Faktograf.hr

Samo činjenice

Sedamdeset godina sukoba Izraela i Palestine

Nasilni sukobi Izraelaca i Palestinaca traju već sedam desetljeća. Analizirali smo religijske i realpolitičke uzroke tog sukoba.
EPA/MOHAMMED SABER

Posljednjih smo tjedana opet bili svjedoci ratnih scena na Bliskom istoku. Sukob Izraela i Hamasa iznova plamti te se s obje strane povećava broj žrtava. Iako trenutno traje primirje u čijem je dogovaranju glavni medijator bio Egipat, ono teško može biti išta više doli kratkotrajan prekid vatre. Konfliktu koji bukti već više od sedam desetljeća ne nazire se kraj.

Povod za nasilje

Povod recentnom izbijanju nasilja bio je splet različitih događaja koji su u kratkotrajnom periodu stvorili katalizator za sukobe.

Kao prvo, bijes su izazvale planirane deložacije palestinskog stanovništva u četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu. Iako Palestinci čine većinu stanovništva istočnog Jeruzalema, neprekidni pokušaji preuzimanja ovoga dijela grada od strane židovskog stanovništva kroz sustavno naseljavanje stvaraju perpetualan latentni sukob. Država Izrael aktivno pogoduje ovom procesu naseljavanja – prema podacima izraelske aktivističke organizacije Peace Now, iako Palestinci čine preko 60% stanovništva u istočnom Jeruzalemu, tek 30% građevinskih dozvola izdanih od 1991. otpada na Palestince, dok je većina izdana židovskoj populaciji.

Nadalje, prema izraelskom zakonu svi židovski stanovnici koji mogu dokazati vlasništvo imovine ili zemljišta u Jeruzalemu prije 1948. godine i nastanka države mogu i ostvariti pravo na povratak tog zemljišta, što je ujedno i primarni uzrok deložacija. Iako je više stotina tisuća Arapa protjerano iz svojih domova u sukobima nastalima slijedom osnutka Izraela, takav zakon i takvo pravo za njih ne postoji.

Ovaj vid djelovanja naišao je na glasne kritike međunarodne zajednice. Ujedinjeni narodi (UN) su ustvrdili da izbacivanje arapskih obitelji iz njihovih domova potencijalno spada u kategoriju ratnih zločina, a UN također nedvosmisleno smatra (kao i Međunarodni sud pravde te Europska unija) osnivanje i održavanje izraelskih naselja na području istočnog Jeruzalema i Zapadne obale protuzakonitim i nelegitimnim prema međunarodnom pravu.

Bez obzira na to, izraelski premijer Benjamin Netanyahu nastavlja braniti izraelske postupke, a još je prošle godine pripremio plan aneksije dodatnih 30% teritorija Zapadne obale.

Iako su deložacije i naseljavanje „bure baruta“ već vrlo dugo, konflikt je sada izbio stoga što se bijes oko ovog problema poklopio s nizom nedavnih odluka izraelskih vlasti. Kao prvo, s obzirom na situaciju uzrokovanu pandemijom, ograničene su dozvole muslimanskom stanovništvu na Zapadnoj obali za odlazak u Jeruzalem na molitvu tijekom Ramazana. Nadalje, izraelska je policija zatvorila Vrata Damaska, mjesto izrazite važnosti u identitetu i folkloru palestinskog stanovništva te omiljeno okupljalište palestinske mladeži, pogotovo u ramazansko vrijeme.

Situaciji nije pomogla ni eskalacija tenzija vezanih uz ranije spomenutu četvrt Sheikh Jarrah od strane određenih izraelskih političara – primjerice, parlamentarni zastupnik radikalno desne stranke Otzma Yehudit u Knessetu Itamar ben Gvir demonstrativno je preselio svoj ured u Sheikh Jarrah gdje je stigao u pratnji policije. Povrh svega, sukobima je kumovala i proslava Dana Jeruzalema odnosno povratka Jeruzalema pod izraelsku kontrolu po završetku Šestodnevnog rata 1967. godine. Jedan od tradicionalnih rituala proslave Dana Jeruzalema je i takozvani „ples zastava“, odnosno procesija religioznih Židova kroz Stari Grad te dijelove istočnog Jeruzalema, na što arapsko stanovništvo gleda kao na provokaciju te su sukobi prilikom spomenute procesije vrlo česti.

Religijski uzroci sukoba

Ukratko, trenutni su sukobi direktno izazvani koncentracijom niza faktora napetosti u kratkom vremenskom periodu što je dovelo do izbijanja nasilja koje je sada barem privremeno prekinuto primirjem. Situacija je posebno pogodovala palestinskoj paravojnoj skupini Hamas, koja političku snagu crpi iz narativa o obrani i bespoštednoj borbi za palestinski narod, u koji se trenutna događanja izvrsno uklapaju.

Ipak, valja razlikovati povod i uzrok. Da nije došlo do spomenutog slijeda događaja, nasilni sukobi možda ne bi izbili onda kada jesu, ali bi zasigurno izbili u nekom trenutku zbog nekog drugog povoda. Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba ostaju nepromijenjeni i nastavit će generirati uvjete za daljnje sukobe i daljnje žrtve, kao što to čine već desetljećima. Ovaj će tekst pokušati analizirati pozadinu ovoga sukoba te podrobno opisati faktore koji ga čine gotovo nerazrješivim.

Uzroci ovoga sukoba mogu se ugrubo podijeliti na dvije dimenzije – religijsku i realpolitičku.

Religijska je dimenzija primarno vezana uz središnju ulogu grada Jeruzalema i šireg područja države Izrael u svetim tekstovima i religijskom nasljeđu svih triju abrahamskih religija – kršćanstva, islama i judaizma. Jedan od temeljnih elemenata židovskog religijskog identiteta vezan je uz narativ o židovskom narodu kao izabranom od Boga te uz biblijska proročanstva koja Židovima obećavaju povratak u Svetu zemlju i vlasništvo nad njom.

Izabranost židovskoga naroda u biblijskoj se predaji očituje u Božjoj objavi Židovima – Bog je kao takav odvojen od materijalnoga svijeta te zemaljskome stvorenju nespoznatljiv; ontološki i epistemološki nedostižan. Jedino znanje, odnosno jedina metoda stjecanja znanja o Bogu jest dakle Božja objava o samome sebi koja u trenutku uzvišenosti razara barijere spoznaje te prenosi istinu u obliku ispravnoga znanja o božanskome. To znanje Bog je odlučio prenijeti specifično Abrahamu kao praocu i ključnoj figuri etnogeneze Židova te s njime i njegovim potomstvom sklopiti savez.

Psalam 147 govoreći o Božjoj objavi navodi: „Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu. Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi“ (Psalmi 147: 19-20). Sam Jahve izričito potvrđuje židovskome narodu njegovu posebnost: „Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve, svet; ja sam vas odvojio od tih naroda da budete moji“ (Levitski zakonik 20:26); „Jahve je odabrao tebe između svih naroda na zemlji da budeš njegov narod, njegova predraga svojina“ (Ponovljeni zakon 14:2).

Nadalje, odabrani narod ostaje odabran, s njime se savez ne razvrgava već se transgeneracijski prenosi – „Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe“ (Knjiga postanka 17:7).

Uvjerenje o odabranosti i obećanoj zemlji duboko je utkano u identitet države Izrael. Iako su određeni religiozni Židovi isprva smatrali nastanak neovisne države teološki nelegitimnim strahujući da još nije došlo vrijeme za povratak u Svetu zemlju te pribojavajući se Božje kazne, ti strahovi nestaju ponovnim zaposjedanjem Jeruzalema 1967. koje je poslužilo kao dokaz da je država prihvaćena i usvojena od Boga.

S obzirom na neraskidivu vezu ovoga narativa i samoshvaćanja židovskoga naroda, teško je očekivati da bi ikakvo rješenje koje uključuje predaju dijelova biblijske Judeje i Samarije Palestini bilo prihvaćeno ili politički izvedivo. O povezanosti Židova i spomenutoga teritorija svjedoči i ime koje stanovnici naselja na Zapadnoj obali nadijevaju svojim naseljima. Umjesto hebrejske riječi yishuv koju bismo doslovno mogli prevesti kao “naselje” često se koristi izraz hitnahalut/hitnahaluyot, što označava nasljeđe. Nazivanje ovoga teritorija nasljeđem izravno je u vezi sa starozavjetnim zapisima – židovskom se narodu u njima govori o “zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu” (Ponovljeni zakon 19:14).

Svojstvo religijskoga jest da se o njemu ne pregovara niti ga se propituje. Ako je teritorij Zapadne obale od Boga dana baština, tada njegova predaja ne predstavlja samo pragmatični ishod pregovora već direktno odricanje od Božjega dara. Slijedom toga, postoji ogromna zapreka za bilo kakva kompromisna rješenja u izraelsko-palestinskom sukobu.

Čak i ako najviši politički ešaloni ne vjeruju istinski u opisane narative i koncepcije, značajan dio njihovog stanovništva (drugim riječima, glasača) vjeruje te se stoga stvara snažan poticaj za beskompromisan nastup i nastavak sukoba.

Na ovaj argument moglo bi se prigovoriti da zacijelo utjecaj religije nije apsolutan – Izrael ima značajan postotak sekularnog stanovništva te se u osnutku i povijesti države sekularni elementi isprepliću s religijskim te imaju u najmanju ruku jednaku važnost. Takva bi primjedba bila točna, no valja napomenuti da su biblijske priče i narativi o Jeruzalemu te teritoriju Izraela općenito duboko ukotvljeni u kulturu, folklor i narodne običaje te kao takvi čine jedan od najvažnijih elemenata izraelskog identiteta čak i ako se ne promatraju kroz teološki ili soteriološki okvir.

Još od srednjega vijeka židovska dijaspora proslavljala je svečanosti poput Pashe i Jom Kipura uz uzvik l’shana haba’ah B’Yerushalayim („iduće godine u Jeruzalemu“). Iako su europski aškenaski Židovi često bili sekularnog opredjeljenja te nisu imali nikakva sjećanja niti iskustva vezana uz zemlju i grad u kojima nisu nikada bili, sama ideja Jeruzalema i Svete zemlje bila im je bliska, izazivala čežnju te bila dijelom kulture i tradicije.

Slične motive nalazimo u državnoj himni Izraela. Iako ona ne sadrži nikakve religijske motive, njen je centralni motiv nada o povratku u Svetu zemlju. Sama se himna naziva Hatikva što u prijevodu znači „nada“ (pri čemu treba uzeti u obzir da je prefiks ha- član, osnovna riječ za nadu u hebrejskom jeziku je tikva – srodna ovome bila bi razlika u engleskom jeziku između izraza hope i the hope. Budući da hrvatski jezik ne poznaje članove, ovu je razliku bitno naglasiti jer himna ne govori o tek „bilo kakvoj“ nadi, već bi se moglo reći da govori o Nadi s velikim N, nadi svih nada); a zadnja strofa okvirno bi se mogla prevesti ovako: „Naša nada nije još izgubljena/Nada što traje dvije tisuće godina/Da budemo slobodan narod u svojoj zemlji/Zemlji Siona i Jeruzalema“.

Ovi primjeri služe tome da pokažu da religijsko naslijeđe Izraela ne treba promatrati kroz teološku prizmu da bi ono i dalje bilo značajno i igralo važnu ulogu u načinu na koji izraelsko stanovništvo doživljava sebe i svoju državu te shodno tome stvara očekivanja od političke vlasti. S obzirom na sve navedeno, nije izvjesno da bi bilo koja politička opcija u Izraelu mogla imati dovoljan politički kapital da odustane od trenutnog pristupa izraelsko-palestinskom sukobu. Tome je pogotovo tako s obzirom na činjenicu da koalicija Bennyja Gantza koja uključuje i arapske stranke te nudi obećanje promjene političkog pravca u odnosu na trenutnu vlast Likuda sve više slabi, ponajprije stoga što mnogi Gantzov pristanak na privremenu podjelu moći s Netanyahuom vide kao izdaju originalnih principa koalicije.

Religijske korijene izraelsko-palestinskog sukoba nalazimo i na palestinskoj strani. Čitajući izvornu Povelju Hamasa nailazimo na istu koncepciju Svete zemlje kao i u židovskoj predaji – Palestinu se smatra zadužbinom (waqf) danom od Boga, posljedično čemu je borba protiv uzurpatora religijska dužnost. Povelja eksplicitno uokviruje sukob kroz religijske termine te navodi da su „Izrael, judaizam i Židovi izazivači (..) islama i muslimanskog naroda”, kao i da će država Izrael postojati “sve dok ju islam ne razori”. Ovaj narativ dodatno je pojačan upotrebom citata iz skupine hadisa Sahih al-Bukhari: „Sudnji dan neće doći dok se muslimani ne budu borili sa Židovima (ubijajući Židove), kada će se Židovi sakriti iza kamenja i drveća. Drveće i kamenje reći će: O muslimani, o sluge Allahovi, iza mene je Židov, dođite i ubijte ga“. Za cilj Hamasa uzima se „izvjesiti barjak Allahov nad svakim pedljem Palestine jer (…) u nedostatku islama sukobi vladaju, opresija se širi, zlo prevladava te će izbiti podjele i ratovi“.

Iz navedenoga je razvidno da Hamas konflikt s Izraelom ne promatra samo kao zemaljski sukob u kojem su mogući pregovori i sporazumna rješenja, već kao sukob dobra i zla – jedino konačnom pobjedom islama i potpunim razaranjem Izraela moguće je ostvariti mir, red i blagostanje, dok bi bilo kakav drugi ishod bio u potpunosti nelegitiman i neprihvatljiv. Uporaba religijskog diskursa jedan je od najjačih mehanizama mobilizacije Hamasa, ali mu postavlja i ograničenja – nakon što je sukob jednom kroz aktivno pozivanje na religijsku tradiciju i kroz uporabu hadisa kao autoritativnih zapisa o djelima i riječima proroka Muhameda definiran kao sukob od religijskog značenja, iznimno je teško odstupiti od te definicije te ublažiti radikalni pristup sukobu čak i u situaciji kada bi za to postojala određena količina volje.

Eklatantan primjer nalazimo u izjavama vođe Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Yassera Arafata nakon potpisivanja sporazuma iz Osla. Arafat je dotični sporazum usporedio sa sporazumom na Hudejbiji, odnosno primirjem koje je prorok Muhamed sklopio s plemenom Quraysh iz Meke. Svrha toga sporazuma bila je da Muhamedovim snagama osigura kratkotrajno mirno razdoblje nužno za oporavak i jačanje uoči pokušaja konačnog osvajanja Meke – drugim riječima, Arafat je rječnikom religijske povijesti i sjećanja te religijskom alegorijom jasno poručio da sporazum iz Osla nije mir s Izraelom, već taktičko primirje uoči nastavka rata[1]. Arafat stvarnoga izbora nije ni imao; bilo koja druga interpretacija ikakvog dogovora s Izraelom bila bi jednaka svetogrđu s obzirom na način na koji je Izrael definiran u religijskim terminima.

Normativna snaga narativa koje koristi Hamas postaje još bjelodanija ako se istraže kur’anski zapisi o teritoriju Palestine. Za početak valja imati na umu da Kur’anski ajeti priznaju narod Izraelov kao Božji narod, ali ga i optužuju za izopačenost poradi koje je Muhamedu kao poslaniku Božjem dan mandat da propovijeda ispravnu vjeru. Kur’an je u suštini pisan kao stroga opomena židovskome narodu da se sjeti svoga zavjeta koji je zapostavio – kako se navodi u suri II („Krava“; Al-Baqara) „(…) kada smo od sinova Isrāilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati (…) vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili…“ (Sura II: 83).

Iako su dokazi o pravome putu bili bjelodano jasni, Izraelov se narod o njih oglušio: „Mi smo Musāu knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isāu, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Džibrilom ga pomogli. I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerali a druge ubili“ (Sura II: 87). Dakle, iako je židovskom narodu Sveta zemlja dana od Boga, kako i potvrđuju sura V („Trpeza“; Al-Mā’ida) gdje Mojsije poziva židovski narod da uđe u zemlju koju mu „Allah dodijelio“ (Sura V: 21) te sura XVII („Noćno putovanje“, Al-Isrā) gdje Bog poručuje „sinovima Isrāilovima: Naselite se u zemlji, pa kad Smak svijeta dođe, dovest ćemo vas izmiješane“ (Sura XVII: 104); u trenutku kada se odao krivovjerju židovski je narod prestao biti vrijedan zemlje – na njoj pripadaju samo oni koji vjeruju istinskoj, čistoj objavi. Spomenuto je vrlo jasno izrečeno u Kur’anu: „Neki od sljedbenika Knjige čitaju je onako kako je objavljena; oni u nju vjeruju. A nastradat će sigurno oni koji u nju ne vjeruju“ (Sura II: 121).

Kratka digresija u svete islamske spise bila je potrebna kako bi se demonstriralo da, kada Hamas evocira religijske zapovijedi i dužnosti, on direktno evocira i same izvorne svete zapise i njihove autoritativne i neupitne zapovijedi. Samim time, odstupanje od trenutnog djelovanja gotovo je nemoguće.

Valja napomenuti kako je Hamas 2017. godine izdao novu povelju koja je kudikamo manje eksplicitna u pozivima na nasilje i razaranje, no logika ostaje identična – Palestinu se iznova definira kao Svetu zemlju te se navodi da bitka neće završiti dok Božje obećanje ne bude ispunjeno (pri čemu se misli na obećanje o zemlji), tvrdi se da niti jedan dio Palestine neće biti „kompromitiran niti predan“, a naziv države Izrael ispisuje se pod navodnim znacima.

S obzirom na sve rečeno, u situaciji kakva trenutno vlada, gdje su neki od povoda sukoba aktivno povezani s religijom i gdje utjecaj Hamasa raste i na Zapadnoj obali (uz pojas Gaze gdje je Hamas premoćna snaga), vrlo je teško očekivati ikakva mirna rješenja sukoba u skorijoj budućnosti. Nadalje, čak i u slučaju da moć religijskih poruka nije tolika kakvom je opisana u ovom tekstu te da je privrženost religijskim narativima značajno manje zastupljena no što se u tekstu pretpostavlja, dovoljna je tek mala skupina radikalnih pojedinaca koji zaista pristaju uz spomenute poruke da bi se značajno utjecalo na tijek sukoba.

Valja spomenuti da su dvojica političkih vođa možda i najpredanijih ostvarenju mira između ovih dviju strana, Yitzhak Rabin i Anwar al-Sadat, obojica stradali u atentatima religijskih ekstremista.

Rabinov je ubojica ustvrdio da je umorstvo počinio “za Boga i izraelski narod”[2] te se pozivao na halahijski zakon din rodef („zakon progonitelja“) – talmudsku odredbu koja dopušta ubojstvo progonitelja nečijega života, odnosno osobe koja ugrožava tuđi život, ako ne postoji drugi način da se njeno djelovanje zaustavi. Rabin je, dakle, označen kao rodef – progonitelj židovskoga naroda koji, htijući predati Svetu zemlju u ruke neprijatelja, ugrožava samu opstojnost naroda i nacije pa ga je time prema vjerskom zakonu dopušteno likvidirati. Al-Sadatov je atentator pak tvrdio da je ubojstvo počinio “u ime Boga, samilosnog, moćnog” [3]. Politički vođe s obiju strana vrlo su svjesni ovih primjera, kao i toga da je dovoljan tek jedan pojedinac koji drži da ispunjava nebesku dužnost da bi skončali na jednako krvav način, čime se dodaje još jedan osigurač nastavku sukoba.

Politički uzroci sukoba

Za kraj, valja sagledati i realpolitičku dimenziju sukoba, odnosno konkretno stanje na terenu kao i interese i poticaje za aktere u sukobu. Niz je faktora koji po ovom pitanju čine izraelsko-palestinski sukob teže razrješivim u skoroj budućnosti.

Kao prvo, djelovanje aktera s obiju strana perpetualno potpiruje sukob. Izraelski tretman palestinskog stanovništva ne samo u smislu problema navedenih na početku teksta, već i u smislu policijske brutalnosti i ubojstava civila, gađanja civilnih meta (npr. nedavno rušenje zgrade u kojoj su se nalazili uredi Al Jazeere i Associated Pressa), onemogućavanja te ograničavanja izvoza i uvoza na palestinskom teritoriju, ciljanih prekida opskrbe strujom i pitkom vodom, očekivano potiče opetovane nasilne reakcije s palestinske strane, potaknute ogorčenošću i osjećajem bespomoćnosti.

S druge strane, Hamas teži dodatno raspiriti frustracije prema Izraelu korištenjem civilnih meta kao skladišta za oružje ili pak gradeći tunele ispod njih, prisiljavajući IDF da u borbi protiv Hamasa nužno riskira civilne žrtve čak i ako im je namjera djelovanja izvorno bila proporcionalna. Budući da Izraelu niti optički, niti strateški nije u interesu prestati s vojnim djelovanjem protiv Hamasa, već upravo iscrpiti Hamas, prekinuti mu zapovjedne lance i uništiti zalihe oružje, ovaj perfidni mehanizam zaštite kojime se Hamas služi nastavit će poticati i rasplamsavati sukob.

Kao drugo, bilo bi iluzorno očekivati da je moguće vojno poraziti Hamas. Iako je IDF u spletu s izraelskim sigurnosnim službama Mossadom i Shin Betom svakako značajno moćniji, brojniji i opremljeniji, sukob s paravojnom organizacijom teško je okončati čistom vojnom silom. Hamas koristi sve prednosti asimetričnog ratovanja, duboko je infiltriran u stanovništvo civilne zone u kojoj djeluju, posjeduje razgranate regrutacijske mreže te za svoje ciljeve niti ne mora ući u otvoreni sukob s IDF-om – dovoljno je da mali broj raketa zaobiđe izraelsku proturaketnu obranu, ili da jedan planirani teroristički napad uspije, i cilj borbe terorom je ostvaren. Koliko god Izrael djelovao na onemogućavanju i sprječavanju Hamasovih akcija, Hamas je uvijek korak ispred jer (parafrazirajući poznatu poruku Irske republikanske armije nakon napada na Grand Brighton Hotel 1984.) Izraelu se mora posrećiti svaki put iznova, a Hamasu se mora posrećiti samo jednom.

Konačno, treba imati na umu da Hamas ima čvrstoga saveznika u liku Irana koji aktivno financira njihovo djelovanje – izraelska civilna obavještajna organizacija Shin Bet 2007. je procijenila da je Hamasov najveći opskrbljivač oružja i obuke upravo Iran [4], a u međuvremenu se u vidu iranske pozicije po pitanju pomoći Hamasu ništa nije promijenilo. Iran također potpomaže i Hezbollah, kojeg prema izjavi bivšeg iranskog ministra unutarnjih poslova Iran smatra „središnjom komponentom iranskog vojnog i sigurnosnog establišmenta“ [5]. Hezbollah i Hamas ujedinjeni su u svojem neprijateljstvu prema državi Izrael te je veza s Hezbollahom još jedan od faktora moći Hamasa.

S druge strane, Izrael osim izrazito razvijene vojne sile i obavještajnog sustava na svojoj strani ima i podršku Sjedinjenih Američkih Država kao primarnog saveznika te suradnika u razvoju i razmjeni vojne tehnologije. Iako bi podrška Joea Bidena mogla biti kudikamo više mlaka nego ona Donalda Trumpa, koji je prebacio američko veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem te priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, savezništvo sa SAD-om i dalje će ostati snažno. Slijedom rečenoga, obje strane imaju snažna savezništva koja im osiguravaju kapacitete za nastavak ovoga sukoba.

Realpolitički razlozi vjerojatnog dugoročnog nastavka konflikta isprepliću se s religijskim uvjerenjima i diskursima te zajedno stvaraju gotovo nerazrješivu petlju u jednom od najdugotrajnijih sukoba kako na Bliskome istoku, tako i u svijetu. Iako ovoga trena vlada privremeno primirje, pitanje je vremena kada će konflikt opet buknuti. Preostaje se tek nadati da će u narednim godinama doći do promjene ovdje opisanog spleta uvjeta te da će ipak u određenom budućem trenutku dugoročni mir biti moguć.

[1] Landes, Richard (2019) Oslo’s Misreading of an Honor-Shame Culture. Israel Journal of Foreign Affairs 13(2): 189-205

[2] Alianak, Sonia L. (1998) Religion, Politics and Assassination in the Middle East: The Messianic Model. World Affairs 160(3): 163-175.

[3] Alianak, Sonia L. (1998) Religion, Politics and Assassination in the Middle East: The Messianic Model. World Affairs 160(3): 163-175.

[4] Othman, Zanoubia i Salamey, Imad (2011) Shia Revival and Welayat Al-Faqih in the Making of Iranian Foreign Policy. Politics, religion & ideology 12(2): 197-212.

[5] Othman, Zanoubia i Salamey, Imad (2011) Shia Revival and Welayat Al-Faqih in the Making of Iranian Foreign Policy. Politics, religion & ideology 12(2): 197-212.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.