“Djeca su se 1986. godine cijepila 11 puta, a danas se cijepe 53 puta … ZAŠTO? Odgovor leži u profitu farmaceutske industrije” [sic], naslov je teksta koji je na portalu Novi svjetski poredak izvorno objavljen u ožujku 2019. godine, a koji se ponovo širi društvenim mrežama.
Predmetni tekst arhiviran je ovdje. U zadnjih tjedan dana, prema podacima servisa BuzzSumo, na Facebooku je podijeljen više od dvije tisuće puta.
Portal Novi svjetski poredak poziva se na tvrdnje poznatog američkog protivnika cijepljenja Dela Bigtreeja. Citirana tvrdnja odnosi se, dakle, na kalendar primanja preporučenih cjepiva u SAD-u, javno dostupan na stranici CDC-a.
Kalendar je podijeljen u dvije kategorije: cjepiva koja se preporučuju za djecu u dobi do 15 mjeseci i cjepiva koja se preporučuju u razdoblju od 18. mjeseca do 18. godine života.
Za djecu do 15 mjeseci preporučuje se primanje 10 različitih cjepiva, u ukupno 23 do 27 doza.
U razdoblju do šeste godine života preporučuje se primanje dodatnih 10 doza ranije primljenih cjepiva. Nakon sedme godine preporučuje se još samo primanje redovitih cjepiva protiv gripe te tri dodatna cjepiva: protiv tetanusa, difterije i hripavca, protiv HPV-a te protiv meningokoka.
Cjepiva kroz desetljeća
Detaljan pregled povijesti cijepljenja u SAD-u dostupan je, pak, na stranici Dječje bolnice u Philadelphiji.
Na njihovom webu moguće je provjeriti koja su se cjepiva preporučivala djeci u različitim desetljećima, počevši od 1950-ih godina.
U razdoblju od 1985. do 1994. godine preporučena su bila cjepiva protiv difterije, tetanusa, hripavca, ospica, zaušnjaka, rubele, dječje paralize te cjepivo protiv bolesti uzrokovanih Hib-om.
Sva ta cjepiva preporučuju se i danas, a na listu su dodana još i cjepiva protiv hepatitisa B, varičele, hepatitisa A, pneumokoka, gripe i rotavirusa.
Tvrdnja da su se djeca 1986. godine cijepila 11 puta, a danas se cijepe 53 puta utoliko je obmanjujuća.
Proizvođači i država odgovorni za kvalitetu cjepiva
Posvetimo se sada drugom dijelu tvrdnje: da je broj cjepiva uvećan zbog profita farmaceutske industrije.
Portal Novi svjetski poredak tvrdi da je američki Kongres 1986. usvojio zakon kojim se proizvođaču cjepiva daje pravni imunitet, “ali samo za cjepiva obaveznog rasporeda imunizacije kod djece”.
“Od tada su proizvođači cjepiva radili na tome da što više proguraju cjepiva u taj raspored obaveznog cijepljenja isključivo jer su imali pravni imunitet od tužbi za neispravne proizvode i bolesti uzrokovanih cjepivima”, tvrdi portal Novi svjetski poredak.
Točno je da je u SAD-u 1986. izglasan zakon pod imenom National Childhood Vaccine Injury Act (Nacionalni zakon o ozljedama cjepivima u djetinjstvu). Točno je i da je tim zakonom proizvođačima cjepiva omogućen imunitet od građanskih tužbi.
To im, međutim, ne pruža potpuni imunitet pred zakonom. Proizvođači cjepiva i dalje su podložni kaznenom progonu ako na tržište plasiraju štetna i opasna cjepiva. Za testiranje kvalitete cjepiva prije njihova puštanja u promet i dalje su odgovorne nacionalne zdravstvene institucije.
Postoji i dobar razlog zbog kojeg je u SAD-u donesen takav zakon. U dijelu američke javnosti tijekom 1970-ih i 1980-ih stvorilo se uvjerenje da cjepivo protiv hripavca kod djece izaziva oštećenje mozga.
U pitanju je bila netočna informacija. Stručni časopis Journal of the American Medical Association objavio je 1990. godine znanstveni rad koji uvjerenje o štetnosti cjepiva protiv hripavca naziva “mitom”.
Mit se, međutim, dovoljno proširio da je potaknuo brojne sudske tužbe, zbog čega je do 1985. cjepivo protiv hripavca proizvodila samo jedna kompanija (Forbes). Cijena cjepiva znatno je narasla i došlo je do nestašice (The New York Times).
Pokazalo se da je cjepiva problematično u potpunosti prepustiti slobodnom tržištu, jer naprosto nisu bila dovoljno profitabilna (Medscape). Zarada od cjepiva porasla je tek u ovom stoljeću, nakon što se povećala potražnja za cjepivima, posebno u zemljama u razvoju (The Atlantic).
Program naknade štete
Nacionalni zakon o ozljedama cjepivima u djetinjstvu stoga je u SAD-u 1986. donesen kako bi se osigurala dostupnost potrebnih cjepiva. Netočno je, međutim, tvrditi da su tim zakonskim rješenjem farmaceutske kompanije stavljene u povlašteni položaj naspram građana.
Istim je zakonom, naime, ustanovljen Nacionalni program kompenzacije za ozljede cjepivima. Svi koji smatraju da su oštećeni nuspojavama cjepiva kroz ovaj program mogu zatražiti materijalnu naknadu štete. Ako sud odluči tužitelju dodijeliti odštetu, ista se isplaćuje iz državnog proračuna.
Osobama koje su doista oštećene nuspojavama cijepljenja tako je omogućeno da do odštete dođu brže i lakše nego u dugotrajnom građanskom sudskom postupku protiv proizvođača cjepiva.
Citiramo iz sažetka rada “Naknada štete prouzročene cijepljenjem”, koji je doc. dr. sc. Katarina Knol Radoja s Pravnog fakulteta u Osijeku 2018. godine objavila u Zborniku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci:
“Preporuka većine medicinskih stručnjaka je redovita preventivna zaštita od zaraznih bolesti, ponajprije putem cijepljenja. Ipak, kao i svaki drugi medicinski postupak i ovaj sa sobom nosi određene rizike, koji ponekad mogu biti i fatalni. U tom slučaju oštećeni pojedinac i/ili članovi njegove obitelji, pod određenim uvjetima, mogu imati pravo na naknadu štete. Međutim, kada do obeštećenja pokušaju doći sudskim putem, suočavaju se s dugotrajnim i skupim postupkom dokazivanja uzročne veze između štete u obliku bolesti ili smrti i primljenog cjepiva. Osim nepogodnosti za oštećenu stranu, ovi sudski postupci često imaju negativni publicitet i veliki financijski teret tuženoj strani zbog čega je dolazilo i do zastoja u opskrbi cjepivima. Zbog toga su u nizu država osmišljeni programi naknade štete za teške ozljede ili smrt zbog nuspojava cijepljenja”.
Doc. dr. sc. Knol Radoja u svom radu preporučuje da se i u Hrvatskoj uvede program naknade štete zbog nuspojava cijepljenja. Tvrdi da bi to, među ostalim, rezultiralo i racionalizacijom troškova te smanjenjem opterećenosti sudova.
