Faktograf.hr

Samo činjenice

Kako živjeti s potresima

Potrese se ne može predvidjeti ni izbjeći, ali se može s njima naučiti živjeti. U tome mogu pomoći iskustva drugih zemalja koje se nalaze na trusnim područjima.
Photo by Shefali Lincoln on Unsplash

Veliki potres je neminovan i kada se dogodi bit će toliko jak da će ljudi padati izbačeni iz ravnoteže, stolice će klizati po sobi, a zidovi naginjati malo na jednu malo na drugu stranu. Jedino što preostaje je pronaći koliko toliko zaštite ispod nečega relativno čvrstog, najčešće radnog ili kuhinjskog stola ako ste u zatvorenom prostoru, a potom, kada prvi udar trešnje prođe, kretati se oprezno i ne hitati van, upozoravaju nas ovdje u trusnoj Kaliforniji gdje je cijelo priobalje, pa tako i gradovi San Francisco i Los Angeles, ispresijecano rasjedima koji mogu izazvati potrese magnitude preko 8, dakle oslobađanja energije koja su otprilike tisuću puta veća nego kod magnitude 6.

Predviđanja su da će, ako nas ovdje u San Franciscu strefi jedan magnitude 7.8, poginuti 2550 ljudi, bez vode prvi dan ostati 60% stanovništva, a bez struje 56%. Naime, sastavljen je detaljan plan s različitim scenarijima i uputama za službe koje moraju odmah reagirati, među ostalim lokalne vlasti, vojska, Crveni križ, policija, vatrogasci.

Moguće posljedice udara magnitude 7.8 na području San Francisca, tablica iz javno dostupnog plana za situaciju nakon potresa

Crveni križ tako treba biti pripravan odmah smjestiti 25 posto pučanstva koje će, predviđa se, ostati bez krova nad glavom, zatim hraniti preko milijun i pol ljudi, te koordinirati brigu o kućnim ljubimcima. Među ostalim predviđanjima je i 500 nesretnika zaglavljenih u ruševinama, pola kućanstava bez struje, 11 milijuna litara benzina potrebnih za vozila i tek 40% raspoloživih kapaciteta u mrtvačnicama. Takvih je izračuna i pretpostavki u ovom planu za potresnu situaciju mnogo i javnosti pokušavaju dati do znanja da postoji jasna linija zapovijedanja i hodogram koraka koji će biti poduzeti u prvim satima i danima nakon katastrofe. Plan koji je dostupan javnosti je, vlasti ovdje i same priznaju, različit od pesimističnije interne verzije koja ipak ostaje tajna jer sadrži neke važne povjerljive i osjetljive informacije.

Kada je bolje da zatrese?

Iako znanstvenici prognoziraju da će potres magnitude oko 7 vjerojatno zdrmati neki dio Kalifornije u idućih tridesetak godina, stanovnici uglavnom ignoriraju mogućnost katastrofe i uglavnom su potpuno nepripremljeni. Tek poneka kućanstva imaju spremnu torbu s osnovnim potrepštinama kao što su voda za piće, nekoliko konzervi hrane, baterijska lampa, kutija prve pomoći ili zviždaljka. Čak 90% vlasnika kuća ne plaća osiguranje protiv potresa, malo tko sluša preporuke da jedan komplet potrebnih stvari ubaci i u auto za slučaj da ne može uopće ući u oštećen dom, te da uvijek ima nešto gotovine uz sebe (jer bankomati možda neće raditi).

Ako već mora tresti, onda bolje da je u dva ujutro nego u dva popodne jer je manje žrtava kada su ljudi kod kuće, a ne u uredima na poslu, u automobilima ili na ulici, kaže seizmologinja Lucy Jones koja često u američkim medijima upozorava građane o potresima i poziva na pripravnost. U domovima je naime statistički najveća mogućnost preživljavanja jer se već desetljećima gradi sukladno protupotresnim propisima, a koristi se isključivo drvena konstrukcija koja je elastičnija od betona i cigle te lakša ako pada na ljude. Američki stanovi se, zbog uporabe panela, knauf ploča i sličnih materijala naravno ne mogu mjeriti s dugotrajnošću starih mediteranskih kamenih kuća ili onih sazidanih od kvalitetne opeke, a i mnogi će u Hrvatskoj odmahnuti rukom i reći da američke gradnje uopće nisu ono što bi prava kuća trebala biti. No kada uzimamo u obzir potres, nije na odmet razmišljati o elastičnosti i ljuljanju kuće lijevo-desno, a tu je drvena konstrukcija često otpornija, što dokazuju i, kako je zabilježio arhitekt i aktivist Marko Sančanin, stare drvene kuće na Baniji koje su preživjele potrese ovih tjedana.

Gibanja koja se događaju prilikom pomicanja tektonskih ploča su kompleksna što uostalom znaju svi koji su uzastopce iskusili potrese kod kuće i zapamtili da jednom njiše, drugi put podiže i spušta, treći put kratko zatrese, četvrti put huči ili bruji… Stoga jedinstvenog i idealnog rješenja pri planiranju gradnje ili obnove objekta nema, a u Kaliforniji se smatra da je važnije konstruirati kuću tako da se samo nagne i nikoga ne ubije dok je manje važno hoće li kuća nakon potresa biti uporabljiva. Pri kompliciranim izračunima o izdržljivosti vrše se i simulacije potresa koje možete pogledati u ovom videu, a koje pokazuju pokušaje da se raznim opcijama u strukturi stambenih objekata pokuša doskočiti silama kojima nas potresi napadaju.

Simulacija potresa, testiranje izdržljivosti konstrukcije – izvor Bay Area Seismic/YouTube

Da mi je kuća na zračnom jastuku

Znanstvenici pri izračunima otpornosti na potres uzimaju u obzir razne parametre, uključujući krutost, prirodne oscilacije, rezonancu te proučavaju primjere poput onih iz Meksiko Citya gdje su se u potresu 1985. godine srušile mnoge zgrade s između šest i petnaest katova, dok su se one s manje, ali i one s više katova, izvukle tek s neznatnim oštećenjima. No, to ne znači da su neke kuće ili zgrade uvijek manje ili više sigurne jer valovi koje šalje pomicanje tla mogu biti različitih frekvencija, te je tako potres u Japanu 2011. godine bio na manjoj frekvenciji i više zaljuljao visoke zgrade, dok je potres na Haitiju 2010. tresao brzo na višoj frekvenciji i hametice porušio niske kuće.

 

Potresi mogu udariti za dan, godinu ili stoljeće u Petrinji, Zagrebu, Dubrovniku ili Los Angelesu, ali ne znamo kada, kojim intenzitetom, magnitudom, frekvencijom, te nam stoga preostaje graditi što sigurnije, počev od dobrog temelja. U Kaliforniji betonski se temelji ojačavaju na razne načine, često mrežom čeličnih sajli, a kuće se grade uglavnom bez masivnih dimnjaka ili teških crjepova koji bi mogli pasti nekome na glavu. No još uvijek se rijetko koriste nova i skupa tehnološka rješenja poput zračnog jastuka ili specijalnih gumenih izolatora koji odvajaju građevinu od tla i tako joj omogućuju da zapravo lebdi iznad potresa.

Zamislite da, kao u automobilu, ispod vaše kuće postoji zračni jastuk koji će se brzo aktivirati kada to bude potrebno. Takva metoda zaštite, koja je zasad dostupna u Japanu, u jednoj sekundi nakon početka potresa uspijeva napuhati zračni jastuk smješten na temelju, potom izdignuti kuću za tri centimetra i tako je zapravo odvojiti od podrhtavanja. Kada se tlo smiri, cijeli se sustav isključi i spusti kuću natrag na temelje.

Zračni jastuk između temelja i kuće koji se razvija u Japanu – izvor: Air Danshin, Japan

Sve popularniji sustav zaštite i odvajanja građevina od tla su specijalni izolatori poput onih ispod nove velike kružne zgrade kompanije Apple koja je zapravo postavljena na niz elastičnih seizmičkih izolatora sastavljenih od slojeva gume i čelika. Nova zračna luka u Istanbulu, skulptura Hermesa u muzeju u Ateni ili zgrada novozelandskog parlamenta u Wellingtonu samo su neka zdanja na trusnim područjima koja su sada zahvaljujući toj metodi zaštićena od potresa do magnitude 8.

Seizmički izolator između zgrade i tla, izvor: parlament Novog Zelanda

U videu o protupotresnoj zaštiti novozelandskog parlamenta objašnjen je zahtjevan projekt u kojemu je prokopan sloj ispod stare zgrade, postavljen niz seizmičkih izolatora i prerezan direktan kontakt zdanja sa samim tlom. Nije isključeno će se slične metode sada češće koristiti i za zaštitu važnih zgrada u Hrvatskoj, poput bolnica, muzeja, katedrala, spomenika kulture ili onih na zagrebačkom Markovom trgu. No takvi zahvati, s obzirom na cijenu i složenost, vjerojatno ne dolaze u obzir za brojne stambene zgrade i kuće koje su stradale u potresima u središnjoj Hrvatskoj.

Jako sporo i jako skupo

U drugim europskim državama, osobito mediteranskima gdje je opasnost od komešanja tektonskih ploča najveća na kontinentu, struktura starijih zdanja je mehanički loša i nestabilna, a korišteni cement slabe kvalitete, kažu stručnjaci sa sveučilišta u Bologni koji su analizirali metode pojačanja izdržljivosti zidova na potrese i umjereno pohvalili onu koja stvara natezajuću mrežu od traka nehrđajućeg čelika bez previše bušenja samih zidova. Autori smatraju da se radi o relativno brzom postupku sanacije koji međutim nije idealno rješenje i ne isključuje u potpunosti moguća oštećenja u novim potresima.

Analizirana metoda protupotresnog ojačavanja zidova, izvor: Sveučilište u Bologni

U Italiji, koju jak potres pogodi svakih nekoliko godina, obnove traju dugo, a situaciju otežavaju korupcija i legalizacija bespravne gradnje, tvrdi New York Times koji podsjeća da je u potresu 2009. na području grada L’Aquile neočekivano stradalo i krilo bolnice koje je navodno bilo sazidano prema visokim protupotresnim standardima, dok je u potresu 2016. u Amatriceu crvenu oznaku neupotrebljivosti dobila škola korištena tek četiri godine.  Za obnovu porušenog i oštećenog u potresima potrebni su deseci milijardi eura kojih nema, vlada ne ispunjava obećanja o financiranju, Europska unija je u mogućnosti pokriti tek sitniji dio troškova, a objekti koji nisu sazidani prema propisima preko veze uspijevaju ishoditi legalne dozvole i tako postaju prijetnja u budućim potresima. U nekim talijanskim gradovima planovi obnove rastegnuti su do 2047. godine, a troškovi su, kada se recimo usporede s obnovom nakon sličnog potresa na Novom Zelandu, dvostruko veći.

Talijanska je vlada prije nekoliko godina uvela porezne olakšice za one koji protupotresno ojačavaju svoje kuće ili poslovne objekte, te koji uplaćuju osiguranje objekta protiv potresa,  no ne uspijeva suzbiti djelovanje mafije koja trlja ruke svaki put kada neku talijansku regiju pogodi prirodna katastrofa. Primjer bezobzirnosti građevinske mafije je tako zabilježen 2009. godine kada su dvojica viđenijih poduzetnika u snimljenom telefonskom razgovoru zadovoljno komentirali novi potres i krenuli planirati koliko će ugovora isposlovati i zaraditi, što je tada zgranulo talijansku javnost.

Odsutni lider

Reakcije vlasti na prirodne katastrofe ostavljaju snažne dojmove na građane i Amerikanci, tvrdi povjesničar Douglas Brinkley, ne mogu zaboraviti nesnalaženje predsjednika Georgea W. Busha nakon uragana Katrina koji je poharao New Orleans u Louisiani u ljeto 2005. godine. Bush je u mučnim satima i danima nakon strašnog uragana, umjesto da pokaže suosjećajnost i odlučnost, djelovao nezainteresirano i odsutno te je njegova popularnost pala na niske grane, a nacionalni mediji oštro su kritizirali njegovo ponašanje.

Predsjednik Lyndon B. Johnson je 1965. odmah odletio u Louisianu zbog velike poplave, Ronald Reagan je reagirao 1986. na eksploziju shuttlea Challenger, a Bill Clinton 1995. na eksploziju u Oklahoma Cityju, no predsjednik Bush je, umjesto da zauzme lidersku ulogu, sa sigurne udaljenosti sporo donosio odluke i propustio spasiti živote i imovinu. Najveću grešku je počinio kada je, umjesto da se na licu mjesta uvjeri u stanje unesrećenih, odlučio da će New Orleans obići promatranjem iz predsjedničkog zrakoplova. Fotografija predsjednika Busha koji kroz prozor luksuzne letjelice sa sigurne visine zuri u poharani, opljačkani i preplavljeni grad ostala je tako uspomena na njegovu nekompetentnost u toj prirodnoj katastrofi, no ipak se olakotnom okolnošću smatra što je Bush poslije i sam priznao grešku i kazao da je trebao potpuno drugačije postupati.

Ruski rulet

S obzirom da prirodne katastrofe ne možemo izbjeći, ostaje nam učiti iz grešaka i bolje se organizirano pripremiti za idući put, recimo kao Japanci koji već u djetinjstvu uče kako se ponašati u slučaju potresa ili tsunamija. Nakon što je potres u Kobeu 1995. srušio 200 tisuća objekata, japanski su stručnjaci i političari poduzeli brojne korake, ojačali zgrade i infrastrukturu, postavili gumene blokove ispod mostova, udaljili zgrade kako ne bi došlo do rušenja poput domino pločica, u temelje i zidove ubacili učvršćivače, podloge, hidrauličke amortizere i opruge, usavršili seizmički sustav motrenja i obavještavanja građana.  No takvu razinu japanske organizacije i discipline teško je, priznaju i Amerikanci i Europljani, preslikati na druge države.

U igri ruskog ruleta s majkom prirodom i fatalnoj privlačnosti življenja s potresima,  jer više od polovice najvećih svjetskih gradova leži na seizmički aktivnim područjima, potreban je priličan trud u organizaciji zajednice kako ne bi došlo do međusobnih optuživanja i političkih kriza. Prirodne katastrofe mogu pojačati jedinstvo u društvu, no neki znanstvenici tvrde da osobito potresi, jer izazivaju najveći šok kod ljudi, mogu više nego druge nepogode prouzročiti trzavice u nekoj državi.

U Čileu se govorilo da se upravo zbog potresa 2010. država politički nagnula udesno, kao što je u Nikaragvi potres olabavio diktaturu Somoze 1972. godine, a u Meksiku 1985. načeo premoć stranke koja je vladala desetljećima.  Prva godina nakon potresa je, tvrdi jedna od američkih službi za zaštitu mentalnog zdravlja, vrlo turbulentna i prolazi kroz nekoliko faza te građane nakon herojskih trenutaka i osjećaja zajedništva može naglo preplaviti osjećaj razočaranja. To su vjerojatno ključni momenti kada nacija treba pripaziti na mentalno stanje i strpjeti se do vremena kada počinje prihvaćanje stvarnosti i kreiranje uvjeta za život u novim okolnostima, odnosno faza svojevrsne rekonstrukcije.

Faze mentalnih stanja u katastrofičnim događajima, izvor:  Ministarstvo zdravlja SAD

Ako ćete, nakon preživljenih potresa u Hrvatskoj, imati peh da vas sudbina dovede u Kaliforniju baš u vrijeme neke prirodne nepogode, požara ili podrhtavanja tla, svakako pripazite da se tijekom vožnje automobilom pomaknete odmah na stranu kada prolaze vozila hitne, vatrogasaca i policije, jer najmanja kazna za usporavanje žurnih službi je preračunato barem 1500 kuna, a vjerojatno i pokoji kazneni bod.

Za one koji misle na sve preporučljivo je, zlu ne trebalo, uvijek uz sebe imati flašicu vode i zviždaljku jer osoba, u slučaju da je zatrpaju ruševine, lakše može dozvati pomoć bez trošenja snage na vikanje u prostoru punom prašine. Prosječno preživljavanje pod ruševinama je oko 48 sati, a uz koji decilitar vode moguće je izdržati i dan, dva duže. U Kaliforniji prošaranoj opasnim rasjedima, kao uostalom i u Hrvatskoj, većina izbjegava razgovor na temu potresa i odmahuje rukom nadajući se da se neće dogoditi baš ovoj generaciji. No ako se i dogodi, statistike kažu da je mogućnost pogibije u potresu u Kaliforniji tek jedan naprama 20 tisuća. Sasvim utješno, s obzirom da je mogućnost smrti od ubojstva jedan u tisuću, a pogibije u prometnoj nesreći jedan u stotinu.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.