Val poskupljenja s kojim se Hrvatska suočava zadnjih tjedana dobrim je dijelom posljedica prelijevanja trendova s kojima se Europa suočava od druge polovine prošle godine. Rast cijena energenata, plina i nafte još je lani na razini EU-a poticao inflaciju.
Trend se u Hrvatsku prelio s odgodom, a energenti su na kretanje svih ostalih cijena imali prigušeni utjecaj dok god nije eskalirala situacija s Gradskom plinarom Zagreb koja je propustila zaključiti ugovore o kupnji plina dok je bio jeftiniji, a tu grešku danas plaćaju korisnici. Primjerice, KBC Dubrava je donedavno za plin plaćala 800 tisuća kuna mjesečno dok im je za prosinac isporučen račun na 3,8 milijuna kuna (1, 2).
Više cijene energenata potaknule su rast cijena hrane i usluga. No, ne kumuju tome samo energenti, već i još prisutni poremećaji u opskrbnom lancu uslijed pandemije bolesti Covid-19. Velika je bojazan da divljanje cijena neće stati te da građani nakon travnja, do kada su cijene energenata regulirane za krajnje korisnike, mogu očekivati novi val poskupljenja. Naime, govori se o tome da bi cijena plina mogla rasti i 70 posto.
Mnogi su razlozi za to. Lani su cijene plina rasle zbog potražnje za LNG isporukom u Aziji kao i ograničene opskrbe LNG-om u Europi, rasta cijene emisije CO2, neplaniranih održavanja na plinskim poljima u Norveškoj, neizvjesnosti oko smanjenja ruskog izvoza u Europu i neizvjesnosti oko Sjevernog toga 2. Zadnja dva razloga, uz eskalaciju odnosa na rusko-ukrajinskoj granici, glavni su faktori rasta cijena u ovoj godini.
Stoga je pitanje što će se događati u narednom razdoblju, tim više jer su već sada cijene dobara i usluga u konstantnom rastu. A kako bi spriječili udar, makar na najsiromašnije građane, u Vladi pripremaju paket mjera koji bi trebao ublažiti „cjenovni udar“ od travnja. Iako još nema konkretnih mjera, pravac u kojem bi se moglo ići je smanjenje poreza na dodanu vrijednost, trošarina te „osnaživanje“ vaučera za kupnju energenata. Uoči tih mjera, Vlada je ponovo privremeno ograničila cijene naftnih derivata (1, 2, 3).
Repozicioniranje
Energetski impulsi u inflaciju, prema riječima Željka Lovrinčevića s Ekonomskog instituta u Zagrebu, još su krajem prošle godine na razini EU-a bili otprilike na razini 30-tak posto za poduzeća. Prijenosa je bilo i kod potrošača, a iznos je varirao od zemlje do zemlje, ovisno o potezima koje je primjenjivao regulator. Pritom, Lovrinčević ističe kako svi pokazatelji na tržištu govore da pada cijena energenata neće biti ni u srednjoročnom razdoblju.
„Kod nas to sada eskalira i sve je krenulo s osvješćivanjem situacije Gradske plinare Zagreb“, navodi Lovrinčević, objašnjavajući kako je u Hrvatskoj započeo jedan potpuno novi ciklus, koji se u drugim zemljama EU-a dogodio prije tri, četiri mjeseca. U Hrvatskoj se to zbiva s odgodom i tek sada ljudi shvaćaju što će se događati od travnja do kada je cijena energenata regulirana.
„Sada počinje repozicioniranje u gospodarstvu u smislu da se izgubi što manje. To je, dakle, faza u kojoj se ponovno miješaju karte i netko, naravno, u tom miješanju izgubi. Zato se svi pokušavaju preventivno repozicionirati“, navodi Lovrinčević. Objašnjava kako se u tom procesu intenzivira i pokušaj zaštite kućanstava od inflacije kroz „investiranje u špekulaciju ili u kamen, nekretninu, beton, a to znači da je rast nezdrav“.
Repozicioniranje, odnosno podizanje cijena s ciljem manjih budućih gubitaka, dijelom je potaknuto i psihološkim efektom.
U Hrvatskoj se, navodi Boris Lalovac, nekadašnji ministar financija i zastupnik SDP-a, razmišljalo kako će se neke mjere pripremiti uoči travnja i deregulacije cijena energenata. Međutim, sve je počelo puno ranije, rast cijena, inflacija već se događa. I tu je ključan psihološki element.
“Inflacija nije samo utjecaj cijena energenata, nego i psihologija. Psihološki utjecaj je jako velik, da ne kažem u puno većem udjelu od rasta energenata. Vidite da nema dana da se u medijima ne govori o rastu cijena, a ono što je zabrinjavajuće je da svi sada govore više o dvoznamenkastom, da ne govorim troznamenskastom povećanju. Čak i ministar govori ‘neće vam se cijena plina povećati ni 100 posto’. Pa samo kad tu izjavu čujete…”, navodi Lalovac, govoreći o utjecaju psihološkog efekta na rast cijena.
Uvođenje eura
Hrvatska, međutim, ima još jedan element koji utječe na kretanje cijena i rast inflacije. Sve što se trenutno događa pojačano je uvođenjem eura.
„Uvođenje eura i uvođenje inflacije su dva trenda koja se miješaju. To druge zemlje nisu imale“, navodi Lovrinčević, dodajući kako su u takvoj situaciji zahtjevi poput uvođenja crnih lista sudionika na tržištu koji će neopravdano dizati cijene prilikom konverzije kune u euro, beznadežni jer se dolazi u „fazu kada inflacija odozdo ubrzava i ne može se razdvojiti što je opravdano od neopravdanog povećanja cijena“.
Euro će, smatra Lovrinčević, na kraju biti okrivljen za pad standarda i rast cijena, iako on objektivno nije krivac.
Da se Hrvatska, u odnosu na ostatak EU, nalazi u specifičnoj situaciji zbog procesa uvođenja eura koji se poklapa s inflatornim kretanjima upozorava i Lalovac. No, on iznosi bojazan da se u Hrvatskoj inflacijski kotač već sada počeo brzo okretati, što zbog ranije spomenutog psihološkog efekta, ali i zbog efekta prijenosa cijene energenata na hranu, s obzirom da oni sudjeluju sa 60 posto u cijeni nekih žitarica. Na to treba pridodati i efekt turizma i tečajnih korekcija koje se rade.
„U pozadini se nalazi prenošenje inflacije iz okruženja, dolazak značajnih financijskih sredstva iz EU fondova. S druge strane, tu je iseljavanje stanovništva, manjak radne snage te s treće – potpuno nedjelovanje različitih regulatora koji su se trebali brinuti za zaštitu tržišne utakmice“, ističe Lovrinčević, podsjećajući kako marže po svim segmentima rastu – energetske, trgovačke, kod poduzeća.
Inflacija ili rast kamata
Lovrinčević podsjeća i kako Europska unija ima svoju specifičnost. Naime, Europska središnja banka (ECB) će biti posljednja među velikim bankama koja će išta napraviti u smislu podizanja kamata „zbog straha od ponovnog razbuktavanja pitanja javnog duga, neodrživosti pojedinih članica, ako dođe do rasta kamata i krize eura“.
Europska središnja banka je prije nekoliko dana objavila da njene ključne kamatne stope ostaju na postojećim minimalnim razinama, unatoč rekordnoj inflaciji u eurozoni. Kamate bi mogle početi rasti iduće godine (1, 2).
„Oni su jednostavno pustili stvari, izbjegavajući činjenicu koja će postati razvidna, a to je da se zapravo ništa bitno nije dogodilo u europskom bankarskom sustavu, ni u integraciji sustava, niti u održivosti pojedinih zemalja. Samo se na neki način odgodila ta priča kroz ovo ogromno monetarno popuštanje. Tako da će Europa inflaciju i dalje uvoziti kroz energente, slabiji euro, jaki dolar i druge valute“, navodi Lovrinčević, objašnjavajući kako to praktično znači da će inflacija cijena koje se uvoze u razdoblju pred nama ostati visoka.
“Vidjeli ste nedavno izjavu Christine Legard, predsjednice ECB-a koja je kazala da će problem inflatornih pritisaka biti u nekom dužem vremenu u odnosu na njihova prvobitna očekivanja. Oni su cijelu prošlu godinu govorili da će se ti pritisci krajem godine pomalo ispuhati, čak je i FED to govorio. Sada se više ne govori o privremenom, već se taj vremenski rok malo proširio”, veli Lalovac, objašnjavajući kako ne bi želio reći da je inflacija nešto na što bi se trebali privikavati, već da smatra kako će se trebati pokrenuti neki dugoročniji instrumeti za njeno obuzdavanje.
ECB, smatra Lalovac, procjenjuje što je veća šteta – je li veća šteta gospodarsko usporavanje u slučaju dizanja kamata ili je veći trošak inflacije.
“Oni sada vjerojatno imaju nekakve targete, analiziraju, računaju što bi to dizanje kamatnih stopa značio i vjerojatno smatraju da je još uvijek trošak inflacije niži od gospodarskog usporavanja jer se jako puno novca dalo za Covid mjere. Silne milijarde je Europa potrošila i gospodarstvo Europe se u roku od godine dana oporavilo. Taj model tiskanja novca, poticanja monetarnim i fiskalnim mjerama pokazao je da se može u Europi izaći nakon zaključavanja u roku od nekih godinu dana”, veli Lalovac, objašnjavajući kako je vjerojatna bojazan da bi usporavanje gospodarstva uslijed dizanja kamatnih stopa imalo puno veći efekt od same inflacije.
“Sada je samo pitanje do kojih granica će tolerirati visoku inflaciju. Dok je to na razini 5-6 posto vjerojatno će tolerirati, međutim, ako dođe blizu dvoznamenkastih brojeva sigurno će morati reagirati”, ističe Lalovac, dodajući kako neki dijelovi Europe već klize prema dvoznamenkastoj inflaciji.
Bez obzira na politiku koju vodi ECB kako bi ublažila inflatorni udar, Hrvatska može posegnuti za rastom kamatnih stopa. To su već učinile članice EU-a koje nisu u eurozoni.
„Reagirale su Poljska, Mađarska, Rumunjska i Češka. Njihove središnje banke, uvidjevši kakva je pozicija eura i što se događa s uvozom cijena preko energenata, odlučile su se na podizanje kamatnih stopa. Hrvatska se nalazi u poziciji ERM II i središnjeg pariteta koji dopušta oscilaciju do 15 posto. To znači da ukoliko želi ublažiti uvezenu inflaciju kroz energente i druge proizvode može djelovati na iste načine na koje su to radile i druge banke zemalja koje još nisu uvele euro. A to je dizanje kamatne stope i povlačenje jednog dijela ogromnih viškova novca koji se nalaze na tržištu i time stvaraju potražnju“, objašnjava Lovrinčević, ističući da kada se inflacijska očekivanja ukorijene, tada je teško reagirati, odnosno spriječiti njihov rast.
Krivo vrijeme za tranziciju
No, Lovrinčević napominje i kako je, interno, sama Europska komisija (EK) dobrim dijelom doprinijela inflaciji i to započinjanjem energetske tranzicije upravo u najgorem mogućem trenutku eskalacije cijena energenata.
„Drugo područje u kojem će također doprinijeti značajno u ostatku godine je poljoprivreda, odnosno zelena tranzicija u smislu ograničenja i jačanja ekološke proizvodnje. To se događa u trenutcima kad su svi inputi u poljoprivredi rasli po 200 do 300 posto“, navodi Lovrinčević, ističući kako EK nije mogla izabrati gori trenutak za započinjanje energetske i poljoprivredne agende te je pitanje do kada će ih pojedine europske zemlje podupirati zbog činjenice da u ovom trenutku ruše standard građana.
U svemu tome ne treba zanemariti i pandemiju bolesti Covid-19 koja je nametnula dodatne troškove.
Da je posljednjih deset godina prisutno ogromno upumpavanje novca u ekonomiju te da je to zadnje dvije godine, tijekom Covida, poprimilo magnitudu koja je značajno nadmašila sve što se u ranijim godinama događalo, upozorio je Andrej Grubišić, ekonomski analitičar.
„Ne možete podcijeniti ekonomsku zakonitost da kada imate veću količini nominalno natiskanog novca, a niste to istovremeno popratili većom proizvodnjom čaša, papira, mobitela – cijene prije ili kasnije počinju rasti“, naveo je Grubišić.
Upravo se to događalo, posebno od početka pandemije bolesti Covid-19 i izdašnih pomoći gospodarstvu kako bi ono prevladalo tu zdravstvenu krizu.
Preraspodjela moći u svijetu
Covid se, slaže se i Lovrinčević, samo naslonio na super ekspanzivnu monetarnu politiku koju je Europska središnja banka provodila ranije.
„U roku te dvije godine ostale su tisuće milijardi upumpanih u sustav koje sada treba početi povlačiti. Kako je strah od povlačenja – u smislu rasta kamata, rasta siromaštva, rasta nervoze, odnosno sukobljivosti u društvima oko Covida i preraspodjele bogatstva – ogroman, onda je kao manje bolno rješenje odabrano neka inflacija i dalje radi“, navodi Lovrinčević.
Međutim, problem s razmišljanjem „neka inflacija dalje radi“ je u tome što se ona počinje ukorjenjivati u očekivanjima. Prošlost pokazuje da nakon toga slijedi veliko ispumpavanje balona, žestoka ekonomska kriza, čišćenje ekonomskih bilanci i tek se onda dolazi na „zelenu granu“.
„To su ciklusi koji traju i sedam godina. No, ovaj se balon mora ispuhati. Ispuhat će se kroz inflaciju, kroz pucanje špekulativnih balona, čišćenje bilanci banaka, kroz recesiju nakon toga. To je možda crni ton, a u pozadini svega je preraspodjela moći u svijetu“, navodi Lovrčinčević, dodajući kako Europa „brutalno brzo“ gubi moć, dok Azija, odnosno Kina, tu moć preuzima.
„U svim ranijim takvim preraspodjelama moći dolazilo je do svjetskih ratova“, dodaje Lovrinčević, zaključujući: „Ako samo završi na pucanju balona, inflaciji, smanjenju standarda, povećanju smrtnosti, još se može smatrati da je svijet dobro prošao“.
Morat će se otvoriti pitanje zajedničke energetske politike
Nešto drugačije viđenje iznosi Lalovac koji smatra kako će se na razini Europske unije morati otvoriti pitanje zajedničke energetske politike.
“Bila je kriza 2008. godine koju su prouzročile banke, a dosta su platili građani Europe. Onda je Europa rekla – vi bankari nećete više ići na teret građana, napravit ćemo bankovnu uniju, imat ćemo jedinstvena pravila, jedinstveno tržište, nema prelijevanja rizika… I problem banaka je smiren”, navodi Lalovac. Podsjeća na problem fiskalne neusklađenosti, problema s kojim se suočavala Grčka, Španjolska.
Iako tada ideja uvođenja euroobveznica nije prošla zbog protivljenja Njemačke, problem se riješio kroz Europsku središnju banku. Poduzete mjere rezultirale su “smirivanjem cijena obveznica”, ali i ujednačenijim zaduživanjem zemalja članica EU te su danas prinosi obveznica ujednačeni.
“Sada se stvorilo pitanje energetike. Svaka zemlja ima svoju energetsku politiku. Dakle, imamo jedinstveno tržište, a različite energetske učinke”, navodi Lalovac, podsjećajući kako će se cijene energenata reflektirati na euro, odnosno inflatorni pritisak na euro će biti ogroman. Drugim riječima, ono što je 2008. godine bio bankarski pritisak na euro, sada ide kroz cijene energenata.
“Prema mom mišljenju, da bi se branio euro u budućnosti, idući je korak zajednička energetska politika koja bi u konačnici smanjila cijenu energenata. Jer, ne možete imati jednu valutu, euro, a imate razdvojene energetske politike. Mislim da će se radi ublažavanja ove inflacije vrlo brzo ići na neke zajedničke mjere, da se objedini energetska politika i onda će se zasigurno ići s nekim jačim mjerama prema svim članicama”, smatra Lalovac. Sada, ističe, vlada kaos jer svaka članica EU-a vodi svoju politiku nabave energenata, jednako kao što se trenutno poduzimaju različite mjere pomoći gospodarstvima i kućanstvima.
