Večernji list je u nedjeljnom izdanju od 15. siječnja temu broja posvetio Faktografu. Zasmetalo ih je što smo ispravno kontekstualizirali tzv. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, tj. njeno spominjanje u Thompsonovoj pjesmi “Lijepa li si” (1, 2).
Sve je počelo od jedne objave na Facebooku, u kojoj je Večernjakov redoviti suradnik Božo Skoko, inače suvlasnik PR agencije Millenium promocija i profesor na Fakultetu političkih znanosti, tumačio kako nema razloga za zgražanje zbog spominjanja tzv. Herceg-Bosne u Thompsonovoj pjesmi uz koju hrvatska nogometna reprezentacija proslavlja svoje sportske uspjehe.
Prema tumačenju koje je Skoko tom prilikom ponudio, termin Herceg-Bosna značajno je stariji od ratova vođenih tijekom 1990-ih i u prošlosti se koristio kao naziv za čitav teritorij Bosne i Hercegovine. Isti je to revizionistički obrazac po kojem se učestalo u javnom prostoru pokušava rehabilitirati ustaški pozdrav “Za dom spremni”, a koji se bez činjeničnog utemeljenja redovito naziva “starim hrvatskim pozdravom”.
U ovom slučaju prostor za manipulaciju je nešto širi, s obzirom da se termin Herceg-Bosna u daljoj prošlosti doista koristio van ratnog konteksta. Skokinu manipulativnu tezu, međutim, demantira sam Thompson. On u spotu za pjesmu “Lijepa li si” polaže cvijet na grob Mate Bobana, utemeljitelja i prvog predsjednika tzv. Herceg-Bosne, koja se isprva nazivala “Hrvatskom zajednicom”, da bi kasnije bila preimenovana u “Hrvatsku Republiku”. Nema, dakle, baš nikakve dvojbe na koju se “Herceg-Bosnu” autor referira u pjesmi koju je Hrvatski nogometni savez proglasio svojevrsnom himnom hrvatske reprezentacije.
Upravo u tome, kako smo pojasnili u članku od 10. siječnja, leži razlog za zgražanje: pribrajanje tzv. Herceg-Bosne drugim hrvatskim regijama (a u pjesmi se još nabrajaju Zagora, Slavonija, Dalmacija, Lika, Istra i Zagorje, pri čemu tzv. Herceg-Bosna dobiva epitet “ponosnog srca” Hrvatske) nedvojbeno predstavlja svojatanje teritorija susjedne države. Skandal postaje utoliko veći kad se promatra u kontekstu neosporne povijesne činjenice da je režim Franje Tuđmana neuspješno pokušao u ratu osvojiti i anektirati isti taj teritorij.
Kamen temeljac nacionalnog mita
Upuštajući se u pokušaj obrane tvrdnji svog suradnika i kolumnista Skoke, Večernji list na četiri stranice donosi opsežan, ali prilično nevješt pokušaj revizije novije povijesti. Pokušavajući umanjiti zločinački karakter tzv. Herceg-Bosne, dopisnik Večernjaka iz BiH Zoran Krešić niže nebitne detalje o njenom administrativnom ustrojstvu, uparene s faktografskim pogreškama (npr. netočno tvrdi da je Franjo Tuđman pred Paddyjem Ashdownom crtao kartu podjele BiH nakon završetka rata 1996. godine, iako je sam Ashdown tvrdio da se to dogodilo u svibnju 1995. godine), a posebno nam zamjera što tu ugaslu paradržavnu tvorevinu nazivamo “takozvanom”.
Kao ključni argument protiv njene “takozvanosti” predstavlja činjenicu da je i danas na snazi zakon o državnim praznicima koji je donijela tzv. Herceg-Bosna (iako dalje u tekstu zapravo i sam priznaje da u stvarnosti ni to nije točno, s obzirom da se Dan utemeljenja tzv. Herceg-Bosne ipak ne obilježava kao praznik).
Istovremeno, nitko u Večernjem listu neće prigovoriti kad se takozvanom iz podjednako opravdanih razloga titulira tzv. Republika Srpska Krajina, iako između te dvije paradržavne tvorevine ima više sličnosti, nego razlika: tzv. RSK proglašena je pod pokroviteljstvom srpskog režima, cilj joj je bio otkidanje dijela hrvatskog teritorija, njeno postojanje obilježeno je izostankom vladavine prava i ratnim zločinima, nestala je u vihoru ratnog poraza, a razgrađena je uz podršku međunarodne zajednice; tzv. Herceg-Bosna proglašena je pod pokroviteljstvom hrvatskog režima, cilj joj je bio otkidanje dijela teritorija Bosne i Hercegovine, njeno postojanje obilježeno je izostankom vladavine prava i ratnim zločinima, nestala je u vihoru ratnog poraza, a razgrađena je uz podršku međunarodne zajednice. Različite su tek okolnosti njihovog nastanka; proglašenje tzv. Herceg-Bosne bila je izravna reakcija na agresiju potaknutu iz Srbije, dok osnivanju tzv. RSK nije prethodio povod u vidu oružanog sukoba.
Neprihvaćanje činjenice da je Republika Hrvatska napala Bosnu i Hercegovinu kako bi pokušala prekrojiti republičke granice definirane još u Jugoslaviji danas predstavlja kamen temeljac suvremenog hrvatskog revizionizma. Čitav hrvatski nacionalni mit oslanja se na narativ o “pravednom i obrambenom Domovinskom ratu”; da bi se ta percepcija očuvala, nužno je negirati realnost zločinačke Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini.
Ta se realnost negira usprkos obilju dokaza koji upućuju na Tuđmanovu namjeru komadanja BiH. Prvi hrvatski predsjednik javno je oglašavao svoju opsesiju formiranja nove hrvatske države u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske, o njegovim namjerama iz prve ruke svjedoče Tuđmanove vlastite riječi (sadržane u “Stenogramima o podjeli Bosne”), o tome su svjedočili nekadašnji Tuđmanovi suradnici, međunarodni diplomati, razni sačuvani dokumenti i presude Haškog suda. Događanja su pomno bilježili i novinarski svjedoci vremena, o čemu svjedoče novinske arhive iz 1990-ih (prvenstveno Feral Tribunea, Novog lista i Globusa), kao i različite publicističke knjige (među kojima posebno treba istaknuti knjigu “Urota Blaškić” ponajbolje hrvatske istraživačke novinarke Jasne Babić, a koja je 2005. objavljena upravo u izdanju Večernjeg lista).
Dokazi o potpunoj podčinjenosti tzv. Herceg-Bosne režimu Franje Tuđmana mogu se, uostalom, pronaći i na samim stranicama Večernjeg lista, u izvacima iz autobiografskih zapisa Mate Granića, koji je tijekom 1990-ih bio hrvatski ministar vanjskih poslova. U izvatku iz Granićeve knjige koje je 2019. objavio Večernji list jasno se ilustrira do koje su mjere vladari tzv. Herceg-Bosne bili pod Tuđmanovom kontrolom; Granić tako piše o okolnostima u kojima je Tuđman pod pritiskom međunarodne zajednice smijenio prvog predsjednika tzv. Herceg-Bosne Matu Bobana pa ga zatim doveo u Zagreb kako bi ga uhljebio u INA-i, na poziciji za koju Boban nije imao potrebno znanje i iskustvo.
Neospornim povijesnim činjenicama Večernji list suprotstavlja mišljenja evidentno kompromitiranih izvora: samog Bože Skoke (koji neutemeljeno govori o “prilično upitnoj presudi Haškog suda o nikad dokazanom tzv. udruženom zločinačkom pothvatu”), Ive Lučića (kojeg manipulativno predstavljaju samo kao povjesničara, iako se radi o čovjeku koji je tijekom rata bio načelnik Sigurnosno-informativne službe Hrvatskog vijeća obrane pa ima i lični interes u pokušajima pranja zločinačkog imidža tzv. Herceg-Bosne) te Miroslava Tuđmana (sina prvog hrvatskog predsjednika kojeg je Haški sud posthumno označio kao organizatora udruženog zločinačkog pothvata s ciljem komadanja BiH, pri čemu je Franju Tuđmana, baš kao i njegovog ključnog suradnika Gojka Šuška, samo prerana smrt spasila od suđenja za ratne zločine u Haagu).
Revizionistička sramota
Na ovom mjestu mogli bismo detaljnije elaborirati zločinačku narav tzv. Herceg-Bosne. Mogli bismo opisivati zvjersko mučenje i ubojstva ratnih i civilnih zarobljenika u koncentracijskim logorima Heliodrom, Dretelj, Gabela, Kočerin. Mogli bismo se referirati na zavjereničke dogovore herceg-bosanskog čelnika Mate Bobana s vođom srpske pobune u BiH Radovanom Karadžićem, jednim od monstruoznijih likova koji su oblikovali tijek ratnih devedesetih. Mogli bismo opisivati kako je Tuđmanov režim naoružavao Hrvate u BiH i huškao ih na rat pa kasnije pokušavao prikriti svoju ulogu u zločinima počinjenim pod pokroviteljstvom hrvatskog državnog vrha.
Mogli bismo i propitivati kredibilitet izvora koji Faktografu neutemeljeno predbacuje ideološku cenzuru te nam u maniri ratnohuškačkih propagandista, kroz komentar izvjesnog Ivana Vukoje iz Mostara, imputira sklonost komunizmu i žaljenje za Jugoslavijom. Mogli bismo opisivati huškačke priloge kojima je Večernji list tijekom devedesetih doprinosio krvavom raspaljivanju nacionalističke mržnje (o čemu se zainteresirani čitatelj detaljnije može informirati u knjizi “Kovanje rata” britanskog povjesničara Marka Thompsona). Mogli bismo skrenuti pozornost na činjenicu da je pitanje stvarnog vlasništva nad Večernjim listom prikriveno kroz zakladu registriranu u Austriji, u kojoj ključne odluke donosi u medijima rijetko spominjani moćnik u čijoj se biografiji ističe navodna suradnja s obavještajnim službama. Mogli bismo postaviti pitanje kako se na kredibilitet Večernjaka odražava suradnja s Božom Skokom, notornim plagijatorom koji je kao kolumnist doprinosio vidljivosti rubnog portala Epoha, web stranice koja se lažno predstavlja kao medij, a koja postoji isključivo sa svrhom monetizacije internetskog prometa generiranog objavljivanjem dezinformacija.
Ni za čim od toga, međutim, nema potrebe. Izgledno je da dodatno podsjećanje na činjenice koje su javno poznate već godinama, a u nekim slučajevima i desetljećima, neće pomoći odgovornima u Večernjem listu da osvijeste sramotu kojoj su se izložili nevještim pokušajima historijskog revizionizma. Umjesto dodatnih elaboracija, zaključit ćemo ovaj tekst poznatom maksimom španjolsko-američkog filozofa Georgea Santayane: oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su da je ponavljaju.
