Drugi mirovinski stup u Estoniji od 2021. godine više neće biti obavezan, a njegova reforma dobila je zeleno svjetlo odlukom tamošnjeg Vrhovnog suda koji je u listopadu zaključio da zakonodavni okvir kojim se odustaje od obaveznog drugog stupa nije neustavan (europeanpensions.net, baltic-course.com, err.ee).
Tako će ulazak i izlazak iz članstva u drugom stupu mirovinske štednje za Estonce biti osobni odabir. Svi oni koji žele nastaviti štednju za umirovljeničke dane kroz model individualne kapitalizirane štednje moći će to napraviti. Oni koji to ne žele moći će izaći iz drugog stupa i povući sredstava s osobnog računa, ali uz plaćanje 20 posto poreza na dobit. Neplaćanje poreza, ili niže oporezivanje, moguće je uz zadržavanje sredstava na posebnom štednom računu do određenih godina života.
Reforma drugog stupa mirovinske štednje u Estoniji osiguranicima daje mogućnost da se u njega vrate. No to će moći napraviti nakon isteka 10 godina od kada su napustili drugi mirovinski stup.
Estonija je posljednja među novim članicama Europske unije koja se odlučila na potpunu reformu drugog stupa mirovinskog osiguranja. Tijekom zadnje ekonomske krize koja je započela 2008. godine to su već učinile Mađarska, Poljska, Slovačka, Bugarska i Rumunjska. Tada je i Estonija privremeno suspendirala uplate u taj stup dok su Latvija i Letonija tada smanjile doprinose (1, 2, 3).
Sve te države, kao i Hrvatska, drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje (ali i treći dobrovoljni stup) uvele su pod pritiskom Svjetske banke. Takav djelomično privatiziran mirovinski sustav, osnovan na trostupnom modelu, uveden je u Čileu početkom 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tu zemlju vodio neoliberalnim eksperimentima sklon diktator Augusto Pinochet.
Model je Svjetska banka nudila neiskusnom istočnoeuropskim zemljama čiji su mirovinski sustavi bili „preopterećeni“, dok je razvijeniji zapad odbijao provesti takav eksperiment. Još tijekom 90-tih Mađarska i Poljska bile su prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, a nakon 2000. to su učinile Hrvatska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Makedonija i baltičke države. Istodobno, Slovenija i Srbija uvele su samo treći dobrovoljni stup.
Sustav od tri stupa
Mirovinsku reformu po uzoru na čileanski model Hrvatska je provela 2002. godine. Prvi mirovinski stup zasnovan je na međugeneracijskoj solidarnosti i u njega se izdvaja 15 posto doprinosa za mirovinsko osiguranje. Tim se novcem isplaćuju mirovine sadašnjim umirovljenicima.
Drugi i treći stup zasnovani su na individualnoj kapitaliziranoj štednji, tj. radi se o novcu koji radnici štede za vlastitu mirovinu. Pritom je drugi stup obavezan i u njega se izdvaja pet posto doprinosa, dok je treći dobrovoljan i osiguranici sami biraju hoće li i koliko u njega ulagati.
U trenutku provođenja reforme, drugi stup je bio obavezan za sve građane rođene nakon 1962. godine. Tada su oni bili mlađi od 40 godina. Međutim, ta se mogućnost dala i građanima u dobi između 40 i 50 godina, a birali su je uglavnom oni s većim plaćama.
Osiguranici sami biraju u koji će fond uplaćivati dio svojih obaveznih doprinosa. Četiri su obavezna mirovinska fonda (OMF) kojima upravljaju društva za upravljanje u vlasništvu najvećih banaka u Hrvatskoj – Zagrebačka banka, Raiffeisen banka, Erste banka te Privredna banka Zagreb koja fond vodi zajedno s privatiziranim Croatia osiguranjem.
Vlada ne namjerava dirati drugi stup
Iako je mirovinska reforma podrazumijevala da će se s vremenom ulaganja u drugi obavezni stup povećati, to je za sada ostala samo ideja koja se prije nešto više od desetljeća nije realizirala zbog tadašnje ekonomske krize. Pod njenim naletom tadašnji predsjednik Vlade Ivo Sanader izašao je 2009. godine s idejom ukidanja drugog stupa, ali se od toga odustalo.
O ukidanju drugog stupa nije razmišljala ni SDP-ova koalicijska vlada koja je 2014. godine provela reformu mirovinskog sustava. Tada se, kao i kod zadnje reforme 2019. godine u javnosti govorilo o potrebi ukidanja drugog stupa. S druge strane, ukazivalo se na potrebu njegova jačanja, ali se ni to nije dogodilo. No unatrag šest godina struktura ulaganja obaveznih mirovinskih fondova je promijenjena i svaki od njih ima tri potportfelja – A, B, C – koji se razlikuju po razini rizičnosti ulaganja (1, 2, 3, 4).
Hrvatska će 2020. godinu, pod utjecajem krize izazvane pandemijom bolesti Covid-19, završiti s rekordnim deficitom od 29,5 milijardi kuna, a Vlada očekuje da će gospodarstvo na razini godine pasti osam posto. Ipak, zasad se ne razmišlja o mogućem posezanju u drugi stup; to bi državnom proračunu osiguralo kratkoročnu financijsku injekciju, ali ona ne bi dugo potrajala.
Vlada, prema odgovoru kojeg smo dobili od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, nema namjeru zadirati u drugi stup. Štoviše, u planu im je jačanje tog stupa, ali se trenutno o većim izdvajanjima u njega, zbog krize uzrokovane pandemijom koronavirusa, ne razmišlja.
Danijel Nestić: Za jačanje drugog mirovinskog stupa
„Prema sadašnjim mirovinskim propisima, mirovinski sustav je dugoročno održiv sa stajališta državnog proračuna. Projekcije pokazuju da ukupni javni izdaci za mirovine neće značajnije rasti u budućnosti. Državni proračun pomaže isplatu mirovina s nekih 45% ukupnog iznosa za mirovine, a 55% se pokriva iz doprinosa za mirovinsko osiguranje. No proporcija bi u budućnosti mogla ostati stabilna ili bi se čak udio proračuna mogao malo smanjiti“, smatra Danijel Nestić, s Ekonomskog instituta u Zagrebu.
Međutim, on upozorava kako sadašnji mirovinski sustav nije održiv sa socijalnog stajališta. Ako se ništa ne promijeni, navodi, buduće će mirovine sve više zaostajati za prosječnim plaćama, odnosno financijski položaj umirovljenika u odnosu na radnike će biti sve lošiji. Stoga se može očekivati i povećanje stope siromaštva među umirovljenicima.
„To je situacija koja nije održiva i treba očekivati sve veće pritiske umirovljenika za povećanjem mirovina“, navodi Nestić.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ukupni izdaci za mirovine u 2019. godini bili su 40,9 milijardi kuna. Od doprinosa je pritom prikupljeno 23,9 milijardi kuna dok se proračunom pokrio manjak od 17 milijardi kuna. Prosječno je to iznos kojim se iz godine u godinu iz proračunskih prihoda pokriva nedostatak sredstava za isplatu mirovina.
Drugi stup u sadašnjem obliku umirovljenicima je uglavnom neisplativ
Jednostavno odgovora na to što bi trebalo mijenjati, kako veli Nestić, nema. No jasno je da će trebati povećati prosječne mirovine, a zadržati stabilnost javnih financija.
„Ovakvu je ravnotežu teško ostvariti i izgleda da će svatko morati žrtvovati ponešto kako bi se to postiglo. Mislim da je neizbježno da ćemo morati raditi duže, odnosno kasnije odlaziti u mirovinu, ako želimo imati veće mirovine“, veli Nestić koji smatra i da će se trebati poticati duži rad većim bonusima za kasniji odlazak u mirovinu te s druge strane jačati penalizaciju ranijeg umirovljenja. Hrvatska će, smatra, vrlo vjerojatno trebati povećati stopu doprinosa za mirovinsko osiguranje.
„I morat ćemo dobro regulirati međuodnos između prvog i drugog stupa. Drugi mirovinski stup može pomoći da povećamo mirovine u dugom roku, ali sadašnja regulativa je ugušila dio tog potencijala. Na primjer, umirovljenici koji uzimaju mirovinu iz prvog i drugog mirovinskog stupa, sada dobivaju dodatak na mirovinu iz prvog stupa u manjem postotku nego umirovljenici koji primaju mirovinu samo iz prvog stupa“, navodi Nestić.
Zadnjim mirovinskim izmjenama drugi mirovinski stup donekle je podržavljen. Naime, osiguranicima je dana mogućnost da u trenutku odlaska u mirovinu odluče hoće li primati dvostupnu mirovinu ili će svoju „ušteđevinu“ iz drugog stupa prenijeti u sustav generacijske solidarnosti te primati mirovinu iz prvog stupa.
Novi umirovljenici uglavnom se odlučuju na prijenos sredstava u prvi mirovinski stup jer im je to povoljnije. Naime, prvi umirovljenici koji su ulagali u oba mirovinska stupa uglavnom su žene (zbog ranijih uvjeta za umirovljenje), osobe koje odlaze u prijevremenu mirovinu te oni koji su imali pravo na beneficirani radni staž. Kako je mahom riječ o nižim mirovinama (i kraćim periodom ulaganja u drugi stup), razumljivo je da se osiguranici odlučuju za prijenos sredstava u prvi stup u kojem ostvaruju pravo na dodatak od 27 posto. U slučaju isplate mirovine iz oba stupa propisan je dodatak od 20,25 posto.
Prema podacima Središnjeg registra osiguranika (Regos) u razdoblju od siječnja do kraja rujna 2020. godine zatvoreno je ukupno 8 765 osobnih računa članova OMF-a pri čemu je za 5 811 osobni račun obavljen prijenos sredstava u HZMO. U 78,64 slučaja riječ je o prijevremenim mirovinama, dok je u 12,98 posto slučajeva u pitanju invalidska, odnosno u 8,07 posto slučajeva obiteljska mirovina.
Prve mirovine iz oba stupa ostvarene su 2018. godine. Mirovinu iz oba stupa, prema statističkim podacima Regosa, trenutno prima ukupno 3 828 umirovljenika.
Željko Garača: Za ukidanje drugog mirovinskog stupa
Drugi stup bi, prema mišljenju Nestića, trebalo ojačati. S druge strane, dijametralno suprotno mišljenje zastupa Željko Garača, profesor i bivši dekan na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Već duži niz godina on zastupa mišljenje da drugi stup treba ukinuti jer smatra da je štetan i da neće postaviti zacrtane ciljeve.
„Uvođenje drugog mirovinskog stupa je bila pogreška jer nisu postojali preduvjeti da reforma uspije. Preduvjeti su zapravo postavljeni kao ciljevi reforme, a to onda ne može funkcionirati. Velika šteta je već napravljena, ali bi ukidanje drugog stupa ipak umanjilo te negativne posljedice, posebice sada u aktualnoj ekonomskoj krizi“, veli Garača dodajući kako nam Baltičke zemlje mogu biti uzor u mnogočemu pa i u ovome. Podsjeća i na Sloveniju koja taj model nije prihvatila.
Uvođenje drugog stupa mirovinske štednje za Garaču predstavlja „Istočni grijeh“ jer je uveden kada nisu postojali teorijski preduvjeti da bi takva reforma bila uspješna, odnosno da bi doprinosila gospodarskom rastu.
„Niti jedan od bar četiri osnovna preduvjeta nije bio ispunjen: suficit javnog mirovinskog sustava, suficit državnog proračuna, razvijeno domaće gospodarstvo, razvijeno domaće tržište kapitala. Naprotiv. Preduvjeti za uspjeh reforme su predstavljeni kao ciljevi. Takav pristup naprosto ne može dati dobar rezultat bez obzira o čemu se radi“, ističe Garača navodeći i kako je, kao marketinški potez, promoviran stav da će buduće dvostupne mirovine biti veće od mirovina iz sustava generacijske solidarnosti, ali koliko će te mirovine iznositi nije se govorilo.
„Upravo to je osiguralo veliku podršku široke javnosti za uvođenje drugog stupa. Homo economicus na djelu. Nažalost, to se neće ostvariti za veliku većinu budućih umirovljenika. Mirovinska reforma bi teoretski možda i mogla uspjeti da se konceptualno oslanja na ulaganja u nove proizvodne investicije, a ne samo ostvarivanje prinosa na financijsku imovinu. Štednja je zapravo financirana javnim dugom, uz dodatni tranzicijski trošak te pad raspoloživog dohotka. Umjesto ulaganja u proizvodnju na djelu je financijalizacija“, navodi Garača ističući kako to u Hrvatskoj ne može funkcionirati zbog neispunjenih preduvjeta u trenutku provođenja reforme.
Starosna mirovina iz dva stupa za prosječnu plaću, uz postojeće uvjete kako navodi Garača, trajno će biti manja od mirovine samo iz prvog stupa i to neovisno o duljini članstva u drugom stupu i radnom stažu. Eventualno povećavanje izdvajanja dijela doprinosa za kapitaliziranu štednju dovest će do manjih mirovina, dok će starosna mirovina za prosječnu plaću i dalje biti veća iz prvog stupa nego iz oba. Osim toga, Garača upozorava da će uvođenje eura dovesti do slobodnog i enormnog odlijeva kapitala u inozemstvo.
„Bilo koji oblik slabljenja drugog stupa ublažit će gospodarske posljedice aktualne krize i ubrzati oporavak gospodarstva iskazano manjim deficitom, manjim rastom javnog duga i većim rastom BDP-a“, navodi Garača. Dodaje i kako će iznos odlijeva kapitala u inozemstvo biti veći od tranzicijskog troška, a to će dodatno umanjiti domaće investicije, štednju i gospodarski rast.
„Time će oportunitetni trošak mirovinske reforme, mjeren gubitkom mogućeg rasta, dodatno rasti“, smatra Garača.
Demografska kretanja
Drugi mirovinski stup je, prema mišljenju Nestića, otporniji na nepovoljna demografska kretanja, odnosno buduću situaciju gdje ćemo imati sve više starijih osoba i umirovljenika, a sva manje zaposlenih.
„On predstavlja današnju štednju za isplatu mirovina u budućnosti, na taj način smanjuje buduće izdatke iz prvog stupa odnosno proračuna, te tako olakšava fiskalni teret budućim generacijama“, veli Nestić dodajući kako se u slučaju uspješnog ulaganja na financijskim tržištima mogu osigurati veće mirovine nego da se one isplaćuju samo iz prvog stupa.
„Zato mislim da drugi stup treba ojačati. Obično se u javnosti pri tome misli na povećanje stopa doprinosa koja odlazi u mirovinske fondove, sa sadašnjih 5 posto na neki veći postotak. No osobno smatram da to nije nužan element jačanja drugog stupa. Drugi stup može biti snažan i sa sadašnjih 5 posto, ako se dobro poslože ostale njegove zakonske regulacije“, navodi Nestić.
Dodatak na mirovinu iz prvog stupa od 27 posto tako bi trebao biti jednak i za mirovine koje se isplaćuju iz oba stupa, smatra Nestić. Osim toga, Nestić misli da bi trebalo ukinuti mogućnost izbora mirovine.
„Na taj način bi ojačali drugi stup u fazi isplate, a u pogledu visine mirovine trenutno ne bi bilo veće razlike, a tamo gdje se ona pojavi, na primjer kod primatelja najniže mirovine, moguće je osmisliti kompenzaciju. Nadalje, drugi stup se može ojačati ulaganjem u dobre domaće projekte koji bi trebala osmisliti i omogućiti Vlada, na primjer neki veći infrastrukturni projekti, djelomična privatizacija većih državnih kompanija, odnosno izlistavanje dijela tih kompanija na burzi i slično“, predlaže Nestić.
Gospodarska kretanja
No Garača smatra da nema ekonomskog opravdanja za opstanak drugog mirovinskog stupa, „a još manje za njegovo jačanje, posebice u kontekstu sistemske krize Covid-19“. Njegovo dokidanje bi, kako navodi, ublažilo negativne učinke krize i ubrzalo gospodarski oporavak te otklonilo trajne negativne posljedice drugog mirovinskog stupa na ekonomiju u zemlji.
„Ukoliko bi došlo do jačanja drugog mirovinskog stupa, povećanim izdvajanjem odnosno povećanom štednjom, dohodak bi se dodatno smanjio te bi se nova ravnoteža uspostavila na još nižoj razini štednje, investicija i BDP-a“, ističe Garača. Suspenzija drugog stupa obustavom uplata u njega i povratkom svih novih umirovljenika u prvi stup generacijske solidarnosti bi „poništavanjem tranzicijskog deficita i uplatama kapitalizirane štednje u prvi stup utjecalo na smanjenje deficita državnog proračuna za oko 12 milijardi kuna“.
Za oko 12 milijardi kuna bi se, prema mišljenju Garače, usporio i rast javnog duga godišnje. To bi „otvorilo mogućnost veće pomoći gospodarstvu, direktno i poreznim rasterećenjem“ te bi utjecalo na porast raspoloživog dohotka i na brži oporavak BDP-a, „u prvoj godini za više od tri posto“. No Garača upozorava i da bi neto učinak takve reforme bio oko devet milijardi kuna godišnje zbog činjenice da se oko dvije trećine novih umirovljenika ionako vraća u sustav generacijske solidarnosti zbog većih mirovna.
Nacionalizacija drugog mirovinskog stupa nije nešto što Garača zastupa jer je u njemu „praktično javni dug, a njegovom nacionalizacijom se ne bi dobilo ništa“. Ukinuo bi njegovu obaveznost, odnosno suspendirao daljnje uplate pri čemu se s postojećom imovinom može postupati po modelu Poljske ili Estonije. Drugim riječima, obveznici bi svojevoljno imovinu prebacili u prvi stup generacijske solidarnosti ili bi imovinu zadržali pri čemu bi imovina bila oporeziva jer se smatra dohotkom. Za tako nešto je, međutim, potrebna politička odluka.
Odgovornost za budućnost
Slabljene ili potpuno ukidanje drugog stupa u nekim zemljama, smatra Nestić, pogrešan je korak primarno uzrokovan fiskalnim razlozima i kratkoročnim političkim zbivanjima.
„Tu se štednja za mirovine uglavnom koristila za pokrivanje proračunskih manjkova, ili su tekući doprinosi usmjereni u proračun uz obavezu isplata mirovina u budućnosti. Na taj su način povećani budući troškovi, a fiskalni teret prebačen na buduće generacije. Hrvatska nema tako lošu fiskalnu situaciju da bi bila primorana na takav korak“, navodi Nestić iznoseći mišljenje „da bi bilo nefer prema budućim generacijama da mi sada trošimo mirovinsku štednju, a njima ostavimo rastuće troškove za naše mirovine“.
Aktualna Vlada ne razmišlja o slabljenju drugog stupa kapitalizirane štednje. Iz resornog ministarstva poručuju kako, u odnosu na drugi mirovinski stup, prate „kretanja u sustavu te radi na njegovom jačanju i omogućavanju ulaganja u infrastrukturne projekte, s time da osim jačanja drugog stupa, potiče i dobrovoljnu mirovinsku štednju“.
„Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike opredijelilo se za daljnje jačanje mješovitog mirovinskog sustava, čemu u prilog govori i činjenica da je više od 40 posto osiguranika do sada odabralo mirovinu iz I. i II. mirovinskog stupa“, navode iz resornog ministarstva dodajući kako se „jedino jačanjem sva tri mirovinska stupa može osigurati odgovarajuća socijalna sigurnost u starosti“.
„Međutim, povećanje izdvajanja iznosa za doprinose trenutno nije u planu, s obzirom na gospodarsku situaciju i stanje izazvano pandemijom koronavirusa. O ovoj problematici raspravljat će se kad se za to steknu uvjeti“, odgovorili su iz resornog ministarstva na naš upit.
Drugim riječima, Vlada nema namjeru zadirati u drugi stup, u smislu značajnije reforme i mogućeg ukidanja po uzoru na druge EU zemlje.
Mirovinska reforma u najavi
Predizbornim programom HDZ je najavio nastavak mirovinske reforme, a ona je zacrtana i u Programu rada Vlade za razdoblje od 2020. do 202. godine, ali i u prijedlogu Nacrta nacionalne razvojne strategije do 2030. godine. Kako navode iz resornog ministarstva, nastavit će se provedba mirovinske reforme koja osigurava adekvatnost mirovina i uspostavljanje održivog mirovinskog sustava.
„U tom smislu će se za korisnike mirovine omogućiti pravedniji način izračuna obiteljske mirovine te će se proširiti i krug umirovljenika koji mogu raditi do polovice punog radnog vremena. Istodobno će se poticati dulji ostanak u svijetu rada za one koji žele raditi i nakon 65. godine života“, poručuju iz resornog ministarstva. Te buduće akcije obuhvatit će i drugi stup, prema najavama ministarstva, u smislu otvaranja dodatnih mogućnosti za ulaganja sredstava koja se slijevaju na osobne račune građana u sustavu kapitalizirane štednje.
Kako posluju fondovi
Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) redovito objavljuje izvješća o poslovanju OMF-ova. Prema zadnjim pokazateljima, njihova ukupna neto imovina na kraju listopada iznosila je 115,8 milijardi kuna, što je u odnosu na rujan slabašno povećanje od 0,06 posto.
Na kraju 2019. godine ukupna neto imovina fondova iznosila je 112,6 milijardi kuna, da bi u siječnju 2020. godine porasla na 113,6 milijardi te u veljači pala nešto ispod razine s kraja prošle godine. Negativna ekonomska kretanja izazvana zdravstvenom krizom odrazila su se i na poslovanje fondova te je njihova ukupna imovina nastavila padati pa je u ožujku dosegnula 108,6 milijardi kuna.
U prva tri mjeseca 2020. godine tako su se istopile oko četiri milijarde kuna vrijednosti obveznih fondova. Rizičniji obvezni mirovinski fondovi tipa A, koji većinom ulažu u dionice, zabilježili su pad od 3,06 posto. Fondovi tipa B, s umjerenim rizikom, zabilježili su pad od 0,58 posto. Istodobno su fondovi tipa C (konzervativni s niskorizičnim ulaganjima u oročene depozite, obveznice) ostvarili niski prinos od 0,52 posto.
„Izuzetno je važno da radnici koji uskoro odlaze u mirovinu, a koji se nalaze u kategoriji C, neće biti zakinuti, odnosno uplate u osiguravajuće mirovinsko društvo će im biti sačuvane. Kriza se na njih nije odnosila, budući da je fond C najkonzervativniji. A fond je najrizičniji, a B, u kojem je većina građana, uravnotežen“, ustvrdio je nedavno Ante Žigman, predsjednik Upravnog vijeća HANFA-e (HRT). Naveo je pritom da politika s fondovima konzervativnija jer se očekuje da oni budu stabilni.
„Kako imovina raste, sada je već na 115 milijardi kuna, tako će postojati prostor i za dodatno relaksiranje te konzervativnosti. Tako da u nekim budućim izmjenama zakona možemo očekivati lagano relaksiranje ograničenja koje mirovinski fondovi imaju“, navodi Žigman objašnjavajući kako bi drugi stup trebalo jačati.
Paradoks drugog stupa
Drugom stupu, kako navodi Nestić, u trenutnim procesima prijeti da bude sve slabiji i slabiji u fazi isplate mirovine.
„On se postupno izgurava iz faze isplate, a to nije dobro jer je njegova primarna svrha da osigura veće mirovine u isplati“, navodi Nestić podsjećajući da osiguranici drugog stupa primaju umanjeni dodatak na mirovinu. To je i glavni razlog zbog kojeg su „mješovite mirovine u velikom broju slučajeva manje nego mirovine koje se isplaćuju umirovljenicima za mirovinu samo iz prvog stupa“.
Na aktualno slabljenje drugog stupa u fazi isplata ukazuje i Garača. Međutim, on naglašava i da bi u budućnosti, ako bi se i povećala izdvajanja za drugi stup, posljedica bila općenito smanjenje svih mirovina pri čemu bi starosna mirovina za prosječnu plaću i dalje bila veća iz prvog stupa, nego iz oba. Pritom ukazuje i na paradoks štednje u drugom stupu te navodi kako iz pozicije pojedinca ona srednjoročno nominalno raste, ali će dugoročno potpuno nestati.
„Iz makroekonomske pozicije, nominalna štednja je najvećim dijelom već potrošena pa je primjerenije govoriti o javnom dugu. Kada isplatom kapitaliziranje štednje ona praktično nestane, ostat će javni dug“, navodi Garača. Nakon završetka tranzicijskog perioda, objašnjava, buduća nominalna povećanja štednje uplatama dijela doprinosa u drugi stup će biti praktično potpuno poništena isplatama kapitalizirane štednje i odljevom kapitala. Na nacionalnoj razini „više neće rasti niti nominalna štednja, a pogotovo ne realna“.
