Hoće li uvođenje eura Hrvatskoj koristiti ili štetiti? Vlada RH najavila je ulazak Hrvatske u eurozonu 2023. godine pa se zahuktava i politička debata o opravdanosti takve odluke.
Premijer Andrej Plenković tvrdi da će se hrvatski građani okoristiti prihvaćanjem zajedničke europske valute, tj. da će uvođenje eura rezultirati porastom životnog standarda. S druge strane debate su Hrvatski suverenisti, koji tvrde da će odustajanje od monetarnog suvereniteta smanjiti životni standard hrvatskih građana. Suverenisti su ujedno poručili kako smatraju da je uvođenje eura pitanje o kojem građani trebaju odlučiti na referendumu te su najavili da na jesen kreću s prikupljanjem potpisa za referendum.
„Usporedbom kretanja plaća i cijena u novim državama članicama Europske unije iz srednje Europe u razdoblju od uvođenja eura do danas, može se zaključiti da su se bruto plaće povećale znatno više od razine cijena, što upućuje na to da je životni standard građana u tim državama zamjetno porastao nakon uvođenja eura.
Primjerice, Slovenija je euro uvela 2007., a od tada do danas bruto plaće u Sloveniji povećale su se za 48%, a cijene za 26%.
Povoljni su pokazatelji i za ostale države članice – u Slovačkoj su od uvođenja eura do danas plaće porasle za 54%, a cijene 20%, u Estoniji za 74%, a cijene 25%, a u Latviji za 67%, a cijene 10%.
Euro je posljednja uvela Litva 2015. godine, a od tada do danas bruto plaće u Litvi porasle su za 59%, a cijene za 10%.
Za usporedbu, u razdoblju od 2015. do 2020. u Hrvatskoj bruto plaće su porasle za 9%, a cijene za 3%.
Uvođenje eura nije jedini razlog zbog kojeg je životni standard u tim državama porastao, ali je svakako tome pridonijelo pozitivnim utjecajem na efikasnost, konkurentnost i otpornost njihovih gospodarstava“, kazao je premijer Andrej Plenković, objašnjavajući zašto je i za Hrvatsku dobro da uvede euro.
Podaci koje je premijer iznio uglavnom su točni.
Slovenija je u euro ušla 1. siječnja 2007. godine. Prema podacima slovenskog statističkog ureda, neposredno prije ulaska tijekom 2006. godine, prosječna bruto plaća bila je, preračunato iz nacionalne valute, 1.213 eura (neto 773 eura). Tijekom 2007., godine ulaska u eurozonu, narasla je na 1.285 eura (neto 835 eura) da bi do 2020. stigla na 1.856 eura (neto 1.209 eura).
Od 2007. do 2020. prosječna neto plaća u Sloveniji je narasla za 374 eura.
U travnju 2021. prosječna bruto plaća u Sloveniji je 1.995 eura (neto 1.279 eura)
Postotak rasta plaće u Sloveniji od ulaska u eurozonu je i veći od onog koji spominje Plenković, ali preciznost ovdje ovisi o točnom razdoblju koje je premijer uspoređivao.
Iz gornje je tablice vidljivo da su plaće u Sloveniji konstantno rasle od 1990-ih pa je neto plaća, izračunao je statistički ured, od početnih preračunatih 43 eura 1991. do 1.209 eura koliko je bila 2020. godine, narasla nominalno za čak 2.706 posto, ali realno za 102 posto. Najsporiji rast plaće su zapravo imale nakon izbijanja globalne financijske i krize eura – do koje je došlo nakon što je Slovenija ušla u euro – da bi značajniji rast uslijedio u zadnjim godinama.
Cijene su rasle značajno sporije nego plaće. Nakon visoke inflacije u devedesetima, inflacija nakon 2008. nije dosegla tri posto, a 2015. godine, pa potom i 2020. godine zbog koronakrize, bila je prisutna i deflacija.
Statistički ured Slovenije u svojoj brošuri usporedio je koliko se dobara moglo kupiti za iznos prosječne plaće po čemu ispada da se kruha najviše moglo kupiti 1997. godine, kad je neto plaća bila 381 euro, a krumpira 2005. godine, netom prije ulaska u eurozonu. Međutim, većina proizvoda i usluga slovenskim je građanima sada dostupnija nego ranije.
Slovačka u euro ušla krizne 2009.
Prema slovačkom statističkom uredu, prosječna plaća na kraju 2020. bila je 1.113 eura. Slovačka je u euro ušla na početku 2009. godine, u vrijeme kada je prosječna plaća bila 710 eura.
Riječ je o porastu od 57 posto, međutim, značajniji rast plaća zbivao se u upravo u zadnjim godinama.
I ostale zemlje koje je premijer spominjao bilježile su značajan rast plaća u godinama nakon ulaska u euro.
Prema podacima Eurostata, Estonija je 2011. kad je ušla u euro imala neto godišnju prosječnu plaću samca bez djece u visini od 8. 324 eura. Bilježila je kontinuirani rast do 2019. kad je bila na 14.169 eura, da bi u 2020. godini, uslijed koronakrize, bila nešto manja – 14.047 eura (što je porast neto godišnjih primanja od 69 posto).
Latvija, koja je u euro ušla početkom 2014. također bilježi kontinuirani rast – s 6.264 godišnje neto plaće do 9.321 koliko je bila 2020. godine (49 posto).
Litva od početka 2015. s početnih 6.652 eura godišnje neto plaće kontinuirano raste do 10.550 eura (59 posto).
U nijednoj od tih zemalja rast cijena nije jednakom brzinom slijedio rast plaća. Prosječna stopa inflacije u zemljama srednje i istočne Europe je oko 2 posto.
Kada se gleda godišnji neto prosjek samca bez djece, hrvatske su plaće u razdoblju od 2015. do 2020. rasle s 8.210 na 9.677 eura, što je porast od 18 posto.
Slovenija nakon uvođenja imala rekordnu nezaposlenost
Međutim, ni u jednoj od tih zemalja euro nije bio ključan uvjet za razvoj i rast standarda.
Slovenija je, primjerice, u euro ušla neposredno prije izbijanja globalne financijske krize, odnosno krize u eurozoni. Na donjoj se tablici slovenskog statističkog ureda vidi kako je Slovenija 2009. godine, nakon izbijanja krize, imala najveći pad BDP-a još od 1991., godine rata i raspada bivše države, i to od 7,5 posto. Tek 2014. uspjela je preokrenuti trend prema ponovnom rastu BDP-a.
Euro nije pomogao ni zaposlenosti. Ona se 2011. spustila na 58,1 posto, ispod razine na kojoj je bila 2006. godine, prije ulaska u euro (58,5 posto) i nastavila je padati da bi se tek 2016. vratila na razinu na kojoj je bila prije slovenskog ulaska u euro.
Broj anketno nezaposlenih je počeo rasti 2008., da bi 2013. Slovenija zabilježila rekordnu nezaposlenost od vremena osamostaljenja u visini od 10,1 posto. U 2020. je nezaposlenost bila 5 posto.
Financijska kriza se nepovoljno odrazila ne sve zemlje stare i nove Europe, a korištenje eura, podsjetimo, samo je doprinijelo ekonomskom padu u zemljama južne Europe. Plaće u Grčkoj, koja je najdrastičniji slučaj, počele su padati 2010., sada stagniraju i još nisu dosegle razinu iz 2012.
Usporedbom Slovačke, koja je fiksirala svoj tečaj prema euru neposredno prije izbijanja krize, te Mađarske, koja je imala fluktuirajući tečaj, dolazi se do zaključka kako euro nije bio determinirajući faktor ekonomskog uspjeha u zemljama centralne Europe.
Također, nakon oporavka od financijske krize, plaće zadnjih godina rastu i u članicama Europske unije koje još na uvode euro. Ako kao referentnu uzmemo 2015. godinu, u Rumunjskoj su godišnje neto plaće porasle za 66 posto, Bugarskoj 47 posto, Mađarskoj 42 posto, Češkoj 27 posto i Poljskoj 26 posto.
Plaće diže iseljavanje stanovništva
Dva su glavna pokretača za porast plaća u istočnoj i središnjoj Europi: izravne strane investicije i prekogranična mobilnost radnika ka zapadnoj Europi.
Kad je riječ o izravnim stranim investicijama (FDI) misli se prije svega na klaster automobilske proizvodnje, koji uključuje južnu Poljsku, Češku, Slovačku, sjevernu Mađarsku i zapadnu Rumunjsku. Strane investicije u regiju su ušle upravo zbog niske cijene rada, ali ta računica s vremenom postaje sve manje održiva. Ranijih godina nedostatak radne snage bio je ograničen na inženjere i kvalificirane radnike, no od nedavno sve više nedostaje fizičkih radnika, a dolazi i do sindikalnog povezivanja i štrajkova.
Drugi čimbenik koji je utjecao na rast plaća u zemljama srednje i istočne Europe bile su migracije stanovništva prema bogatijim državama.
Masovna emigracija rezultirala je uskim grlima na tržištu rada u nekim sektorima: u tim je zemljama osobit problem nedostatak učitelja, liječnika, medicinskih sestara i vozača autobusa. Te su emigracije dovele do povećanja plaća onih koji su ostali u zemlji.
No bez obzira na velik porast plaća u regiji, one još uvijek značajno zaostaju za razvijenom Njemačkom ili za prosjekom EU.
Sve zemlje EU (osim Danske koja je izborila izuzeće) obvezale su se na uvođenje eura. Kada će neka zemlja zatražiti ulazak u eurozonu pitanje je političke odluke. Međutim, bez obzira na relativiziranje značaja eura kao važnog čimbenika za porast plaća, zanimljiv indikator u korist eura je podatak da su građani zemalja koje su ga uvele zadovoljni zajedničkom europskom valutom i da ta podrška iz godine u godinu raste.
Podsjećamo, Faktograf se i ranije bavio temom potencijalnog utjecaja uvođenja eura na hrvatsko gospodarstvo i životni standard građana (1, 2).
*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
