Jemenski građanski rat, sukob koji predstavlja najveću trenutnu humanitarnu krizu u svijetu, već preko šest godina neprekidno bukti i teče svojim krvavim tokom bez znakova popuštanja.
Ratni vihor potpuno je opustošio ionako siromašnu zemlju – gotovo 80% jemenske populacije ovisi o humanitarnoj pomoći koja im je potrebna da bi preživjeli, oko 2 milijuna djece pati od gladi i pothranjenosti, a Svjetski ekonomski forum predviđa kako će u prvih šest mjeseci 2021. godine gotovo polovica stanovništva Jemena (više od 16 milijuna ljudi) biti u opasnosti od nedostatka osnovnih živežnih namirnica (ABC News).
Situaciju dodatno otežava i pandemija bolesti COVID-19. Od 2123 potvrđena slučaja do 27. siječnja 2021. godine preminulo je čak 616 ljudi, što svjedoči o kroničnom nedostatku osnovne zdravstvene skrbi. Prema procjenama Ujedinjenih Naroda, do kraja nedavno minule 2020. godine sukob je odnio oko 233.000 ljudskih života.
Povijest sukoba
Korijeni sukoba leže u unutarnjim političkim previranjima i borbama za nadmoć. U jeku Arapskog proljeća prvi predsjednik ujedinjenog Jemena Ali Abdullah Saleh bio je prisiljen abdicirati te prepustiti vlast svojemu potpredsjedniku Abdrabbuhu Mansouru Hadiju kojega je podržavala saudijska vlada u Rijadu. Dvije godine kasnije, 2014. godine, Saleh je sklopio pakt sa Hutijskim pokretom, poznatim i kao Ansar Allah, kako bi ponovno stekao vlast. U tome je i uspio, istjeravši Hadija iz države u proljeće 2015. te zauzevši glavni grad Sana i luku Hodeida.
Izgubivši saveznika na čelu Jemena i strahujući od povezanosti Hutija s neprijateljskim Iranom, Saudijska Arabija pokrenula je vojnu intervenciju potpomognutu regionalnim saveznicima poput Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata te SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom kako bi u Jemenu osigurala povratak na stanje prije sukoba.
Saudijska Arabija pokrenula je dvije vojne operacije – Decisive Storm te Restoring Hope – u nadi da će osigurati brzu i jasnu pobjedu. Dogodilo se upravo suprotno. Sukob i dalje plamti, a pobjeda kojoj se Rijad nadao čini se kao tek daleka i nedostižna želja. Štoviše, stanje na terenu je takvo da bi za Saudijsku Arabiju i ostanak u sukobu kao i povlačenje iz njega predstavljali poraz.
Ansar Allah trenutno kontrolira gotovo čitav teritorij sjevernog Jemena te se pod njihovom upravom nalazi preko 80% jemenske populacije, kao i službeni glavni grad Sana. Iako se radi o prostorno manjem dijelu teritorija, na njemu se nalazi većina jemenskih urbanih središta te u smislu teritorijalne raspodjele snaga Hutiji imaju prednost u odnosu na saudijske snage. Hutijske postrojbe trenutno su najjača sila na području Jemena; raspolažu sa približno stotinu tisuća boraca i velikim količinama raznovrsnog oružja (Atlantic Council).
Trump na odlasku Hutije proglasio teroristima
Pobjeda Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima označila je nastavak loših vijesti za Saudijsku Arabiju. Biden je u kampanji obećao prekid američke podrške saudijskoj intervenciji, a to je obećanje na saslušanju u Senatu nedavno ponovio i Bidenov državni tajnik Anthony Blinken. Bez američke podrške Saudijska bi Arabija ostala bez značajnih količina naoružanja kao i bez snažne zračne podrške, čime bi se dokinula možda i najveća komparativna prednost Saudijaca u sukobu. Upitno je i do koje bi mjere britanski premijer Boris Johnson bio voljan nastaviti britansku involviranost u sukob ukoliko bi se SAD iz njega povukao, pogotovo stoga što se Ujedinjeno Kraljevstvo istovremeno suočava s mnogo prečim problemima u vidu posljedica Brexita te pojave novog soja koronavirusa.
Bidenova administracija također je započela proces ponovnog razmatranja jedne od posljednjih odluka bivšeg predsjednika Trumpa – označavanje Ansar Allaha stranom terorističkom organizacijom. Spomenuta odluka mogla bi imati katastrofalne posljedice po jemensko stanovništvo ne bude li ukinuta budući da njome operacije humanitarnih organizacija na teritoriju pod kontrolom pobunjenih Hutija postaju faktički ilegalne jer podrazumijevaju dostavljanje resursa na područje pod upravom terorističke organizacije. Humanitarne operacije mogle bi nastaviti jedino ukoliko im bude odobreno službeno izuzeće od najnovije uredbe, što pravno i vremenski dodatno otežava ionako zahtjevnu zadaću pomoći jemenskoj populaciji.
Također, Trumpova odluka smanjuje broj financijskih institucija, ekonomskih subjekata i humanitarnih organizacija koje su voljne angažirati se u Jemenu, budući da takav angažman sam po sebi predstavlja rizik odlaska onkraj američkih zakona. S obzirom na goleme humanitarne posljedice ovog poteza Trumpove administracije, iznimno je vjerojatno da će Biden posegnuti za ukidanjem oznake hutijskog pokreta kao terorističke skupine.
Saudijski problem
Američko povlačenje nije jedino s kojime se Rijad morao suočiti – ujedinjena fronta protiv Hutija oslabljena je i povlačenjem većine snaga Ujedinjenih Arapskih Emirata 2019. godine. Konačno, uza sve navedeno, valja istaknuti i da Ansar Allah nije jedina pobunjenička sila s kojom se Saudijska Arabija suočava na jemenskom tlu. Tek su krajem prosinca prošle godine stvaranjem zajedničke vlade završili dugotrajni pregovori Hadijeve vlade koju podržava Rijad i separatističkog Južnog tranzicijskog vijeća koje uživa podršku Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Dugotrajna borba sa separatizmom na jugu dodatno je iscrpila saudijski politički kapital i vojnu moć. Potom, tek što je došlo do unifikacije južnog Jemena, došlo je i do pokušaja napada na novu vladu – prilikom njena povratka iz Rijada u Aden (trenutno sjedište međunarodno priznate jemenske vlade) odjeknula je eksplozija u adenskoj zračnoj luci koja je, iako ne ozlijedivši niti jednog pripadnika vlade, odnijela 26 života. Za napad su promptno optuženi Hutiji (koji optužbe poriču) te je Saudijska Arabija započela seriju zračnih napada na grad Sana, čime je započela ponovna eskalacija nasilja. Napad na adenskom aerodromu narušio je legitimitet nove vlade na jugu tek što je ona nastala, dodatno otežavajući saudijsku poziciju.
Saudijska Arabija pritom je suočena i sa nizom unutarnjih problema – globalna ju pandemija nije zaobišla, sukob sa Rusijom oko cijena nafte dodatno je iscrpio gospodarstvo, a kraljevska je obitelj tradicionalno zaokupljena internim previranjima i nadmetanjima za moć.
S obzirom na situaciju unutar države i na jemenskom frontu, za Rijad bi najsretnije bilo što brže izaći iz sukoba. Ipak, povući takav potez nakon preko šest godina ratovanja istovremeno bi značilo i da Saudijska Arabija potpisuje nedvosmislenu kapitulaciju. Problem je optičke naravi – previše je političkog kapitala i ljudskih života potrošeno da bi se priznao poraz, a kako Saudijska Arabija za podršku Hutijima optužuje Islamsku Republiku Iran, implicitno bi to značilo i prepuštanje pobjede mrskom rivalu.
Dakako, postoje i opipljiviji geostrateški argumenti. Hutiji su više puta pokazali i spremnost i sposobnost da napadnu saudijski teritorij te bi saudijsko povlačenje iz sukoba bez osiguravanja južne granice, odnosno neutralizacije mogućnosti napada iz sjevernog Jemena predstavljalo realnu opasnost. Također, geografska pozicija Jemena na obalama Arapskog i Crvenog mora omogućava lak pristup Rogu Afrike, što znači da je Jemen idealno pozicioniran za izgradnju potencijalnog naftovoda iz Saudijske Arabije prema Arapskom moru te stoga Saudijska Arabija ima strateški interes u osiguravanju prijateljske vlasti u Jemenu.
Ukratko, iako bi za Saudijsku Arabiju bilo vrlo poželjno izaći iz sukoba, trenutno se čini nemoguće da se to ostvari pod uvjetima povoljnima za Rijad, što znači da će se sukob nastaviti. Saudijska Arabija se stoga nalazi u diskurzivnoj nedoumici – valja opravdati i narativno legitimirati ostanak u sukobu koji trenutno ne teče poželjnim tokom te pritom pokušati izgraditi i zadržati poziciju moralne superiornosti nad ostalim akterima u konfliktu.
Narativi oko sukoba
Svrha ove analize nije ustvrditi kako je Saudijska Arabija jedini počinitelj zločina na tlu Jemena (Hutiji su također krvavih ruku te su počinili brojna nedjela, uključujući novačenje djece u vojne postrojbe), već prikazati kojim se narativima Saudijska Arabija služi kako bi zadržala veo legitimnosti oko svoje upletenosti u jemenski konflikt te auru superiornosti u odnosu na ostale aktere.
Službeni Rijad služi se dvama narativnim konstrukcijama kako bi stvorio legitimacijsku osnovu za nastavak djelovanja u Jemenu. Kao prvo, Saudijska Arabija snažno i tvrdoglavo opovrgava svoju krivicu za ratne zločine u Jemenu. Saudijci i njihovi saveznici optuženi su za potpunu beskrupuloznost prema tisućama života civilnog stanovništva koje je stradalo u zračnim napadima o kojima je Saudijska Arabija potom zataškavala dokaze (UN, The Independent), kao i za niz drugih zločina za koje postoje snažne indicije, uključujući seksualno zlostavljanje, silovanje, ponižavanje te prisilno novačenje.
Saudijska Arabija također je nerijetko napadala civilnu infrastrukturu, pogoršavajući humanitarnu krizu – primjerice, rušenje mostova na glavnoj cesti između grada Sana i luke Hodeida značajno je otežalo protok osnovnih namirnica do potrebitih u Jemenu. Pomorske i zračne blokade od strane saudijske koalicije ograničile su uvoz kao i dotok humanitarne pomoći, izravno ugrožavajući milijune života u Jemenu. Saudijska se Arabija također protivila osnivanju posebnog stručnog odbora za Jemen od strane Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih Naroda te odlučno odbila svaku suradnju s tim tijelom, aktivno opstruirajući istrage.
Bez obzira na rastuću količinu dokaza kao i nebrojene civilne žrtve poginule u zračnim operacijama (takvih je napada do kraja 2020. godine prema podacima Yemen Data Projecta bilo gotovo 23.000, od čega 6604 usmjerenih na nevojne ciljeve), Saudijska Arabija poriče ikakvu krivicu. Rijad tvrdi da su UN-ovi izvještaji puni metodoloških nedostataka, temeljeni na netočnim informacijama i pretpostavkama te neobjektivni i pristrani, kao i da su neželjene žrtve rezultat tek nenamjernih pogrešaka, a ne aktivnog zločinačkog djelovanja. Redovito se od strane Saudijske Arabije dovodi u pitanje vjerodostojnost dokaznog materijala vezanog uz zločine, za koji Saudijci nerijetko tvrde da je plasiran od strane Hutija kako bi se ocrnilo saudijski režim.
Saudijska Arabija pokušava izgraditi narativ prema kojemu je upravo ona ta koja želi i traži mir. U proglasu saudijskog veleposlanstva u Washingtonu povodom potpisivanja Rijadskog sporazuma 2019. navodi se kako Saudijska Arabija poziva na „konstruktivni dijalog, iskren angažman, veće jedinstvo te da nasilje odmah prestane“ a princ Khalid bin Salman tom je prilikom izjavio kako Saudijska Arabija „neumorno radi na izgradnji mira kako bi postigla trajnu sigurnost, stabilnost i prosperitet u Jemenu“. Spomenuti je princ također povodom Međunarodnog dana mira na Twitteru objavio kako Saudijci rade na postizanju trajnog mira u Jemenu – ovakve i slične izjave neumorno prenosi saudijsko glasilo Al-Arabiya koje izvještava i na engleskom jeziku, a koje kontrolira saudijska kraljevska obitelj.
Saudijski veleposlanik u Jemenu Mohamed Al-Jaber otvoreno je tvrdio kako su Jemenci saudijska braća te da se Saudijska Arabija bori kako bi „povratila nadu, a ne ubijala Jemence“. Dakle, bez obzira na snažne dokaze o zločinačkom djelovanju Saudijaca te pritisak međunarodnih institucija poput Ujedinjenih naroda, Rijad inzistira na narativu o mirotvorstvu pokušavajući održati legitimitet saudijske upletenosti u Jemenu.
Uloga Irana
Uz ovu je konstrukciju izravno vezana i druga narativna konstrukcija – prebacivanje krivnje za perpetualni sukob na pleća Islamske Republike Iran. Saudijska Arabija optužuje Iran za prodaju oružja Hutijima i potpomaganje njihovih napora te tvrdi da je napade na naftna polja Abqaiq i Khurais 2019. godine za koje odgovornost preuzimaju Hutiji zapravo izvršio Iran. Saudijski režim kroz čitav tok sukoba tvrdi da je glavna prepreka miru Iran te da iransko djelovanje onemogućava rješenje krize. Iako postoje snažni dokazi da Iran zaista potpomaže Ansar Allah, istovremeno je točno da je snažnija iranska upletenost u sukob uzrokovana saudijskim djelovanjem, a ne obratno.
Početkom sukoba 2015. godine Iran i Hezbollah imali su tek desetak savjetnika na dužnosti u Jemenu te bili minimalno uključeni u vojnu obuku Ansar Allaha. Ulazak Saudijske Arabije u Jemen kao najvećeg iranskog rivala pretvorio je jemenski konflikt u sukob od ključnog strateškog interesa za Iran te je upravo to bio okidač pojačanog iranskog djelovanja. Iran je u studenom prošle godine imenovao novog veleposlanika u Jemenu (prvog otkad je posljednji izgnan od strane stare jemenske vlade prije više od pet godina), a znakovito je da je spomenuti veleposlanik oficir u iranskoj Revolucionarnoj gardi te da je snažno surađivao sa Hezbollahom (The Brookings Institution).
Iz navedenoga je razvidno kako je iransko djelovanje uvelike odgovor na saudijske postupke. Iran je u suštini iskoristio vakuum moći koji je Saudijska Arabija stvorila vojnom intervencijom te osigurao političko uporište na saudijskoj granici u vidu pokreta Ansar Allah. Saudijski narativ o Iranu kao osnovnoj prepreci miru i uzroku sukoba nije potpuno činjenično netočan, ali svakako nije ni suviše točan. Ipak, on je Saudijcima potreban kako bi se zadržao snažan legitimacijski diskurs koji opravdava ostanak u sukobu do trenutka u kojemu će potencijalno biti moguće prisiliti Hutije na sporazum povoljan za Saudijsku Arabiju.
Iako narativi kojima se služi Saudijska Arabija u mnogim svojim elementima nisu utemeljeni na činjeničnom stanju, oni su jedina diskurzivna opcija koja Rijadu preostaje u situaciji kada nakon preko šest godina ratovanja gubi rat u kojemu se nadao munjevitoj pobjedi. Komparativna analiza činjeničnog stanja na terenu i načina na koji to stanje Saudijska Arabija reprezentira u svojim legitimirajućim narativima vrlo jasno otkriva da se ratovi često vode i snagom diskursa, a ne samo snagom oružja.
Pozicija EU
Što se samog sukoba tiče, nažalost je za očekivati da će potrajati još neko vrijeme. Nijedan izvanjski akter trenutno nema interes da aktivno intervenira u sukob i pokuša ga zaustaviti. Sjedinjene Države ipak su u prebliskom savezu sa Rijadom, dok Europska unija ne pokazuje namjeru da povuče ikakav ozbiljniji potez. Iako EU dostavlja veće količine humanitarne pomoći u Jemen, radi na promoviranju dijaloga i razvoju civilnog društva te pomaže u obuzdavanju trenutne pandemije, potezi europskih čelnika ne sežu dalje od toga.
Više je razloga za ovaj manjak djelovanja. Kao prvo, Velika Britanija (koja je kroz većinu ovog sukoba bila članica EU, iako to više nije) i Francuska izrazito profitiraju od trgovine naoružanjem sa Saudijcima – kako navodi Reuters a prenosi Deutsche Welle, Francuska je 2015. godine tim putem utržila oko dvije milijarde eura, dok je Velika Britanija u prvoj polovici 2017. zaradila preko milijardu eura od dostave vojne opreme u Saudijsku Arabiju.
Nadalje, Europskoj je Uniji dulje vrijeme prioritet bio građanski rat u Siriji. Više od jednog milijuna sirijskih izbjeglica potražilo je utočište u Uniji; dok jemenski izbjeglice primarno bježe u druge dijelove Jemena budući da bi pokušaj dolaska do Europe bio gotovo nemoguć. Konačno, s obzirom na trenutnu pandemiju koronavirusa i zaokupljenost EU tim pitanjem, nije vjerojatno da će u skorije vrijeme doći do snažnijih europskih poteza po pitanju zaustavljanja sukoba u Jemenu, pogotovo stoga što su države EU poslovično neujedinjene po pitanjima vanjske politike čak i u vremenima mira – što dodatno dolazi do izražaja u vremenima opće krize.
NADOPUNA: Nakon objave ovog teksta, predsjednik SAD-a Joe Biden u govoru u State Departmentu 4. veljače 2021. godine obećao je da će SAD prestati podržavati vojnu kampanju Saudijske Arabije u Jemenu (The New York Times).
