U sučeljavanju koje je u petak vođeno na internetskoj stranici Nove tv, dnevnik.hr –u, sugovornici Davor Božinović (HDZ), Joško Klisović (Restart), Stjepo Bartulica (Domovinski pokret) i Nino Raspudić (MOST) odgovarali su na pitanja iz unutarnje i vanjske politike te sigurnosti.
Pokazujući koje će se teme ponovo izvlačiti i tijekom ove kampanje za parlamentarne izbore, Nino Raspudić, kandidat MOST-a, na dnevni je red ponovo stavio Marakeški sporazum dogovoren 2018., rekavši kako je on „vrlo problematičan i stavlja nas u ranjivu poziciju sutra, ako krene opet migrantski val“.
Replicirao mu je Davor Božinović riječima:
Međunarodno pravo uopće nije reguliralo pitanje migracija i nitko ne govori da je Marakeški sporazum nešto što će riješiti sve probleme. Međutim, ono što morate znati jest da je to prvi put da se na razini međunarodne zajednice odvojilo pitanje izbjeglica i migranata. Mi smo često ovdje bili pod kritikama zato što smo migrante tretirali kao ekonomske migrante, kao ljude koji žele doći živjeti negdje, a ne kao izbjeglice. Zbog toga je važnost tog sporazuma, a kad će on zaživjeti… U svakom slučaju niti jedna nacionalna suverena ovlast s tim sporazumom nije oduzeta“.
Božinović je imao poruku i za Stjepu Bartulicu:
Predsjednik vaše stranke ili pokreta je rekao da je on tamo gdje i papa Franjo. Papa Franjo je bio prvi svjetski lider koji je podržao Marakeški sporazum. Od dva ili tri bilateralna sastanka koji je državni tajnik Parolin imao u Marakešu, imao je sa mnom“.
Nino Raspudić je nastavio:
Taj sporazum nije trebalo prihvatiti. On je kao neobvezujući, ali razina na kojoj se usvaja govori o tome da će to voditi prema nekoj budućoj rezoluciji obvezujućoj Ujedinjenih naroda. Mi ne smijemo pristati na ono što stoji u tom tekstu – da je odgovornost svih zemalja na svijetu ista za migrante (…) Vrlo problematični su i aspekti koji se tiču prihvata djece i onda poslije spajanja obitelji i obveza u biti na propagandu – stoji tamo da će mediji stvarati isključivo pozitivnu sliku o migracijama. Postoje članci u kojima se eksplicitno obvezuje na propagandu“.
Joško Klisović je Marakeški sporazum ocijenio dobrim jer sadrži katalog mjera koje pomažu državama da upravljaju migrantskim procesima, ali i upozorio:
Ono što nije dobro je što Europska unija nije uspjela donijeti zajedničku poziciju o masovnim migracijama (ne pojedinačnim koje su regulirane Dublinskim sporazumom). Hrvatska je propustila priliku da nametne tu temu kao jednu od dominantnih i kroz tih šest mjeseci uspije ishodovati zajedničku europsku poziciju“.
Božinović uglavnom iznosio točne podatke oko Marakeškog sporazuma
Božinović nije u potpunosti u pravu kad kaže da „međunarodno pravo nije uopće reguliralo pitanje migracija“, što se vidi i iz same preambule Marakeškog sporazuma (točke 1. I 2.) u kojem se nabrajaju pravni dokumenti na koje se nadovezuje ovaj sporazum – od Povelje Ujedinjenih naroda, preko Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima do konvencija o suzbijanju transnacionalnog organiziranog kriminala, konvencija Međunarodne organizacije rada i sličnih dokumenta. Međutim, ono u čemu je Božinović u pravu jest da je ovaj dokument rađen kako bi se u svijetu suočenom s masovnim migracijama napravila distinkcija između izbjeglica i drugih migranata. Ali ne zato da bi se bilo kojoj kategoriji uskratila ljudska prava.
„Izbjeglicama i migrantima pripadaju ista univerzalna ljudska prava i fundamentalne slobode, koje se moraju poštivati, štititi i ispunjavati. Međutim, migranti i izbjeglice različite su skupine koje obuhvaćaju različiti pravni okviri. Samo izbjeglicama pripada specifična međunarodna zaštita kako je definira međunarodno pravo koje se odnosi na izbjeglice. Ovaj se globalni kompakt odnosi na migrante i predstavlja okvir za suradnju kojim se adresiraju migracije u svim svojim dimenzijama“, navodi se u točki 4. Preambule.
Također, Božinović je u pravu kad tvrdi da tim sporazumom „niti jedna nacionalna suverena ovlast nije oduzeta“. U točki 7. Preambule izrijekom se navodi kako je riječ o neobvezujućem dokumentu, odnosno da je riječ o okviru za suradnju država, a s obzirom na to da taj veliki problem nijedna država ne može riješiti sama te se izrijekom navodi kako države „zadržavaju svoj suverenitet i svoje obaveze prema međunarodnom pravu“.
Vezano za obraćanje Bartulici u kojoj se on referira na tvrdnju Miroslava Škore da je on svjetonazorski tamo gdje je i papa Franjo, treba također reći da je Božinović u pravu. Sveta Stolica jest podržala taj sporazum.
Istina je također da se Božinović 11. prosinca na UN-ovoj konferenciji o migracijama u Marakešu sastao s državnim tajnikom kardinalom Pietrom Parolinom, čija je diplomacija vrlo aktivno sudjelovala u stvaranju Globalnog kompakta o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama (IKA).
Netočna je Raspudićeva tvrdnja kako, iako je „sporazum kao neobvezujući, razina na kojoj se usvaja govori o tome da će to voditi prema nekoj budućoj rezoluciji obvezujućoj Ujedinjenih naroda“. Ni iz čega se ne može naslutiti da bi visoka razina vodila do obvezujuće rezolucije UN-a. Ono što jest istina je da su se zemlje koje su se složile oko dokumenta, njime složile i oko ciljeva i mjera koje su u sporazumu navedene – jer inače takav sporazum ne bi imao nikakvog smisla.
Marakeški sporazum ne traži propagandu, već se protivi promicanju ksenofobije
Potpuno je netočna Raspudićeva tvrdnja da su se njime države obvezale na propagandu. Faktograf je ranije demantirao slične tvrdnje Hrvoja Zekanovića, sada Raspudićevog konkurenta. Nije istina da Marakeš ne dozvoljava kritiku migracija, već on traži sljedeću aktivnost: „Promovirati nezavisno, objektivno i kvalitetno izvještavanje medija, uključujući informacije bazirane na internetu, među ostalim senzibiliziranjem i educiranjem medijskih profesionalaca o pitanjima i terminologiji vezanima za migracije, investiranjem u standarde etičnog izvještavanja i oglašavanja i uskratom dodjele javnog novca ili materijalne pomoći medijima koji sistematski promoviraju netoleranciju, ksenofobiju, rasizam i druge oblike diskriminacije usmjerene na migrante, a uz puno poštivanje slobode medija“.
Klisovićeva tvrdnja da je Hrvatska propustila priliku da nametne temu zajedničke pozicije o masovnim migracijama kao jednu od dominantnih za vrijeme predsjedanja Vijećem EU jest točna, ali pri tome treba imati na pameti da to Hrvatskoj ne bi uspjelo i da je imala najbolje namjere i razrađen plan, a s obzirom da je tijekom hrvatskog predsjedanja korona kriza u potpunosti uzela primat nad svim drugim temama. Ovako ostaje tek zabilježeno kako je premijer Andrej Plenković na samom početku ožujka s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom i Europskog parlamenta Davidom Sassolijem otišao na grčko-tursku granicu, u znak potpore grčkim vlastima pred prijetnjom turskog predsejdnika Recepa Tayyipa Erdogana da će pustiti izbjeglički val prema Europi.
Nema osmišljene zajedničke politike, temeljna je strategija i dalje ostala zadržavanje vala na vanjskim granicama EU.
EU sredstva za oporavak od koronakrize nisu sigurna i nisu zasluga Plenkovića
Voditelj Mislav Bago temu europske pomoći poslije korone otvorio je uz konstataciju da je to tek na razini prijedloga i zapitao kako će se uvjeriti Austrija i druge „šparne zemlje“ da pristanu na prijedlog Europske komisije koji podrazumijeva da bi Hrvatska iz tog fonda za oporavak trebala dobiti 10 milijardi eura pomoći.
Božinović je izrazio svoje uvjerenje da će Hrvatskoj biti odobreno 10 milijardi za obnovu jer je „Europska komisija preozbiljna institucija da bi izašla s nečim od čega će morati odustati“ te rekao da je „Hrvatska i zbog svog političkog položaja unutar europskih institucija među zemljama koje su dobile najveći dio tog kolača“.
Replicirao mu je Joško Klisović:
Ovih 10 milijardi se dijelilo po kriterijima: sektori koji su najviše stradali, a to je turizam u Hrvatskoj, i stanje ekonomije u državi članici. Hrvatska i Bugarska su na dnu ljestvice pa su dobile malo više. Dakle, nije to nikakvo posebno lobiranje, nije to onaj ortački način razmišljanja koji preteže u HDZ-u: doći ću ja Ursuli von der Leyen daj mi malo novaca da poslije toga dobijem izbore. Dakle, novci su se po kriterijima dijelili onima koji su najteže oštećeni i po stanju ekonomije”.
Božinović je svojom tvrdnjom da novce dobivamo „zbog svog političkog položaja unutar institucija“ ostao na liniji ranijih tvrdnji nekih drugih istaknutih HDZ-ovaca da će Hrvatska dobiti toliko novaca zbog predsjedanja i osobnog uspjeha premijera Andreja Plenkovića. Međutim, to nije tako, i Joško Klisović je u pravu.
Kao što se lako dade vidjeti na stranicama Europske komisije, osnovi kriterij za visinu pomoći (ako plan Europske komisije uopće prođe) je (nizak) BDP po glavi stanovnika i porast nezaposlenosti. Jasno je također da se ti novci neće moći ulagati po nahođenju vlasti u državama članicama, već u sektorima i po kriterijima koje je odredila Komisija.
Na probleme punjenja tog fonda za pomoć ukazao je Nino Raspudić:
Sve i da sve zemlje pristanu na to, pitanje je kakva će biti budućnost tog fonda, kako će se on puniti, hoće li to značiti nekakve europske poreze i parafsikalne namete, da ćemo plaćati dodatne europske poreze za buduće fondove za koje ne znamo na koji način će se raspoređivati”.
I Raspudić je u pravu kada govori da još nije jasno kako će se zapravo taj fond puniti, o čemu možete čitati na sljedećim poveznicama (1, 2).
HDZ-ova vlada zadnja po iskorištenim sredstvima iz fondova EU
Konfrontirajući se s Klisovićem oko korištenja europskih fondova, Davor Božinović je ustvrdio:
SDP-ova vlada je ugovorila jedan posto od tih europskih fondova, jasno mi je da je naših 94 posto ugovorenih sredstava za njih nije ništa. Imate 35, 36 posto već isplaćenih, 34 posto verificiranih. To je neusporedivo”.
Joško Klisović mu je odgovorio:
Ovo je HDZ-ov spin. SDP-ova vlada je zahvatila dvije financijske perspektive: od 2007. do 2013. Tada smo imali 108 posto ugovorenih sredstava, a 87 posto isplaćenih. I onda smo uhvatili i ovu drugu 2014 – 2020. I tu smo naravno imali manje jer smo onda izgubili vlast u zemlji. Drugu smo već započeli i ona još uvijek traje”.
Prema podacima na stranici Europske komisije, točan je podatak ugovorenih sredstava koje iznosi Božinović, dok bilježe manju iskorištenost – 31 posto. I dok smo po stopi ugovorenih iznad EU prosjeka, po isplatama se kočimo na posljednjem mjestu od svih članica. S obzirom na to da se nalazimo na kraju financijske perspektive, to i nisu podaci s kojima bi se trebali hvaliti, iako to dužnosnici HDZ-a neprestano čine.
Istina je da je Kukuriku koalicija bila na vlasti tijekom dvije financijske perspektive, ali i da je i ona u fondove ušla nepripremljena i da se povlačenje odvijalo sporo. Međutim, uspoređivati ugovorenost financijske perspektive 2014-2020 na kraju mandata SDP-ove vlade s ugovorenosti na kraju mandata vlade Andreja Plenkovića potpuno je pogrešno (ili kako je to Klisović rekao HDZ-ov spin) kada se uzme u obzir da je u vrijeme kada je 2015. Milanovićeva vlada napustila kabinet tek krenula financijska omotnica 2014-2020, a sada je pri kraju.