Faktograf.hr

Samo činjenice

Nepodnošljiva lakoća distorzije Holokausta i genocida u hrvatskom javnom prostoru

Ovaj slučaj bit će upisan kao jedna od najmračnijih stranica uređivačke politike u području suočavanja s prošlošću Holokausta i genocida u NDH.
Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd

Da Republika Hrvatska ima jedan od najvećih problema s povijesnim revizionizmom u Europskoj uniji, i nije novost[1]. Međutim, događaji u posljednjih nekoliko dana otkrivaju da se distorzija Holokausta i genocida protiv Srba ne nalazi isključivo na periferiji medijske i akademske zajednice već se ubrzano širi „mainstreamom“.

Utjecajni Jerusalem Post 15. kolovoza 2021. objavio je članak „Ovo sramotno ismijavanje Holokausta mora prestati odmah“. Tekst se ubrzo proširio medijskim prostorom, te je prenesen od strane mnogih „mainstream“ portala poput index.hr, vecernji.hr, otvoreno.hr,  oslobodjenje.ba, radiosarajevo.ba i mnogih drugih.

Čak su i saborski zastupnici poput Marka Milanovića Litre, predstavnika Hrvatskih suverenista, iskoristili članak kako bi ustvrdili da Jerusalem Post „raskrinkava sve laži i obmane srpsko-jugoslavenskog medijskog prvoborca i modernog heroja jugonostalgičarskih udruga i političkih istomišljenika, Ive Goldsteina.“ I viši znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest, Mario Jareb, pozdravio je tekst u Jerusalem Postu jer „otvara mogućnost trijeznog i na izvorima utemeljenog istraživanja jasenovačke problematike“.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Kada bi se radilo o ozbiljnom članku koji problematizira „ismijavanje Holokausta“ kao što naslov implicira, tada bi se angažman medija, političke i akademske scene mogao pozdraviti. Međutim, ovaj slučaj bit će upisan kao jedna od najmračnijih stranica hrvatske uređivačke i novinarske politike u području politike sjećanja i suočavanja s prošlošću Holokausta i genocida u NDH.

Prije svega radi se o teškom neuspjehu „gatekeepera,“ odnosno urednika i novinara da verificiraju kredibilitet autora i sadržaj teksta koji se plasira u javnost. Autor članka, „David Goldman“, predstavljen je čitateljima Jerusalem Posta kao „australski pisac, slobodni novinar i direktor stranice thegoldmanreport.org“.

„Goldmanova“ stranica uopće nije dostupna javnosti i nismo joj mogli pristupiti posljednjih dana. Ime vlasnika domene je skriveno, dok je adresa registrirana u Torontu. Facebook i Twitter profil na „Goldmanovo“ ime napravljeni su po prvi put 4. svibnja 2020. godine. Djelatnici Muzeja žrtava genocida upozoravaju da postoje indicije da je „Goldman“ vjerojatno dobro osmišljeni, ali i izmišljeni, digitalni identitet u svrhu plasiranja negativnog revizionizma i distorzije Holokausta. U svakom slučaju, „Goldman“ nema nikakvih stručnih referencija u području povijesti Holokausta i genocida u NDH.

Jerusalem Post, kao i drugi mediji koji su prenijeli vijest, dozvolili su da u medijskom prostoru „David Goldman“ teško kritizira Goldsteina, optužuje ga za „antisemitizam i samo-mržnju“.

Svoj napad na Goldsteina, „Goldman“ konstruira oko rečenice koju je ovaj navodno izrekao u emisiji Nedjeljom u 2, 2018. godine. U citiranoj rečenici, „Goldman“ navodi da je Goldstein rekao da je „u travnju 1945., Hitler avionskim putem poslao specijalne strojeve u Jasenovac. Te mašine koristile su se za uništenje kostiju koje su preostale“.

Međutim, Goldstein je krivo citiran i nitko iz Jerusalem Posta, ali ni iz drugih medija koji su prenijeli vijest, nije verificirao radi li se o ispravnom citatu. Goldstein u emisiji govori:

„Početkom travnja 1945., neposredno pred kraj rata […] Filipović Majstorović, dakle onaj bivši franjevac kojeg je franjevački red izgnao iz članstva 1941/2., je najbolje znao te grobnice. On je išao u Chelmno kod nacista se instruirati kako se uništavaju leševi. Čak su doveli strojeve koji uništavaju kosti. I oni su 194[5]., dakle početkom travnja, jedno 500-600 logoraša je radilo na uništavanju, sustavno na uništavanju leševa. Jednim dijelom su oni bili spaljivani na rešetkama, i onda bi se taj pepeo vraćao u grobnice. Drugim djelom su kosti, koje su našli, odnosno iskopali uništavali u tim strojevima.“

Dakle, Goldstein nigdje ne spominje „letenje,“ „avione,“ „Hitlera,“ niti „specijalne“ drobilice kao što mu „Goldman“ imputira. Goldman navodi da su Goldsteinove tvrdnje „fantazija koja je zadnja stvar koja trenutno treba Židovima“. Time je „Goldman“ sveo čitavu karijeru Ive Goldsteina, koja se sastoji od približno stotinu znanstvenih radova ili knjiga, na svega jednu neispravno citiranu rečenicu [2]. „Goldman“ inzistira da u Jasenovcu nije stradalo više od „nekoliko tisuća ljudi“ te temelji svoj zaključak na tome da ne postoje forenzički dokazi, u smislu posmrtnih ostataka žrtava, koji bi opravdali službeni poimenični popis Jasenovačkog spomen područja (JUSP) prema kojem je u logoru stradalo barem 83,145 osoba.

„Reality Check“ – što nam govore povijesni izvori?

Ključni argument na koji se oslanja „Goldman,“ ali i mnogi drugi hrvatski revizionisti, negacionisti i distorzionisti jest pitanje materijalnih ostataka žrtava stradalih u jasenovačkom logoru. Često ignoriraju činjenicu da postoji čitav niz dokaza da su ustaše pred kraj rata, kao i sami nacisti, poduzeli čitav niz radnji kako bi izbrisali tragove svojih zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata.

Od 6. do 20. travnja 1945., ustaše u Jasenovcu natjerali su zatvorenike da iskopaju ostatke žrtava koje su ubijene u prethodnim godinama. O tome govore povjesničari Dejan Motl i Đorđe Mihovilović:

„Ustaše su od logoraša oformili radne grupe sa zadatkom da u Donjoj Gradini traže i otkopavaju prethodne grobnice iz kojih su onda vadili i spaljivali posmrtne ostatke jasenovačkih žrtava. Ispod ložišta napravljenih od željezničkih šina stavljali su koks. Zatim su leševe stavljali na šine, polijevali naftom i potom sve to palili. Pepeo spaljenih leševa su najčešće bacali u rijeku Savu ili se zagrtao u zemlju”[3].

O navedenoj tvrdnji postoji niz arhivskih podataka koji su potvrđeni od strane ustaških počinitelja genocida, ali i od samih žrtava. Prema iskazu Ljubomora Miloša, jednog od ustaških zapovjednika u logoru Jasenovac:

„Oko IV. mjeseca 1945. godine, dobio sam u Zagrebu nalog od Luburića, da zajedno s natporučnikom Šakićem odputujem u Jasenovac, gdje bi u zajednici inžinjerom Pičilijem, izvršio uništenje svih tragova o izvršenim masovnim likvidacijama, od prvog dana pa nadalje […] po dobivenoj zapovjedi nisam mogao postupiti, jer nisam znao gdje se nalaze mjesta masovnih likvidacija. Radi ovoga, bio je pozvan žurno u Jasenovac Majstorović-Filipović, koji je onda preuzeo na sebe organiziranje uništenja tragova.“

Miloš nadalje spominje:

„Ovo uništenje, obavilo se je na slijedeći način: Oko samih mjesta postavljena je jaka straža, a onda su dovedeni zdravi zatočenici iz logora, a koji su izkopavali lješine, te na jednom odredjenom mjestu ih slagali, te pomoću benzina ili nafte podpuno spalili. Ovo sam osobno vidio, kada sam jednom prilikom u društvu sa pukovnikom Džalom obilazili te radove“[4].

Prema preživjelom Jasenovačkom logorašu, Jakovu Finciju, zatvorenici su „iskopali kosti onih lješina, koje su preko Save bile zakopane od 1941. pa dalje, te su ih palili na lomaći. U tome nas je potkrepljivala činjenica što su ustaše tih dana prebacivali preko Save bačve benzina i nafte, te veće količine koksa, kao i činjenica, što smo po dimu, kada bi vjetar dognao k nama, preko Save osjećali miris izgorjelih kostiju.“

Finci također napominje da su „gorile tri ogromne lomaće“[5].

Preživjeli logoraš Walter Grün također spominje da su ustaše „tražili po logoru starije grobare i slali ih sa radnim grupama u Gradinu da im pokažu gdje su uglavnom glavna groblja dosada ubijenih zatvorenika. U istu svrhu doveden je u Jasenovac i stari koljač ustaški nadporučnik Pudić, koji je znao za položaje tih starih raka. U Gradinu se je tada odvlačila sva nafta i traverze iz logora. Iz tih traverza se je postavio neki rost odnosno postavljali su se rostovi na koje su se nabacale iskopane lješine polile naftom i tada palile“[6].

Arhivski izvori stoga jasno potvrđuju da je Goldsteinova tvrdnja o sustavnom uništavanju tijela ubijenih logoraša točna. Međutim, iako su u nekim slučajevima pronađeni fragmenti oštećenih kostiju u Gradini, što bi moglo sugerirati da su bili drobljeni, nismo uspjeli pronaći arhivske izvore koji bi potvrđivali Goldsteinovu izjavu o „drobilicama“ koje su korištene u Jasenovcu. Budući da su nacisti koristili drobilice kostiju, [7] vjerojatno je da je Goldstein interpretirao da je moguće da su slične metode korištene i u Jasenovcu, iako za takvu tvrdnju nemamo dovoljno arhivskih izvora. U svakom slučaju, Goldsteinova tvrdnja o „drobilicama,“ bila točna ili ne, ni na koji način ne dovodi u pitanje činjenicu da postoje brojni arhivski izvori koji upućuju na sustavno uništavanje „forenzičkih dokaza“ na kojima inzistira „Goldman“. Činjenica je da „Goldmanov“ kriterij da za svaku žrtvu koja je ubijena tijekom Drugog svjetskog rata, mora ujedno postojati i fizički „forenzički dokaz“, odnosno liješ, ne bi mogao ispuniti niti Auschwitz, Chelmno, Treblinka ili Sobibor gdje su spaljeni ostaci milijuna ubijenih Židova i drugih nacističkih žrtava.

Slučaj „Goldman“ ukazuje da je problem mnogo širih razmjera nego se isprva čini!

„Goldmanova“ tvrdnja da je Jasenovac „problematičan logor“ čija integracija u povijest Holokausta „dozvoljava kontaminaciju povijesti Holokausta“ nije samo napad na Ivu Goldsteina, već na čitavu znanstvenu, odnosno historiografsku zajednicu koja se bavi poviješću Jasenovca, Holokausta i genocida na području NDH. Napad na Goldsteina, i prozivke za poticanje „antisemitizma“ u službi su odvraćanja i zastrašivanja svih povjesničara koji se ovom temom već bave ili se žele baviti u budućnosti. Tako je portal kamenjar.com iskoristio „Goldmanov“ članak kao povod da uputi poziv Goldsteinu da počini suicid: „Da je takvu ocjenu doživio iole častan znanstvenik, više se nikada ne bi pojavio u javnosti, a jako častan bi se ustrijelio ili nekom drugom metodom zauvijek nestao iz svijeta u kojem žive ljudi.“

Nepodnošljiva je lakoća kojom su hrvatski „mainstream“ portali prenijeli orkestrirani ad hominem  napad na Goldsteina, bez ikakve verifikacije, kritičke distance ili komentara. Oni su objavili dijelove „Goldmanovog“ članka bez ikakvog pokušaja problematizacije, iako je članak očigledno dovodio u pitanje postojanje Jasenovca kao logora smrti. Iako bi se ovakva greška u slučaju Jerusalem Posta mogla objasniti manjkom znanja i konteksta o povijesti NDH, u slučaju hrvatskih urednika i portala opravdanja nema. Urednici i novinari time su doprinijeli legitimizaciji „Goldmanovih“ tvrdnji, a neposredno i tvrdnji revizionista, negacionista i distorzionista Holokausta i genocida u NDH.

Brza reakcija Dejana Ristića, direktora Muzeja žrtava genocida, čiji je odgovor „Goldmanu“ objavljen u Jerusalem Postu, rezultirala je uklanjanjem „Goldmanovog“ članka.

Iako su neki portali objavili vijest da je „Goldmanov“ članak uklonjen, nijedan se do sada nije ispričao svojim čitateljima za nekritičko prenošenje lažnih vijesti u kojima se dovodi u pitanje znanstvene spoznaje o povijesti Jasenovca, Holokausta i genocida u NDH. Nadalje, portali koji su lakoćom prenosili lažne vijesti ničime nisu ukazali na svoju odgovornost, niti su uvjerili javnost da su u stanju poduzeti korake kako bi spriječili možebitne buduće pokušaje revizionizma.

Slučaj „Goldman“ stoga ukazuje na višeslojni problem u prevenciji širenja negacionizma i distorzije Holokausta i genocida u Republici Hrvatskoj. Prije svega, u posljednje vrijeme strategija revizionista usmjerila se na distorziju povijesti Holokausta umjesto na negiranje zločina u cijelosti. Potkopavanjem povijesti Jasenovca nastoji se dovesti u pitanje čitava genocidna politika ustaškog režima. Fokus na reviziju Jasenovca ukazuje na problem politike sjećanja na Holokaust i genocid protiv Srba u NDH, a to je manjak komemorativnih praksi usmjeren na druga mjesta stradanja diljem NDH. Činjenica je da je manje od polovice svih židovskih žrtava u NDH ubijeno u Jasenovcu; ostali su ubijeni na brojnim drugim stratištima koja često ostaju zaboravljena u javnosti. Gotovo stotinu tisuća Srba ubijeno je diljem NDH prije nego što je Jasenovac profunkcionirao kao logor smrti[8]. Isključivi fokus na Jasenovac kao mjesto stradanja dopušta revizionistima fokus na jedno mjesto u nadi da će kreiranjem dezinformacija o logoru dovesti u pitanje sve zločine u NDH.

International Holocaust Rememberance Alliance (IHRA) navodi da je za uspješnu borbu protiv distorzije Holokausta nužno 1) identificirati i nadzirati distorziju Holokausta, 2) kreirati programe edukacije o distorziji Holokausta u svrhu educiranja različitih društvenih dionika, 3) ojačati ulogu memorijalnih centara i muzeja, te u konačnici 4) kreirati strategije prevencije i edukacije za širu publiku preko društvenih mreža [9].

Slučaj „Goldman“ ukazuje da u Hrvatskoj gotovo nijedan od ova četiri koraka ne funkcionira i nije ispunjen. Prije svega mnogi mediji, ali i neki pripadnici akademske zajednice, nisu uspješno identificirali „Goldmanov“ članak kao distorzionistički. Nadalje, nedostatak akademske, istraživačke i edukacijske infrastrukture u Hrvatskoj dovodi u pitanje spremnost institucija, civilnog društva, akademije i medija u borbi protiv distorzije Holokausta i genocida u NDH.

Republika Hrvatska, na čijem je teritoriju uspostavljen jedan od samo triju potpuno fašističkih režima u europskoj povijesti, nema ni jedan istraživački ili edukacijski centar posvećen povijesti fašizma [10]. Isto tako ne postoji nijedan sličan centar ili katedra posvećena povijesti Holokausta i genocida, iako je uz Rumunjsku i Njemačku, NDH jedina zemlja u Europi koja je autonomno pokrenula ubijanje vlastitih židovskih građana na vlastitom teritoriju [11].

Argumenti da Hrvatskoj nije potrebna dodatna infrastruktura za istraživanje i edukaciju o fašizmu, Holokaustu i genocidu, jer se može obraditi kroz postojeće institute i programe, promašena je. Na sedam odsjeka za povijest u Republici Hrvatskoj, ni jedan ne provodi sustavno i kontinuirano obrazovanje o studijama Holokausta, genocida i fašizma kao posebnim temama. Prema dostupnim informacijama, posljednji doktorat o Holokaustu u NDH na hrvatskom Sveučilištu objavljen je prije petnaest godina.

Hrvatska akademija ostaje izolirana od glavnih tokova međunarodnih projekata o Holokaustu. Recentni primjer je uspostava European Holocaust Research Infrastructure (EHRI), projekta Europske unije koji ima za cilj ojačati europsku mrežu istraživača Holokausta i genocida. Nijedna hrvatska institucija nije involvirana u suradnju s EHRI. Nadalje, Međunarodna udruga za komparativno istraživanje fašizma (COMFAS) među gotovo 200 članova nema nijednog koji je zaposlen na ijednoj hrvatskoj akademskoj instituciji. U Hrvatskoj stoga ne postoji sustav za istraživanje i edukaciju o povijesti fašizma, Holokausta i genocida, a posljedično nema ni organiziranog sustava za borbu protiv revizionizma i distorzije. Dok god je tako, nepodnošljiva lakoća širenja lažnih vijesti nastavit će se. Stoga nas ne treba čuditi da je slučaj „Goldman“ tek početak invazije revizionizma i distorzije u politički i medijski „mainstream“.

 

Lovro Kralj je povjesničar, doktorand na Central European University u Budimpešti/Beču. Bavi se poviješću fašizma, Holokausta i genocida u Centralnoj i Jugoistočnoj Europi.

 Emil Kjerte je povjesničar, doktorand na Clark University. Doktorsku disertaciju piše o povijesti Jasenovca.

*Napomena: Na dan objave ovog teksta portal Index je prenio kako se Jerusalem post ispričao zbog objave članka koji nije prošao dovoljnu provjeru.

 

[1] European Holocaust Rememberance Project, January 25, 2019, p. 1. <https://docs.wixstatic.com/ugd/c1aa54_d6fdacf05b6845a3a2cacbf80ed6720c.pdf>

[2] CROSBI, Hrvatska znanstvena bibliografija, https://www.bib.irb.hr/pregled/profil/19365?page=1

[3] Dejan Motl i Đorđe Mihovilović, Zaboravljeni; Knjiga o posljednim Jasenovačkim Logorašima (Jasenovac-Zagreb, Javna ustanova Spomen – područje Jasenovac, 2015), p. 103.

[4] HR-HDA, 1561 SDS RSUP, 013. 2 (Elaborat Ljube Miloš), p. 89.

[5] HR-HDA, 306 Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, kut 5. GUZ 1293/45, Zapisnik od 19. maja 1945, s. 4. Citat može se pronaći i u  Motl i Mihovilović, Knjiga o posljednim Jasenovačkim Logorašima (Jasenovac-Zagreb, Javna ustanova Spomen – područje Jasenovac, 2015), s. 343.

[6] HR-HDA; 306 Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, kut 7., GUZ 1930/45, p. 4. Dejan Motl, Đorđe Mihovilović, Zaboravljeni; Knjiga o posljednim Jasenovačkim Logorašima (Jasenovac-Zagreb, Javna ustanova Spomen – područje Jasenovac, 2015), s. 349.

[7] Angrick, Andrej, “Aktion 1005,“ Spurenbeseitigung von NS-Massenverbrechen 1942-1945: eine “geheime Reichssache” im Spannungsfeld von Kriegswende und Propaganda (Göttingen, Wallstein Verlag, 2018), ss. 119–120. Hankeln, Laura i Erhard Roy Wiehn, “Zum Holocaust in der Ukraine Babyn Jar und die Aktion 1005 im Spiegel von Vernehmungsberichten, (Konstanz, Hartung-Gorre Verlag, 2020), s. 22

[8] Alexander Korb (2010). „Understanding Ustaša Violence,“ Journal of Genocide Research, Vol. 12, no. 1-2, p. 5.

[9] International Holocaust Rememberance Alliance, „Recognizing and Countering Holocaust Distortion: Recommendations for Policy and Decision Makers,“ 2021, p. 27.

[10] Roger Griffin. Fascism: An Introduction to Comparative Fascist Studies (Cambridge: Polity Press, 2018), p. 5.

[11] Christian Gerlach. The Extermination of the European Jews (Cambridge: Cambridge University Press, 2016), p. 368.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.