Članak “SRAMOTA RIJEČKIH VLASTI: Sinagogu koju su 1948. srušili partizani, pripisali nacistima” četiri godine nakon objave na portalu Sloboda.hr ponovo je postao viralan na Facebooku.
Naslov je već na prvi pogled neistinit. Da je razrušena sinagoga pripisana nacistima, to bi zaista bilo sramotno. No, iz (kon)teksta je očigledno da se radi tek o krivoj formulaciji i nepoznavanju pravila hrvatskog jezika.
Nadalje, partizani 1948. nisu bili angažirani ni kao vojska, ni općinska vlast, niti kao građevinska tvrtka. No, time se nećemo baviti, budući da je iz (kon)teksta jasno da rušenje sinagoge pripisuju narodnim vlastima u Rijeci 1948.
Predmet ovog teksta su tvrdnje da je nacisti nisu minirali, već samo zapalili i time je neznatno oštetili. Bazirane su uglavnom na tvrdnji jednoga svjedoka, koji je o sinagogi progovorio tek u ovome mileniju.
Sloboda.hr se poziva na portal rijekadanas.com, nastao povodom obilježavanja Dana holokausta i postavljanja informativnog panoa na mjestu bivše sinagoge:
Naime, na upravo postavljenom informativnom panou na šest jezika istaknut je netočan podatak prema kojem je sinagoga ‘minirana i nestala’ 1944. godine iako je povijesna istina kako je to učinjeno pune četiri godine kasnije. Srušili su je partizani 1948. godine.
Rijekadanas.com pano naziva povijesnim falsifikatom i tvrde da je sinagoga nestala nakon Drugog svjetskog rata. Pritom se pozivaju na portal Fiuminensia, koju je pokrenuo nakladnik Goran Moravček. Fiuminensia, pa onda i prethodna dva portala, pozivaju se na izjavu riječkog kroničara, građevinara i suradnika mjesečnika Riječke nadbiskupije Zvono, Maksimilijana Maksa Peča, preminulog u siječnju 2016.
Moravček ga je citirao u svojim člancima još prije desetak godina [1], premda se kosila s drugim navodima u tekstu. No, njegovu “ekspertizu” stanja sinagoge nakon nacističkog pohoda ’44. koja kaže da su “pročelje i kupola bili neoštećeni, a unutrašnjost čitava” u međuvremenu prenose brojni mediji – od HRT-a do Wikipedije. Soboda.hr citira samo sljedeći navod:
“Zgrada [je] zapaljena, ali ju je spasio prolom oblaka te je teže nastradala samo jedna strana krova”.
Međutim, članci povjesničara (umjetnosti) ne spore da je bila minirana; to je čak pisao i Goran Moravček 2010. godine.
Uklanjanje ostataka hrama nakon nacističkog vatrenog pira i godina izlaganja atmosferskim uvjetima nije se uopće dogodilo 1948. (ni 1947. kao što pišu pojedini izvori), nego u drugoj polovici 1949. godine. Pročelje, kupola i unutrašnjost nisu ni izdaleka bili čitavi.
Kišu, osim Peča, nije spomenuo nitko. Naprotiv, požar je upamćen po tome što je nacistička policija sprječavala intervenciju vatrogasaca. Primjer za to je sjećanje svjedokinje po imenu Thea Sacca Rips, rođene 1922. u Trstu. To je, uostalom, zapisao ratni predsjednik Židovske općine rijeka Arminio Klein.
Bilješke Arminia Kleina
- Židovski hram lociran u ulici Pomerio br. 31 bijaše spaljen od strane njemačke policije /S. D./ smještene u školi na Mateottijevu trgu 30. siječnja 1944. unutrašnjom eksplozijom.
- Eksplozija postavljene bombe odjeknula je cijelim gradom, a pola sata prije, sama policija je zatvorila obližnje ulice.
- Odmah nakon eksplozije plamen se razbuktao i nakon nekoliko sati od Hrama nije ostalo ništa osim zidova.
- Vatrogasce koji su prispjeli ugasiti požar zadržala je policija i nisu mogli započeti operaciju gašenja.
Ovako je događaje s kraja siječnja 1944. opisao Klein, koji je bio na čelu ŽOR-a od 1935. do svoje smrti 1948. godine. Njegove bilješke pronašao je istraživač Filip Kohn iz ŽOR-a i objavio ih u časopisu Hak-ol. Naveo je da mu je pripala “tužna i grozna dužnost da opiše kako je uništen riječki velebni hram; koliko iznosi vrijednost pokradenog i uništenog što iz hrama što iz uredskih prostorija, zatim, ukupni novčani iznosi otuđeni iz banaka sa računa zajednice i na kraju – popis članova koji su preživjeli i vratiti se u Rijeku i na Sušak”. I te je podatke objavio, kao i popis vrijednosti u sinagogi.
U bilješkama također navodi da je hram izgrađen godina 1903./1904. “uz trošak od – protuvrijednosti u zlatu: 150.000; Ponovna izgradnja i vraćanje u prvobitno stanje stajala bi najmanje: lira 9.000.000”, a prije smrti potpisao je punomoć Hinku Gelbu za prodaju zemljišta na kojem je stajala velebna sinagoga, zvana i Veliki Tempio.
Dokumenti o uklanjanju ostataka sinagoge
Malo je dokumenata sačuvano vezano za stanje sinagoge nakon 1944. i uoči rušenja 1949. godine. Neke od njih sada imamo u posjedu, zahvaljujući Židovskoj općini Rijeka (ŽOR) te gradonačelniku Vojku Obersnelu, odnosno Državnom arhivu u Rijeci. Oni su se suzdržali od komentara na ove tekstove. Odgovorili su nam upravo dostavom dokumenata sačuvanih iz tog petogodišnjeg razdoblja.
Iz jednoga saznajemo da je dječja igra u ruševinama znala završiti ozljedama. Naime, u veljači 1949. gradske vlasti kritiziraju građevinsko poduzeće “Učka”, zaduženo za uklanjanje ostataka sinagoge. Ignorirali su dva telefonska poziva vezana za potrebne mjere predostrožnosti. Naređuju im da se iste poduzmu smjesta “kako se ne bi desila nesreća s obzirom na školsku djecu, koja prilaze ruševini”.
Dva mjeseca kasnije, ništa se nije promijenilo. Preslika dopisa iz travnja je vrlo mutna, no ipak se razabire da Narodni odbor Kotara Rijeka zahtijeva “da se onemogući djeci pristup predmetnoj zgradi” i podsjećaju da je škola smještena blizu ostataka sinagoge. Poduzeće su upozoravali, ali ništa nije poduzeto pa se “ponovno jedno dijete ozlijedilo na toj zgradi”. Za sve eventualne nesreće koje bi se desile, poduzeće “Učka” će snositi punu odgovornost, navode.
Gradske vlasti požuruju osi… by Ana Benacic on Scribd
“Ruševine sinagoge”, “zidovi iz opeke”
ŽOR nam je dostavio ugovore o uklanjanju ostataka sinagoge i prodaji zemljišta. Ondje se stranke referiraju na hram kao “ruševinu”, dok građevinari svoj posao opisuju kao “rušenje židovske crkve” ili “zidova od opeke”.
U ranije spomenutoj punomoći, Klein zemljište naziva česticom “na kojoj stoje ruševine sinagoge u Vis del Pomerio br. 31”.
Kupoprodajni ugovor između Jevrejske vjeroispovijedne općine Rijeka i kupca, Gradskog narodnog odbora Rijeka, na istu se česticu referira na sljedeći način: “[…]na kojoj je stajala bivša sinagoga u Via del Pomerio br. 31, bez građevnog materijala koji je ostao od ruševina sinagoge, budući da je taj građevni materijal glasom ugovora od 9. 8. 1948. prodan neopozivo Kotarskom Narodnom Odboru u Rijeci”.
Prodaja zemljišta na kojemu… by Ana Benacic on Scribd
Ugovoru prilažemo i uredovnu svjedodžbu, u kojoj se navodi da je zemljište prodano za 80 hiljada dinara. No, u njoj se, kao ni u pozivu na kolaudaciju godinu dana kasnije ne navodi ništa o stanju sinagoge. Potonji dokument sastavilo je Građevinsko poduzeće “Učka”, koje je izvršilo radove i sadrži formulaciju da je “Okončana situacija RUSENJE ZIDOV. CRKVE”. Isto poduzeće u drugom dokumentu navodi što su konkretno radili. Osim izgradnje velike fasadne skele i transporta materijala, navode i “rušenje zida iz opeke”.
Traga poduzeću “Jadran”, ni njegovom direktoru Miloradu Doričiću, koje spominje Maks Peč u izjavi za Fiuminensiju nismo pronašli. Osim “Učke” spominje se “Novi dom” za visokogradnju, ali ne i “Jadran”.
Kazneni progon Lotara Zimmermanna
Iz Državnog arhiva pristigao nam je i spis o pokretanju kaznenog progona zbog ratnih zločina protiv vrhovnog zapovjednika njemačke vojske na riječkom području, pukovnika Lotara Zimmermanna. Optužuje ga se za namjerno, bezobzirno pustošenje i rušenje imovine. U to ubrajaju rušenje vjerskih, prosvjetnih i historijskih zgrada i spomenika te uništenje riječke luke od početka 1944. godine, kada je njegov prethodnik poslan na talijanski front.
Lotar Zimmermann Komisija Z… by Ana Benacic on Scribd
Pobrajajući samo preliminarne podatke o šteti na najvažnijim objektima, došli su do iznosa koji se broji u milijardama lira; samo razaranje luke procijenili su na 2,7 milijardi. Ovaj nalaz komisije za ratne zločine ne služi samo kao ilustracija za teško stanje Grada nakon povlačenja nacista. Iz nalaza je jasno kako je Zimmermann tretirao infrastrukturu, pa i vjersku. Spisu je, naime, priložen i popis “gradskih i komunalnih zgrada; državnih, industrijskih, različitih ustanova i postrojenja uništenih ili oštećenih miniranjem ili požarima koje su Nijemci napali na području grada Rijeke”. Na njemu je, među ostalim, i hebrejska sinagoga.
Štetu na sinagogi komisija je procijenila na 11,5 milijuna lira. Zimmermann nije jedini procesuiran zbog sinagoge, no o tome kasnije.
Fotografija iz 1945.
Da od sinagoge, kao što navodi Klein, nije ostalo “ništa osim zidova”, možda najbolje ilustrira avionski snimak riječke luke krajem svibnja 1945. godine. Britanski jurišni lovac za napad na brodove Bristol Beaufighter snimio ju je dok je nadlijetao riječku luku. Fotografija je objavljena na stranicama Muzeja Grada Rijeke, u sklopu izložbe “Rijeka nakon 3. svibnja 1945.” autora Mladena Grgurića.
Na nju nas je uputio Zlatko Karač s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koji je veliki dio svog znanstvenog rada posvetio upravo arhitekturi sinagoga na području Hrvatske.
“Nema kupole ni krova, ali zidovi stoje u punoj visini”, navodi arhitekt Karač. Kontaktirali smo ga među brojnim povjesničarima umjetnosti, konzervatorima i istraživačima vezano za utvrđivanje stanja sinagoge prije njenog uklanjanja. Kazao nam je da mu je iz nacrta koje ima “u presnimkama u malome mjerilu teško razaznati da li su nosači galerija u interijeru bili od drvenih greda ili od željeznih traverzi”.
“I jedno i drugo bi u požaru svakako stradalo, samo je pitanje u kolikoj mjeri – podataka o tome nema”, dodaje Karač. Više nas je puta upozorio da se radi o skliskom terenu, jer “sve što nije potkrijepljeno čvrstom dokumentacijom treba uzeti s rezervom”. Usprkos tome, ali i izjavi Arminia Kleina, iznosi sljedeće:
“Unutrašnjost je u požaru svakako morala stradati, no, sve se moglo i obnoviti po izvornim projektima, a miniranje mi ne zvuči uvjerljivo, jer bi stradali okolni stambeni objekti što se ne bi moglo spriječiti.”
Vjerodostojnost Maksa Peča
Slaže se da se stanje sa slike dramatično razlikuje od procjene štete Maksa Peča, prema kojemu je krov malo nagorio, a kupola i unutrašnjost ostali čitavi.
“Naravno da njegovo sjećanje – kao i svako naknadno sjećanje koje se pojavi 60 do 70 godina nakon događaja – može imati rupa, krivih procjena ili sugestivnih stavova, pa sam zato i rekao da sve što nije potkrijepljeno čvrstom dokumentacijom treba uzeti s rezervom. A razlozi ili motivi da se nešto prešuti ili krivo kaže su, kao i uvijek u povijesti – politički, ideološki, nekad i sasvim osobni… Rekao bih da je to u našoj historiografiji više pravilo nego li iznimka”, navodi Karač.
Konzervator Nenad Labus puno je oštriji prema svjedoku Peču.
“Vjeru svakako poklanjam svjedočenju Armina Kleina, zato što je osoba direktno involvirana u ova događanja, a malo je razloga zbog kojih bi iskrivljavao ili izmišljao, uljepšavao činjenice. Stoga posve vjerujem njegovom zapisu”, navodi Labus. No, Maks Peč “nikako nije takav svjedok”, jer je kod njega bila prisutna “jedna nota ‘resentimenta’ prema vlastima u Jugoslaviji kojom ih voli ocrniti i podcrtati svoje domoljubne osjećaje”.
“Već za minimaliziranje štete – ‘mali dio krova’ – demantiraju ga fotografija iz 1945. i već spomenuti Kleinov zapis”, piše nam Labus, dodajući da ne vjeruje ni da se sinagogu moglo jeftino obnoviti, “a uopće mu ne vjerujem kad sugerira da je jedini motiv neobnove neprijateljstvo prema religiji”.
Obratili smo se zato i Goranu Moravčeku, možda najzaslužnijem za širenje verzije Maksa Peča. U prvom redu zanimalo nas je kamo je između njegovog članka iz Sušačke revije 2010. i gotovo identične objave na Fiuminensiji nestao podatak o miniranju. Rečenica je glasila: “Zgrada se usprkos postavljenom eksplozivu u unutrašnjosti nije srušila, iako je bila ozbiljno oštećena.”
“Imam živog svjedoka ˙(Maksa Peča, op.a.), tako da je to to. A druga stvar je – ja sam se bavio manje-više baštinom koja je nastradala poslije Drugog svjetskog rata – katoličkim i pravoslavnim crkvama, dakle, zanimalo me sve što je bilo proglašeno za ‘opijum za narod’. Tako da je to pouzdano. Sinagoga je srušena, nije se trebala srušiti, postojao je politički okvir u kome bivša Jugoslavija s predsjednikom Titom za to nije imala sklonosti”, kazao je Moravček.
Upitali smo ga kako se informirao o stanju sinagoge.
“Maks Peč mi je ispričao. Kako sam objavio seriju razgovora, razvila se i vrsta prijateljstva. On je građevinar i meni je on to objasnio”, odgovara Moravček. Upitali smo zatim kako je zaključio da je Peč kredibilan.
“Iz razgovora s njime. Duboko sam uvjeren da se sinagoga – bez obzira na stanje u kojem se nalazila – mogla obnoviti. Postojali su nacrti”, odgovara.
‘Nisam pisao ni znanstveni članak ni doktorat, već popularni tekst’
Upitali smo Moravčeka zašto je siguran da je pomanjkanje političke volje bilo presudno, a ne, recimo, pomanjkanje vjernika, pobijenih ili raseljenih u holokaustu; ili pomanjkanje novca, budući da je Rijeka bila temeljito razrušena u vrijeme nacističke okupacije. Ili možda činjenica da je u blizini, u Ulici Ivana Filipovića, ostala neoštećena i funkcionalna Mala ortodoksna sinagoga. U njoj je smješteno i sjedište Židovske općina Rijeka.
“Ne, ne, ne, ne. Kroz niz dokumenata vi može vidjeti da je svaka vjera od tadašnjih vlasti tretirana kao opijum za narod”, kaže nam. Budući da je spomenuo dokumente, upitali smo i zna li za fotografiju iz 1945.
“Nemam fotografiju te sinagoge, naravno”, odgovara.
A za bilješke Arminia Kleina?
“Ne. Nisam se bavio židovima u Rijeci… Ono što znam kao čovjek i osoba, jest da to možete spasiti ako postoji politička volja.”
Je li kontaktirao Židovsku općinu Rijeka, kako bi se eventualno uputio u razloge zašto je zemljište prodano i zašto se nije inzistiralo na obnovi?
“Nisam, zašto bih? Komunicirao sam u drugim prilikama, ali ne vidim zašto bih njih ispitivao o tome”, kaže Moravček. O društveno-političkoj pozadini je pisao u svojoj knjizi “Rijeka između mita i prešućene povijesti”.
“Napravljen je zločin prema toj sinagogi i država je imala kapaciteta da je obnovi, to je moj stav. Povijest je više stvar političke interpretacije, nego znanosti. To vam pokazuje današnje stanje povjesničara, koji se školuju na istim fakultetima, a opet na kraju imate lijeve i desne”, navodi on. U konačnici ga pitamo iz kojih izvora crpi svoje rezolutne stavove, ako nije konzultirao ni ŽOR, ni dokumentaciju, ni literaturu koja ne spori miniranje, ni izjavu Arminia Kleina…
“Gledajte, ja nisam pisao ni znanstveni rad ni doktorat, pisao sam popularni tekst”, odgovara.
Literatura
Što onda kažu istraživači? Povjesničarka umjetnosti i arheologinja Radmila Matejčić, posvetila je poglavlje svoje knjige “Kako čitati grad” Velikoj sinagogi: “Židovska sinagoga, Hram nestao u vihoru rata”. U njoj je navela datum miniranja sinagoge, koji nije u skladu sa zapisima A. Kleina. Međutim, ona je najčešće citirana po pitanju sudbine sinagoge.
Od nje saznajemo i da je riječka ŽO bila najsiromašnija u Austro-Ugarskoj i da je gradnja značila velika odricanja. Konkretno, u dopisu upućenom općini 10. srpnja 1907. godine dr. Enrico Sachs sa zadovoljstvom kaže da je arhitektura hrama “strogo umjetnička i ukras grada”, da je gradnja stajala golemu svotu novca, koja je pokrivena dugovima, a članovi Zajednice će to godinama podnositi kao žrtvu.
“Ovu velebnu građevinu, nastalu u Rijeci u sjajnom razdoblju njenog urbanističkog napretka, povijesno svjedočanstvo Židovske vjerske zajednice u Rijeci i njenih ogromnih financijskih žrtava uloženih u izgradnju tog hrama, bezobzirno su minirali nacistički okupatori 25. siječnja 1944. godine”, navodi ona.
Sanja Simper u knjizi “Od emancipacije do holokausta, Židovi u Rijeci i Opatiji, 1867.-1945.“, među ostalim, navodi: “U požaru nakon eksplozije koju je izazvala njemačka policija, 30. siječnja 1944. uništen je židovski hram u Ulici Pomerio, unutrašnjost s namještajem i opremom, uredske prostorije i arhiv te biblioteka”.
Irvin Lukežić u članku “Riječki židovi i holokaust” objavljenom u časopisu Novi Omanut također navodi da je sinagoga zapaljena 30. siječnja.
“Požar je podmetnula njemačka policija smještena u školskoj zgradi nasuprot hrama, pomoću eksplozije. Požar je uništio unutrašnjost crkve, zajedno sa opremom, te svetim svicima za bogoslužje. Požar je progutao i ostale prostorije te cjelokupni općinski arhiv i knjižnicu. Vatrogasce koji su došli na lice mjesta gasiti požar, policija je zaustavila i nije im dozvolila da bilo što učine. Tako je sve bilo uništeno.”
Proces protiv Gherbaza
Sigurno je da postoji potreba za daljnjim istraživanjem, kazat će nam povjesničarka umjetnosti Diana Glavočić. Ona nam nije sama htjela komentirati stanje sinagoge, jer smatra da se nitko još nije “uhvatio detaljnog istraživanja”, koje bi moglo voditi u Trst, vojne arhive, možda i lokalni i vjerski tisak.
Konfuzija evidentno postoji ne samo oko datumâ, već i oko njenog stanja i miniranja. To se možda najbolje vidi u članku Igora Žica, na koji nas je upozorila Glavočić. On je nekritički prenio teoriju Maksa Peča (“pročelje i kupole bile su neoštećene, a unutrašnjost uglavnom sačuvana)”), ne pozivajući se direktno na njega. Ipak, ne spori miniranje. Štoviše, navodi da Zimmermann nije jedini procesuiran zbog sinagoge:
“Hram su minirali Nijemci 25. siječnja 1944. Nakon pljačkanja zapalio ju je njemački suradnik David Gherbaz 25. siječnja 1944. godine. Njega je za to – i niz drugih djela! – u lipnju 1945. Vojni sud Jugoslavenske armije – Vijeće za Hrvatsko primorje i Rijeku, osudilo na smrt strijeljanjem”.
Proces protiv Gherbaza spomenuo nam je i konzervator, Nenad Labus:
“Bio je uhapšen i suđen zbog miniranja sinagoge. Te su stvari izašle u onodobnim novinama, ali ne znam detalje.”
Zahvaljujući vlasniku kultnog antikvarijata Mali neboder, Saši Dmitroviću iz Rijeke, došli smo do primjerka Primorskog vjesnika od 13. lipnja 1945. U njemu je objavljeno da je Gherbaz osuđen, među ostalim, i zbog miniranja sinagoge.
Prema popisu iz publikacije “Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.)” nastale u suradnji Društva za riječke studije iz Rima i Hrvatskog instituta za povijest, pretpostavljeni je datum pogubljenja Davida Gherbaza (navodi se i talijanska inačica imena, Davido Cherbaz) 15. lipnja 1945.
Destruirana židovska zajednica
Što se tiče činjenica vezanih za stanje židovske zajednice nakon holokausta na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, o tome možda najbolje govore povijesni podaci o židovskoj zajednici u Hrvatskoj koje nam je ustupila povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević.
Od 41 židovske općine u Hrvatskoj – nestala je 31. O ljudskim gubicima Židova u Rijeci također je pisao Filip Kohn. Prenosimo ulomak iz njegovog članka “Židovska zajednica u Rijeci od 1441. do danas” objavljen u Ha-kolu:
“Dio riječkih židova odveden je u talijanske fašističke logore koji su formirani u riječkom susjedstvu i, dalje, na ostaloj hrvatskoj jadranskoj obali, u razdoblju od 1941. do 1943. godine. Tragedija se nastavila u rujnu 1943. dalje, nakon kapitulacije Italije, kada Rijeku okupira Treći Reich.
Prema podacima Tita Krešića 275 riječkih židova stradalo je u njemačkim logorima, 14 ih je strijeljano, šestero poginulo u partizanima, a četvero u savezničkim vojnim formacijama.
Ti podaci ne uključuju izbjeglice. Kroz Rijeku je prošlo oko 450 zarobljenika (s Raba i Like) koji su odvedeni najprije u Trst, a zatim vlakovima u logore smrti. Pretpostavlja se da je iz Rijeke odvedeno u njemačke logore oko 500-550 Židova.
Nakon Drugoga svjetskog rata u Rijeku se vratilo samo 36 članova zajednice. Nakon nadopuna novim podacima, popis žrtava, koji još uvijek nije konačan, sadrži 381 ime.”
Dodajmo ovome i podatke koje je u knjizi “Židovi u Rijeci i liburnijskoj Istri u svjetlu fašističkog antisemitizma (1938. – 1943.)” objavila Sanja Simper. Ona je analizirala prvi državni popis Židova u kvarnerskim općinama od 22. kolovoza 1938. godine. Prema njemu je u općini Rijeka evidentirano 1143 (2 %) Židova s prebivalištem, odnosno 1392 „osobe židovske rase” (2,5 %).
Nakon talijanske, a zatim i nacističke okupacije, brojke su se značajno izmijenile. Prema iskazima, iz Rijeke je u logore deportirano ukupno 250 Židova od 430 koliko ih je prije živjelo na području židovske općine Rijeka, a iz logora se vratilo 130 osoba.
Nestale sinagoge
Od 41 sinagoge, ukupno je sačuvano 11, od čega samo tri u funkciji kulta – u Dubrovniku, Splitu i spomenuta ortodoksna u Rijeci.
Zlatko Karač otkrio nam je više detalja o onima koje nakon Drugog svjetskog rata nisu više ugošćivale vjernike.
“Što se tiče prodaje preostalih sinagoga nakon 1945., prvo navodim one koje su prodane u relativno očuvanom stanju i preuređene su za neku drugu funkciju te postoje i danas: Osijek-Donji grad (Pentekostna crkva), Podravska Slatina (robna kuća), Križevci (prvo đački dom, danas Županijski arhiv), Koprivnica (prvo je bila radionica namještaja, danas u preuređenju za auditorij Muzičke škole), Bjelovar (gradsko kazalište), Daruvar (Pentekostna crkva), Varaždin (kino, preuređuje se za izložbeni prostor), Sisak (Muzička škola).
Zamagljivanje razlike
A upravo tekstovi poput ovoga služe za perfidnu manipulaciju. Ne samo zato što relativiziraju evidentan nacistički zločin, kao da je uništavanje sinagoge nešto nepoznato u nacističkoj praksi. Na ovaj način se i zaobilaznim putem žalac usmjerava i prema židovskoj zajednici, prodavatelju zemljišta na kojemu je bila nekoć velebna sinagoga. Osim toga, događaj se promatra potpuno izvan povijesnog konteksta.
Za vrijeme okupacije nije desetkovana samo židovska zajednica. Sama Rijeka je pretvorena u veliku nakupinu šute. Ne samo zbog namjernih nacističkih razaranja opisanih u slučaju Zimmermann, nego i zbog višemjesečnog savezničkog bombardiranja. O tome svjedoči i izložba iz koje je isplivao zračni snimak ruševine sinagoge.
Povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić upozorava nas da, kada se govori o obnovi objekata u takvim uvjetima, tu više nisu u pitanju samo materijalni uvjeti nakon rata:
“Treba jasno razlikovati rušenje vjerskih objekata kao političkog čina koji direktno proizlazi iz fašističke ideologije, koja je podrazumijevala fizičko istrebljenje po etničkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi, od uklanjanja ruševina koje se u ranom poraću prije svega zasnivalo na ekonomskoj racionalizaciji i pragmatizmu s jedne strane, i na konzervatorsko-teorijskim osnovama odnosa prema materijalnoj kulturi prošlosti, s druge strane”.
