Faktograf.hr

Samo činjenice

Demokracija na prekretnici

Diljem svijeta ljudi sve manje vjeruju u demokraciju, što prati i porast popularnosti autoritarnih vođa koji populističkom retorikom dolaze na vlast.
Photo by Samantha Sophia on Unsplash

Je li nam demokracija uopće potrebna? Čega biste se lakše odrekli, kapitalizma ili demokracije?

Možda su vam ova pitanja provokativna ili čak heretična, s obzirom na to da smo naučeni čuti kako ni jedno, ni drugo nemaju alternativu. Međutim, je li to doista tako? Živimo li doista u poretku u kojemu voljom građana imamo pravo izabrati ljude koji će u naše ime i za naš račun donositi odluke u idućih nekoliko godina te im uručiti otkaz ukoliko nam nisu po volji?

Polovica od nas je nezainteresirana kada treba otići na biračko mjesto (premda je neradan dan, što nije slučaj u svim državama) – na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj izlaznost je bila manja od 50%, na predsjedničkim izborima 55%, a na onima za europski parlament samo 30%. Iako mnogo toga s pravilima biranja u demokratskim državama nije savršeno – mogli bismo raspravljati i o ustavnosti posljednjih parlamentarnih izbora o čemu je Faktograf već pisao – bismo li, ako se tako često kunemo u demokraciju, u njoj trebali i aktivnije sudjelovati?

Na ozbiljnost rastuće krize demokracije u svijetu upozorilo je američko istraživanje provedeno u 27 država sa zabrinjavajućim rezultatima – u južnoj je Europi primjerice manje od trećine Grka, Talijana ili Španjolaca zadovoljno stanjem demokracije, a nije puno bolje ni u Meksiku, Japanu ili Sjedinjenim Državama. Najzadovoljniji su pak u Švedskoj gdje dvije trećine građana nema primjedbi.

Znanstvenici sa sveučilišta Yale izračunali su nadalje da bi samo frapantno malih 3.5% Amerikanaca odbilo kandidata koji se ponaša nedemokratski. Odnosno, skoro svi građani, 96.5%, pristaju da je na vlasti netko tko se ponekad ponaša nedemokratski. Magazin Foreign Policy pod naslovom “Amerikanci službeno odustaju od demokracije” iznosi podatke kojima potkrepljuje stav da sve više američkih građana želi vođe koje se neće previše zamarati demokratskim izborima.

Natruhe takvih razmišljanja čuju se i na predizbornim skupovima predsjednika Donalda Trumpa koji, iako američki Ustav dozvoljava najviše dva predsjednička mandata jednoj osobi, ponavlja da se to ograničenje ne bi trebalo odnositi na njega. Trumpovi se pristalice slažu te na skupovima u izbornoj kampanji rado skandiraju “Twelve more Years!” – dakle prizivaju da Trump ostane predsjednik “Još dvanaest godina.”

Amerika nije demokracija?

Amerika je republika, a ne demokracija, nerijetko se čuje ovih dana iz smjera američke desnice koja podsjeća da su tog mišljenja bili i osnivači SAD-a te kao dokaz nudi samog Alexandera Hamiltona i njegovu izjavu –  “Prava sloboda je u umjerenoj vlasti, a ne u krajnostima demokracije, ako ćemo imati previše demokracije uskoro ćemo skliznuti u monarhiju ili neki drugi oblik diktature.” Treći američki predsjednik Thomas Jefferson lamentirao je kako je “demokracija ništa drugo doli vlast rulje, gdje 51% ljudi može oduzeti prava onih preostalih 49%,”  dok je James Madison, predsjednik broj četiri, ustvrdio kako su demokracije uglavnom kratkog vijeka te umiru nasilnom smrću. Možda najdirektniji u svom stavu je John Adams, drugi američki predsjednik, koji je došao do zaključka da demokracije nikada ne traju dugo. “Demokracija se potroši, nema te demokracije koja nije počinila samoubojstvo,” mišljenja je bio Adams.

Dvjestotinjak godina kasnije mogli biste dakle pomisliti da Amerika nikad i nije bila zamišljena kao demokracija već da je prvenstvena uloga njezinog sustava zaštita što više sloboda pojedinaca. Ili se možete prikloniti onima koji smatraju da su Sjedinjene Države istinska demokracija te svoj stav potkrijepiti dijelovima znamenitog govora Abrahama Lincolna kada nadahnuto obznanjuje  –  “vlada naroda, od naroda i za narod.”

Suživot demokracije i kapitalizma pokazao se manje-više dobrim receptom za funkcioniranje zapadnog svijeta u nekoliko proteklih generacija, no sve veći ekonomski nesrazmjer zbog naglog bogaćenja malog broja privilegiranih građana dovodi i do političkih nejednakosti, a time i do erozije demokracije, tvrdi berlinski professor Wolfgang Merkel i pesimistično prognozira klizanje u oligarhiju u kojoj će parlamentarni izbori biti samo formalnost. Kapitalizam nije demokratičan, a demokracija nije kapitalistička, stoga je njihovu simbiozu potrebno konstantno balansirati, objašnjava Merkel.

U slučaju nestanka osjetljivog balansa između politike i ekonomije ostaju dvije ranije prokušane opcije – socijalizam ili fašizam. Eventualna treća, ranije nerealizirana i za sada nedefinirana opcija vjerojatno bi uključivala temeljitu redefiniciju društvenih, političkih i ekonomskih odnosa, kako na unutarnjem, tako i na međunarodnom planu.

I stranke ljevice i desnice će, ako ih pitate tko je odgovoran za krizu demokracije, kriviti jedni druge, no situacija nije posve jednostavna. U knjizi “Može li demokracija preživjeti globalni kapitalizam” profesor Robert Kuttner upire, među ostalim, prst u stranke ljevice koje sve od pada Berlinskog zida mijenjaju vlastite principe i mrvicu po mrvicu pomiču udesno tako što sve više podržavaju pravila slobodnog tržišta, a sve manje zastupaju radništvo.

Nakon što su socijaldemokratske partije u Europi i Demokratska stranka u Americi mnogo puta stale na stranu korporacija i velikih investitora, radnici su protumačili da te političke opcije više ne zagovaraju njihove interese te počeli glasati za one koji su im obećavali radna mjesta i nudili osjećaj zajedništva. Posljedica je niz država kojima vladaju nacional-populistički vođe poput američkog Trumpa, brazilskog Bolsonara i indijskog premijera Modija. Sličan trend u Europi je prisutan još otprije, što se vidi na primjerima Mađarske, Poljske i Rusije, a u manjoj mjeri i Velike Britanije.

Nacional-populistički lideri trebaju jedni druge jer tako mogu mijenjati status svojih zemalja u međunarodnom poretku, kaže Erin Kristin Jenne, profesorica međunarodnih odnosa u Beču, dok njezina kolegica sa Sveučilišta Columbia Nadia Urbinati ističe da je u međunarodno jačanje populizma, a možemo ga zvati i populistički internacionalizam, uloženo mnogo energije i novca. Istaknutu ulogu u tom pokretu preuzeo je bivši glavni strateg Donalda Trumpa Steve Bannon čiji je plan daleko veći od osvajanja većine glasova na izborima. Bannon naime poziva na konzervativnu revoluciju koja bi stubokom promijenila moderan način života i omogućila da nakon sadašnjeg, kako smatra, mračnog razdoblja nastupi dugo i harmonično zlatno doba s jasnom staleškom hijerarhijom u kojoj bi svatko znao gdje mu je mjesto.

Tada počinje rat

“Donald Trump pobijedit će na izborima trećeg studenoga,” ustvrdio je Steve Bannon u nedavnom razgovoru za Fox News, a upitan što slijedi nakon te pobjede, Bannon je kazao – “tada počinje rat.”

Nije ponudio više detalja o tome što podrazumijeva pod ratom, ali u nastupima često spominje tu riječ, dok sve video uratke koje objavljuje na društvenim mrežama snima u studiju koji je nazvao “Ratna soba”. U ovim tjednima uoči izbora Bannon na turneji po SAD-u poziva na lokalnim skupovima građane da glasaju za Trumpa i optužuje Demokratsku stranku za lažiranje izbornog procesa zbog čega će, kako najavljuje, uslijediti najveća kriza od nastanka SAD-a, veća negoli ona uoči američkog građanskog rata.

Iako sada usredotočen na američke predsjedničke izbore, 66-godišnji Bannon, ekscentrični i utjecajni guru desnih pokreta širom svijeta, zapravo želi demokraciju i kapitalizam gurnuti u stranu, isprva nacionalizmom, a potom radikalnom duhovnom obnovom koja bi društvo učvrstilo putem slojeva najsličnijih onima kakve poznajemo iz povijesti Indije i Hinduizma, dakle podjelom stanovništva u svojevrsne kaste.

Ne radi se o njegovoj originalnoj ideji o idealnom društvu već o malo poznatoj i donedavno marginalnoj tradicionalističkoj školi (napomenimo odmah da to nisu katolički tradicionalisti o kojima je Faktograf nedavno pisao) koja slijedi učenja začetnika tog konzervativnog pravca, među ostalim i Juliusa Evole, talijanskog filozofa, ezoterika, okultista i antisemitskog teoretičara zavjere, najplodonosnijeg u godinama prije Drugog svjetskog rata. Evola, koji se smatra jednim od najradikalnijih antidemokrata dvadesetog stoljeća i najutjecajnijih fašističkih rasista u talijanskog povijesti, i dalje je inspiracija neofašističkim pokretima u današnje vrijeme.

Evola, kao i drugi mislioci ovog konzervativnog pravca, umjesto kršćanskih i humanističkih tumačenja o vremenu koje protječe od početka do kraja, preferiraju hinduistička razdoblja koja se kružno ponavljaju u dugim vremenskim ciklusima. Postoje, vjeruju, četiri razdoblja i to ovim pojednostavljenim nizom od najboljeg prema najgorem – zlatno koje je najuzvišenije, zatim srebrno pa brončano, a najniže je mračno doba na kraju kojega dolazi do osvješćivanja te posljedičnog novog početka, odnosno povratka u zlatno doba. U ovom smo trenutku, po mišljenju tradicionalista, u mračnom, takozvanom razdoblju robova u kojemu vladaju mase i u kojemu je previše ovlasti prepušteno prevelikom broju ljudi, dakle u – demokraciji.

U zlatnom pak razdoblju po tradicionalistima harmonično vladaju svećenici i najviše duhovne vrijednosti, ali društvo nakon generacija života u takvoj idealnoj zajednici postupno degradira i prelazi u srebrno razdoblje u kojemu najveću važnost pridobivaju ratnici. U brončanom pak razdoblju najveći je utjecaj trgovaca, društvena degradacija se nastavlja i uslijedi mračno doba u kojem ljudi pomalo shvaćaju da su na krivom putu te se stvore uvjeti za novi ciklus.

Takvo tumačenje kružnih vremenskih razdoblja korespondira i s hinduističkom hijerarhijom četiri glavne kaste gdje su svećenici brahmani na vrhu, a slijede ih ratnici i činovnici u drugoj, trgovci i zemljoposjednici u trećoj, te radnici u četvrtoj kasti. Hinduistički je kastinski sustav, vjerojatno se sjećate iz osnovne škole, složen i duboko ukorijenjen u indijskom društvu, ne dozvoljava prijelaz iz jedne kaste u drugu ili vjenčanja pripadnika različitih kasti. Bezbrojne su analize koje opravdavaju ili osuđuju kastinski sustav, a tradicionalisti poput spomenutog Juliusa Evole i njegovih današnjih sljedbenika smatraju da je upravo takva podjela u društvu neophodna kako bi vladali harmonija i balans.

Za najuzvišenije i superiorne članove takve zajednice i čuvare poretka tradicionalisti postavljaju, kako ih zovu, arijevske muškarce za koje vjeruju da povijesno kroz migracije na specifičan način povezuju nordijske narode i one u Iranu i Indiji.  O Indoeuropljanima, a potom i Arijevcima kao navodnoj nadmoćnoj rasi, njihovim vezama s teritorijem Indije te načinima kako je Adolf Hitler taj mitski okvir koristio za opravdavanje nacističkih ciljeva ovih se dana, zbog zabrinjavajućeg eksponencijalnog rasta brojnosti bjelačkih supremacijskih pokreta, naširoko raspravlja u glavnim medijima, a još više na društvenim mrežama koje su se pokazale kao idealna platforma za brzo regrutiranje i radikaliziranje novih rasista.

Znanost pak doživljava pravi procvat u istraživanju genetskog porijekla ljudi i seoba naroda jer je tehnološki napredak posljednjih godina omogućio DNA analizu iz praha ljudskih kostiju i donio nova saznanja, među ostalim i o tome koliko su svi današnji Europljani potomci međusobnog miješanja.

Tradicionalisti svih zemalja, ujedinite se

Kada govorimo o najutjecajnijim živućim tradicionalistima nezaobilazno je spomenuti ruskog Aleksandra Dugina, snažno povezanog s administracijom predsjednika Putina i vrhom ruske vojske,  te brazilskog Olavo de Carvalha, kojeg se smatra presudnim ideološkim i duhovnim učiteljem brazilskog predsjednika Bolsonara. Aleksandr Dugin, kojega neki nazivaju i guruom Vladimira Putina, poznat po fašističkim stavovima, ali i zanimanju za sotonizam, okultizam i paranormalne pojave, tajno se sastao sa Steveom Bannonom prije dvije godine u Rimu i pretpostavlja se da obojica priželjkuju svojevrsno duhovno pomirenje Rusije i Sjedinjenih Država nakon kojeg bi obje države zajedno gradile konzervativniji svijet.

Brazilac Olavo de Carvalho, tradicionalist, astrolog i intelektualni otac novih pravaca brazilske političke desnice, priželjkuje veće savezništvo Amerike i Brazila i udaljavanje najveće južnoameričke države od kineskog utjecaja. De Carvalhovi protivnici pak ukazuju na njegova širenja zavjera i provokativne izjave, poput onih o abortiranim fetusima kao zaslađivaču u Pepsi Coli, o istospolnim brakovima kao obliku pedofilije ili o novinarima koji su, kaže Olavo, svi redom narkomani.

Steve Bannon je, od dolaska Donalda Trumpa na vlast, često boravio u Europi gdje se sastajao s mnogim čelnicima desnih i ultradesnih stranaka i pokreta. Tako je u Bruxellesu osnovana i neprofitna organizacija „Pokret“ kojoj je cilj koordinacija djelovanja određenih stranaka desnice iz zemalja Europe s ciljem napredovanja populističkog nacionalizma. Bannonov pokret simpatiziraju i podržavaju stranke i pojedinci poput mađarskog Orbana, talijanskog Salvinija, nizozemskog Wildersa, a prije dvije godine Bannon se sastao i premijerkom Republike Srpske Željkom Cvijanović i taj se washingtonski susret tumači kao moguće širenje pokreta na Balkanu.

Okvir bez slike

Kako bi dakle izgledao svijet koji zamišljaju ideolozi tradicionalističkog pokreta? „Teško je reći, to je još uvijek okvir bez slike,“ kaže Benjamin Teitelbaum koji izučava ekstremne pokrete desnice, koji je Bannona intervjuirao više puta te napisao knjigu Rat za vječnost (War For Eternity: Inside Bannon’s Far-Right Circle Of Global Power Brokers).

Nejasno je kakvu bi ulogu imala tehnologija kakvu koristimo u 21. stoljeću, kao i suvremena znanost i kultura. Svjetski poredak kakav poznajemo bi zacijelo nestao, pa tako vjerojatno i Europska unija, a svaka bi se nacionalna zajednica zasebno usmjerila na duhovnost i uzdizanje vlastitih vrijednosti, dok se države ne bi miješale u unutarnje stvari drugih država. Možda zvuči idealno simpatizerima desnih i konzervativnih ideologija i sve bi moguće bilo u redu kada bi svi poštivali pravilo tipa – ne diram ja tebe, ne diraj ni ti mene – međutim problem može nastati u slučajevima malih naroda koji su u novim okolnostima ipak prepušteni sami sebi, na milost i nemilost većima i brojnijima, naročito ambicioznijim susjednim nacijama.

Dakle kada njihovi ideološki srodnici u Hrvatskoj, priželjkujući snažnu nacionalnu državu, kao argument navode da nismo Slaveni nego potomci drevnog legendarnog ratničkog naroda koji je prvi prihvatio kršćanstvo, ili Hrvate nazovu izabranim narodom s mesijanskim pozivom, treba biti svjestan da i drugi uzvisuju svoju ulogu te će i nacionalisti iz istočnog susjedstva sebe proglasiti nebeskim narodom koji je na Balkanu imao državu prije svih, dok će oni malo sjeverniji mahati kartom velike Mađarske. I mogli bismo tako putovati unedogled po svijetu i pronalaziti primjere nacionalnih ponosa i drevnih karakteristika gorostasa, sve do Japana gdje nacionalisti (protivno znanstvenim argumentima) slave otočnu nacionalnu homogenost, etničku čistoću i tvrde da su zbog jezičnih i drugih specifičnosti lijeva i desna strana mozga u njih superiorniji nego u Zapadnjaka. Pri tome sva su četiri upravo spomenuta naroda u izglednoj opasnosti od nestajanja i to ne zbog ugroze izvana nego zbog pada nataliteta.

S obzirom da tradicionalisti priželjkuju podjelu društva u kaste, neki će zacijelo početi maštati o pripadnosti nekoj uzvišenijoj, odgovornijoj i lagodnijoj grupi. Nitko međutim ne bi vjerojatno poželio biti na samom dnu, među onima koji moraju raditi najprljavije poslove poput pranja mrtvaca ili čišćenja ulica i pripadati „nedodirljivima“, to jest onima koji su toliko nisko da nemaju čak niti pravo pripadati varna sustavu hinduističkih kasti. Trenutačno otprilike svaki šesti indijski građanin pripada tom sloju koji nazivaju nedodirljivima zato što ih, vele iz svih viših kasti, ne treba doticati jer su prljavi. Upravo ovih mjeseci stanje u nevjerojatno gusto naseljenim područjima gdje nedodirljivi žive je alarmantno zbog širenja zaraze korona virusom i visoke stope smrtnosti.

Sustav kasti u Indiji postoji dvije tisuće godina i teško ga je, unatoč suvremenim demokratskim zakonima donesenima posljednjih desetljeća, iskorijeniti. Moderna se pak demokracija gradi tek dvjestotinjak godina i već je u ozbiljnoj krizi, odnosno, kako kaže kalifornijski profesor Shawn Rosenberg, proždire samu sebe. Kriv je, veli Rosenberg, naš mozak koji, kada treba donijeti kompleksne političke odluke, pribjegava jednostavnim rješenjima, a takva su ponuđena na pladnju stranaka desnice u obliku ksenofobije, rasizma i autokracije.

U pedesetak dobrih godina nakon drugog svjetskog rata demokracija je dobro napredovala, no sada pokazuje zamor jer se radi, kako kaže Rosenberg, o teškom poslu za pojedinca koji treba poštivati različitost mišljenja, biti u stanju procesuirati veliku količinu informacija te razdvojiti laž od istine. Za sve to potrebna nam je usredotočenost, disciplina i logika, što je ipak za običnog čovjeka previše, razočaran je Rosenberg koji zaključuje – „naš mozak se pokazuje fatalnim za demokraciju, jednostavno za takvo što nije sposoban.“

Među krivcima za ozbiljnu krizu demokratskih sustava on prepoznaje i društvene elite koje sve više gube kontrolu nad institucijama ili ih pak zanemaruju te tako šansu za pridobivanje glasača predaju populističkim strankama. Pandemija Covida-19 cijeli je taj proces dodatno ubrzala jer jednostavnog rješenja koje bi nam omogućilo brz povratak u normalan život nema, te ljudi prihvaćaju svakojaka objašnjenja, primjerice kroz teorije zavjera, a pritom se, svjesno ili nesvjesno, opiru preporukama vlasti, epidemiologa, nacionalnih stožera.

I u tom smislu, je li za demokraciju opasnija pandemija ili znanstvena zajednica? Možda vam zvuči kao šala, ali to je pitanje koje bi nas moglo pratiti kako za naših, tako i za života naše djece.

Koloniziranje budućnosti

Znanstvenici nam nerijetko šalju kontradiktorne poruke o pandemiji, cjepivu, maskama i drugim u trenutnim okolnostima životno važnim temama. No demokracije ovise o znanstvenicima koji trebaju ispravno adresirati probleme kada se pojave, kaže kalifornijski sveučilišni profesor Mark Brown u knjizi Znanost u demokraciji, priznajući pritom da su i sami stručnjaci u svojim područjima često neusuglašeni. Brown se ne libi najaviti da će možda biti potrebne autoritarne vlade umjesto demokratskih kako bi se donosile efikasne i provedive odluke u borbi protiv globalnog zatopljenja te podsjeća na poznatu izjavu britanskog znanstvenika Jamesa Lovelocka, koji je ljetos proslavio 101. rođendan, a koji je kazao kako će zbog klimatskih promjena demokraciju biti potrebno pauzirati na neko vrijeme.

Pokušavajući objasniti raskorak između znanstvenika i pučanstva Aldous Huxley je još prije šezdesetak godina zapisao – mi ne znamo zato što ne želimo znati. U eseju “Vjerovanja” ustvrdio je da znanstvenici promatraju svijet kroz svoje stručne sposobnosti, ali nisu u stanju objasniti nešto što je nemjerljivo u životu i realnosti. Obični pak ljudi ne mogu shvatiti objašnjenja koja nude znanstvenici jer je to, veli Huxley, za njih svijet lišen smisla.

Za prihvaćanje novih otkrića narodnim masama treba prilično vremena, a znanstvenici s druge strane ne znaju što bi s ljudskom potrebom za religioznim iskustvima i moralnim vrijednostima. U tom procjepu i nesnalaženju građani su, kako bi zadovoljili glad za smislom i pripadanjem, spremni prihvatiti nacionalizam, fašizam ili revolucionarni komunizam, mišljenja je Huxley. Upravo je on jedna od intrigantnih poveznica s današnjim tradicionalistima koji njegovu knjigu “Vječna filozofija” nude kao još jedan dokaz da ljudi nisu nikada i nikad neće moći živjeti bez religije i duhovnosti.

U svoj toj zamršenoj slici u kojoj se isprepliću filozofske ideje, teorije zavjera, brzina Interneta, strahovi od gubitka posla, egzistencije, pandemije ili smrti, politički pokreti poput onog kojeg predvode američki Bannon i ruski Dugin nalaze nove poklonike, priliku za širenje utjecaja i nagrizanje demokracije.

Ovih dana poštanski su sandučići u Americi puni jer svakodnevno stižu brošure za generalne izbore trećeg studenog. Prosječan se građanin, kada navečer nakon posla krene listati sve te materijale s izbornim programima i argumentima za i protiv, zacijelo upita – ma tko ima vremena za sve ovo?

Na izbornim kartonima ovdje na području San Francisca pred biračima je zadatak odlučiti o preko dvadeset lista, od izbora za Trumpa ili Bidena, preko kongresmena i senatora pa sve do predstavnika u odborima lokalnih škola. Mnogo je razloga za odustajanje i bacanje te hrpe papira u otpad jer nema kazne za one koji ne glasaju. Milijuni građana postupit će upravo tako jer možda imaju previše posla i obaveza, možda žele prošetati ili pogledati neki film, ili pak smatraju da u sustavu koji je po njihovom mišljenju loš i korumpiran njihov glas vrijedi koliko i crno pod noktima.

Preostali punoljetni će crnom ili plavom olovkom, nikako crvenom (tako stoji u uputama na glasačkim listićima), ispuniti polja pored biranih kandidata i malo tko će stići pritom razbijati glavu razmišljanjima o društvu u kakvom će živjeti sljedeća generacija i hoće li njihova zajednica biti slobodna ili neslobodna, tolerantna ili isključiva, pluralistička ili autoritarna. Problem demokracije je i naša ukočenost u sadašnjosti bez razmišljanja o budućnosti, odnosno, kako kaže australski autor hrvatskih korijena Roman Krznaric, demokracija nam je omogućila da koloniziramo budućnost i da ju tretiramo kao mjesto gdje slobodno možemo bacati naš otpad i naše dugove.

Demokracija mora smoći snage i zaustaviti takav odnos prema budućnosti. To je, poziva Krznaric, najhitniji politički izazov našeg vremena.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.