Klima.hr

Klimatska anksioznost u porastu

Činjenica da ekstremne vremenske (ne)prilike postaju sve češće i ekstremnije kod mnogih izazivaju strah i zabrinutost.
Ilustracija Jordi Ilić/Faktograf

Neizvjesnost svijeta koji klizi u klimatsku krizu, opipljivost klimatskih promjena koje će u budućnost biti još izraženije te inertnost političkih vođa po pitanju konkretnih klimatskih akcija kod sve više ljudi izaziva jake emocionalne reakcije te utječe na njihovo donošenje važnih životnih odluka.

Tema prilagodbe posljedicama globalnog zatopljenja više nije tema koja je, kao nešto ranije, okupirala znanstvenike i zelene aktiviste, odnosno, samo užu javnost – te su posljedice sada počele utjecati na konkretne lokalne zajednice. Primjerice, na uzgajivače dagnji u Novigradskom moru gdje je nedavno zabilježena masovna smrtnost te vrste, pomor za koji znanstvenici kažu da ih je u posljednje vrijeme sve više upravo radi promjene okolišnih uvjeta te zagrijavanja mora. Ili maslinara u sušnoj ljetnoj Dalmaciji koja je tih mjeseci posebno ranjiva zbog požara.

Činjenica da ekstremne vremenske (ne)prilike postaju sve češće i ekstremnije kod mnogih izazivaju strah i zabrinutost.

Što je klimatska ili ekološka anksioznost?

Moderna je psihologija takve i slične osjećaje opisala pojmom klimatska ili ekološka anksioznost.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

Američka psihološka udruga naziva ekoanksioznost “kroničnim strahom od propasti okoline” koji se može manifestirati u rasponu od blagog stresa do kliničkih poremećaja poput depresije, tjeskobe, posttraumatskog stresnog poremećaja te strategije suočavanja kao što je zlouporaba supstanci. S takvim emocijama suočava se sve više mladih ljudi.

Prva veća studija koja je dala dublji uvid u to kako se mladi osjećaju u vezi klimatskih promjena jest ona objavljena 2021. u časopisu The Lancet i koja je uključivala 10 000 mladih iz 10 zemalja u dobi od 16 do 25 godina.

Ilustracija: Faktograf.hr

U gotovo svim zemljama sudionici istraživanja bili su zabrinuti zbog klimatskih promjena – njih 84 posto, a 59 posto je bilo vrlo ili izrazito zabrinuto. Gotovo polovica ispitanika rekla je da su njihovi osjećaji o klimatskim promjenama negativno utjecali na njihov svakodnevni život,  75 posto je reklo da misli da je budućnost zastrašujuća, a 83 posto njih smatra da se ljudi nisu uspjeli pobrinuti za planet. Pritom su negativno ocijenili reakcije vlasti na klimatske promjene.

Brojna istraživanja, poput onog koje je prošle godine objavila britanska organizacija Save the Children, a koje je pokazalo da je 70 posto mladih u dobi od 12 do 18 godina zabrinuto za svijet koji će naslijediti, potvrđuju da je mladima ova tema važna.

Razlozi su to zbog kojeg su se brojne mlade osobe uključile u klimatske pokrete koji na globalnoj razini postaju sve prisutniji i glasniji.

Jedna od njih je i 20-godišnja Mia Bradić iz Solina, inače ambasadorica feminističke organizacije WAVE (Woman against violence in Europe) te jedna od članica klimatskog pokreta Fridays for Future, kaže kako je temu klimatskih promjena slučajno otkrila kroz društvene mreže i kroz samostalno istraživanje na internetu.

“Tad sam počela shvaćati veličinu i ozbiljnost problema klimatske krize, bilo je to u prvom razdoblju srednje škole. Prije toga sam se kroz obrazovanje susrela s temom zaštite okoliša, ali o klimatskim promjenama nismo pričali, pogotovo ne na način koji bi prikazao razmjer tog problema. Sve to je bio neki šok jer mi nije bilo jasno kako se o tome do nedavno nije pričalo. Mi kao mlade osobe koje će najviše osjećati posljedice klimatske krize nismo imali pristup znanju kako bi se uopće mogli suočiti s tom krizom”, kaže.

U međuvremenu je počela proučavati i posljedice klimatskih promjena, a jedan od motivatora bila je i činjenica da Mediteran već osjeća veće posljedice u odnosu na neka druga područja.

“Motivira me i činjenica da klimatska kriza, ako već i ne dotiče sve osobe, to će u budućnosti činiti”, dodaje Bradić.

Djelovanje – inercija

Povezanost pojedinca s prirodom u fokusu je ekopsihologije koja se devedesetih pojavila kao poseban odgovor na probleme okoliša i koja polazi od mišljenja da su moderni životi toliko odvojeni od prirode da nam naprosto nije dovoljno stalo do njene zaštite, zbog čega i ne uspijevamo shvatiti štetu koja prijeti prirodnom svijetu.

Ekopsihologija upravo tu vezu smatra preduvjetom koji bi ljude potaknuo da djeluju iz ljubavi, a ne samo zbog osjećaja straha.

Marina Štambuk, docentica u znanstvenom polju psihologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, za Faktograf objašnjava zašto klimatske promjene jedne čine anksioznima, druge tjeraju na djelovanje, a treće na inerciju.

Ljudi prvo moraju vjerovati da su klimatske promjene stvarne, da su uzrokovane ljudskim ponašanjem i da imaju negativne posljedice kako bi se aktivirali na djelovanje”, odgovara.

Međutim, dio ljudi ima poteškoća s procjenom koliku će točno prijetnju predstavljati klimatske promjene. Kako objašnjava Štambuk, ljudi cijeli život procjenjuju određene rizike i pritom smo bolji u procjenjivanju onog rizika koji ima kratkoročne posljedice. Stoga je ekološki rizik teže definirati.

“Kod ekološkog rizika posljedice se pojavljuju kao kombinacija djelovanja jako velikog broja ljudi i one su vremenski i geografski udaljene. Ono što mi radimo u zapadnom svijetu vrlo dobro osjete i ljudi u siromašnim zemljama. Na siromašne ljude više utječu i posljedice klimatskih promjena. Na primjer, poljoprivrednik iz Afrike više osjeti klimatske posljedice nego neka osoba srednjeg statusa u Americi ili u zapadnoj Europi, a ponašanje te osobe srednjeg statusa iz Amerike ili Europe više doprinosi klimatskim promjenama nego ono poljoprivrednika iz Afrike”, kaže te dodaje da je ljudsko ponašanje vođeno različitim ciljevima i vrijednostima.

Kada donosimo odluke o našem ponašanju, važemo prednosti i nedostatke te gledamo cijenu koju će to ponašanje imati na nas, na našu sliku prema nama samima i prema svijetu.

“Istraživanja pokazuju da ljudi, kad ih se pita kako bi se trebali ponašati, uglavnom daju socijalno poželjne odgovore. Eksperimenti, pak, pokazuju da će se ponašati  klimatski odgovorno ako smatraju da drugi od njih to očekuju i ako smatraju da se drugi tako ponašaju. Jako nam je važno što je normativno ponašanje”, kaže Štambuk.

Utjecaj klime na životne odluke

Međunarodna studija objavljena u The Lancetu pokazuje i kako je 39 posto ispitanika reklo da oklijevaju imati djecu zbog klimatske krize. Negativne misli, zabrinutost zbog klimatskih promjena i utjecaj na funkcioniranje u normalnom životu u istraživanju su bili u pozitivnoj korelaciji s osjećajima izdaje i negativnim uvjerenjima o reakciji vlade na klimatske promjene.

Istraživačica sa Stanforda Britt Wray koja je radila na studiji te kasnije napisala knjigu Generation Dread u jednom od intervjua je rekla kako se nosimo s velikim izazovima jer naša kultura nije emocionalno inteligentna i nije nam lako priznati svoje emocije. Zbog toga se pokušavamo okrenuti od stvari zbog kojih se osjećamo neugodno, a to pak nije održiv način povezivanja s emocijama.

Upitali smo Štambuk je li odluka o neimanju djece, uslijed nesigurnosti i straha od negativnih posljedica globalnog zatopljenja, neka vrsta obrambenog mehanizma.

“Ne bih rekla da je to obrambeni mehanizam jer taj izraz ima negativne konotacije, već mehanizam nošenja sa neizvjesnošću. Starije generacije nisu odrasle s tolikom sviješću o tom pitanju. Recimo, govorilo bi nam se da moramo štedjeti vodu dok peremo zube, ne bacati smeće na ulicu nego u koš i možemo reći da je to bio nekakav naš odgoj, preciznije, doseg u tom ekološkom odgoju. Mlađe generacije odrastaju s puno većim osjećajem svijesti, s tim da mediji ne pomažu previše”, kaže.

Napominje kako su mediji s jedne strane važni jer prenose informacije, ali su istovremeno i nekonstruktivni jer informacije uglavnom prenose na fatalistički način, onaj koji povećava osjećaj panike. S tim se slaže Bradić.

“Vrlo lako je kroz nekakve narative koji predstavljaju klimatsku krizu steći dojam tako da je ona sve ili ništa, u smislu da ćemo potpuno uspjeti zadržati zagrijavanje ispod 1.5 stupnjeva, ili smo doomed i nema nam spasa. Klimatske organizacije ponekad nesvjesno propagiraju pesimizam koji često tjera ljude u inerciju zato što imaju osjećaj da su jako mali na veličinu krize i veličinu problema”, kaže.

Štambuk dodaje kako je to pitanje veliko i kompleksno te kako mladi nemaju puno izvora oko sebe koji će modelirati neko suvislo i konstruktivno ponašanje. U tom kontekstu, odluka da nemaju djecu jedno je od rješenja.

“Osim toga, mladi nemaju ni za sebe nadu da će dočekati starost u nekom boljem svijetu. Rekla bih da je to nekakav odgovor na trenutačno stanje”, kaže.

Pesimizam

Upitali smo psihologinju raste li s osviještenosti nekog problema ujedno i osjećaj individualne odgovornosti za poduzimanje akcije, rješavanja tog istog problema.

“Kada se rade istraživanja, ona se rade na nekom jednokratnom izlaganju. Ako ste izloženi materijalu o klimatskim promjenama, vaša svijest o tom pitanju raste i sljedeći korak je da ste više angažirani. Međutim, postoji nekakav threshold, točka nakon koje ljudi počinju osjećati bespomoćnost i onda idu u rezignaciju, zanemarivanje, potiskivanje te teme jer im bude previše”, kaže Štambuk te dodaje da ljudi često ignoriraju problem koji je kompleksan i kojeg ne mogu u potpunosti “sažvakati”.

Aktivistica Bradić kaže kako može razumjeti ljude čija razmišljanja idu u smjeru:  “Zašto bi se ja bavio nečim ako postoji veći sistemski problem?”

“Međutim, trudim se razmišljati iz neke kolektivne perspektive te predlažem ljudima da pokušaju utjecati na strukture kojima su okruženi. Potičem ljude da se – umjesto da se zabrinjavaju oko plastične vrećice koju su možda kupili – priključe kolektivima u svojoj lokalnoj zajednici ili da osnuju svoj neki kolektiv te da pokušaju utjecati na odluke lokalnih uprava. Upravo će promjene na tim razinama rezultirati većim sistemskim promjenama koje će nam omogućiti da ostanemo unutar te ključne temperaturne granice od 1.5 stupnjeva”, kaže.

Hrvati i klima

Pitanje je, međutim, koliko su mladi u Hrvatskoj, kao i sveopća populacija, zainteresirani za pitanje klimatskih promjena.

Dio odgovora na to pitanje daje izvještaj „Izgubljeno desetljeće: Stavovi i mišljenja o zaštiti okoliša, klimatskim promjenama i energetskoj tranziciji u Republici Hrvatskoj“ kojeg je 2021. godine objavilo Društvo za oblikovanje održivog razvoja (DOOR), i koji je nastao temeljem istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Isti su se stavovi istraživali i deset godina ranije.

Hrvati, naime, temu okoliša ne doživljavaju važnom u odnosu na neke druge teme, većini su ipak važnije teme gospodarstva, siromaštva i zdravlja.

To, ističu autori izvještaja, govori dvije stvari; da se u Hrvatskoj potvrđuje trend zanemarivanja tema okoliša u javnom prostoru te kako postoji nedovoljno poznavanje i povezivanje uzročno-posljedičnih veza između prirodnih resursa kao gospodarske osnove i uspješnog društveno-ekonomskog razvoja.

Isto tako, značajan je podatak koji ukazuje na to da u hrvatskoj javnosti i dalje prevladava mišljenje da su klimatske promjene podjednako uzrokovane i prirodnim procesima, unatoč tome što se znanstvenici slažu oko toga da je recentno zatopljenje posljedica ljudskog utjecaja.

“Ovo je poraz našeg sustava znanosti, obrazovanja, istraživanja, ali i komunikacije istih i na neki način ‘pobjeda ravnozemljaša’ te ukazuje na izostanak primjerene razine razumijevanja uzroka i štetnih posljedica klimatskih promjena koji bi bio sukladan znanstvenom razumijevanju”, stoji u izvještaju.

Upitali smo Miu Bradić primjećuje li da ljudi njene generacije dijele istu brigu oko klimatskih pitanja. Kaže kako je među mladima interes za tom temom porastao u zadnjih pet, šest godina, jednim dijelom radi veće vidljivosti klimatskog pokreta i mladih u klimatskim pokretima na globalnoj razini.

“Sve rjeđe se susrećem s mladima koji negiraju da postoji globalno zatopljenje”, kaže mlada aktivistica te dodaje kako je Hrvatskoj hitno potreban  sveobuhvatni plan edukacije o klimatskim promjenama u sklopu školstva.

Ljudi traže odgovore

Iako klimatska anksioznost nije službeno prepoznata kao stanje ili poremećaj mentalnog zdravlja u dijagnostičkim priručnicima, ona je ipak stanje koje je u porastu, zbog čega već postoje i terapeuti koji su posebno specijalizirani za te teme.

Dovoljno snažan pokazatelj da je tema klimatskih promjena na globalnoj razini počela zabrinjavati ljude jest broj pretraživanja na tražilici Googlea. Prema podacima koje je portal Grist dobio od te kompanije, pretraživanja pojma “klimatska anksioznost” porasla su za 565 posto u 2021. u odnosu na godinu prije.

Simon Rogers, urednik podataka Google News Laba, kaže kako vidi promjene u onome što su ljudi pretraživali o klimatskim promjenama. Oni se sve više pokušavaju uhvatiti u koštac s time što kriza znači za njihove živote i traže odgovore. Na primjer, u tjednu kada je izašlo izvješće Međuvladinog panela o klimatskim promjenama, brojni su mediji alarmantnim naslovima upozorili na problem, a BBC je tad upozorio da je riječ o crvenom alarmu za čovječanstvo. Pretraživanje pitanja “što mogu učiniti u vezi s klimatskim promjenama?” tog se tjedna povećalo 27 puta u odnosu na prosjek te dosegnulo najvišu razinu svih vremena.

Mehanizmi nošenja

“Naša anksioznost nije vezana za buduće scenarije, nego za stvari koje su se već dogodile”, kaže Mia Bradić te dodaje kako se sve više priča ne samo o anksioznosti, nego o klimatskim emocijama generalno.

Mlada aktivistica sudjelovala je na pretprošloj klimatskoj konferenciji COP-26 koja se održala u Glasgowu. Kaže kako  klimatska kriza stavlja ljude pred ključni trenutak u povijesti suvremenih društava, a to je da krenemo promišljati o našem odnosu s proizvodnjom i planetom, o odnosu koji imamo jedni prema drugima te o društvenim vrijednostima.

Razdoblje prilagodbe klimatskoj krizi predstavlja odličnu priliku da se pozabavimo ostalim društvenim problemima poput rodne nejednakosti, isključenosti osoba s invaliditetom, rasne diskriminacije. “Ono što meni pomaže da se s tom anksioznošću bolje nosim, moje neko osobno rješenje, jest djelovanje za sistemske promjene”, kaže.

Ostale preporuke odnose se na brigu o fizičkom zdravlju, ograničavanje izloženosti sadržaja koji je povezan s klimom, odlasci u prirodu te povezivanje s istomišljenicima.

Anksioznost kao neugodno psihičko stanje, kaže Štambuk, može imati  više izvora. Kako tema klimatskih promjena dobiva sve veći značaj u javnom prostoru, tako ona postaje izvor anksioznosti kod sve više ljudi. Njena je preporuka ljudima koji osjećaju takve emocije da odrede što je pod njihovom kontrolom, a što nije.

“To možemo napraviti tako da nacrtamo krug i unutar kruga zapišemo stvari na koje možemo utjecati. Tim stvarima bi se trebali baviti. Možemo se pozabaviti s tim da naše svakodnevne navike mogu smanjiti ugljični otisak, kako tu ideju proširiti u nekim našim krugovima, uključiti se u grupe koje se tim bave, organizirati akcije. To je nekakav općeniti put, a naravno da svatko od nas može za sebe procijeniti što mu najviše odgovara”, rekla je Štambuk.

Facebook
Twitter
Live blog
Dezinformacije o koronavirusu

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.