Postoji li utrka u naoružanju između Hrvatske i Srbije?

Dunja Obajdin

Nakon zajedničke srpsko-ruske vojne vježbe ‘Slovenski Štit’, održane 20. listopada 2019., na koju su Rusi donijeli sustave PANCIR-S i S-400, u Hrvatskoj su odjeknuli naslovi poput: ‘Najmoćniji ruski raketni sustav stigao u Srbiju. Vojni analitičar: Mi ovim šaljemo vrlo jasnu poruku, ali sa Zapada će stići neugodna pitanja‘, ‘Sa zastrašujućim sustavom S-400 Putin preko Vučića prkosi Euorpi‘, ‘SAD zabrinut zbog mogućnosti da Srbija kupi rusko oružje‘, ili ‘Putin im poslao S-400: Može srušiti avion iznad Zagreba’. Iz takvih medijskih napisa mogu se iščitati tri implikacije: 1.) Srbija je vojno snažna, 2.) Srbija provodi vojnu suradnju s Rusijom, i 3.) Srbija predstavlja prijetnju Hrvatskoj. Provjerili smo u kojoj su mjeri ove tvrdnje činjenično utemeljene.

Je li Srbija vojna sila?

Prema godišnjem istraživanju ‘Global Firepower’, koje u obzir uzima 55 različitih faktora, Srbija je rangirana kao 79. vojna sila na planeti. Za usporedbu, Grčka je zauzela 28., Rumunjska 40., Bugarska 49., Mađarska 55., a Hrvatska 70. mjesto.

Po pitanju vojne opreme, Srbija raspolaže većim brojem zračnih (106 naspram 79) i zemljanih (1071 naspram 669) vojnih vozila od Hrvatske, ali, kako je vidljivo iz popisa naoružanja sa službene web-stranice Vojske Srbije, većina toga potječe iz Jugoslavije. Zbog dotrajalosti postojeće opreme, Srbija je 2017. krenula u razvoj i nabavu nove opreme. Na strani domaće industrije, suočena je s korupcijom, stečajevima, i substandardnom zaštitom u proizvodnji municije. Uz to, mnogi projekti, poput proizvodnje vlastite bespilotne letjelice, stoje u mjestu, pa se oprema uglavnom obnavlja stranim donacijama. Prema podatcima iz kolekcije Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI) o međunarodnoj trgovini oružjem, najveća donacija za 2018. došla je iz Rusije u obliku 10 helikoptera, 30 oklopnih vozila, pet borbenih i jednog transportnog aviona, te 30 tenkova. Međutim, dio donacije (sedam helikoptera, 20 oklopnih vozila i 30 tenkova) kasni, a avionima je već 2018. radi zastarjelosti bilo potrebno produžiti rok trajanja. Prema procijeni portala tangosix, obnova zrakoplovstva mogla bi koštati do 185 milijuna eura.

Kako će se ti troškovi pokriti nije poznato, ali prema analizi Radija Slobodna Evropa, vojni proračun je 2018. porastao sa 600 na 700 milijuna eura, pri čemu gotovo pola otpada na plaće i socijalna davanja. Usprkos rastu od 9%, predsjednik Vojnog sindikata Republike Srbije Novica Antić za Radio Slobodna Evropa tvrdi kako su plaće i dalje ispod zakonski propisane osnovice, te upozorava na odljev obrazovanih kadrova u inozemstvo i privatni sektor.

S obzirom na navedeno, teško je zaključiti da je Srbija vojna sila, s čime se slaže i mirovni aktivist Gordan Bosanac: „Mislim da Srbija kao i sve druge zemlje na zapadnom Balkanu samo koristi vojsku zbog propagandnih razloga kako bi zastrašivala druge. U stvari, kada se malo bolje pogleda što je to danas vojska Srbije, kao i hrvatska vojska, vidi se da se tu ne radi ni o kakvim silama, već o malim provincijalnim vojskama.“

Koliko Srbija surađuje s Rusijom?

Prema istraživanju Instituta za evropske poslove Srbija je 2018. primila donacije opreme u vrijednosti od 2,5 milijuna eura. Najveći donator nije bila Rusija, već SAD sa 2,4 milijuna, a nakon njega slijede Norveška, UK, Češka i EU. Također, navode da je od 2012. Srbija sudjelovala u 11 vojnih vježbi s NATO-om i 98 vježbi s individualnim zemljama-članicama NATO pakta.

Na pitanje zašto se u Srbiji stvara dojam vojne suradnje s Rusijom, Ozren Žunec, profesor na katedri vojne sociologije FFZG-a, odgovara: „Srbija ima jedan veliki problem koji ulaskom u EU treba riješiti, a to je Kosovo. Vučić bi vjerojatno bio najsretniji da može podijeliti Kosovo, ali to mu nitko neće dozvoliti, pa ni Rusi, čisto jer bi se time stvorio međunarodni skandal kojim bi se oni onda morali baviti, a apsolutno im nije u interesu. Sad, kako Europa ima samo jedan odgovor, a to je ‘priznajte Kosovo’, onda mu ne preostaje drugo nego da preko Rusa stvara situaciju gdje mu EU nije jedini saveznik. Radi se u biti o političkoj igri ucjena, gdje realni podatci, realni tokovi donacija i tako dalje, jednostavno nisu bitni.“ Zašto se ideje o rusko-srpsko vojnoj suradnji prenose u Hrvatskoj? Ozren Žunec smatra: „zato jer je to Putin, jer je to Rusija, to nije naš saveznik. Morate ga prozvati, puhati na hladno, to je politička igra.“

Predstavlja li Srbija prijetnju Hrvatskoj?

Žunec na to pitanje odgovara vrlo jasnim ne. „Može li Srbija vojno intervenirati na Kosovo u smislu da se dio Kosova odcijepi i pripoji Srbiji? To baš i nije izvedivo iz političkih razloga. U BiH isto sumnjam da srpska vojska može išta učiniti, također iz političkih razloga. Rat s Hrvatskom je apsolutno isključen, kao i ovo prije navedeno, a s drugima ne može zaratiti jer s njima nema nikakvih problema.“

Ipak, Gordan Bosanac tvrdi da „postoji neka mrtva trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske gdje se često referiraju jedna na drugu. Ne samo u naoružanju nego općenito u militarizaciji obje zemlje.“ Međutim, Žunec ističe kako „nitko tu ne gomila oružje, nego je to sve redovna nabava stvari koje vojska treba imati.“

Može li se govoriti o zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa ovisi o tome gleda li se materijalno stanje dvije vojske, ili diskursi koji obavijaju njihovo djelovanje. Što se tiče materijalnog stanja u Hrvatskoj, Žunec objašnjava: „mi smo iz rata izašli sa sredstvima zaplijenjenim od JNA i ta su sredstva još jednim dijelom u uporabi. To je apsurdno, to su stara sredstva koja nisu kompatibilna s NATO standardima i mora ih se obnoviti.“ Kao što pokazuje primjer izgradnje obalnog ophodnog broda ‘Omiš’ Brodosplita, obilježen propuštenim rokovima, domaća vojna industrija vjerojatno ne može sama sprovesti modernizaciju, zbog čega opremu uglavnom obnavljamo američkim donacijama. Pošto se uz donacije i druge projekte nadovezuju i financijske obveze, proračun MORH-a raste. U 2018. proračun je rastao za 10% , to jest na 4,08 milijardi kuna, da bi 2019. dosegao okruglih 5 milijardi kuna (Hina/Index). Ipak, u analizi za OBRIS, Igor Tabak pokazuje kako je impresivna brojka od 10% upitna. Kao prvo, porast od 10% odnosi se na osigurana sredstva za 2018., dok su iskorištena sredstva bila manja nego 2017. godine. Drugo, kupovina borbenih aviona uvrštena je kao stavka proračuna i 2018. i 2019. godine, iako na kraju nije realizirana. Treće, 2018. su u proračun uvrštene mirovine veterana, što je preko noći podiglo ukupni iznos izdavanja. To je Hrvatsku približilo ukupnom iznosu vojnog proračuna od 2% BDP-a kojega zahtijeva NATO, ali ju je zato sa 9,45% budžeta namijenjenog opremi bacilo na predzadnje mjesto po modernizaciji. S time na umu, bilo bi teško zaključiti da Hrvatska kroz realnu vojnu potrošnju, proizvodnju ili naoružanje zaoštrava odnose u regiji.

S druge strane stoje tvrdnje da je Hrvatskoj Vojsci ‘vraćen sjaj iz Domovinskog rata’ koje se može naći u MORH-ovoj brošuri o uspjesima sadašnje vlade, intervjuima i govorima ministra obrane Damira Krstičevića. Prema Gordanu Bosancu: „već sada vidimo mit o pobjedničkoj hrvatskoj vojsci“ i „iracionalno i na temelju mita lupanje brojki“ zbog kojih je „propuštena prilika da se područje zapadnog Balkana demilitarizira.“ Slično primjećuje i OBCT, talijanska ne-vladina organizacija koja se u suradnji sa Sveučilištem u Torinu bavi monitoringom jugoistočne Europe, a za koju Francesca Rolandi piše: „(u Hrvatskoj) je selektivna reinterpretacija prošlosti doživjela snažan povratak kao razlog internih podjela, potičući govor mržnje i služeći kao oglasna ploča za anti-progresivne vrijednosti.“  Kako objašnjava, to vodi zaoštravanju među-etničkih odnosa, što potvrđuje i podatak da je, prema izvješću pučke pravobraniteljice za 2018. godinu, broj zabilježenih prijetnji i vrijeđanja Srba ili srpskih institucija u Hrvatskoj porastao sa sedam u 2014. na 105 u 2018. (iako je broj fizičkih napada pao, što pravobraniteljica navodi kao pozitivnu tendenciju).

Otvoreni sukob između Hrvatske i Srbije je, dakle, s obzirom na prisutnost supra-nacionalnih institucija, praktički nemoguć. Međutim, atmosfera militarizacije u društvenom kontekstu rastuće netolerancije i relativizacije prošlosti ipak predstavlja razlog za brigu. U Hrvatskoj, to znači reaktualiziranje Domovinskog rata i uz njega vezanih tenzija sa Srbijom. U Srbiji se slične tendencije ispoljavaju kroz fokus na ‘terorizam na Kosovu i Methoiji’ (vidljiv i u strategiji obrane Republike Srbije za 2019.), koji Gordan Bosanac opisuje kao „gorivo koje je (Vučiću) potrebno da riješi unutar-politička pitanja i da se održi na vlasti.“  Prema njemu, naglašavanje vlastite vojne sile u tandemu sa strahom od susjeda funkcionira „isključivo kao dnevno-politički PR i s jedne i s druge strane“, ali upozorava da „kad takav PR padne na plodno tlo on može mobilizirati ljude.“

*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

 

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Analize"