Faktograf.hr

Samo činjenice

Milanović uporno trola javnu raspravu. Znači li to da nešto skriva?

HINA/ Vesna HORVAT/ ml

Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, zadnjih dana privlači pozornost izjavama kojima se obračunava s ljudima, organizacijama civilnog društva i medijima koji ga kritiziraju ili otvaraju javni prostor njegovim kritičarima.

Milanović se tako verbalno sukobio sa saborskim zastupnicama Dalijom Orešković, Marijanom Puljak i Radom Borić, zastupnicima Tomislavom Tomaševićem i Peđom Grbinom, udrugama Gong (izdavač portala Faktograf, op.a.) i B.a.B.e, analitičarom Žarkom Puhovskim, novinarom Indexa Nevenom Barkovićem i pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić, a prozivao je i Jutarnji list te televiziju RTL.

Na ovom bi se mjestu inače pozabavili činjeničnom točnosti Milanovićevih riječi, ali to je u ovom slučaju izlišno. U svojim je istupima predsjednik uglavnom iznosio osobna mišljenja i sudove, izbjegavajući argumentiranu raspravu o temi koja je navodno predmet razgovora – novootkrivenoj korupcijskoj aferi u Janafu i Milanovićevim posjetima ilegalnoj krčmi optuženog Dragana Kovačevića (u kojoj se navodno odvijala primopredaja prljavog novca u milijunskim iznosima).

Takav saboterski pristup raspravi u internetskom žargonu naziva se trolanje.

Kako se radi o prilično raširenom fenomenu, pogonjenom popularnošću društvenih mreža, termin trolanje ušao je i u rječnike (npr. Merriam-Webster ili Cambridge Dictionary). Definicija trolanja se, naravno, može pronaći i na Urban Dictionaryju, kao i na Wikipediji.

Svi nabrojani izvori definiraju trolanje kao namjerno sabotiranje određene rasprave korištenjem kontroverznih, uvredljivih ili na druge načine sadržajno irelevantnih, ali zapaljivih komentara. Cilj trolanja je kod sugovornika izazvati emotivnu reakciju, isprovocirati svađu i onemogućiti daljnju smislenu raspravu.

Pogledajmo stoga pobliže kako je Milanovićevo trolanje izgledalo i koje je rasprave predsjednik njime sabotirao odnosno izbjegavao.

Duga lista neodgovorenih pitanja

Počelo je s političkim performansom zastupnica Orešković i Puljak, koje su pred Kovačevićevom ilegalnom krčmom (tzv. klubom) u Slovenskoj ulici u Zagrebu postavile ploču s natpisom “Ured predsjednika Republike Hrvatske”.

Tim povodom zastupnice Puljak i Orešković poručile su da postoje dvije Hrvatske: “Jedna u kojoj građani moraju slijediti zakone i pravila ili će biti sankcionirani i druga za koju zakoni i pravila ne vrijede” (HRT).

Milanovića su smjestile u ovu “drugu Hrvatsku”, a ta je karakterizacija očigledno bila opravdana: dok su legalni ugostiteljski objekti zbog epidemioloških mjera (tzv. lockdowna) morali zatvoriti svoja vrata, Kovačevićeva je ilegalna krčma nastavila ugošćivati visokopozicionirane političare, među kojima i predsjednika države.

U svojoj reakciji Milanović je osobno (ad hominem) napao zastupnice koje su ga prozvale. Nije, međutim, replicirao na kritiku, tj. odgovorio na ključna pitanja koja su Orešković i Puljak pokušale otvoriti.

Je li primjereno da predsjednik države zalazi u ilegalne krčme, pogotovo dok građani nemaju pristup ni legalnim restoranima?

Smatra li predsjednik da za njega ne vrijede ista pravila kao i za sve ostale građane, koji su se pridržavali epidemioloških mjera kako ne bi ugrožavali javno zdravlje?

Smatra li predsjednik da bi trebao snositi političku odgovornost za takvo ponašanje? Kako predsjednik misli da bi u identičnom skandalu prošli visoki državni dužnosnici u nekoj od zapadnih demokracija na koje se u javnim istupima voli pozivati?

Smatra li predsjednik da bi trebao podnijeti ostavku i može li svoj stav obrazložiti argumentima?

Identično se Milanović ponio i prema prijavi koju je Gong podnio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Aktiviste ove udruge nazvao je “kruhoborcima” koji se “bore za komad tuđeg kruha”, što bi unatoč postojećoj rječničkoj definiciji ovog pojma vjerojatno trebalo predstavljati sinonim za puno rašireniju etiketu “uhljeba” (Index.hr). Nije, međutim, odgovorio na pitanja koje je Gong svojom prijavom pokušao otvoriti, a koja su utemeljena u Zakonu o sprječavanju sukoba interesa.

Je li predsjednik Milanović platio hranu i piće koje je konzumirao u ilegalnoj krčmi? Ako nije, premašuje li vrijednost konzumiranog iznos od 500 kuna, što je zakonski propisana maksimalna vrijednost poklona koji državni dužnosnik smije primiti?

Smatra li predsjednik Milanović da je posjetima ilegalnoj krčmi za vrijeme lockdowna narušio načela djelovanja u obnašanju javnih dužnosti, kako ih definira članak 5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa? Ako ne smatra, može li to obrazložiti argumentima?

Na isti je tretman od strane predsjednika naišao i Žarko Puhovski, umirovljeni sveučilišni profesor i poznati politički analitičar. Predsjednik Milanović je Puhovskog nazvao “drukerom” i “ništarijom” predbacujući mu činjenicu da se prije pedesetak godina odazvao sudskom pozivu da svjedoči u procesu protiv tzv. proljećara. Napad je uslijedio nakon što je i Puhovski u svojim javnim istupima postavio neka važna pitanja.

Zašto je predsjednik Milanović dvaput pozvao načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH Roberta Hranja na sastanak u ilegalnoj krčmi?

Smatra li predsjednik Milanović da svojim ponašanjem narušava povjerenje u državne institucije? Ako ne smatra, može li to obrazložiti argumentima?

Nakon Milanovićevog napada na Puhovskog, novinar Indexa Neven Barković objavio je tekst u kojem je ustvrdio da se radi o opasnom presedanu. Kad predsjednik s pozicije moći ad hominem napadne običnog građanina samo zbog upućene kritike, napisao je Barković, u pitanju više nije pusto zlorabljenje česte logičke greške, već “otvaranje Pandorine kutije”. Predsjednikova reakcija bio je ad hominem napad na novinara koji ga je kritizirao zbog upravo takvog ponašanja. Važna su pitanja ponovo ostala neodgovorena.

Smatra li predsjednik Milanović da je njegova reakcija, koja je sadržavala ne samo napad na profesora Puhovskog, već i pritisak na televizijsku kuću koja ga je pozvala u goste, priliči civiliziranim demokratskim društvima? Ili je takvo ponašanje ipak karakteristika političara s autoritarnim tendencijama?

Po sličnom ad hominem obrascu Milanović je ranije napao saborsku zastupnicu Radu Borić, nakon što je u intervjuu za Jutarnji list kazala da ni Milanović, ni troje ministara koji su posjećivali Kovačevićevu ilegalnu krčmu nakon ove afere više ne bi smjeli ostati državnim dužnosnicima. Predsjednik bi trebao dati ostavku, a premijer bi morao smijeniti ministre, ocijenila je Borić. Dodala je i da Milanović svojim ponašanjem “miče fokus s onoga što je u toj priči važno” te konstatirala kao predsjednik “otvara prostor za dodatne sumnje da nešto tu ima njemu na štetu”. I tad je Milanović osjetio potrebu za trolanjem rasprave, umjesto da odgovori na ključna pitanja.

S kim se predsjednik sastajao u Kovačevićevoj ilegalnoj krčmi? O čemu su razgovarali?

Je li predsjednik u klubu svjedočio koruptivnim radnjama ili dogovorima?

Strahuje li predsjednik da bi se u “aferi Janaf” mogle pojaviti nove informacije koje će i njega kompromitirati? Pokušava li predsjednik svojim ponašanjem nešto sakriti?

Ako ne mora strahovati od takve kompromitacije, zbog čega predsjednik napada i vrijeđa ljude koji mu upućuju opravdanu kritiku i traže odgovore na koje imaju pravo?

Sva pitanja postavljena u ovom tekstu poslali smo Uredu predsjednika RH. Odgovore ćemo objaviti ako ih dobijemo.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.