Pod povećalom

Ratnički višeboj i ukrajinski plijen

Dok se oko Ukrajine navodno rješavaju i energetska kriza i svjetski mir i srpsko pitanje, Ukrajinci odlaze.
EPA/STANISLAV KOZLIUK

Sjećate li se filma „Dobar, loš, zao?“ Trojica pohlepnih tipova u konačnici se obračunavaju nasred groblja u dramatičnom iščekivanju tko će prvi zapucati i ubiti, pogoditi ili promašiti, preživjeti ili umrijeti. Niti jedan od te trojice ne može se baš podičiti uzoritim poštenjem ili moralom jer radi se tek o beskrupuloznim tipovima željnima bogatog plijena.

U tom spaghetti westernu, koji nosi i snažnu antiratnu poruku, nema uobičajenog jednostavnog dvoboja između dobra i zla, između pravednika i negativca, gada i heroja. U suprotstavljanju tri posve različita okrutna karaktera redatelj Sergio Leone nagoni nas da, htjeli ne htjeli, izaberemo najdražu nam od tri loše strane u, kako se na kraju pokazalo, nečasnom troboju koji je zapravo bio tek obični – dvoboj. Tijekom odjavne špice, dok ste još pod dojmom filma,  možda vam bude drago što je onaj „Dobar“ podijelio plijen. Ili pak pomislite, ah koja budala, mogao je sve uzeti samo sebi.

Na film „Dobar, loš, zao“ podsjećaju i mnogi stvarni i komplicirani odnosi, možda između tri susjeda ili tri sestre, ali i oni politički širom svijeta jer tri se strane svađaju, primjerice, u BiH. U Europi se, pak, nadmeću Velika Britanija, Njemačka i Francuska, a najveći se troboj trenutačno odvija, barem na vidljivoj površini, između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.  Ti vojni i zemljopisni moćnici, svi s nemalo putra na glavi, usisavaju u svoje sukobe sve više država nastojeći skrojiti novi raspored snaga, steći kakvu takvu premoć i tako na neko vrijeme zavladati cijelim planetom ili malkice odgoditi vlastitu propast. Možda nam se ponekad čini da se sve te svjetske turbulencije uopće ne tiču miroljubive Hrvatske, no zemljopisni položaj i komentari na društvenim mrežama iz susjedstva u stilu „da se branila Krajina ne bi se dogodila Ukrajina“ ipak upozoravaju na oprez.

Tko će kome okrenuti leđa

Ako pretpostavimo da će u troboju SAD-a, Kine i Rusije dvije strane postići dogovor kako bi skršile onu treću, na koga biste se kladili da će biti gubitnik? Sve su opcije otvorene i svima gori pod petama jer ih muče, među ostalim, demografija, ekonomija i hrpetine unutrašnjih problema. Predsjednici Rusije i Kine Vladimir Putin i Xi Jinping često se viđaju i dogovaraju suradnju, no bi li Rusija okrenula leđa kada bi joj Amerikanci ponudili savezništvo? Podsjetimo da je ne tako davno bivši američki predsjednik (a možda i budući) Donald Trump vrlo pomirljivo govorio o Putinu, dok je njegov strateg Steve Bannon pozivao na stvaranje civilizacijskog judeo-kršćanskog saveza koji bi uključivao Sjedinjene Države, Europu i Rusiju, a s ciljem suprotstavljanja islamskim državama i Kini. Mnogi u Sjedinjenim Državama, među ostalima i utjecajniji evangelikalci, vide Rusiju kao važnog zaštitnika kršćanskih vrijednosti, a na ruskoj strani za rusko-američko konzervativno savezništvo zalaže se, primjerice, Kremlju blizak filozof Aleksandr Dugin (o kontroverznim idejama njega i Bannona smo već ranije pisali).

S druge strane približiti bi se mogle SAD i Kina te pokazati figu Moskvi, što ne bi bilo prvi put jer je sličnu politiku, takozvanu trokutastu diplomaciju, započeo američki predsjednik Richard Nixon ne bi li, tamo prije pedesetak godina, načeo Sovjetski Savez. Situacija je sada posve drugačija jer je Kina znatno ojačala, ali analitičari rado spominju kako bi Kinezi u slučaju nekih promjena granica možda posegnuli u slabo naseljeni Sibir, ogromno područje veličine poput SAD-a i Indije zajedno, koje je sve važnije s obzirom da će s globalnim zatopljavanjem postati plodno i prohodno, te ključno u osiguravanju plovnih puteva preko Arktika.

Polarni put svile

Otapanje leda na Sjevernom polu, naime, omogućuje prolaz trgovačkim brodovima koji će brže i jeftinije prometovati između europskih i azijskih luka, te im Sueski kanal neće više biti potreban. Rusija je naravno svjesna strateške važnosti na krajnjem sjeveru i već sada ambiciozno gradi ogromne luke prema Arktičkom oceanu hvaleći se najvećom flotom ledolomaca na svijetu s kojima namjerava pomagati trgovačko brodovlje u nesmetanoj plovidbi između kontinenata, te tako Rusiji osigurati dodatne prihode. Amerikanci se zbog Arktika lupaju po čelu jer su shvatili da su ga prilično zanemarili i prepustili Rusiji i Kini dogovaranje o budućnosti tog, kako ga već nazivaju, Polarnog puta svile. Ako Kina uspije osigurati prijevoz roba do Europe brodovima preko Arktika, te kopnenim putevima kroz Aziju, američka sigurnosna uloga na svjetskim morima više ne bi imala važnost koju je uživala proteklih desetljeća.

Kinezi i Europljani već sada razmjenjuju sve više željezničkih vagona s robom kroz ruska prostranstva, a južnije se razvija mreža tračnica kojom će kroz središnju Aziju te potom preko Irana, Turske, Srbije,  Mađarske, vagoni juriti između zapadne Europe i Dalekog istoka. Kina tim budućim pravcem, poznatim pod nazivima Novi put svile, ili Inicijativa pojas i put, zapravo zaobilazi Rusiju, te može ojačati utjecaj na Bliskom istoku odakle pokriva pola potrebnog uvoza nafte. Stoga s nizom država južnijih od Rusije dogovara suradnju te je primjerice s Iranom utanačila izdašne ugovore, a u siječnju 2022. planovima se priključio i žilavi sirijski predsjednik Bashar Al Asad iako u njegovoj državi rat još ne prestaje.

Svi vole Ukrajinu

U nama bližim krajevima morat ćemo se strpjeti da Put svile proradi jer kroz balkanske države i Tursku radovi će trajati godinama, a jedna od dionica je i ona između Beograda i Budimpešte koju kineski radnici kane dovršiti 2024. godine. Radi se o vrlo kompleksnim projektima u sigurnosno škakljivim zonama kroz države koje međusobno nisu uvijek u najboljim odnosima, no Kina vjeruje da će trgovinski interesi suradnje prevladati međusobne različitosti. Na karti dolje, koja prikazuje dio ambiciozne kineske Inicijative pojas i put, obratite pažnju i na Ukrajinu kroz koju bi trebao prolaziti bitan ekonomski pojas.

Inicijativa pojas i put (BRI), nedovršene i dovršene pruge, te ekonomski pojasevi. Izvor: Mercator Institute for China Studies

Ukrajina je naime važna svima jer je odlično smještena između Europe i Azije i nezaobilazna u ekonomskim i vojnim planiranjima. Kina uvozi sve više hrane iz Ukrajine i planira uložiti u luke u blizini Odese, EU je potpomogla izgradnju bitnog željezničkog tunela kroz Karpate u zapadnoj Ukrajini, a Amerikanci bi vojnom suradnjom s Kijevom uspjeli s južne strane uklještiti europski dio Rusije u kojemu živi 80% njezinog stanovništva.  SAD bi se tako prijateljevanjem s Ukrajinom imale prilike pojačati na Crnom moru i približiti Kaspijskom jezeru što Kini može ometati svilene puteve, a Moskvi ugrožavati južni rukavac terena oko Volgograda, bivšeg Staljingrada,  koji Rusiji omogućuje pristup morima, te Kavkazu, dakle Armeniji, Georgiji i Azerbajdžanu. Kad se u tu zbrku umetnu i transport plina i nafte, postaje očito da je Ukrajina idealno čvorište za rješavanje europske gladi za energijom koju stalno treba dovlačiti iz azijskih prostranstava. Razvijeniji dio Europe zbog oskudice u vlastitim izvorima energije priželjkuje stabilnu situaciju na istoku kontinenta i stoga joj bilo kakav sukob između Rusije i Ukrajine diže kosu na glavi.

Red heroja red zločinaca

Osim što se na Ukrajini lome svjetska koplja, treba podsjetiti da za potpiriti svađu između Ukrajinaca i Rusa ne treba puno jer će razlog brzo naći u raspravama o tmurnoj i brutalnoj prošlosti. Kao i kod Srba i Hrvata, bezbroj je detalja oko kojih se Rus i Ukrajinac namah zakače, počev od stoljeća desetog i toga je li princ koji je tada prihvatio kršćanstvo bio Ukrajinac samim tim što je bio Kijevljanin, ili pak kijevski Rus, te je li se zvao Vladimir ili Volodimir. Na ukrajinskoj kovanici od 10 grivni (otprilike dvije i pol kune) je lik Ivana Mazepe koji je ili heroj ili zločinac, ovisno koju stranu pitate, jer taj je kozački vođa po jednima branio ideju ukrajinske državnosti, a po drugima izdao moskovsku braću time što se prije 300 godina okrenuo vojnom savezu sa tada moćnim Šveđanima.

Svađu će do usijanja dovesti i delikatne teme iz 20-tog stoljeća poput okrutnog Staljina i strašnog pomora od gladi ili nacionalista Stepana Bandere koji je zbog muteža s nacistima za jedne ratni zločinac, a za druge strastveni pregalac  za samostalnu državu. Pregršt je problema naravno i s granicama jer su se mijenjale više puta i svaka će strana drugačije povući liniju, ovisno o uvjerenjima, a sam ruski predsjednik Putin u članku iz prošle godine posredno je dao do znanja da bi mu ukrajinska država bila po volji ako se svede u okvire od prije Sovjetskog saveza. Ako u prepirke ubacite još i Tursku iz koje se čuju glasovi da je Krim zapravo njihov jer je stanovništvo bilo gotovo sto posto tursko uoči ruskog vojnog zauzimanja poluotoka 1783. godine, jasno je da u ovako usijanoj situaciji neće biti lako naći rješenje na radost sviju.

Rat je nešto drugo

Nije stoga čudno što se sve strane ponašaju kao po pravilima na plesnjaku: „svatko sa svakim nitko s nikim više od dvaput“ ili po naputku: „u ratu rezultat nikad nije konačan“ Carla Von Clausewitza jer se u metežu uvijek dade nešto ušićariti. Uostalom svi su akteri možda već dugo u ratu, a da mi toga nismo svjesni. Rat zapravo više nije ono što mislimo da jest, dakle gađanje artiljerijom i projektilima, tvrdi američki povjesničar Stephen Kotkin koji moderno ratovanje tumači i kao stvaranje nepodnošljive situacije u kojoj, primjerice, neki grad postaje nepogodan za normalan život. Gašenje komunikacijskih sustava, ometanje prometa ili opskrbe energijom mogu na neko društvo utjecati toliko da više ne može funkcionirati, veli Kotkin i zaključuje kako u ratu ne treba neku državu osvojiti invazijom već je zapravo dovoljno na neki način ju – utrnuti.

Demografski je slom također moguće utrnuće jer Ukrajina, kao i sve druge države istočne Europe, brzo ostaje bez mladog radno sposobnog stanovništva koje hrli kud god stigne prema zapadu, počev od susjedne i sada već znatno bogatije Poljske. Ukrajina se ne uspijeva odlijepiti od siromaštva, korupcije, alkoholizma, niske stope fertiliteta i niza drugih problema, a Europska unija u isto vrijeme rado prima Ukrajince, o čemu govore i podaci iz nižeg grafikona o milijunima legalnih useljenika iz te države.  Brzina kojom Ukrajina ostaje bez mladih inspirirala je i mockumentary „Desert Country“ koji pokušava dočarati kako bi izgledala država u kojoj uopće više nema ljudi.

Deset država izvan EU s najvećim brojem izdanih dozvola za boravak u Europskoj uniji. Izvor: Eurostat

Vjera u oružje

Demografski gledano, Rusi odumiru tek malkice sporije od Ukrajinaca i svaki njihov međusobni ratni sukob žrtvuje dragocjene radno sposobne mladiće na obje strane, što je nekima razlog za zadovoljno protrljati ruke.

„Sjedinjene Države sada imaju interesa u ruskom nasrtanju zato što bi to mogao Rusima biti posljednji rat,“ kaže američki analitičar Peter Zeihan i prognozira da bi rat između Ukrajine i Rusije, barem iz američkog kuta gledanja, bio gadan za Ukrajinu, ali i najbolji put da Rusija počini samoubojstvo.

Srbijanski pak analitičar Srđan Perišić nada se ruskom trijumfu jer Rusi i Srbi, kaže, ili stradavaju ili se uzdižu uvijek zajedno. „Rusko rješenje u Ukrajini donosi srpsko rješenje na Balkanu,“ prognozira Perišić objašnjavajući da to neće ići preko noći nego u etapama te poziva vlasti u Beogradu i Banjoj Luci da ne uzmiču pred Zapadom.

Najzadovoljniji svjetskim napetostima poput ukrajinske vjerojatno su, kao što bi se moglo i pretpostaviti, trgovci naoružanjem i vojnim uslugama jer, prema Međunarodnom mirovnom institutu iz Švedske, njihov promet kontinuirano iz godine u godinu raste. Amerikanci, Britanci i Kinezi se, prema dostupnim podacima za 2020. godinu, mogu pohvaliti sve većim brojem kupaca, osobito skupocjenih visokotehnoloških ubojitih naprava, Nijemci također nisu nezadovoljni, dočim je ruskim tvornicama prodaja ponešto pala. S obzirom na toliku potražnju za oružjem širom svijeta ispada da svi, bez obzira na lijepe želje o miru i suradnji, ipak na kraju najviše vjeruju u ubojitost.

Uostalom, i redatelj spomenutog filma „Dobar, loš, zao“ jednom je kazao: „Kada sam bio mlad vjerovao sam u tri stvari: marksizam, otkupiteljsku moć kinematografije i dinamit. Sada vjerujem samo u – dinamit.“

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.