Može li se takozvanim hashtagovima, “hiperlinkanim” riječima koje se nalaze u Twitter i Facebook objavama, te “keywordsima”, odnosno, ključnim riječima teksta na web-stranici, manipulirati objavljenim sadržajem?
Na tu mogućnost upozorio nas je jedan od čitatelja koji se Faktografu javio sa zamolbom da obratimo pozornost na hashtagove i oznake koje se pripisuju objavama portala Narod.hr. Pritom je kao primjer naveo Facebook objavu od 25. prosinca u kojoj je iznad teksta naslova “Orban: Europljani danas nemaju pravo na svoju zemlju, jezik, kulturu, obitelj i Boga” kao hashtag navedena sintagma #progonKršćana.
Primjer je to, navodi čitatelj, očite manipulacije i širenja lažnih vijesti koju ovaj portal, za koji smo više puta utvrdili da je širio dezinformacije i manipulativne tvrdnje (1, 2, 3), ne provodi prvi put.
Preokretanje narativa
Čitanjem teksta koji je priložen objavi na Facebooku portala Narod.hr može se zaključiti kako u ovom slučaju portal svakako nije širio lažne vijesti. Naime, objavljeni članak prenosi obraćanje mađarskog predsjednika Viktora Orbana u kojem se on “hvali” kako čuvari granice nisu pustili migrante na mađarski teritorij te konstatira da Europljani danas nemaju pravo na svoju zemlju, jezik, kulturu, obitelj i Boga. Božićno obraćanje Orbana (kojeg Human Rights Watch u zadnjem izvješću svrstava u kategoriju autokrata zbog mađarske politike prema LGBTQ manjinama, migrantima i slobodi medija, a koji je u uređivačkoj politici portala Narod.hr percipiran kao pozitivan primjer vladanja), uistinu se dogodilo.
Međutim, kakve veze ono ima sa “progonom Kršćana”, naročito u zemlji u kojoj se konzervativne i tradicionalne vrijednosti sve više implementiraju u zakonske regulative? Događa li se zaista progon kršćana u Europi ili je to stvar subjektivnog dojma osobe koja je kreirala objavu na društvenim mrežama?
Omogućuju li hashtagovi kreatorima digitalnog sadržaja da “uokvire” informaciju na način koji im odgovara, sve kako bi kod korisnika društvenih mreža izazvali jaču reakciju?
Mnoštvo primjera
Tragom čitateljevog upita dodatno smo provjerili kakvi se sve hashtagovi i ključne riječi pripisuju tekstovima na tom portalu te Twitter i Facebook objavama. Tako, na primjer, ako u tražilicu na Twitteru/Facebooku upišete “progon kršćana”, ona će vam uistinu izbaciti više rezultata koji se odnose na objave Narod.hr, a čiji sadržaj nema nikakve veze s progonom kršćana, iako je tako označen.
S tim hashtagom tako je označena vijest o tome kako su mediji u Srbiji prenijeli politički govor svećenika Dominika Gerbica u kojem je katolike, uoči lokalnih izbora, pozvao da ne glasaju za SDP i Možemo, a od kojeg se ogradio i HRT koji je prenosio misu, ali i upravitelj crkve u Prozorju kraj Dugog sela u kojem je ta misa održana. Tekst u kojem je Narod.hr stao u obranu svećenikova političkog nastupa na stranici, te u Facebook i Twitter objavi, također je označen ključnim riječima “progon kršćana”.
Tom je oznakom označen i tekst iz veljače 2021. u objavi u kojoj se izvještava o tome da su, kako stoji u naslovu teksta, “lijevo liberalni mediji napali dr. Markotić zbog sudjelovanja u molitvi vjernika na Stepinčevo”, nastojeći time sugerirati da se Alemku Markotić “proganja” jer je kršćanka, a ne zbog toga što je kao članica Nacionalnog stožera te ravnateljica Klinike za infektivne bolesti Dr.Fran Mihaljević u vrijeme epidemije, dok je istovremeno upozoravala građane na poštivanje epidemioloških mjera, sudjelovala u događaju na kojem su se te iste mjere kršile.
Hashtag “progon kršćana”, među ostalima, objavljen je i uz izvještaj HRT-ove emisije U mreži prvog u čijem se naslovu citira jednog od gostiju emisije, Igora Peternela. Naslov se odnosi na Peternelovu izjavu da “umjesto o zaštiti malih ljudi, govorimo o zaštiti vladajućih struktura”, dok se istovremeno u tekstu nigdje ne spominje progon kršćana.
Nije rijetkost da se manipulira i ostalim hashtagovima koji se odnose na druge teme.
Na primjer, objavi s linkom na tekst naslova “Filipović o otkazima u Holdingu i ukidanju mjere roditelj odgojitelj: ‘U Možemo vlada visoka razina bešćutnosti”, koristi se #korupcija, iako se ta riječ niti jednom ne pojavljuje u tekstu, niti je tema teksta korupcija.
To je slučaj i s mnoštvom drugih objava. Naime, daljnjom pretragom #korupcija pronašli smo objave u kojima se ta oznaka dodjeljuje tekstovima na Narod.hr koji nemaju veze s korupcijom, ali su zato povezani sa zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem i aktualnom gradskom vlašću.
Primjer prvi – tekst naslova “Stručnjak za upravno pravo: Tomašević nije smio ukinuti naknade roditeljima odgojiteljima”.
Primjer drugi, ispod teksta naslova “Tomašević daje preko 3 milijuna kuna za LGBT aktivizam, integraciju migranata, udruge za ljudska prava” u kojem se korupcija ne spominje. Baš kao ni u trećem slučaju, tekstu naslova “‘U djeci je budućnost’ predaje podnesak Visokom upravnom sudu: Traže zaštitu zakonom zajamčenih prava roditelja odgojitelja.”
Zloupotreba Twittera
Sve su to primjeri manipulacije hashtagom, koji je zamišljen kao riječ ili fraza kojom se identificira objavljeni sadržaj na društvenim mrežama te se adresiraju ključne riječi i oznake, sve kako bi uz pomoć njih korisnici mogli lakše pratiti popularne teme na toj društevnoj mreži. Hashtag je ujedno i pokazatelj da se objavljeni sadržaj nadovezuje na određenu temu, i samim time pripada određenoj kategorije rasprave.
Danas široko korišten alat počeo se razvijati još 2007. godine. Izmislio ga je Chris Messina koji je predložio da se hashtag koristi kako bi obični korisnici bez posebnog znanja mogli efikasnije pretraživati određeni sadržaj.
Iako njegov prijedlog nije odmah prihvaćen na Twitteru, hashtag se počeo masovnije koristiti u tweetovima koji su se odnosili na šumske požare u San Diegu 2007. u južnoj Kaliforniji te prosvjede u Iranu 2009. godine. Dvije godine nakon prijedloga Messine, Twitter je počeo “hiperlinkati” hashtagove u tweetovima s rezultatima pretraživanja za tu oznaku. (1, 2, 3)
Budući da se hashtagovi danas na Twitteru koriste za promicanje rasprava te da su neizostavan dio brojnih društvenih pokreta (#MeToo, #BLM), zanimalo nas je ima li Twitter posebnu politiku koja se odnosi na taj alat.
Iz platforme poručuju kako žele ljudima omogućiti da na Twitteru uspostave veze, pronađu pouzdane informacije i mogu se sigurno izražavati.
Pritom se naglašava kako manipulacija platformom može imati mnogo oblika, a jedan od njih je “neautentični angažman koji pokušava učiniti da računi ili sadržaj izgledaju popularniji ili aktivniji nego što jesu”.
Twitter, naime, napominje kako se značajke te platforme ne mogu koristiti kako bi se ometalo tuđe iskustvo. U takvu zlouporabu, kako navodi, spada i:
“Korištenje trendovskog ili popularnog hashtaga s namjerom da se potkopa ili manipulira razgovorom ili da se privuče promet ili pozornost na korisničke račune, web stranice, proizvode, usluge ili inicijative”
“Tweetanje s pretjeranim, nepovezanim hashtagovima u jednom tweetu ili u više tweetova”
Ako je suditi po pravilima koji se mogu naći na Twitteru, a koja se odnose upravo na mogućnost zlouporabe ove društvene mreže, portal Narod.hr sa svojom politikom hashtagova svakako to s vremena na vrijeme, u određenim postovima, koristi.
Sto lica #
Iako je koncept heštega osmišljen kako bi povezivao ljude oko teme koja ih zanima, s vremenom se počelo pojavljivati sve više različitih oblika manipulacije tim alatom.
Docentica na Sveučilištu Washington Kate Starbird, u radu koji je objavljen 2018. godine, piše kako su ruski botovi i trolovi koristili hashtagove #Blacklivesmatter kako bi dodatno polarizirali raspravu koja se vodila na temu rasne diskriminacije u SAD-u. Stabird u radu spominje kako hashtagovi mogu biti mjesta rasprave, gdje različite strane sudjeluju koristeći ih kao oružje, pokušavajući kontrolirati i definirati njegovo značenje.
Kako se hashtagovi nadovezuju na gotovo pa sve društvene pojave, tako su oni neizostavni u govoru mržnje i promicanju nasilja. Na primjer, ISIS je širio propagandu putem organiziranih hashtag kampanja. Jedan od njih je bio i #StevensHeadInObamasHands, korišten uoči odrubljivanja glave američkom novinaru Stevenu Sotloffu. (Mashable)
Nametanje određene teme putem hashtaga čest je primjer u političkom komuniciranju. Primjer za to može biti fenomen #PelosiMustGo za vrijeme američkih izbora 2020. Hashtag koji je pokrenuo tim Shahida Buttera, protukandidata predsjednice Zastupničkog doma Nansy Pelosi, postao je neka vrsta online pokreta.
Renée DiResta, istraživačica na Stanford Internet Opservatoriju, u opširnom tekstu za The Atlantic piše kako se u digitalnom svijetu određene ideje mogu činiti raširenijima nego što to stvarno jesu, zbog čega su brojni istraživači i medijski stručnjaci sve učestalije počeli koristiti pojam “dezinformacije”.
Međutim, taj se termin, koji implicira da su narativ i tvrdnje odstupili od svoje činjenične točnosti i istine, pokazao manjkav u opisivanju aktualnijih trendova. DiResta tako piše da je, u slučaju #PelosiMustGo, bila riječ o mišljenju, a ne činjenicama.
Kako navodi, nametanje takvog narativa pak podsjeća na propagandu, s tim da taj pojam pretpostavlja da vlade, autoriteti, institucije i masovni mediji forsiraju ideje običnim ljudima, od vrha prema dolje, dok je danas realnost drugačija. Javnost, piše DiResta, nije samo meta, već i aktivni sudionik u stvaranju i selektivnom pojačavanju narativa koji oblikuju stvarnost, a društvene su mreže sve češće mjesto masovne medijske propagande.
Autorica tako koristi pojam “ampliganda” kako bi opisala društveno stanje u kojem je povjerenje preraspodijeljeno s autoriteta i medija na karizmatične pojedince na društvenim mrežama. Napominje kako se danas, u vrtlogu hashtagova koji se natječu za našu pažnju, vodi retorički rat sviju protiv svih u kojem se pojedinačni čin klikanja ili dijeljenja sadržaja možda ne čini kao propagandni čin, ali zato mnoštvo takvih činova oblikuju rasprave, uvjerenja i stvarnost.
Navigacijska svrha
Upitali smo SEO stručnjaka Sinišu Gavrilovića mogu li hastagovi drastično utjecati na nametanje određenog narativa i utjecati na stavove korisnika.
On smatra kako to nije lako moguće, barem u Hrvatskoj gdje je Twitter zajednica “mala i pomalo elitistička”. Kaže kako korisnici interneta žive u informacijskim mjehurićima odnosno, imaju svoje portale i izvore infromacija koje prate, stoga je teško da će ih netko putem hashtaga uvjeriti u suprotan stav.
“U opasnosti su mladi i manje obrazovani koji neće samo povjerovati u takve priče, već će ih i širiti dalje potpuno uvjereni da čine dobru stvar. I jednom kada skupite dovoljan broj takvih istomišljenika na jednom mjestu nastaje festival gluposti koji eto ima i svoju web stranicu s idiotskim umjesto navigacijskim tagovima”, kaže Gavrilović.
Budući da se većina hashtagova iz Facebook i Twitter objava pojavljuje i u ključnim riječima u tekstovima na portalima, zanimalo nas je imaju li ključne riječi na objavljenim tekstovima utjecaj na to kako će se objavljeni sadržaj pozicionirati u Google tražilici.
“Ako govorimo o tagovima, tj. temama uz koje se određeni članak može povezati, njihov utjecaj je proporcionalan utjecaju online medija koji objavljuje taj sadržaj. Objavi li neki od vodećih portala nešto pod tag oznakom za očekivati je da će taj sadržaj biti vidljiv i visoko pozicioniran na tražilici Google, posebice ako pod tim tagom redovno objavljuje nove i kvalitetne članke. No ako neki manji, neutjecajni portal objavi nešto pod istim tagom kao i veliki portal, vidljivost takvog sadržaja je minimalna”, kaže Gavrilović.
Kaže kako su sami tagovi, odnosno, ključne riječi, nastali negdje početkom “hypa” oko weba 2.0 i sadržaja kreiranog od strane korisnika (UGC). Tada, navodi Gavrilović, nastaje popularni “oblak tagova” koji služi prvenstveno kao navigacijski element korisnicima koji jednim klikom mogu doći do svih članaka objavljenih na neku temu tj. tag.
“Google je prije više od 10 godina odustao od ključnih riječi kao meta oznaka nekog članka. Svrha tih ključnih riječi bila je neka vrsta signala koji su webovi slali tražilici kako bi joj pomogli da lakše shvati o čemu se u nekom članku radi. No budući da su korisnici vrlo brzo počeli zloupotrebljavati meta keywords polje, gurajući u njega riječi za koje su željeli da budu visoko pozicionirane na Googlu a koje nisu nužno imale veze s njihovim sadržajem, sama tražilica je stala na kraj toj praksi oduzimanjem bilo kakvog značaja riječima koje upišete u meta keywords. Zanimljivo je da velika većina ljudi i danas piše ključne riječi tako, iako to zapravo nema nikakvog utjecaja na Google tražilici”, kaže.
Medijska pismenost
Čini se da ljudi nikad nisu bili izloženiji informacijskom kaosu u kojem je sve teže razlikovati vjerodostojnu i provjerenu informaciju, ogoljenu od interesa i činjenične netočnosti, od one koja je u svijet poslana s jasnim i određenim ciljem, a koja ide u prilog određenim pojedincima i/ili društvenim skupinama. U tom kontekstu kao sve važnija se pokazuje vještina “pametnog” korištenja medija i društvenih mreža, kritičkog promišljanja sadržaja na komunikacijskim platformama te osvještavanje tehnika kojima se kreatori digitalnog sadržaja koriste kako bi privukli pažnju.
Gavrilović kaže da takvih tehnika ima puno, no da je ono što danas najviše prevladava clickbait, odnosno, pisanje “intrigantnih” naslova članaka koji nas tjeraju da kliknemo na članak.
Smatra da će tako i ostati jer se pokazalo da ta tehnika uspješno funkcionira.
“Postoji distinkcija između clickbaita i clicktrap-a u kojoj se clickbait gleda kao nešto pozitivno, jer ćete na kraju u članku pronaći informaciju koju je naslov nagovijestio, dok kod clicktrapa ta informacije izostaje i korisnik se osjeća prevareno. No, generalno gledano, digitalni sadržaj je kao i svaki drugi sadržaj, želite li biti popularni trebate pisati o visoko emocionalnim pitanjima koja polariziraju ljude. Možete izabrati jednu stranu poput portala Narod ili Dnevno, možete se trudi biti objektivni poput većine dnevnih portala, ali ono što ne možete jest pisati o temama koje nikog ne zanimaju”, kaže Gavrilović.
