Ako je ijedna skupina građana u protekloj i ovoj godini bila izolirana, zatvorena, egzistencijalno i zdravstveno ugrožena te diskriminirana zbog dobi i zdravlja, onda su to osobe starije životne dobi, naročito one u domovima za starije i zdravstvenim ustanovama te ruralnim i izoliranim područjima.
Epidemija bolesti Covid-19 sustav skrbi za starije zatekla je nepripremljenim i neorganiziranim te je dodatno naglasila postojeće probleme u tom resoru, a poboljšanja koja je trebao donijeti novi Zakon o socijalnoj skrbi izostala su jer on nije donesen, iako ga je Vlada najavila početkom 2020. godine nakon požara u obiteljskom domu u Andraševcu u kojem je preminulo šest štićenika i nakon kojeg se saznalo da vlasnica doma nije imala sve dozvole. Pola godine kasnije dogodila se ista tragedija, ali s manjim brojem žrtvi – u požaru u Domu Providenca na Dugom ratu smrtno su stradale tri štičenice.
Problemi koji se vežu za sustav socijalne skrbi istaknuti su u novom izvješću Pučke pravobraniteljice Lore Vidović koje se odnosi na prošlu godinu i koje je ove godine objavljeno nešto ranije zbog prestanka mandata pravobraniteljice. Ilegalni rad obiteljskih i privatnih domova, premali broj inspektora, preniske prekršajne kazne za vlasnike i neučinkovit sustav nadzora nakon zabrane rada kao i netransparentni kriteriji prijema u javne domove, za koje postoje liste čekanja i po 10 deset godina, samo su neki od njih.
U dvije godine 59 zabrana rada domovima
Iz Ministarstva kažu kako je Nacrt prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi u izradi te njegovo stupanje na snagu očekuju u siječnju iduće godine. Zakon bi trebao poboljšati pitanje nadzora nad pružateljima usluga smještaja.
U protekloj je godini provedeno 279 inspekcija (143 više nego 2019.), a u zadnje dvije godine ukupno je izdano 274 rješenja s mjerama i rokovima za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. U 59 slučajeva izrečena je mjera zabrane rada.
“Najčešći razlozi za izricanje mjera su nedostatak radnika (medicinskih sestara, njegovateljica), smještaj većeg broja korisnika od broja utvrđenog rješenjem o ispunjavanju minimalnih uvjeta, obitelj ne živi u objektu u kojem pruža usluge smještaja u obiteljskom domu, nedostatna i nepropisna evidencija i dokumentacija o korisnicima, korisnik ne potpisuje ugovor o smještaju, opći akti nisu usklađeni sa zakonom, unutarnji ustroj ne zadovoljava propisane kriterije, stručna tijela ne ispunjavaju svoju funkciju, nedostatak licencije za obavljanje djelatnosti smještaja i slično”, kažu u Ministarstvu.
U izvješću Pravobraniteljice spomenuta su i neka poboljšanja. Naime, usvojena je njena preporuka o nužnosti povećanja broja inspektora te tako nadzore sada obavlja 29 osoba, za razliku od prethodnih godina kada ih je bilo svega desetak.
Pitali smo Ministarstvo i o nadzorima nad provođenjem epidemioloških mjera, na što su nam odgovorili da su njih provodili kontrolni timovi koji su u tu svrhu formirani na razini županija.
Covid-19 i starost
Epidemija koronavirusa zatvorila je starije osobe u domove koji zbog provođenja mjera protiv Covida nisu imali mogućnosti posjeta obitelji i bližnjih.
“Osim u prvom dijelu lipnja, kolovozu i dijelu rujna, korisnici nisu mogli slobodno izlaziti, pri čemu smo najviše pritužbi dobili zbog Uputa. od 21. lipnja 2020., kojima su im zabranjeni izlasci tijekom cijelog srpnja, usprkos malom broju oboljelih, zbog čega su neki privremeno iseljavali te nastavili plaćati smještaj s namjerom povratka”, navodi Pravobraniteljica.
Prve upute o dozvoljenim posjetima bile su one od 17. srpnja kojima su dozvoljene posjete u vanjskim prostorima svih pružatelja smještaja za starije i nemoćne, no nisu precizirani dani u tjednu i minimalni broj termina, radi čega su neki domovi posjete dozvoljavali samo određenih dana u tjednu, ne izlazeći u susret čak ni posjetiteljima koji dolaze iz drugog grada.
Kako se navodi u izvješću, iako je Ministarstvo redovito naglašavalo da će se korisnicima omogućiti češće i duže telefoniranje, pitanje je u kojoj je mjeri to zaživjelo. Izolaciji je pridonijela i činjenica da mogućnost interneta u većini domova nije bila osigurana, na što je upozorio Sindikat umirovljenika Hrvatske.
Tek sredinom prosinca posjete su iznimno dozvoljene kod znatnog pogoršanja zdravlja korisnika, čime se pola godine od proglašenja epidemije omogućilo da se umirući korisnici oproste s članovima obitelji.
Kako dalje stoji u izvješću, u brojnim domovima za starije i nemoćne zbog samoizolacije dijela osoblja rad je bio otežan pa nepokretne korisnike nije imao tko okupati niti im promijeniti posteljinu. Stoga se zakonskim izmjenama postavio okvir za mobilizaciju stručnih i drugih radnika, odnosno privremeno upućivanje od jednog pružatelja socijalnih usluga drugom.
Kao loš primjer reakcije na novonastale okolnosti navodi se slučaj Doma u Splitu kojeg vodi bivši HDZ-ov gradonačelnik Omiša Ivan Škaričić i u kojem je virus skupilo više od 40 korisnika, a 18 njih je preminulo. Unatoč tome što je više korisnika imalo povišenu temperaturu, nadležna liječnica obiteljske medicine isticala je kako je danima bezuspješno telefonom pokušavala kontaktirati epidemiologe, a Dom u vrijeme izbijanja epidemije nije raspolagao odgovarajućom zaštitnom opremom. Lokalani stožer tek je naknadno dostavio zaštitna odijela, kaljače, naočale, pregače i vizire. Zbog zakašnjele reakcije na širenje zaraze u Domu ravnatelj nije odgovarao, što je izazvalo ljutnju u dijelu javnosti.
U vrijeme epidemije do izražaja je došla i nedostupnost zdravstvenih usluga, posebice u ruralnim i udaljenim područjima. Pravobraniteljica navodi slučaj stanovnice Hvara nezadovoljne što njezin otac i ostali pacijenti na otoku nemaju mogućnost ostvarivanja prava na fizikalnu terapiju u kući, što je osigurano pacijentima na kopnu. Isto tako, liste čekanja s godinama se nisu smanjile, a za neke preglede i postupke sve su duže. Na početku epidemije zbrinjavana su samo hitna i Covid-19 stanja, a mnogi pregledi, dijagnostički postupci i operacije su otkazani ili odgođeni, što će se svakako odraziti na zdravstvenu sliku nacije, osobito onih starijih.
Stari problemi s domovima
U izvješću se također navodi kako, iako je Strategijom socijalne skrbi za starije osobe 2014.-2016. bilo predviđeno razrađivanje kriterija prijema, svi korisnici decentraliziranih i državnih domova i dalje koriste subvencioniran smještaj, neovisno o imovnom stanju, što je razlog zašto se dugo čeka na smještaj.
Iz Ministarstva nam odgovaraju kako su, da bi se smanjile nejednakosti u potražnji za ostvarivanjem prava na uslugu pristupili izradi jedinstvene metodologije za izračun njene cijene
“Izračun cijena prema jedinstvenoj metodologiji trebao bi pridonijeti razvoju transparentnog sustava socijalne skrbi s dostupnim informacijama o vrsti i iznosu davanja za svakog pojedinog korisnika, uspostaviti jednaki status korisnika neovisno o vrsti i statusu pružatelja usluga te osigurati jednaki pristup prema svim pružateljima socijalnih usluga te postizanje cijene koja prati kvalitetu pružene usluge”, stoji u odgovoru.
Priznaju da teškoće pri smještaju u domove predstavlja i različit način financiranja državnih i decentraliziranih županijskih domova u odnosu na domove drugih osnivača te značajne razlike u cijeni smještaja.
Naime, pravo na subvenciju ostvaruju samo korisnici koji su smješteni u decentralizirane domove za starije osobe odnosno državne domove u kojima cijena ne prati stvarni trošak usluge, što znači da se svim korisnicima u tim domovima bez obzira na visinu prihoda podmiruje razlika do punog troška usluge. Domovi drugih osnivača (udruge, vjerske zajednice, privatni domovi) nemaju pravo na subvenciju i od korisnika naplaćuju punu cijenu usluge.
Sustavni problem kojeg Pravobraniteljica ističe u izvješću je to što su korisnici socijalnih usluga zapostavljeni i neizravno upućeni na nedovoljno kontrolirane i neprofesionalne pružatelje usluga, ponekad i bez vlastitog pristanka. Kako navodi, velika potražnja uz ograničene kapacitete legalnih usluga s jedne, te fleksibilnost uz znatno niže cijene s druge strane pogoduju radu i opstanku ilegalnih domova, čak i nakon što su im nadležne institucije to zabranile.
Nerazvijene usluge
Ana Štambuk sa studija socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu kaže kako u Hrvatskoj kronično nedostaje domova te da se dugotrajna skrb o starijim ljudima temelji na lošim uvjetima. Osim toga, domovi, ali i izvaninstitucionalne usluge nisu dostupne i jednako razvijene u svim krajevima Hrvatske.
“Standardi u domovima su različiti te su ogromne razlike u njima. Možete plaćati privatni dom 10 ili 12 tisuća kuna i on može biti stvarno dobar, a isto možete neki plaćati 7.000 kuna, a da je on puno lošiji od državnog ili županijskog doma – u kojem je smještaj 2.500 ili 3.000 kuna. Iako su to dosta niske cijene u odnosu na one u drugim državama, u odnosu na naše standarde i mirovine to je puno. Mnogi stariji si ne mogu priuštiti ni državne niti privatne domove”, navodi Štambuk.
Kaže kako je svakako lijepo kad netko pruža usluge obiteljskog doma ili udomiteljstva iz altruističnih razloga, ali to često kod nas nije slučaj te ljudi to rade samo da bi zaradili. Štambuk smatra da se treba napraviti mreža usluga kako ljudi ne bi pribjegavali takvim mjestima.
Napominje i kako Hrvatska ima obiteljsku politiku koja se dosta razlikuje od pristupa u nekim sjevernijim, nordijskim zemljama i koja fokus stavlja upravo na brigu u – obitelji. Kao primjer navodi žene srednje životne dobi koje idu na posao s kojeg kasnije “trče” doma kako bi se brinule o svojim roditeljima. Zbog toga smatra da bi trebalo razvijati različite oblike skrbi, poput institucije njegovatelja te izvaninstitucionalnog oblika skrbi u lokalnim zajednicama.
“Prije svega, treba se rasteretiti obitelj. Moramo vidjeti u kakvom kulturnom i društvenom sustavu živimo i što je ono što većina ljudi preferira. Većina ljudi u svijetu preferira ostati doma, dijelom i zbog toga što nemaju povjerenja u institucije. Treba raditi na tome kako njih zadržati, a opet smanjiti pritisak na obitelj. Projekti poput gerontodomaćica ne bi smjeli biti samo projekti, to bi trebalo biti unutar sustava riješeno”, kaže Štambuk.
Nasilje, diskriminacija, niske mirovine
Pandemija je utjecala i na porast nasilja nad starijim osobama, na što je upozorila i Svjetska zdravstvena organizacija.
Pravobraniteljica u izvještaju navodi kako se podatci o nasilju nad korisnicima domova ne prikupljaju, a oni o obiteljskom nasilju javno su dostupni samo u okviru Izvješća o radu Povjerenstva za praćenje i unaprjeđenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji, koje djeluje pri MUP-u. U tom Izvješću za 2019. stoji da je u evidenciji sudova 247 žrtava starije životne dobi, 182 žene.
“Prema podatcima MUP-a za 2020., evidentirano je 1.095 žrtava obiteljskog nasilja prema starijima od 65, od toga prema 381 muškarcu i 714 žena, neznatno manje nego 2019. (1.138). Ipak, starijima je, u uvjetima lockdown-a te uz ograničenu mogućnost neposredne komunikacije s nadležnim službama, prijavljivanje nasilja zasigurno bilo otežano i rizično”, stoji u izvješću.
Pravobraniteljica također navodi kako su se oni koji su i nakon ispunjenja uvjeta za mirovinu nastavili raditi susreli s diskriminatornim učinkom Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju kojim je propisano da osiguranici stariji od 65 godina za vrijeme bolovanja nemaju pravo na naknadu plaće na teret HZZO-a, već na teret poslodavca, iako plaćaju istu premiju obveznog zdravstvenog osiguranja.
Dio starijih osoba koji je nastavio raditi to je zasigurno učinio jer mirovina nije dovoljna za život. Prosječna mirovina u prosincu 2020. bila je 147 kuna ispod praga rizika siromaštva, zbog čega su mnogi umirovljenici teško podmirivali životne troškove, a zbog strogih cenzusa nisu mogli ostvariti prava u sustavu socijalne skrbi.
Poboljšanje je trebala donijeti nacionalna naknada za starije osobe koja se u iznosu od 800 kuna počela isplaćivati ove godine. Kako je pisao Večernji list, u prvoj isplati u veljači, onoj za siječanj, naknadu će, od 6.822 zahtjeva, dobiti 3.091 korisnik. Glavni uvjet za priznanje prava na naknadu je podatak raspolažu li pojedinac ili kućanstvo s manje od 800 kuna dohotka po osobi.
Pravobraniteljica navodi kako je jedan od uvjeta za priznanje prava na nacionalnu naknadu da podnositelj zahtjeva nije sklopio ugovor o dosmrtnom ili o doživotnom uzdržavanju, kao primatelj uzdržavanja, što nije moguće provjeriti jer ne postoji registar ovih ugovora. Zbog toga apelira na upravu te Ministarstvo pravosuđa da ga što prije donesu.
U vrijeme “novog normalnog” poseban problem starijim osobama predstavljala je i digitalizacija usluga koja je uvedena u svrhu suzbijanja širenja zaraze koronavirusom. Velik dio starijih osoba je informatički nepismen te za korištenje interneta treba pomoć mlađih članova kućanstva, a dio njih živi u udaljenim krajevima bez adekvatne infrastrukture i informatičke opreme, što ih čini još udaljenijima od svijeta koji pak nikad nije bio povezaniji.
*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
