Predsjednik Zoran Milanović zamolio je u ponedjeljak sve koji imaju saznanja iz istrage o letjelici koja je pala u Zagrebu da o tome šute. Kada se u obzir uzme što je o padu letjelice u subotu izgovorio ministar obrane Mario Banožić, a što su za HRT „podebljali“ i neimenovani izvori iz Ministarstva obrane, Milanovićev poziv u potpunosti je razumljiv.
Uznemirujuće informacije – ne radi moguće opasnosti koju smo pukom srećom već izbjegli, već zbog mogućnosti vrlo ozbiljnih reperkusija – ministar je izrekao neobično lako, ostavljajući dojam da i ne shvaća o čemu zapravo govori.
Odnijeli avio-bombu, a “dečki” će još malo pogledati teren
Banožićeva subotnja izjava u cijelosti je izgledala ovako:
“Na samom početku istrage došli smo do određenih saznanja da se na pojedinim fragmentima nalaze elementi eksploziva i moralo se pristupiti jednom pažljivijem načinu vađenja same bezposadne letjelice i na taj način otkloniti bilo kakav rizik za nekakav tragičan događaj. Iz tog razloga je ovdje bio ispražnjen paviljon i iz istog razloga mnogi su bili udaljeni s ovog područja. Osim tih fragmenata, nađena je i tzv. crna kutija iz koje ćemo izvući određene podatke o samome letu bezposadne letjelice koje ćemo isto tako komprarirati s onim drugim krakom istrage koji radimo s članicama NATO saveza i na osnovi odraza koji se pojavljivao na radaru rekonstruirati odakle je točno letjelica došla. Također, pored crne kutije rekao sam da su pronađeni tragovi eksploziva, ali isto tako elementi koji upućuju da ova letjelica nije bila izvidničkog tipa koji su u onom prvom jutru pokazao s obzirom da je riječ o letjelici iz Sovjetskog saveza, Tupoljev 141 koji je u naravi bio razvijan sedamdesetih godina u izvidničke svrhe – jer na ovoj letjelici smo našli dijelove avio-bombe. Avio bomba iz ovog što možemo sad iz ovih fragmenata zaključiti je također sovjetske proizvodnje. Ona je isto tako kao i svi ostali elementi odvežena s ovog područja i nakon dublje analize i rekonstrukcije moći ćemo reći točno koji tip i u koju svrhu. Za sada možemo samo reći da je riječ o avio bombi koja se koristila na avionima sovjetske proizvodnje. Također, na osnovi ova dva nalaza imamo određena saznanja koja bi mogla dovesti dilemu – osim same lokacije odakle je letjelica došla u Republiku Hrvatsku da postoje određeni elementi koji bi mogli ukazivati da može biti i s ruske, ali isto tako i s ukrajinske strane. Tako da će ova istraga još malo potrajati, a u slučaju svih onih daljnjih analiza i zaključaka koje budemo imali izvještavat ćemo pravovremeno javnost. Ono što je sad najbitnije je još jednom pokazati da je ovo područje sigurno, ovdje nema eksplozivnih sredstava, bar u ovom momentu. Dečki će još iz MUP-a i vojne policije još detaljnije pregledati ovaj teren da nije još nešto ostalo unutra, ali u pravilu ona je u glavnini izvađena van.
Banožić je, dakle, konstatirao kako ovo uopće nije bio izvidnički dron, već oružje koje je nosilo avio-bombu.
Kasnije je izvor iz Ministarstva obrane za HRT dodao da je riječ o bombi od 120 kilograma.
Također, s obzirom da je ministar Banožić rekao da je aviobomba „isto tako kao i svi ostali elementi odvežena s ovog područja“, nije jasno je li eksplodirala ili ne, a stručnjaci bez imena tvrde za HRT da je eksplodirala u zemlji.
Još se ne zna, ili to bar nije objavljeno, jesu li nam bombu poslali s ukrajinske ili ruske strane, greškom ili namjerno.
Moguće ozbiljne posljedice
Paralelno s izjavama iz Ministarstva obrane, brojni su stručnjaci (Ivica Grebenar, Robert Barić, Ivan Selak) iznijeli svoja mišljenja po kojima a) nije bilo nikakve bombe, već je to eksploziv koji služi samouništavanju prikupljenih podataka za slučaj da izvidnička letjelica padne u neprijateljske ruke (no ako se takva eksplozija dogodila, što je ostalo od tzv. crne kutije koju spominje Banožić?), b) nije bilo nikakve eksplozije jer bi ona učinila puno veću štetu u okolini, odnosno raznijela velik dio studentskog doma u blizini.
Cijela ova komunikacija, osim što zbunjuje javnost, ima i veći potencijal za štetu.
Hrvatska je članica NATO-a pa iako se NATO nije pokazao kao zaštitni štit koji bi nas obavijestio/zaštitio od ovakvih padalina s neba, i dalje postoji potencijal da se – ako je letjelica došla od strane ruske vojske ili nekih proruskih snaga – napad „avio-bombom“ na Zagreb protumači kao incident koji bi spadao pod točku 5. Sporazuma u kojoj se napad na jednu članicu NATO-a tretira kao napad na sve i zahtjeva odgovor prema zajedničkom neprijatelju, u ovom slučaju potencijalno Rusiji. Velika je sreća, pritom, da se letjelica srušila bez žrtava na tlu.
Mario Banožić prije imenovanja na funkciju ministra obrane nije imao nikakvog iskustva u tom sektoru, a očito u proteklih godinu i pol dana na toj dužnosti nije shvatio koje točno odgovornosti ta funkcija nosi.
Osim što bi i inače za Hrvatsku bilo dobro da ima ministre koji elementarno barataju pojmovima iz resora u kojem su se slučajno obreli, odnosno da se okruže ljudima koji o tome znaju i njihove savjete slušaju, ta je potreba znatno veća kad je riječ o ministru obrane u vremenu rata u Europi.
