Vlada i sindikati javnih službi trenutno ratuju na tri fronta. Štrajk u osnovnim školama, kojim zaposleni traže rast koeficijenata složenosti poslova za 6,11 posto sutra ulazi u trinaesti dan. Sindikat znanosti i visokog obrazovanja u štrajk kreće u četvrtak nakon što je danas propao pokušaj mirenja s Vladom. Visoko obrazovanje štrajkat će po jedan dan u svakom tjednu tražeći povećanje plaća dijela članova s najnižim plaćama, kako bi se otklonile razlike između radnih mjesta u sustavu znanosti i obrazovanja te istovrsnih radnih mjesta u sustavima javnih službi.
Istodobno su s radnicima u javnim i državnim službama otvoreni i pregovori za dodatke „krovnim“ ugovorima – Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (TKU) te Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike. Niti javne službe, a niti državne službe s vladinim pregovaračima još nisu otvorili materijalna pitanja. Prema najavi Josipa Aladrovića, ministra rada i mirovinskog sustava, do kraja tjedna trebao bi se održati pregovarački sastanak s 11 sindikata javnih službi.
No, kako je predsjednik Vlade Andrej Plenković prošli tjedan najavio da će državnim i javnim službenicima za iduću godinu ponuditi rast osnovice za obračun plaća od 6,12 posto, tako su i sindikati javnih službi iznijeli svoje startne pregovaračke pozicije. Tražit će da se osnovica u javnim službama poveća 18,3 posto, koliko tvrde da iznosi zaostajanje plaća u javnim službama za onima u privredi. Osim toga, tražit će i povećanje koeficijenata za tri posto (što traže i državne služe), kao i povratak dodatka na vjernost od 4, 8 i 10 posto za radnike s 20 i više godina staža. Koeficijenti složenosti poslova umanjeni su tri posto za vrijeme Vlade Zorana Milanovića kada su ukinuti i dodaci na vjernost. Iako su sindikati tražili ocjenu ustavnosti ukidanja dodataka na plaću za radnike s 20 i više godina radnog staža, Ustavni sud je odbio njihov prigovor.
Zahtjevi sindikata, kojima bi se pokrilo nepunih 233 tisuće zaposlenih u javnim i u državnim službama (prema podacima Ministarstva uprave od kraja lipnja ove godine i s uključenim radnicima koji rade u više sustava), proračun bi koštali oko 3,5 milijarde kuna.
Odakle zahtjev za 18 posto većim plaćama?
Kako su sindikati došli do toga da traže rast plaća za čak 18,3 posto? Izvorište cijele priče seže do davne 2006. godine kada su sindikati s tadašnjom vladom potpisali Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, prema kojem je osnovica tri godine uzastopce trebala rasti po šest posto godišnje. No, financijska je kriza te planove poremetila, te je 2009. godine Vlada Ive Sanadera uskratila obećani rast osnovice za izračun plaća, a nakon sindikalnih akcija dogovoren je dodatak Sporazumu o osnovici plaća u javnim službama. Njime je regulirano vraćanje oduzetih šest posto osnovice kada se za to steknu gospodarski uvjeti, ali je utvrđena i metodologija za postupni rast plaća kako bi se ublažilo njihovo zaostajanje za privredom. Sporazum je izmijenjen 2011. godine.
Tim dokumentom precizirano je praćenje VSS početnika u javnim službama i prosječne plaće u privredi. Pritom je VSS početnik definiran kao umnožak osnovice za obračun plaće i koeficijenta složenosti od 1,25. Odnos VSS početnika u javnim službama i prosječne plaće u privredi iz 2008. godine utvrđeni su kao ključna točka prema kojoj će se prilagođavati visina osnovice za izračun plaća u javnim službama.
Da bi se odnos VSS početnika i prosječne plaće u privredi vratio na razinu 2008. godine, prema riječima Matije Kroflina, ekonomskog analitičara Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, osnovica bi u ovoj godini trebala rasti 18,3 posto.
Sredinom listopada 2019. objavljeni su prvi podaci velikog istraživanja o plaćama koji pokazuju da visokoobrazovani radnik u javnom sektoru zarađuje 20 posto manje od radnika u gospodarstvu. Do tog podatka došao je Teo Matković, viši znanstveni suradnik s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. On je u okviru projekta Europskog socijalnog fonda „Doprinos tripartitnom socijalnom dijalogu- Perspektive tržišta rada“ istražio odnos plaća u privatnom i javnom sektoru te zaključio da prosječne plaće u značajno obrazovanijem javnom sektoru rastu sporije nego u privatnom sektoru i sporije od rasta BDP-a. Zaostajanje je bilo najizraženije u godinama fiskalne konsolidacije, između 2012. i 2014. godine, a posebno su pogođeni obrazovanje i socijalna skrb.
Javna služba nije isto što i javni sektor
S obzirom da se u javnosti nerijetko brkaju izrazi javni sektor, javne službe, državne službe nije naodmet objasniti što se iza tih naziva krije. Javne službe, prema Zakonu o registru zaposlenih u javnom sektoru, su javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu (poput zdravstva ili školstva), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Državne službe, pak pokrivaju tijela državne uprave, pravosudna tijela, stručna službe Sabora, Ureda predsjednika Republike Hrvatske, stručne službe i urede Vlade Ustavnog suda….
Javni sektor „pokriva“ državne službenike i namještenike, službenike i namještenike u javnim službama, državne dužnosnike imenovane na dužnost u državnom tijelu ili javnoj službi i pravosudne dužnosnike. Drugim riječima, terminom javni sektor objedinjene su javne i državne službe.
U javnom sektoru veće prosječne plaće, u privatnom brži rast
Gledano u cijelosti, kako navodi Matković, rad u javnom sektoru od okončanja krize sve je manje financijski atraktivan, a samo je u slučaju zaposlenika sa srednjoškolskim obrazovanjem još uvijek nešto bolje plaćen nego rad u privatnom sektoru.
U svom istraživanju on prati kretanje plaća od 2003. do 2017. godine, koristeći mikropodatke redovnog statističkog istraživanja Državnog zavoda za statistiku RAD1-G, koje se provodi godišnje prema konzistentnoj metodologiji, a od 2003. godine obuhvaća cjelokupnu zaposlenost u javnom sektoru. Centralni obračun plaća (COP) kao i JOPPD obrazac, kako se konstatira u istraživanju, u primjeni su od 2014. godine te ne mogu dati cjelovitu sliku.
„Prosječne bruto plaće kod privatnih poslodavaca ostale su niže nego kod javnih poslodavaca kroz čitavo razdoblje 2003-2017, ali se prednost javnog sektora prepolovila s početnih 28 posto na 14 posto. Između 2007. i 2009. došlo je do određenog odmicanja, ali se nakon 2011. razlika naglo smanjuje, posebno između 2011. i 2014. godine. Ovome je najviše pridonijela stagnacija plaća u javnom sektoru između 2009. i 2015. godine (pa i smanjivanje u 2013. i 2014.), dok su u privatnom sektoru plaće počele rasti već od 2011. godine, pri čemu je rast sve do 2017. godine ostao brži nego u javnom sektoru“, navodi Matković.
Među ostalim, Matković navodi i da je realna satnica u privatnom sektoru počela rasti od 2013. godine te je godinu dana kasnije nadišla razinu iz 2008. godine. S druge strane, u javnom sektoru realna plaća počinje rasti tek 2015. godine, „nakon petogodišnjeg pada, te do 2017. još ne dosiže razinu iz 2007. godine“.
VSS početnik u javnom sektoru plaćen 20 posto manje nego u privatnom
Otprije je, na temelju nekih drugih analiza kako navodi Matković, utvrđena kompresija plaća u javnom sektoru, pri čemu su plaće za osobe s osnovnim i srednjim obrazovanjem više u javnom sektoru, dok su relativno malobrojni visokoobrazovani u privatnom sektoru u pravilu imali veće plaće nego njihovi kolege s istom razinom kvalifikacije u javnom sektoru.
„Naši podaci nedvosmisleno potvrđuju postojanje ovih razlika, ali i slabljenje položaja zaposlenih u javnom sektoru s vremenom. Tako je prosječna satnica za osobe koje nisu završile srednje obrazovanje od 2015. godine postala viša u privatnom sektoru, dok se prednost u plaći osoba sa srednjom školom u javnom sektoru smanjila sa 25-30 posto na tek 10 posto u 2017. godini. Ovome je u značajnoj mjeri pridonijelo povećanje plaća za ovu skupinu zaposlenih u privatnom sektoru“, navodi Matković. Dodaje da su visokoobrazovani u javnom sektoru već početkom promatranog razdoblja imali u prosjeku nešto niže satnice nego visokoobrazovani u privatnim tvrtkama (3 posto VŠS, 9 posto VSS), ali se u narednih petnaest godina to zaostajanje bitno povećalo, uz izuzetak konvergencije od 2007-2009. godine (i u 2017. godini).
„Tako je u 2017. godini u prosjeku sat rada prvostupnika (VŠS) bio plaćen 12 posto, a osobe za završenim sveučilišnim studijem ili magisterijem struke čak 20 posto niže nego u privatnom sektoru“, navodi se u istraživanju. Uspoređujući samo plaće visokoobrazovanih, Matković navodi da više prosječne satnice nego u privatnom sektoru ima jedino zdravstvo, ali ta prednost snažno opada u promatranom petnaestogodišnjem razdoblju.
Samo zaposlenici sa srednjim obrazovanjem bolje zarađuju u javnom, nego privatnom sektoru
Plaće VSS-a u znanosti i visokom obrazovanju, od kojih najveći dio ima doktorate znanosti, kroz čitavo se promatrano razdoblje kreću oko prosjeka za visokoobrazovane (-5 posto do +7posto). Slična je početna pozicija i zaposlenih u upravi i obrani, ali se ona bitno kvari do 2006. godine, a potom nakon 2012. godine. Unatoč manjem poboljšanju u 2017. godini, plaća po satu zaposlene osobe u državnoj upravi u prosjeku je manja za 16 posto nego osobi iste razine kvalifikacije u privatnom sektoru. Zaostajanje plaća visokoobrazovanih u socijalnoj skrbi te osnovnom i srednjem obrazovanju izuzetno je visoko od početka promatranog razdoblja.
„Uz, u prosjeku 40 posto nižu satnicu nego u privatnom sektoru, ne čudi izostanak prijava potencijalnih profesora koji imaju zvanja tražena u inozemstvu i kod privatnih poslodavaca“, zaključuje Matković navodeći kako od 2015. godine još jedino zaposlenici sa srednjim obrazovanjem mogu očekivati višu plaću u javnom nego u privatnom sektoru, dok je ona za osobe s diplomskim studijem u prosjeku čak za petinu niža.
