U zadnjim satima kampanje uoči nedavnih predsjedničkih izbora, pred sam početak posljednje od tri predizborne debate između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, na društvenim mrežama objavljena je Milanovićeva pristupnica Savezu komunista Jugoslavije. Dokumente koji sugeriraju da je Milanović bio član SKJ objavio je na svojoj Facebook stranici Bože Vukušić, bivši predsjednik Počasnog Bleiburškog voda koji je tijekom života surađivao s nizom organizacija ekstremne desnice, a u Njemačkoj je bio pravomoćno osuđen zbog ubojstva. Zoran Milanović brzo je reagirao i Vukušićeve dokumente nazvao „krivotvorinom“.
Tragom Vukušićeve objave, posjetili smo Državni arhiv i ustanovili da se dokumentacija, koju Vukušić naziva „Milanovićevim partijskim dosjeom“, doista nalazi u Državnom arhivu. Kada smo izabranog predsjednika Republike suočili s činjenicom da se dosje nalazi među građom Državnog arhiva, poručio nam je da se njegov stav nije promijenio.
„Gospodin Zoran Milanović rekao je već sve što ima za reći o navodnom dokumentu koji spominjete i nema dodatnih komentara“, napisao je Nikola Jelić, glasnogovornik Milanovićeve kampanje, u odgovoru Faktografu. Milanović je ranije na svojoj službenoj Facebook stranici poručio da se radi o krivotvorini. Evo što je tada napisao:
“Vidim da se šire laži o meni, dokument koji je obična jeftina krivotvorina! To je dokaz povezanosti Vase Brkića i Aleksandra Vučića koji dobro surađuju pred svake izbore. Mogli su se u tvornici laži barem potruditi, malo su pobrkali datume. Nisam bio u toj organizaciji, moj otac je izašao iz nje davne 1983. Za mnoge HDZ-ove šefove ne moraju krivotvoriti takve dokumente, lako ih je pronaći“.
Već sutradan, dan prije održavanja predsjedničkih izbora, Bože Vukušić odgovorio je Milanoviću novom Facebook objavom iz koje izdvajamo sljedeće:
„Zoran Milanović je odmah reagirao svjesnom drskom laži proglasivši objavljene dokumente falsifikatima, premda sam ja naveo da se njihovi originali nalaze u Hrvatskom državnom arhivu (HDA, signatura 1220, CK SKH, Kadrovska komisija, dosjei članova, GK Zagreb), pa onda svatko koga to zanima može provjeriti njihovu autentičnost“.
Upravo je taj paragraf potaknuo Faktograf da u Državnom arhivu provjeri postoji li građa pod navedenom signaturom, tj. što se točno nalazi u Državnom arhivu.
Je li u Državnom arhivu zaista krivotvorina?
U Arhivu nam je najprije rečeno da bi pretraživanje dosjea moglo značiti da ćemo dobiti desetine kutija koje bi trebalo „prokopati“ kako bi se vidjelo nalaze li se među njima dosjei Zorana Milanovića i njegova oca. No nakon nekoliko dana zaposlenici Velike čitaonice uručili su nam samo ta dva dosjea. U fascikli na kojoj stoji ime „Zoran Milanović“ nalazi se pet listova papira, dok je u fascikli koja nosi ime njegova oca Stipe Milanovića 16 stranica. Dosjeom Stipe Milanovića nismo se bavili, s obzirom da je njegovo članstvo u SKJ poznata stvar, kao i da je iz članstva istupio tijekom 1980-ih. Tijekom kampanje postojali su prijepori o točnoj godini istupanja Stipe Milanovića iz SKJ, ali smo zaključili kako taj podatak nije dovoljno relevantan da bismo ga posebno provjeravali.
Puno nam je važnije bilo utvrditi je li Zoran Milanović javnosti prezentirao točne podatke kad je govorio da nikad nije bio član Saveza komunista Jugoslavije.
Činjenica da se dokumenti za koje izabrani predsjednik Republike Hrvatske tvrdi da su krivotvorine nalaze u Državnom arhivu otvorila je novi niz pitanja. Za početak, na koji način Državni arhiv utvrđuje autentičnost građe koju čuva?
Upit smo uputili ravnatelju Državnog arhiva Dinku Čuturi. Konstatirali smo da je za tu instituciju Milanovićeva tvrdnja da arhiv čuva krivotvoreni dokument evidentan reputacijski rizik. Ravnatelja Arhiva Čuturu pitali smo smatra li da je moguće da se u građi koju čuva Državni arhiv nalazi krivotvorina, ali i na koji će način utvrđivati autentičnost dokumenta te hoće li i koju proceduru pokrenuti kako bi se utvrdile okolnosti ovog događaja.
Čutura je u telefonskom razgovoru odbio komentirati cijeli slučaj, poručivši nam tek da će na naša pitanja odgovoriti jedna od pročelnica Arhiva.
HDA: Dokumente smo dobili od SDP-a
I dok još čekamo na potpuni odgovor na gorenavedena pitanja koja smo poslali e-mailom, telefonski smo razgovarali sa Silvijom Babić, arhivskom savjetnicom i pomoćnica ravnatelja za arhivsku djelatnost Državnog arhiva.
“Svi javni arhivi preuzimaju građu od ustanova za koje su nadležni. S potpisom onog tko je građu predao mi smatramo da je riječ o autentičnoj građi. Nismo nadležni za utvrđivanje autentičnosti baš svakog dokumenta”, govori nam arhivistica Babić i napominje da svake godine Državni arhiv zaprimi oko kilometar građe – otprilike 10 tisuća registratora u kojima je prosječno 500 papira.
Na naše pitanje tko je ustupio građu među kojom se našao i navodni Milanovićev dosje, arhivistica Babić rekla nam je da je riječ o SDP-u i to s potpisom nekadašnjeg predsjednika te stranke Ivice Račana. No, napominje, više informacija moći ćemo dobiti kada se dosjei dostave na uvid u urede Državnog arhiva na Marulićevom trgu u Zagrebu iz mjesta na kojemu se trenutno skladište.
“Nećemo vještačiti dokument osim ako to ne zatraži neko službeno tijelo poput Državnog odvjetništva ili suda”, odgovara arhivistica Babić na naše pitanje jesu li navodi izabranog predsjednika Milanovića dovoljni da Državni arhiv samostalno pokuša utvrditi je li riječ o autentičnom dokumentu.
Zanimljivo, tijekom našeg razgovora napomenula je da se u Državnom arhivu zaista nalaze neki falsifikati i da to nije odlika našeg doba.
“I u novom i u starom dobu bilo je falsifikata”, rekla nam je arhivistica Babić nadodajući da se među građom Državnog arhiva nalaze i neki falsifikati iz srednjeg vijeka. No u takvim je slučajevima očigledno riječ o utvrđenoj činjenici da se radi o falsifikatu, dok sa slučajem Zorana Milanovića to i dalje ostaje upitno.
Hoće li Milanović ustupiti rukopis za grafološko vještačenje?
Faktograf je izabranog predsjednika Zorana Milanovića pitao je li voljan ustupiti primjerak svog rukopisa iz tog vremenskog razdoblja (a radi se o sredini 1980-ih) kako bismo dokument navodno pisan njegovom rukom podvrgnuli grafološkom vještačenju. Do objave ovog teksta odgovor nismo dobili.
Uz rukom pisanu biografiju potpisanu imenom i prezimenom Zorana Milanovića, u „dosjeu“ se nalaze i „Odluka o prijemu u SKJ“ s fotografijom mladog Zorana Milanovića, rukom pisana preporuka za primanje u organizaciju te manji papir na kojemu je navedeno da je riječ o „Odjavi-prijavi“ u Organizaciji saveza komunista Pravnog fakulteta Zagreb.
Faktograf je pregledom dokumentacije koja se nalazila u „dosjeu“ pokušao doći do osoba potpisanih na predmetnim dokumentima.
Preporuku za primanje Zorana Milanovića u Savez komunista Jugoslavije na ćiriličnom pismu potpisao je Aleksandar Trbović. S obzirom na veliki broj osoba s tim imenom i prezimenom, za sada nismo utvrdili o kojoj je točno osobi riječ.
„Odluku o prijemu u SKJ“ potpisao je 27. rujna 1985. sekretar Osnovne organizacije SK Borislav Grozdić. Internetskom pretragom suzili smo krug osoba istoga imena i prezimena i slične biografije na manji broj. Upit o tome prepoznaje li potpis na dokumentu poslali smo na mail adresu istoimenog profesora na jednom novosadskom fakultetu, no odgovor za sada nismo zaprimili. U više navrata smo kontaktirali fakultet tražeći da nas spoje s profesorom Grozdićem, ali nisu nam željeli ustupiti njegov broj telefona.
Faktograf je kontaktirao i Državni arhiv u Zagrebu kako bismo utvrdili imaju li među građom koju čuvaju i „arhivu Osnovne organizacije Saveza komunista Pravnog fakulteta“, a isto smo učinili i s tajništvom Pravnog fakulteta. Cilj tih upita bio je pokušati utvrditi postoji li ikakva druga dokumentacija, van one u Državnom arhivu, koja bi ukazivala na Milanovićevo članstvo u SKJ. S obje nam je adrese odgovoreno da nemaju pristup arhivu Osnovne organizacije Saveza komunista Pravnog fakulteta.
Vukušić nije vjerodostojan izvor informacija
Pitanja autentičnosti dokumenta dotaknuo se i Bože Vukušić. Za pretpostaviti je da to nije učinio slučajno.
„Glavni dokument kojega sam objavio jest Milanovićeva (auto)biografija koju je vlastoručno sastavio za potrebu primitka u SKJ. Kad bi bilo istina da je taj dokument falsificiran, značilo bi da je netko falsificirao i njegov rukopis. I da je iskoristio vodstvo njegove Socijaldemokratske stranke kako bi te „falsificirane“ dokumente podvalio Hrvatskom državnom arhivu“, napisao je Vukušić u Facebook objavi nakon što je Milanović dokumente koje je objavio nazvao „krivotvorinama“.
Ovdje je važno napomenuti da je Bože Vukušić nevjerodostojan izvor informacija, od ranije poznat po manipuliranju činjenicama, otimanju dokumenata iz arhiva institucija te kriminalnoj prošlosti.
„Čini se da Vukušićevo političko preživljavanje ponajviše ima veze s operacijom koju je, pod pokroviteljstvom i uz suučesništvo Vice Vukojevića, tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova, izveo u razdoblju od kraja 1991. do kraja 1993. godine. O tome govori dokument SZUP-a od 17. srpnja 1995. koji je citiran u Nobilovoj knjizi. Ondje piše da je rečeni tandem ‘ostvario uvid, iznosio te činio preslike dosjea osoba iz dokumentarističkih fondova bivše SDS RSUP-a SRH’, i to na ‘prijevaran i zlouporaban način’, a takvih je dosjea bilo najmanje dvjesto i pet. Nikad zbog toga nisu procesuirani. Ta ukradena dokumentacija, osim kao vrelo za kasnije Vukušićeve knjige u kojima se razotkrivaju imena i prezimena stvarnih i lažno optuženih udbaša, služila je i kao poluga za Vukojević-Vukušićevo doživotno zaduživanje ili javno etiketiranje mnogih ljudi u ovdašnjem političkom, vojnom i crkvenom vrhu“, pisao je prošle godine o Vukušiću Ivica Đikić u tjedniku Novosti.
U istom Đikićevom tekstu tvrdi se i da „iako špijunsko-kriminalna karijera Bože Vukušića sadrži suučesništvo u ubojstvu, mučenja i otmice, ovaj bivši doušnik Službe državne sigurnosti SFRJ, a danas član Počasnog bleiburškog voda, afirmiran je kao ugledni društveni radnik zbog mentorstva moćnika Vladimira Šeksa i Vice Vukojevića“.
Valja spomenuti i da je mjesec i pol dana prije objave „partijskog dosjea Milanovića“ na Facebooku Bože Vukušić gostovao u emisiji Bujica, voditelja Velimira Bujanca.
Upitan o kandidaturi Zorana Milanovića, Vukušić tada nije spominjao da se u njegovom posjedu nalaze ikakvi dosjei Zorana Milanovića ili njegova oca. Spomenuo je tek, ne potkrijepivši to ikakvim dokazima, da je „nekoga njemu bliskoga“ ucijenila UDB-a. No referirao se na Milanovićeva prijatelja, poduzetnika Emila Tedeschija, odnosno njegova oca za kojega je rekao da je bio „suradnik UDB-e i KOS-a“ i da se njegov dosje nalazi u Državnom arhivu.
Kako cure podaci iz Arhiva
Slični su se akteri i ranije spominjali u prijeporima oko arhivske građe vezane za djelovanje jugoslavenskih obavještajnih službi. Godine 2017. je novinar Jutarnjeg lista Željko Petrušić objavio detalje iz dosjea pripadnika kriminalnog podzemlja Zlatka Bagarića, ubijenog 1998. godine, iz kojih proizlazi da je Vladimir Šeks bio doušnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS). Kada je novinar Jutarnjeg lista kod Šeksa tražio komentar navoda iz Bagarićevog dosjea, neugodno se iznenadio kad mu je Šeks rekao da zna točno koje je dokumente pretraživao u Hrvatskom državnom arhivu. Jutarnji list tada je postavio pitanje tko je Šeksu dojavio koje je dokumente njihov novinar pregledavao u Arhivu, istaknuvši da je ravnatelj Državnog arhiva Čutura ujedno recenzent Šeksove knjige. Dinko Čutura bio je i zastupnik HDZ-a u Hrvatskom saboru i Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Čutura je tada tvrdio da Arhiv nikome, pa ni Šeksu, ne daje podatke o korisnicima arhivske građe. Vladimira Šeksa s Božom Vukušićem i Vicom Vukojevićem povezuje članstvo u Počasnom bleiburškom vodu.
ISPRAVAK: Termin Komunistička partija na nekoliko mjesta u ovom tekstu je, radi jasnoće, zamijenjen terminom Savez komunista Jugoslavije. Komunistička partija Jugoslavije preimenovana je u Savez komunista Jugoslavije 1952. godine, zbog čega Zoran Milanović nije mogao potpisati pristupnicu KPJ, već SKJ.
