“Znanstvenici potvrdili: Ljudski mozak je programiran da vjeruje u Boga“, naslov je članka (arhivirano ovdje) objavljenog na portalu novizivot.net.
Autor teksta tako tvrdi da je “religija dio ljudske prirode, a ljudski mozak je programiran da vjeruje u postojanje Boga”, pozivajući se pritom na znanstvenike. Međutim, takve tvrdnje pogrešno predstavljaju teze iznesene u časopisu New Scientist, na koji se poziva autor nepotpisanog članka na portalu novizivot.net.
Prema podacima s platforme CrowdTangle, objava je prikupila 172 dijeljenja, 531 komentar i 3,296 ostalih reakcija.
Članak New Scientista iz veljače 2009. godine
Članak na koji se poziva autor teksta objavljen je u magazinu New Scientist u veljači 2009. godine pod naslovom “Rođeni vjernici: Kako vaš mozak kreira Boga” (eng. Born believers: How your brain creates God), a arhiviranu verziju moguće je pronaći ovdje.
U članku New Scientista se ističe da su religijske ideje zajedničke svim kulturama, poput jezika i glazbe te da se čini da su dio onoga što znači biti čovjek.
“Sve donedavno, znanost se uglavnom klonila pitanja zašto. ‘Ne radi se o tome da religija nije važna’, kaže Paul Bloom, psiholog sa Sveučilišta Yale, ‘već da je tabu priroda teme značila da je bilo malo napretka.’ Podrijetlo vjerskih uvjerenja pomalo je misterij, ali posljednjih godina znanstvenici su počeli davati ideje. Jedna od vodećih ideja je da je religija evolucijska prilagodba koja povećava vjerojatnost da će ljudi preživjeti i prenijeti svoje gene na sljedeću generaciju.
Ipak, ne slažu se svi s tom teorijom. Kako ističe antropolog Scott Atran sa Sveučilišta Michigan u Ann Arboru, dobrobiti držanja takvih neutemeljenih uvjerenja su upitne, u smislu evolucijske podobnosti. ‘Mislim da ta ideja nema puno smisla, s obzirom na stvari koje nalazite u religiji’, kaže. Vjera u život nakon smrti, na primjer, teško je spojiva s preživljavanjem ovdje i sada i razmnožavanjem svojih gena. Štoviše, ako postoje adaptivne prednosti religije, one ne objašnjavaju njezino podrijetlo, već jednostavno kako se proširila”, stoji u članku New Scientista iz veljače 2009. godine.
U tekstu New Scientista analizira se mogućnost da se religija pojavljuje kao prirodni nusprodukt načina na koji ljudski um funkcionira. To, objašnjava autor, ne znači da ljudski mozak ima “božji modul” na isti način na koji ima jezični modul, koji je evoluirao posebno za usvajanje jezika.
“Neke od jedinstvenih kognitivnih sposobnosti koje su nas kao vrstu učinile tako uspješnima također rade zajedno kako bi stvorile sklonost nadnaravnom razmišljanju. ‘Sada postoji mnogo dokaza da su neki od temelja naših vjerskih uvjerenja ugrađeni [u našu biologiju]”, kaže Bloom.
“Djeca diljem svijeta imaju snažnu prirodnu receptivnost na vjerovanje u bogove zbog načina na koji njihov um funkcionira, a ta receptivnost u ranom razvoju nastavlja služiti kao baza za naše intuitivno razmišljanje tijekom života”, kaže antropolog Justin Barrett sa Sveučilišta u Oxfordu.
Kako u mozgu nastaje Bog
Kako, dakle, ljudski mozak dočarava bogove?
“Jedan od ključnih čimbenika, kaže Bloom, je činjenica da naši mozgovi imaju odvojene kognitivne sustave za rad sa živim bićima – stvarima s umom ili barem voljom – i neživim objektima. Ovo odvajanje događa se vrlo rano u životu. Bloom i kolege pokazali su da bebe od pet mjeseci razlikuju nežive predmete i ljude. Kad im se pokaže kutija koja se kreće stani-kreni, bebe pokazuju iznenađenje. Ali osoba koja se kreće na isti način ne izaziva iznenađenje. Za bebe bi se predmeti trebali pokoravati zakonima fizike i kretati se na predvidljiv način. Ljudi, s druge strane, imaju vlastite namjere i ciljeve i kreću se kako god žele”, navodi se u članku New Scientista.
Sposobnost zamišljanja bogova, međutim, nije dovoljna za nastanak religije. Um ima još jedan bitan atribut: pretjerano razvijen osjećaj za uzrok i posljedicu koji nas tjera da svugdje vidimo svrhu i plan, čak i tamo gdje ih nema. “Vidite da grmlje šušti, pretpostavite da je tamo netko ili nešto”, kaže Bloom.
New Scientist u svom tekstu navodi da djeca već od tri godine spremno pripisuju dizajn i svrhu neživim predmetima (a ne od 7 godina kao što to navodi autor na portalu novizivot). Spominju i eksperiment koji je Deborah Kelemen sa Sveučilišta Arizona u Tucsonu provela sa sedmogodišnjacima i osmogodišnjacima. Naime, kad im je postavljala pitanja o neživim predmetima i životinjama, otkrila je da većina vjeruje da su stvoreni za određenu svrhu.
“Šiljato kamenje je tu da se životinje o njega češu. Ptice postoje da stvaraju lijepu glazbu, dok rijeke postoje da čamci imaju na čemu plutati. Bilo je nevjerojatno čuti djecu kako govore da su stvari poput planina i oblaka ‘sa’ svrhom i da izgledaju vrlo otporno na bilo kakvu protusugestiju,” objasnila je Kelemen.
Također se navodi i da je u sličnim eksperimentima Olivera Petrovich sa Sveučilišta u Oxfordu pitala djecu predškolske dobi o podrijetlu prirodnih stvari kao što su biljke i životinje. Otkrila je da je sedam puta vjerojatnije da će odgovoriti da ih je napravio bog nego ljudi.
Petrovich dodaje da su čak i odrasli koji sebe opisuju kao ateiste i agnostike skloni nadnaravnom razmišljanju. Jesse Bering sa Sveučilišta Queen’s u Belfast slaže se s Petrovich. Kad je jedan od njegovih studenata vodio intervjue s ateistima, postalo je jasno da oni često prešutno pripisuju svrhu značajnim ili traumatičnim trenucima u svojim životima, kao da je neka agencija intervenirala da se to ostvari. “Oni ne istjeruju u potpunosti božji duh – samo ga priguše”, kaže Bering.
Paul Bloom, psiholog sa Sveučilišta Yale tako navodi da je “religija neizbježna tvorevina funkcioniranja našeg mozga. Svi ljudi imaju moždane valove i to nikada ne nestaje”, ističe.
Zaključno, u članku New Scientista se ne tvrdi da je ljudski mozak “programiran da vjeruje u Boga”, već da je sklonost vjerovanju u nadnaravne pojave nusprodukt određenih ljudskih kognitivnih sposobnosti. Zbog svega navedenog, ocjenjujemo da objavi na portalu novizivot.net nedostaje kontekst.
