu pretpubertetske kao seksualno uzbuđujuće i koji postižu seksualno uzbuđenje maštanjem o seksualnoj aktivnosti s pretpubertetskom djecom ili stvarnom seksualnom aktivnošću s njima (Ordinacija.vecernji.hr). Pedofili su uglavnom muškarci. Postoji i termin hebefilije, odnosno pojam koji se ponekad koristi da bi se opisala privlačnost prema adolescentima ili djeci koja su dosegla pubertet. Međutim, pedofilija ne mora dovesti i do seksualnog zlostavljanja djece pa se u znanstvenim radovima pedofilija i seksualno zlostavljanje djece koriste u različitim značenjima.  I dok pedofilija ili hebefilija kao takvi spadaju u terminologiju psihologije, seksualno zlostavljanje djece koriste se za opisivanje stvarnog seksualnog kontakta između odrasle osobe i nekoga tko nije dosegao zakonsku dob. Na primjer, žrtve seksualnog zlostavljanja svećenika uglavnom su adolescenti. U tom kontekstu, potonji se nazivaju djecom, iako mogu biti tinejdžer.

Brojne konzervativne grupe tvrdile su da znanstveni podaci podupiru mišljenje da su pedofilija i homoseksualnost povezani, najčešće se pozivajući na znanstveni članak Timothy J. Daileya „Homoseksualnost i zlostavljanje djece“ kojeg je promovirala konzervativna udruga Vijeće za obiteljska istraživanja (FRC).  Članak citira 76 različitih znanstvenih radova, ali se pomnijim iščitavanjem Daileyevog članka ispostavilo da je citirao znanstvene članke koji su ili patili od metodoloških pogrešaka ili je uzimao samo nepotpune dijelove članaka koji su njemu odgovarali pa su stoga navodili na krivi zaključak. Rezultat je bio povlačenje članka sa stranica FRC-a.

Ovo, naime, nije prvi put da vrh Katoličke crkve i ljudi bliski njima povezuje homoseksualnost sa zlostavljanjem djece u svojim redovima. Svojedobno je državni tajnik Vatikana Tarcisio Bertone izazvao skandal, koji je na neko vrijeme ohladio odnose s Francuskom, izjavom da je pedofilija striktno povezana s homoseksualnošću,

Osim toga, ove netočne tvrdnje nisu isključivo vezani za Katoličku crkvu, nego sve veće konfesije izjednačavaju homoseksualnost s pedofilijom, pa je tako i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej skandalizirao izjavom da je homoseksualizam kao i pedofilija.

Nedovoljna spremnost Katoličke crkve da se bori sa seksualnim zlostavljanjem unutar svojih redova, masovnim zataškavanjem zločina i korištenjem potpuno krivih argumenata prebacujući odgovornost za vlastite grijehe na „sumnjivu“ seksualnu orijentaciju, štete isključivo Crkvi pa ima sve manje utjecaja u državama u kojima je dugo utjecala na društveno-politička kretanja. Seksualno zlostavljanje djece od strane svećenika događa se na svim kontinentima pa tako i u Hrvatskoj.

Neki od njih su čak i dobili nagrade hrvatskih svjetovnih vlasti.

Potpora svjetovne vlasti

Za razliku, primjerice, od Francuske, čija svjetovna vlast zahladi odnose s Vatikanom kad dogmatski izjednači pedofiliju s homoseksualnošću, odnosno kad izjednači poremećaj s normalnom seksualnom orijentacijom, vlast u Hrvatskoj čak potiče takva izjednačavanja (da ne podsjećamo opet da je Bartulica bio savjetnik nositelja izvršne vlasti)  pa je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović bila pokroviteljica skupa »Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti« u organizaciji udruge U ime obitelji na kojem je homoseksualnost izjednačena s pedofilijom i zoofilijom.

I dok dio crkvenjaka opravdanje za zločine vlastitog klera traži na krivom mjestu, u tom očajničkom pokušaju da spere svoje grijehe prebacujući je na druge, svi su zaboravili na one kojima najviše treba pomoć – žrtve seksualnog zlostavljanja.

Studija koju su u Australiji proveli profesorica Freda Briggs, Russel Hawkins i Mary Williams sa Sveučilišta Južne Australije otkrila je da od 179 muškaraca koji su bili zlostavljani u dječjoj dobi ili su kasnije zbog proživljenih trauma i sami postali seksualni zlostavljači, njih 15 posto je označilo svećenike kao svoje zlostavljače. Čak 51 posto zlostavljača su bliski članovi obitelji, uglavnom očevi, poočimi ili bliski muški srodnici kad su u pitanju djevojčice, a 21 posto muških srodnika zlostavljalo je dječake. Gotovo 95 posto zlostavljana dogodilo se od strane osoba u koje su žrtve imale povjerenja.

Žrtve

Prema podacima australske udruge Braveheart koja se bavi prevencijom i pomoći žrtava zlostavljanja, žrtve seksualnog zlostavljanja u dječjoj dobi uglavnom će imati cjeloživotne psihološke i emocionalne probleme, a u odrasloj dobi razvit će ekstremno nepovjerenje prema drugima, kriveći sebe za ono što su preživjeli te je mnogo veća vjerojatnost da će i sami postati zlostavljači, ili će otići u drugu krajnost i doživjeti reviktimizaciju od strane partnera. Velika je vjerojatnost da će pomoć potražiti u alkoholu i drogi.

Prema istraživanju Steina, Goldinga, Siegel, Burnam i Sorensena iz 1988. godine, odrasli koji su preživjeli seksualno zlostavljanje u dječjoj dobi imat će dva puta veću vjerojatnost razviti neki poremećaj. Gotovo dva i pol puta je veća vjerojatnost da će razviti neku fobiju, preko 10 puta je veća vjerojatnost da će razviti panične napadaje, a četiri puta je veća mogućnost da razviju asocijalni poremećaj osobnosti. Stoga bi se svi u društvu trebali pozabaviti golemim posljedicama koje zlostavljanje ostavlja na pojedince, a onda konačno i na zajednicu. Ili riječima Katoličke crkve: trebali bi se baviti izliječenjem duše onih koji pate, a ne tražiti krivca u drugima.

 

 

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Ocjena točnosti"