Nije točno da je izumitelj PCR testa tvrdio da se njime ne može dijagnosticirati zaraza

Ana Benačić

Tekst bloga Gustirna “Koronavirus: Istina o PCR testu izumitelja i drugih stručnjaka” nastoji opovrgnuti pouzdanost otkrivanja infekcije virusom SARS-CoV-2 pozivanjem na izumitelja PCR metode, nobelovca Karya B. Mullisa, koji je preminuo lani. PCR metodom se, podsjetimo, detektira prisutnost virusa umnažanjem genetskog materijala do mjere koja je znanstvenicima vidljiva.

Prema samom Mullisu, PCR ne može biti u potpunosti i nikada se ne bi trebao koristiti kao alat u “dijagnostici infektivnih bolesti.”

Blog je zapravo djelomični, računalni prijevod članka u kojemu se također ne navodi izvor takve izjave.

Iz konteksta je jasno kako je tvrdnja derivirana iz Mullisovih kontroverznih stavova o (ne)postojanju veze između HIV-a i AIDS-a. Iako jeste točno da je Mullis tvrdio da se bez kliničke slike ne može tvrditi da je netko obolio zbog virusa, nismo uspjeli ustanoviti da je ikad javno tvrdio kako se PCR test ne bi trebao koristiti kao alat u dijagnostici.

Štoviše, Mullis je patentirao PCR test imajući na umu upravo njegovu uporabu u dijagnostici.

Povijest PCR-a

Članci koji se bave poviješću i primjenama lančane reakcije polimeraze (PCR) ili Mullisovim doprinosom znanosti, propuštaju spomenuti da je izumitelj ove revolucionarne tehnike ikad iznosio tezu o dijagnostičkoj beskorisnosti PCR testa (Science, Lancet). Nikakav navod kojim bi se to potkrijepilo ne može se naći ni na Mullisovoj službenoj web stranici.

Da je Mullis doista tvrdio kako se PCR test ne može koristiti za dijagnostiku infektivnih bolesti, takvu bi tezu bilo teško zaobići kad se govori o njegovom liku i djelu. Jer, to bi značilo da Mullis kontrira navodima iz vlastitog patenta iz 1986. godine, koje prenosi PLOS:

“U patentu se tvrdi da se radi o ‘procesu umnožavanja postojećih nukleinskih kiselina ako su prisutne’ te se dodaje “u slučaju primjene u dijagnostici, ciljana sekvenca nukleinske kiseline može biti samo mali dio dotične DNK ili RNK.'”

PLOS također navodi da je Roche ovu tehnologiju kupio od Mullisovog poslodavca, Cetus Corporationa, 1991. godine, “gurajući je prema dijagnostici“. Nabraja i niz infektivnih bolesti koje se dijagnosticiraju PCR-om.

U patentu Mullis jasno navodi da se PCR koristi za dijagnostiku zaraznih bolesti

Misli li Mullis pritom na dijagnostiku zaraznih bolesti? U samome Mullisovom patentu, spominju se više puta pa i u sljedećem kontekstu:

Različite zarazne bolesti mogu se dijagnosticirati prisutnošću specifičnih sekvenci DNK u kliničkim uzorcima, karakterističnih za uzročni mikroorganizam. Tu spadaju bakterije, poput salmonele, klamidije i Neisserie; virusi, poput virusa hepatitisa; i paraziti, kao što je plazmodij odgovoran za malariju. US Pat. Patent 4,358,535 izdan Falkowu opisuje uporabu specifičnih DNK hibridizacijskih sondi za dijagnozu zaraznih bolesti. Problem koji je karakterističan za Falkow postupak je taj da relativno mali broj patogenih organizama može biti prisutan u kliničkom uzorku od inficiranog pacijenta, a DNK izdvojen iz njih može predstavljati samo vrlo mali dio ukupne DNK u uzorku. Specifično pojačavanje sumnjivih sekvenci prije otkrivanja imobilizacije i hibridizacije DNK uzoraka moglo bi uvelike poboljšati osjetljivost i specifičnost ovih postupaka.”

Je li se predomislio?

Mullis je u znanstvenoj zajednici bio poznat kao vrlo razbarušen, pa i pobornik teorija zavjera. Naime, on spada u sićušan krug znanstvenika koji poriču povezanost HIV-a i AIDS-a, kao i klimatske promjene.

Upitali smo stoga autore pojedinih članaka o biografiji izumitelja PCR-a i povijesti same tehnike postoji li ipak mogućnost da se Mullis kasnije u životu predomislio i zaključio da PCR test nije koristan dijagnostički alat.

Ricki Lewis u PLOS-u povodom Mullisove smrti citira LA Times, koji ga naziva “neukroćenim genijem” i opisuje kao sklonog astrologiji, surfanju i LSD-ju.

“Čula sam taj citat, ali nemam načina da znam je li to rekao ili ne. Rekla bih da to nikad nije rekao, ili ga je pogrešno shvatio onaj koji ga citira. Teško je pronaći negativne dokaze!”, navodi Lewis u odgovoru na naš upit je li se sretala s tom izjavom i je li ona autentična.

Virolog Alan Dove, koji je za Science pisao članak o 35 godina PCR-a, nam kaže:

“Mullis je rekao puno ludih, pogrešno informiranih stvari tijekom godina. Itko tko ga citira kao vjerodostojan izvor o bilo čemu, osim surfanju, vjerojatno je izvan okvira racionalne rasprave. Možete jednostavno istaći očitu suprotnost između Mullisovog navodnog skepticizma prema PCR-u u dijagnostici i eksplicitnih tvrdnji iz njegovog patentnog zahtjeva, kojim se navodi da je dijagnostika izvediva.”

Nije izjavio niti da PCR ne može detektirati virus

Reuters se ovih dana bavio i drugom izjavom, koja se pogrešno pripisuje Mullisu, a ona kaže da PCR testovi uopće ne mogu detektirati zarazne viruse.

Radi se o citatu iz teksta koji je napisao John Lauritsen u prosincu 1996. o HIV-u i AIDS-u, a ne Covidu-19. Kary Mullis umro je u kolovozu 2019. godine, mjesecima prije nego je otkriven novi koronavirus.

Kontekst oko citata pokazuje da ni Lauritsen ne kaže da PCR testovi ne funkcioniraju, samo da ne mogu utvrditi količinu virusa u jedinici uzorka. On pojašnjava da PCR identificira tvari kvalitativno, a ne kvantitativno, detektirajući genetsku sekvencu virusa, ali ne i same viruse:

“PCR je namijenjen kvalitativnom identificiranju tvari, ali po svojoj prirodi nije pogodan za procjenu broja. Iako je uobičajena pogrešna impresija da testovi virusnog opterećenja zapravo broje virus u krvi, ovi testovi uopće ne mogu otkriti slobodne, infektivne viruse; mogu otkriti samo proteine ​​za koje se u nekim slučajevima pogrešno vjeruje da su jedinstveni za HIV. Testovi mogu otkriti genetske sekvence virusa, ali ne i same viruse”, naveo je Lauritsen.

PCR je prilično pouzdan

Faktograf je više puta pisao o PCR testovima, kao i drugi fact-checkeri. Oni su među najpouzdanijim načinima za provjeru prisutnosti patogena u organizmu zaražene osobe. U slučaju Covida-19 radi se o virusu SARS-CoV-2, koji se, pogotovo u početku, nalazi u gornjim dišnim putevima.

PCR test ima svoja ograničenja, kao i svi drugi testovi. Primjerice, ukoliko se test napravi prerano, prije replikacije virusa u sluznici nosa, moguće je da bris neće zahvatiti virusni materijal.

Antigen testovi, primjerice, znaju propustiti daleko više inficiranih osoba od PCR testova, kakvi se koriste za detekciju novog koronavirusa.

Nadalje, testovi na antitijela također mogu podbaciti, ukoliko se naprave prije nego je organizam započeo obranu od virusa. Oni, doduše, dokazuju i da je nastupila bolest, odnosno da je osoba zaražena dovoljnom količinom virusa da bi došlo do infekcije.

Pozitivni PCR test također ne mora značiti da će nastupiti bolest; uzorak može biti kontaminiran, a može davati i lažno negativne rezultate, koji su kudikamo češći od lažno pozitivnih. Harlan Krumholz, profesor medicine s Yalea, smatra da je negativni rezultat signal da vjerojatno nemate virus, a “ako je vaš test pozitivan, gotovo je sigurno da imate infekciju” (NYT).

Igor Jurak s Odjela za biotehnologiju sa Sveučilišta u Rijeci kazao nam je da je PCR dijagnostika “ukoliko je provedena od stručne osobe”, ne ostavlja nikakvih temelja za sumnju, iako rezultati mogu biti ponekad lažno pozitivni ili negativni.

“Tako je sa svim testovima koje provodimo. Specifičnost svakog dijagnostičkog testa je također ispitana i potvrđena”, izjavio je za Faktograf.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Provjera točnosti"