Faktograf.hr

Samo činjenice

Tito je zapravo bio… Josip Broz iz Kumrovca

Jedan od upornijih mitova u javnom prostoru na području bivše socijalističke Jugoslavije je pitanje porijekla njenog osnivača.
Josip Broz Tito igra šah
Hrvatska enciklopedija

Jedan od upornijih mitova u javnom prostoru na području bivše socijalističke Jugoslavije je pitanje porijekla njenog osnivača i višedecenijskog vladara, Josipa Broza Tita. Iako ni jedan jedini profesionalni povjesničar ni povjesničarka tvrdnje o Titovom tajnom podrijetlu ne shvaćaju ozbiljno, one su stalno predmet nagađanja žute štampe i internetskih stranica koje već godinama prenose neutemeljene i neprovjerene tvrdnje o Titu.

Ovaj će se tekst pozabaviti njihovim nastankom te nekim očiglednim rupama u njihovim pričama. Naročiti fokus bit će na otvoreno antisemitskoj teoriji urote o Titovom tobožnjem židovskom podrijetlu, koju je promovirao Ante Kunek na portalu Kamenjar, a mnogo eksplicitnije Franjo Kobe na portalu HOP. HOP je, pored toga, naknadno sam sebe demantirao još jednom neistinitom pričom, kada je Antun Babić napisao članak o Titovoj navodnoj zamjeni dvojnikom u Španjolskom građanskom ratu.

Članci na HOP-u i ritualno ponavljaju neke neistinite tvrdnje o stotinama tisuća (ili čak milijunima) mrtvih na teritoriji Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, o čemu je Faktograf već pisao, a čime se u svojim znanstvenim člancima bavio i profesor Tomislav Dulić sa Sveučilišta u Uppsali.[1]

Neobičan izvor za ekstremnu desnicu – srpski staljinist

Najaktivniji i „najmaštovitiji“ publicist koji se bavio Titovim navodnim tajnim podrijetlom je srpski novinar Momčilo Jokić, koji je još 1992. godine objavio svoju knjigu „Tajni dosje Josip Broz.“[2] Jokić je već trideset godina aktivan u medijskom prostoru, gdje promovira svoju teoriju da je Tito zapravo sin Židova Franca Ambroza i poljske grofice Marije Sobieski.

Već na prvom koraku, teorija pada u vodu. Poljska plemićka obitelj Sobieski prestala je postojati 1740. godine, smrću Marije Karoline Sobieske. Jokićeva priča dalje tvrdi da je sin Franca i Marije, Josip Ambroz, 1913. godine pohađao oficirsku školu u Pečuhu, zajedno s Miroslavom Krležom, Adolfom Hitlerom i pravim Josipom Brozom. Igrom slučaja, dakle, na istom mjestu nalaze se navodno dvije ličnosti praktično identičnog imena, a nakon smrti Broza, njegov identitet preuzima upravo Ambroz. Skoro je suvišno napomenuti da Jokić ne spominje ni jedan jedini izvor kojim bi potkrijepio ovako nadrealne teorije. Usprkos tome, njegove neosnovane tvrdnje prenosile su i visokotiražne novine na prostoru bivše Jugoslavije, poput Slobodne Dalmacije i Blica.

Međutim, ono što je zaista zanimljivo u vezi Jokića jeste njegova biografija. Iako su Jokićeve teorije popularne među ekstremnom desnicom (pored navedenih Kamenjara i HOP-a šire ih i srpski desničarski sajtovi poput Geopolitike), sam Jokić je (bio) neostaljinist, član sitne grupe komunista koji su tijekom sedamdesetih, pod vodstvom najpoznatijeg jugoslavenskog ibeovca Vlade Dapčevića, pokušavali osnovati antititoističku Komunističku partiju Jugoslavije, inspiriranu Kinom pod Mao Cetungom.

Dapčević i njegovi sljedbenici u tom trenutku su čak i Brežnjevljev SSSR smatrali „oportunističkim.“[3] Jokić je bio jedan od istaknutijih članova te partije.[4] Iako je u potonjim medijskim nastupima svoju novu KPJ pokušavao brendirati kao partiju koja je tražila „višepartijski sistem“, osnivački programski dokumenti pokazuju da se ona zapravo zalagala za diktaturu proletarijata, ali je smatrala da ju je Josip Broz Tito izdao.[5]

Iako ne postoje izvori u kojima Jokić priča o svojoj ideološkoj transformaciji, sva je prilika da je, nakon svoje neostaljinističke avanture, pošao putem srpskog nacionalizma. O tome svjedoče i njegove naknadne tvrdnje o vlastitom političkom angažmanu, poput one da je navodno zatvaran jer je u Jugoslaviji pričao o „izdaji“ Kosova i Metohije. Istovremeno, Jokić ponavlja opća mjesta srpske nacionalističke propagande o Titu, poput one da je „ratovao protiv Srba.“

Gluhi telefoni

Kako je staljinist koji je postao srpski nacionalist završio kao izvor hrvatske ekstremne desnice? Jednostavno, govorio im je ono što žele čuti. Jokićeve neznanstvene teorije se već desetljećima ponavljaju u tabloidima i u ekstremnodesničarskim publikacijama nacionalista raznih zemalja. Svaki sljedeći članak dodaje nešto novo, kao u dječjoj igri gluhih telefona.

Tako, po pisanju Ante Kuneka na Kamenjaru, Tito nije sin poljske grofice, nego je njegova majka navodno radila u Beču i bila ljubavnica Franca Ambroza (naravno, Židova). Članak Franje Kobea na HOP-u isto ne dovodi u pitanje identitet Brozove majke, ali tvrdi da mu je otac bio bečki Židov. Ovaj članak je ujedno i najotvoreniji u svom antisemitizmu te je ilustriran nizom fotografija kojima se Titu na ruci ili na čelu dodaje veliko žuto slovo Ž.

Naravno, ideja o navodnom židovskom korijenu komunizma dio je antisemitskih teorija urote praktično od samog nastanka te ideologije.[6] Nije poznato da su ustaše direktno optuživale partizanskog vođu da je Židov, ali je ta tvrdnja definitivno bila dio četničke propagande tijekom rata, koja je Tita smatrala dijelom „komunističke međunarodne, zlikovačke bande (…) plaćenih jevreja“.

Kobeov članak na HOP-u onda počinje svoje putovanje kroz vrijeme. Joshua Ambroz Mayer „postaje komunist“ 1912. godine, iako se do Boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine Marxovi sljedbenici nisu nazivali komunistima, nego socijalistima i socijaldemokratima. „Pravi“ Josip Broz navodno gine 1914. godine „u Kaukazusu“ na Istočnom frontu, iako vojske Centralnih sila na Istočnom frontu nikada nisu ni prošle Ukrajinu, a kamoli stigle do Kavkaza – maštoviti autor je, očigledno, pobrkao Prvi i Drugi svjetski rat.

Potom Kominterna uzima identitet poginulog Broza, uspješno u kaosu rata pronalazi njegovog brata Ambroza Mayera u Bukovini, na drugom kraju kontinenta, te on postaje „novi“ Josip Broz. Poprilično impresivno za Kominternu, organizaciju koja je osnovana tek pet godina kasnije, 1919. godine. Iz nekog razloga, Kobe dalje tvrdi da je Tito 1920. godine bio predstavnik KPJ u „jugoslavenskom saboru.“ Osim zanimljivog odabira riječi, ostaje nerazjašnjeno i zašto se autor odlučio da krivotvori tako lako provjerljivu informaciju – Broz nije bio viđeniji član partije 1920. godine, te se nije našao među 58 komunističkih poslanika izabranih u Ustavotvornu skupštinu.[7]

Kobeov kolega na Kamenjaru, Ante Kunek, daje nam manje detalja, ali iz nekog razloga zaključuje da se i sin fantomskog Franca Ambroza isto zvao Franc Ambroz, a ne Joshua. Taj Franc Ambroz 1918. godine u Rusiji postaje komunist, kao i njegov brat, ali putevi im se ukrštaju tek 1938. godine u Španjolskoj, kada Ambroz ubija Broza i – pogodili ste – postaje Tito.

Međutim, prije nego što čitalaštvo tek tako otpiše ovu, najnoviju u nizu isprepletanih teorija, treba imati na umu da ovog puta Kunek naizgled ima uvjerljiv “dokaz”. Možda ne dokaz da je Tito ubijen, ali svakako dokaz da je čovjek koji je sebe zvao Tito bio u Španjolskoj, i da ne liči na onog poslijeratnog Tita. Isti “dokaz” iznosi i Antun Babić na HOP-u.

Španjolski mit

Radi se o fotografiji španjolskih boraca prvi put objavljenoj u knjizi Freda Copemana „Reason in Revolt“ 1948. godine. Fred Copeman bio je španjolski dobrovoljac i komunist koji je komandirao 16. britanskim bataljunom XV. internacionalne brigade. Po povratku iz Španjolske se razočarao u komunizam i samo desetak godina kasnije objavio o tome autobiografiju. U toj knjizi nalazi se i slika Copemana sa skupinom dobrovoljaca iz različitih zemalja. U opisu ispod slike, Copeman navodi da je skroz desno komandant Čapajev, koji je postao Tito, vođa socijalističke Jugoslavije.

Babić i Kunek tvrde da je ovo dokaz da je Tito zamijenjen u Španjolskoj. U tome nisu samo usamljeni opskuranti. Primjerice, Copemanovu sliku koristi i poznati britanski sajt Spartacus Educational kao dokaz da se Tito našao u Španjolskoj. Na kraju krajeva, Copeman je bio poznati britanski bivši komunist i heroj Drugog svjetskog rata. Zar bi on tek tako izmislio tu informaciju?

Naravno da ne. Ili bar nema naznaka da je svjesno nešto izmislio. Naime, ljudi iz zemalja čije komunističke partije su bile ilegalne su, iz konspirativnih razloga, dolazili u Španjolsku pod lažnim imenima. Njihovi suborci nisu znali njihove prave identitete. Tako ni Copeman nije mogao znati tko je komandant Čapajev. Desetljeće kasnije, on je samostalno zaključio da čovjek s kojim je ratovao u Španjolskoj mora biti nitko drugi do Tito.

Međutim, na osnovu dokumenata koji su 1948. godine još uvijek bili nedostupni, danas znamo da je komandant Čapajev zapravo bio mađarski komunist Mihály Szalvai.[8] O zabuni je nedavno pisao i katalonski povjesničar Robert Llopis i Sendra.[9] Osim toga, Titova kretanja su kasnih tridesetih već detaljno dokumentirana te je u jugoslavenskoj historiografiji odavno utvrđeno da on nije bio u Španjolskoj tijekom građanskog rata.[10]

Elitistička ideologija u službi falsifikacije povijesti

Zašto ljudi ne vjeruju da je Tito bio Josip Broz? Jedan dio odgovora je svakako uporište ekstremne desnice u antisemitizmu, o kojem je bilo riječi iznad. Drugi dio odgovora leži u predrasudama o radništvu i seljaštvu, odnosno o nižim društvenim klasama. Ljudima je često nezamislivo da se obični radnik ili seljak može emancipirati, obrazovati i postati državnik. Stoga često posežu za teorijama urote i drugim mističnim objašnjenjima.

Ovo je posljedica i meritokratskog mita po kojem živimo u pravednom društvu u kojem svako može uspjeti, a neuspjeh je isključivo krivica nesposobnog pojedinca. Stvari koje Tita čine „sumnjivim“ su obično one koje vezujemo za kulturni kapital viših klasa – kako to da je, primjerice, znao svirati klavir i igrati šah?[11] Međutim, činjenica je da je u povijesti radničkog pokreta fenomen inteligentnog proletera-autodidakte bio sasvim normalna pojava.

Možemo sa sigurnošću zaključiti da su Tito, koji je vodio antifašistički rat i socijalističku revoluciju u Jugoslaviji, i Josip Broz, rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu, jedna su te ista osoba. Iako osobno ne volim apelirati na autoritete (a u ovom tekstu svakako ne manjka drugih argumenata), uporna pseudonaučna nagađanja o njegovom identitetu u posljednjih 30 godina zavređuju i kratak pregled ljudi koji tvrde da je Tito zaista bio Broz i njihovih zvanja.

To su Titovi biografi Stevan K. Pavlowitch, profesor povijesti na Sveučilištu u Southamptonu; Jasper Ridley, pisac i scenarist BBC-ja, autor niza biografija poznatih ličnosti 20. stoljeća; Jože Pirjevec, profesor povijesti na Sveučilištu u Kopru; Ivo Goldstein, profesor povijesti na Sveučilištu u Zagrebu; Phyllis Auty, profesorica povijesti Škole slavenskih i istočnoeuropskih studija (SSEES) na Sveučilištu u Londonu; Nikita Bondarev, docent na Ruskom državnom sveučilištu humanističkih znanosti; i Geoffrey Swain, profesor povijesti na Sveučilištu u Glasgowu.

Poprilično je indikativno da su Jokićeve antisemitske teorije urote o Titu doživjele već tri izdanja i da autor godinama najavljuje četvrto, dok Swainova maestralna biografija već jedanaestu godinu čeka svoj prijevod na srpskohrvatski.

Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.

 

[1] Tomislav Dulić, „Tito’s Slaughterhouse: A Critical Analysis of Rummel’s Work on Democide,“ Journal of Peace Research 41/1 (2004), str. 85-102. O istoj temi pisao je povjesničar Karlo Držaić na sajtu Mreže antifašistkinja Zageba.

[2] Momčilo Jokić, „Tajni dosije Josip Broz,“ Kragujevac 1992.

[3] Srđan Cvetković, „Neoibeovci: Obračun sa prosovjetskom opozicijom u SFRJ i kidnapovanje Vlade Dapčevića,“ Istorija 20. veka 2/2012, str. 158.

[4] Cvetković, „Neoibeovci,“ str. 152.

[5] Cvetković, „Neoibeovci,“ str. 152.

[6] O tome vidi Paul Hanebrink, „A Specter Haunting Europe: The Myth of Judeo-Bolshevism,“ Cambridge, London 2018.

[7] Popis je dostupan u Neda Engelsfeld, „Rad kluba komunističkih poslanika u plenumu Ustavotvorne skupštine u prosincu 1920. i u siječnju 1921.),“ Radovi 2 (1972), str. 194.

[8] Alexander Szurek, „The Shattered Dream,“ Boulder, New York City 1989, str. 249.

[9] Robert Llopis i Sendra, „Brigadistes. Les Brigades Internacionals a Benissa i Dénia. 1937-1938,“ Valencia 2020, str. 338-339.

[10] Titova kronologija je detaljno opisana u njegovim sabranim djelima, na čijem je sastavljanju sudjelovalo dvadesetak tada najautoritativnijih povjesničarki i povjesničara u Jugoslaviji. Josip Broz Tito, „Sabrana djela,“ tom treći, Beograd, Zagreb 1983, str. 253-280, i [10] Josip Broz Tito, „Sabrana djela,“ tom četvrti, Beograd, Zagreb 1983, str. 311-338.

[11] Za one koje baš zanima, ruski povjesničar Nikita Bondarev u pogovoru svoje knjige objašnjava ove navodne nedoumice o Titu: Nikita Bondarev, „Misterija Tito – moskovske godine,“ Beograd 2013, str. 243-249.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.