Slušajte F-zin na SoundCloudu:
Ovaj članak izvorno je objavljen kao 23. broj F-zina, Faktografovog newslettera od 24. travnja.
Troska ostavljena pred kućnim pragom stanovnika Biljana Donjih i Dugog Rata priča sličnu priču. Ona počinje prije stotinjak godina gradnjom hidroelektrana na rijekama Krki i Cetini. Hidroelektrane su električnom energijom opskrbljivale tvornice karbida na čijim su temeljima stvorene šibenska Tvornica elektroda i ferolegura te Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat. Ugašene su prije dvadesetak godina, a firme koje su tvornicama upravljale otišle su u stečaj. Međutim, tu priča ne staje – otad traje lopatanje troskom između firmi i države, svega pedesetak metara od kuća.
Kako su nastala crna brda troske? Zašto je troska ostavljena na spomenutim lokacijama? Zašto država ne čini ništa – iako zbog nezakonitog odlagališta troske u Biljanima Donjim Hrvatska može očekivati kaznu Suda Europske unije?
U kolovozu 1895. godine Šibenik su osvijetlile žarulje na izmjeničnu struju, proizvedenu u hidroelektrani na Krki. Osim hidroelektrane pod slapom Skradinski buk, taj sustav – jedan od prvih cjelovitih izmjeničnih elektroenergetskih sustava u svijetu – činili su i 11 kilometara dug dalekovod te potrošači javne rasvjete u Šibeniku. Dvije godine kasnije u priču je ušlo talijansko Društvo za iskorištavanje vodnih snaga Dalmacije (SUFID) i nizvodno od hidroelektrane sagradilo tvornicu karbida, koja je 1899. godine uništena u požaru. SUFID je potom kupio zemljište u Crnici, tada predgrađu, a danas gradskoj četvrti Šibenika i tamo izgradio Tvornicu karbida i cijanamida Šibenik. Ugašena je 1994. godine pod imenom Tvornica elektroda i ferolegura (TEF), a dvije godine kasnije srušeni su tvornički dimnjaci.
SUFID 1907. godine kupuje koncesiju za izgradnju hidroelektrane na Cetini, kraj Omiša. Godinu kasnije počinje gradnja Hidroelektrane Kraljevac na slapu Gubavica, kao i gradnja Tvornice kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida nešto sjevernije u Dugom Ratu. Snaga Cetine prvih godina korištena je primarno za opskrbu tvornice električnom energijom, tek je kasnije iskorištena za elektrifikaciju Omiša i Splita. Tvornica je ugašena 2003. godine pod imenom Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat. Rušenje tvorničkoga kompleksa dovršeno je 2009. godine.
U stručnom radu ‘Povijest proizvodnje kalcijeva karbida u Hrvatskoj (1897. – 1945.)’, objavljenom 2018. godine, Nenad Raos sa zagrebačkog Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada objašnjava da je kalcijev karbid “danas sporedni produkt, no u prošlom je stoljeću bio glavni proizvod bazne kemijske industrije”. Uspoređujući Hrvatsku s Belgijom i Velikom Britanijom u periodu od 1971. do 1975. godine, zaključuje kako “u proizvodnji kalcijeva karbida nije zaostajala za razvijenim zemljama ni u proizvodnom ni u tehnološkom smislu”. Proizvodnji kalcijeva karbida u Dalmaciji, navodi Raos, “pogodovao je jeftin dovoz sirovina (ugljena) morem, pristupačnost kamenoloma (vapnenac) te jeftina električna energija dobivena iskorištavanjem brzih rijeka jadranskoga sliva (Krka, Cetina)”.
Iskrcavanje troske u Biljanima Donjim
Ova priča o industriji na obalama srednje Dalmacije i dalje nema epilog, a zaplet donosi prilično crn scenarij. Proizvodnja karbida i ferolegura izrazito je prljava tehnologija. Na području nekadašnjih tvornica ostale su tone i tone industrijskog otpada.
Nakon rušenja tvornice, dvadesetak hektara zemljišta na šibenskoj obali bilo je spremno za sanaciju posljedica gotovo stoljeća proizvodnje. Zagrebačka firma MLM Group 2010. godine dobila je posao zbrinjavanja otpadne silikomanganske i feromanganske troske, kao i dozvolu za izvlačenje vrijednih materijala. Nakon izvlačenja, MLM je preostalih 140 tisuća tona otpadne troske tijekom 2010. i 2011. godine iskrcao na privatnu parcelu u Biljanima Donjim – na zemljištu pedesetak metara od kuća, koje nije uređeno za odlaganje otpada.
Europska komisija je 2013. godine zaprimila pritužbu zbog brda troske u Biljanima Donjim, a 2014. upozorila Hrvatsku i ukazala na mogućnost da ne gospodari otpadom u skladu s Okvirnom direktivnom o otpadu. Sljedeće godine u pismu opomene Komisija ističe da RH nije dokazala svoju tvrdnju da je brdo troske “nusproizvod”, odnosno da je mineralna sirovina, a ne otpad. Navode i da nije postupljeno prema rješenju inspekcije Ministarstva zaštite okoliša iz 2014. godine, prema kojem MLM mora prekriti trosku kako bi se spriječilo širenje u okoliš. Država je u odgovoru Komisiji priznala da je riječ o otpadu i priložila rješenje kojim je MLM-u naloženo uklanjanje troske najkasnije do kraja 2015. godine. To se nije dogodilo pa je Europska Komisija 2018. tužila Hrvatsku Sudu Europske unije. Presuda je donesena godinu kasnije i glasila je: troska predstavlja otpad kojim se mora gospodariti tako da se ne ugrožava zdravlje ljudi i okoliš. Hrvatska nije reagirala na presudu, a firma MLM završila u predstečajnom postupku. Iz dokumentacije predstečajnog postupka nije jasno kad je Hrvatska preuzela vlasništvo nad nezakonitim odlagalištem troske. Odgovor smo bezuspješno pokušali dobiti u ožujku ove godine, nakon što je Komisija u veljači ponovno uputila slučaj brda troske u Biljanima Sudu EU-a, zbog čega Hrvatskoj sada prijeti novčana kazna.
Vlada Andreja Plenkovića 2018. donijela je Odluku o prihvaćanju ‘Razvojnog projekta Batižele’ na zemljištu bivše tvornice TEF. Tri godine kasnije saborski zastupnik Hrvoje Zekanović, tada član Hrvatskih suverenista, uvjetovao je izbor predsjednika šibenskog Gradskog vijeća, HDZ-ovog Dragana Zlatovića, kao i samo konstituiranje Vijeća – upravo raspisivanjem međunarodnog poziva za investitore u projekt Batižele. Projekt još uvijek čeka investitore.
Dugi Rat: troska prvi red do mora
U Dugom Ratu troska je ostala na području tvornice, tik do mora i kuća. Služi kao podsjetnik da investitori ne predstavljaju nužno i rješenje problema. Naime, nakon što je tvrtka koja je njome upravljala otišla u stečaj, tvornicu je, prema izvještavanju Nove TV, 2006. godine kupila britanska firma Projekt uvala, koja je tvornicu srušila, a trosku trebala sanirati. Sanacijski program objavljen je još 2015. godine, ali trosku i dalje zapljuskuju valovi.
Za razliku od MLM-a, britanska firma nije dobila dozvolu za izvlačenje vrijednih minerala iz troske, ali je to svejedno učinila pa je država tužila Projekt uvalu zbog nedozvoljene eksploatacije sirovine na javnom dobru. Investitor, pak, tvrdi da im se osporava dio kupljenog zemljišta pa je tužio državu. Tužbu protiv Projekta uvale podigla je krajem 2021. i Općina Dugi Rat. Investitore zastupa odvjetnik Kruno Peronja, nekadašnji župan Splitsko-dalmatinski iz redova HDZ-a. On tvrdi da šteta ne postoji te da je troska bezopasna.
S njim se ne slažu stanovnici Dugog Rata koje neumorno prosvjeduju zbog crne prašine koja prekriva njihove domove, kao i zbog potencijalnih zdravstvenih problema koje bi mogla donijeti. Ali izgleda da ni prosvjedi građana ni tužba Općine Dugi Rat ni tužba države protiv investitora ne daju rezultate. Kao što prosvjedi građana i dva postupka pred Sudom Europske unije državu nisu natjerala da nešto učini s brdom troske u Biljanima Donjim. Stanovništvo je ogorčeno, država oštećena nedozvoljenom eksploatacijom, a crna brda troske dulje od desetljeća figuriraju kao zloguki spomenici kemijskoj industriji koja je industrijalizirala grad Šibenik, uvalu Dugi Rat pretvorila u općinu, othranila brojne obitelji, ali i zagadila Dalmaciju 20. stoljeća.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
