Portal Skynews.rs, koji nema nikakve veze s poznatijim britanskim imenjakom Sky Newsom, 10. rujna objavio je isječke iz intervjua hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu Mislava Kolakušića u kojem zastupnik krajnje pojednostavljeno i neutemeljeno opisuje uzroke inflacije u Europi i iznosi netočnosti o europskim sankcijama Rusiji.
Sky News je međunarodni televizijski informativni kanal. Osim međunarodnog programa, Sky News emitira još i britansko, australsko te arapsko izdanje. Osnovan je kao dio medijskog imperija Ruperta Murdocha, a sada je u vlasništvu američke multinacionalne kompanije Comcast. Sky News, međutim, nema izdanje za Srbiju. Evidentno je da je portal koji prenosi Kolakušićeve tvrdnje ni na koji način nije povezan sa stvarnim Sky Newsom.
Kolakušićeve izjave koje je Skynews.rs (arhivirano ovdje) prenio 10. rujna, na portalu Paraf.hr su objavljene 30. lipnja (arhivirano ovdje), odnosno prije više od dva i pol mjeseca. Na svojoj službenoj stranici Mislav Kolakušić je taj intervju podijelio u nekoliko članaka (1, 2, 3) i objavio ih krajem lipnja, dok je 30. lipnja objavljena snimka cijelog razgovora na službenom Kolakušićevom YouTube kanalu.
Dok je portal SkyNews.rs nakon punih dva i pol mjeseca od nastanka objavio izvatke iz intervjua, pojedini rubni portali su ga objavljivali krajem lipnja i početkom srpnja, kada je i nastao (1, 2, 3, 4, 5). Iako je intervju star više od dva i pol mjeseca, status o njemu na Facebook stranici SkyNews.rs u pet dana je prikupio 789 dijeljenja, 824 komentara i više od 7,8 tisuća ostalih reakcija.
Prema platformi Crowd Tangle, članak je na Facebooku ukupno prikupio više od 940 dijeljenja, više od 955 komentara i više od 8600 ostalih reakcija na nekoliko stranica na kojima je podijeljen. Prenesene Kolakušićeve tvrdnje sadrže brojne činjenične netočnosti.
Cijene nafte nisu “praktički iste jedno dugo razdoblje”
“Mi se nalazimo u situaciji u kojoj su cijene nafte po barelu praktično iste. Znači već jedno dugo razdoblje, one osciliraju gore dole, 5, 10 dolara po barelu. Barel je 200 litara. Međutim, cijene benzina su otišle 30 do 50%, dizela i nafte, kako i zbog čega? Radi se isključivo o manipulacijama i nikakvim tržišnim uvjetima. Isključivo manipulacije”, kazao je u intervju Kolakušić.
Jednostavnom pretragom podataka na portalu Trading Economics vidljivo je da su posljednjih godina cijene nafte na svjetskom tržištu bilježile velike oscilacije. Prije udara financijske krize 2008. godine, cijena barela iznosila je rekordnih 140 dolara u lipnju te godine da bi se potom strovalila na 41 dolar u siječnju 2009. godine. Od tada pa do travnja 2011. bilježi konstantan rast do 113 dolara, pa je tri godine stabilna između 90 i 110 dolara. U ožujku 2016. godine ponovno dotiče dno od 33 dolara da bi konstantno rasla do 73 dolara u rujnu 2018.
Cijena barela nafte na svjetskom tržištu prije pojave novog koronavirusa i proglašenja pandemije, u prosincu 2019. godine, iznosila je 60 dolara da bi u travnju 2020. došla na samo 18 dolara. Potom stabilno i polako raste do veljače ove godine i cijene od 93 dolara. Šok zbog neizvjesnosti oko ruske invazije na Ukrajinu podiže cijenu nafte na 111 dolara po barelu u svibnju ove godine, nakon čega ona ponovno počinje padati do 87 dolara početkom rujna.
Iz ovih podataka je jasno kako cijene sirove nafte, suprotno onome što tvrdi Kolakušić, na međunarodnom tržištu nisu “već neko dulje vrijeme iste” i ne “osciliraju 5 do 10 dolara”. Cijene su na međunarodnim tržištima zadnjih godina znatno oscilirale, ovisno o okolnostima koje su utjecale na omjer ponude i potražnje.
Tijekom 2020. godine potražnja je značajno pala zbog gospodarskih učinaka epidemioloških mjera kojima se suzbijala epidemija Covida-19, a zbog čega su naftne kompanije smanjivale proizvodnju. Šok je bio toliki da je cijena nafte u travnju 2020. u SAD-u otišla u minus, što nikad prije nije zabilježeno. Međutim, kad se globalno gospodarstvo u 2021. počelo oporavljati brže od očekivanja, odjednom na tržištu nije bilo dovoljno nafte; potražnja je znatno porasla pa je počela rasti i cijena (Bloomberg).
Novac je odavno “jeftin”
“Što se inflacije tiče, mi u Bruxellesu podižemo novac na bankomatima. I to su sve nove novčanice. Natiskali su ih i sad imamo inflaciju 30 posto, a ne 10 posto, koliko oni kažu’, upozorava Kolakušić”, stoji na početku članka na portalu SkyNews.rs.
“Nemoguće je doći u posjed stare novčanice na bankomatu, tako da bezgranično štampanje eura ima normalno za posljedicu i još proizvodnju fiktivnog eura koji se vodi kroz bankarski sustav, pretakanje iz šupljeg u prazno. Stvara se enormna inflacija koja sada iznosi oni kažu deset, ali mi svi znamo kad bilo šta idete kupiti, vidite da je inflacija i 20, 30%. Automobili su skuplji 30 posto, stanovi su skuplji 30 posto, restorani su skuplji 30 posto, što je onda skuplje 10 posto.”, kazao je Kolakušić u intervju dostupnom na njegovom YouTubeu.
Kolakušićeve tvrdnje predstavljaju krajnje pojednostavljeno objašnjenje razloga rasta cijena, odnosno inflacije u Europi, ali i u ostatku svijeta. “Jeftin novac”, odnosno jeftino zaduživanje gospodarstva i građana, samo je jedan od relevantnih faktora. Kamatne stope u Europskoj uniji su, naime, kontinuirano niske već dulje od desetljeća.
Europska središnja banka, kao i druge središnje banke svijeta, količinu novca u optjecaju i cijenu zaduživanja reguliraju tzv. ključnim kamatnim stopama, o kojima ovisi cijena po kojoj banke posuđuju novac građanima i gospodarstvu. Činjenica je da su proteklih godina ključne kamatne stope, na prekonoćne depozite banaka i za refinanciranje banaka, bile vrlo niske. No, bitno je napomenuti da su one kod Europske središnje banke, ali i drugih svjetskih središnjih banaka, bile vrlo niske barem desetak godina – jer je to bio način da se potakne gospodarska aktivnost nakon velike financijske krize započete 2007./2008. godine.
Kada se pogleda povijesni pregled ključnih kamatnih stopa Europske središnje banke, vidljivo je njihovo konstantno spuštanje od konca 2008. godine. Od listopada do kraja te godine one su spuštane tri puta i sa 3,25 i 3,75 posto došle su na 1,00 i 2,00 posto u siječnju 2009. Niz spuštanja nastavio se do 2012. godine kada je jedna kamata bila nula, a druga 0,75. Potom je narednih godina prva stopa otišla u minus, a druga je došla na nulu 2016. godine. Tek ove godine u srpnju, prvi puta nakon 2011, Europska središnja banka odlučila je podići ključne kamatne stope zbog obuzdavanja trenutne inflacije.
Kada se pogleda povijesni prikaz razine inflacije u eurozoni, vidljivo je da je ona bila niska svih tih godina kada je ECB provodila politiku “jeftinog novca”, odnosno jeftinog zaduživanja.
Nakon 2011. i 2012. godine, kada je godišnja stopa inflacije u eurozoni bila 2,71 i 2,50 posto, do 2016. godine ona je bila ispod 1 posto, a potom je tri godine bila između 1 i 2 posto. U pandemijskoj 2020. iznosila je 0,25 posto, a potom je u 2021. porasla na 2,59 posto. Na mjesečnoj razini, problem s višom inflacijom prvi puta je zabilježen u rujnu prošle godine kada je iznosila 3,36 posto, potom je početkom ove godine u prva dva mjeseca bila iznad 5 posto, dok se nakon početka invazije Rusije na Ukrajinu popela iznad 7 i 8 posto.
Iz ovih podataka je jasno kako do inflacije nije došlo samo zbog “jeftinog novca” Europske središnje banke jer je tu istu politiku ECB provodila i tijekom zadnjeg desetljeća. Čitavo to vrijeme je inflacija bila na konstantno na niskim razinama.
Europska središnja banka (ECB) je 8. rujna podigla ključne kamatne stope za rekordnih 0,75 postotnih bodova i signalizirala da će ih uskoro dodatno povećati, unatoč prijetnji recesije, budući da joj je fokus obuzdavanje visoke inflacije. Nakon povećanja kamatnih stopa u srpnju za pola postotnog boda, ECB je sada podigao kamatnu stopu na prekonoćne depozite banaka s nula na 0,75 posto. Kamatna stopa za refinanciranje banaka podignuta je s 0,5 na 1,25 posto, najvišu razinu od 2011.godine, a kamatna stopa za prekonoćne pozajmice banaka s 0,75 na 1,5 posto.
Bloomberg je pisao da se time ECB pridružila više od 40 središnjih banaka u svijetu koje su ove godine podizale ključne kamatne stope za više od 0,75 postotnih bodova, što znači da rast cijena nije isključivo europski, već svjetski problem s kojim se središnje banke, uglavnom, bore na isti način – podizanjem kamatnih stopa, čime krediti postaju skuplji.
Razlozi inflacije
Da bi se identificirao stvarni razlog recentnog rasta cijena, u obzir stoga treba uzeti još barem dva faktora: utjecaj mjera za suzbijanje širenja Covida-19 na međunarodne dobavne lance i tekuću energetsku krizu.
Naime, pomorski promet čini 80 posto svjetskog trgovačkog prometa, a pandemija Covida-19 znatno je poremetila industriju pomorskog prijevoza. Zbog velikog broja zaraženih nedostajalo je radnika, protuepidemijske mjere koje su države uvodile otežavale su smjenu brodske posade, važne luke su se povremeno zatvarale, u nekim međunarodnim lukama stvarale su se velike gužve… Ukratko, prijevoz robe postao je sporiji, kompliciraniji i skuplji, što je utjecalo na dostupnost i cijene, pokazuje analiza MMF-a.
Suzbijanje epidemije Covida-19 iz sličnih je razloga utjecalo i na proizvodnju. Posebno se to odnosi na Kinu, najvećeg svjetskog proizvođača robe za široku potrošnju. U Kini je na snazi tzv. “politika nultog Covida”, što znači da se kineske vlasti protiv širenja bolesti bore strogim mjerama koje remete gospodarsku aktivnost.
Dodatan razlog je tekuća energetska kriza, koja se prvenstveno reflektira u visokoj cijeni plina. Osim što je važan energent za proizvodnju električne i toplinske energije, plin je i sirovina za proizvodnju mineralnih gnojiva, dakle ključni resurs za rad petrokemijske industrije. Poskupljenje energije diže cijenu svih proizvoda, a poskupljenje gnojiva rezultira skupljom hranom.
Europa i svijet su se i prije ruske invazije na Ukrajinu borile s rastom cijena energenata, a rat je samo pojačao brigu da bi moglo doći do smanjene isporuke nafte i plina iz Rusije koja je najveći europski opskrbljivač. Osim na cijenu plina, rat u Ukrajini također utječe na cijenu hrane, koja je također još ranije počela rasti zbog poremećenih dobavnih pravaca. Situaciju je dodatno pogoršala ruska invazija na Ukrajinu, jer su obje te države veliki izvoznici žita i ječma te suncokretovog ulja. Ukrajina je i četvrti najveći svjetski izvoznik kukuruza, pisao je u svojoj analizi uzroka inflacije EuroNews.
Sankcije na rusku naftu u potpunosti će biti uvedene u prosincu
“EU je uvela kvazi sankcije Rusiji što će devastirati i one koju su uspjeli preživjeti inflaciju. Sankcije Rusiji za uvoz nafte i plina su sulude i sumanute. Rusi energente prodaju drugima. A ispaštaju građani i poduzetnici u EU”, kazao je Kolakušić u intervju, a njegovu izjavu prenosi SkyNews.rs.
Kolakušić je u cijelom intervju rekao i da “Rusija [sankcijama] samo dobiva jer prodaje drugim tržištima kojima može dignuti cijenu znatno višu nego što je bila”.
No, iako je Vijeće Europske unije u lipnju, u sklopu šestog paketa sankcija, dogovorilo i zabranu uvoza sirove nafte i rafiniranih naftnih derivata iz Rusije, uz određene iznimke, dogovoreno je i da to bude postupno ukidanje uvoza u roku šest do osam mjeseci, odnosno potpuno bi na snagu ta zabrana trebala stupiti u prosincu 2022. i veljači 2023. godine. Uz to, predviđena je privremena iznimka za uvoz sirove nafte koja se isporučuje naftovodom u one države članice EU-a koje su zbog svojeg zemljopisnog položaja osobito ovisne o opskrbi iz Rusije i nemaju održivu alternativu.
Europa i dalje uvozi rusku naftu
Prema posljednjem, rujanskom izvještaju Međunarodne energetske agencije, ruski izvoz nafte u kolovozu povećao se, u odnosu na srpanj, za 220 tisuća barela na dan i iznosio je 7,8 milijuna barela na dan, što je 390 tisuća barela na dan manje nego prije invazije na Ukrajinu. Ruski izvoz nafte u Europsku uniju i Veliku Britaniju od početka rata pao je za 880 tisuća barela na dan i u kolovozu je iznosio 1,7 milijuna barela na dan. Procijenjeni prihodi od izvoza nafte su od početka rata pali za 1,2 milijarde dolara, na 17,7 milijardi dolara.
Iz ovih se podataka jasno može vidjeti da Rusija još uvijek prodaje naftu u Europu i Veliku Britaniju, no i da su količine smanjene, kao i da Rusija ima manje prihode od izvoza nafte u EU nego prije invazije na Ukrajinu. S druge strane, navodi se i da su EU i Velika Britanija za 400 tisuća barela dnevno povećali uvoz nafte iz SAD-a te on sada iznosi 1,6 milijuna barela dnevno. Uz to, Europa je povećala uvoz nafte iz Iraka, Norveške, Gvajane i Saudijske Arabije. To pokazuje i da Europa može nadomjestiti naftu koju je dobivala iz Rusije.
Prema izvještaju Međunarodne energetske agencije, Rusija je u kolovozu proizvodila 400-450 tisuća barela dnevno manje nego prije rata. Navode i da je ruski izvoz nafte u Europu, SAD, Japan i Južnu Koreju od početka rata pao za oko 2 milijuna barela dnevno, no i da su Rusi te količine uspjeli prebaciti prema Indiji, Kini, Turskoj i drugim državama.
Očekuje se da će, kada europski embargo potpuno stupi na snagu u prosincu 2022. i veljači 2023. godine, Rusi imati dodatni višak od 1,4 milijuna barela nafte i milijun barela dnevno naftnih derivata za koje će morati pronaći nove kupce. Agencija očekuje da će ruska proizvodnja sirove nafte pasti na 9,5 milijuna barela dnevno do veljače 2023. godine, što bi bio pad od 1,9 milijuna barela dnevno u usporedbi s veljačom 2022. godine, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu.
Teško je logički objasniti Kolakušićev navod da Rusija, kada Europa od nje ne kupuje energente, njih može skuplje prodavati drugima. Jer u situaciji u kojoj Rusi ne mogu prodavati naftu Europskoj uniji, dakle najbogatijem svjetskom tržištu, kupci njezine nafte lakše mogu diktirati uvjete trgovine i dobiti niže cijene. Prema medijskim izvještajima, Rusija je nakon invazije u Aziji počela prodavati svoju naftu ispod tržišne cijene (1, 2).
Nema sankcija na uvoz ruskog plina
I dok se europske sankcije vezane za uvoz ruske nafte tek trebaju u potpunosti implementirati, europske sankcije vezane za uvoz ruskog prirodnog plina uopće ne postoje, već su Rusi sami odlučili smanjiti svoje isporuke Europi.
U posljednjoj epizodi te priče, ruski energetski div Gazprom je početkom rujna izvijestio da zbog kvara do daljnjega plin neće teći niti najvećim plinovodom prema Europi, Sjevernim tokom 1 koji spaja Rusiju i Njemačku. Glasnogovornik Kremlja Dmitri Peskov je za prestanak isporuke okrivio zapadne sankcije, odnosno činjenicu da zbog njih njemačka kompanija Siemens Energy ne može popraviti kvar.
Međutim, zanimljivo je kako sličnih problema nema npr. na plinovodu Turski tok, kojim ruski plin također stiže u Europu, ali su na ruti ovog plinovoda države koje Rusija ne želi otuđiti prestankom isporuke, poput Turske, Srbije i Mađarske. Jasno je stoga zbog čega čelnici EU optužuju službenu Moskvu da isporuke energenata koriste kao “oružje” i da je taj posljednji potez Gazproma samo dio Putinove strategije namjernog raspirivanja krize u EU. Prije rata u Ukrajini, europske države su čak 40 posto svojih potreba za plinom dobavljale iz Rusije.
Mogu li Rusi brzo prebaciti prodaju plina iz Europe u Aziju?
Dok Rusi u kraćem roku i mogu naći kupce za svoju naftu, kao što to tvrdi Kolakušić, kod izvoza plina je to gotovo nemoguće jer Rusija nema većih plinovoda prema istoku i jugu, odnosno prema Aziji, kao što nema niti dovoljno kapaciteta da bi se veće količine plina izvozile ukapljene, LNG tankerima.
Prema analizi Centra za strateška i međunarodna istraživanja Rusija je 2021. godine u Aziju prodala oko 33 milijarde kubičnih metara plina, dok na europsko tržište obično izvozi između 160 i 200 milijardi kubičnih metara. Dvije trećine plina za Aziju dolazi u obliku LNG-ja, a putem plinovoda Snaga Sibira su Kini isporučili 10 milijardi kubičnih metara. Taj plinovod je u pogon pušten krajem 2019. godine, nakon što se gradio sedam godina. Najavljen je i plinovod Snaga Sibira 2, ali prema najavama iz Rusije gradnja će početi tek 2024. godine pa je prve isporuke teško očekivati prije kraja desetljeća.
Procjena je Centra za strateška i međunarodna istraživanja da bi, uz postojeće kapacitete i bez novih projekata, Rusija mogla godišnje prodati oko 80 milijardi kubičnih metara plina u Aziju. Doduše uz veće troškove, jer LNG treba ukapljivati da bi ga se moglo transportirati pa opet uplinjavati za korištenje. Zbog toga je ruski plin iz plinovoda historijski bio znatno jeftiniji od LNG-a.
Također, na povećanje troškova isporuke utječe i geografska lokacija; put brodova s LNG-jem do azijskih tržišta je duži nego isporuka do Europe koja je “prirodni” kupac za ruske kapacitete plina na sjeveru i zapadu zemlje. Rusija ima nekoliko novih LNG projekata, no upitno je mogu li ih završiti bez stranih, uglavnom zapadnih partnera s kojima su ih razvijali. Iz svega navedenog je jasno da se Rusija ne može brzo prebaciti s europskog plinskog tržišta na azijsko.
Zaključno, u intervju i članku koji je Skynews.rs, portal koji se lažno predstavlja iako nije dio međunarodne Sky News grupacije, hrvatski europarlamentarac Mislav Kolakušić iznio je niz netočnosti i pojednostavljenih tumačenja kompleksnih fenomena. Nije točno da je cijena nafte na svjetskom tržištu već dulje vrijeme stabilna, nije točno niti da je samo jeftino zaduživanje u Europi dovelo do inflacije, kao što nije točno niti da je Europa uvela sankcije na uvoz ruskog plina, niti da Rusija taj plin može jednostavno prodati nekom drugome.
