Razotkriveno

“Velika zamjena stanovništva” u Hrvatskoj: Plan nije problem, plana nema

Gostovanje demografa Stjepana Šterca u "Bujici" je voditelj emisije Velimir Bujanec iskoristio za promoviranje teze o planiranoj zamjeni stanovništva.
Izvor: Screenshot Bujica

Demograf Stjepan Šterc gostovao je u emisiji “Bujica” Velimira Bujanca krajem svibnja i ustvrdio da se u Hrvatskoj događa zamjena stanovništva.

Doseljavanje stotina tisuća stranih radnika nakon desetljeća iseljavanja hrvatskog stanovništva, uz popratno starenje domicilnog stanovništva i pad nataliteta, nikome nije promaknulo. Međutim, kako je došlo do toga i kamo to ide, tema je o kojoj se može raspravljati.

Domaćin Bujanec više puta je svoga gosta navodio da kaže kako je zamjena stanovništva planirana. Međutim; u razgovoru za Faktograf, kao i u Bujici, Šterc jasno kaže da dokaza za takav plan – nema. Ali to nije spriječilo Bujanca da izvuče svoju tezu u objavu na Facebooku u kojoj je sažeo njihov razgovor:

“Hrvatska se ne prazni slučajno, na djelu je zamjena stanovništva i naša nacionalna sigurnost je ugrožena!“
U zadnje četiri godine Hrvatska je prirodnim putem izgubila više od 93 tisuće ljudi – otkrio je alarmantni i više nego zabrinjavajući podatak dr. sc. Stjepan Šterc, gostujući u Bujici Z1 televizije: – U istom tom razdoblju, razina iseljenih Hrvata i useljenih stranaca gotovo se izjednačila. Vjerujem da to uopće nije slučajno i da je započeo proces zamjene stanovništva!

Teorija zavjere o Velikoj zamjeni stanovništva

Urotnička priča o ciljanoj “Velikoj zamjeni stanovništva”, “bijelom genocidu”, “demografskoj zimi”, “demografskom suicidu” i “genocidu supstitucijom” već godinama inspirira nasilne pojedince na krvave pohode protiv osoba koje nisu bijele boje kože, bilo to u većinski bijelima Europi, SAD-u, Novom Zelandu ili Australiji. O tome smo pisali i ranije, jer se teza posebno razbuktala u vrijeme velikog izbjegličkog vala 2015. i 2016. kada su ljudi masovno bježali iz dijelova Azije i Afrike razorenih siromaštvom i ratom.

Prema toj tezi, povećanom se migracijom u bijeli svijet provodi plan tzv. zamjenjivačkih elita. Kao orkestratori akcije na meti su često Židovi. Konkretnije, zadnjih godina je to bio milijarder George Soros, o čemu smo već pisali. Teorija o “Velikoj zamjeni” u novije vrijeme vuče korijene iz djela dvojice francuskih autora. Prvi je Jean Raspail, koji u apokaliptičkom romanu “Le Camp des Saints” iz 1973. godine opisuje pad zapadnjačke kulture i društva pod jarmom plime migranata iz tzv. Trećeg svijeta. Drugi roman je “Velika zamjena” Renauda Camusa, nekadašnje literarne gay ikone.

No, oni nisu izmislili ovu priču; ona je postojala i ranije, samo je tada oživljena okončanjem tzv. baby booma, eksplozije stanovništva koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata.

Kompleksna društvena gibanja tumače se pojednostavljenim zavjerama otuđenih elita

Kako u članku iz 2020. godine primjećuje Andreu Domingo Valls, zamjenik direktora Centra za demografske studije (CED) u Barceloni, priča o “padu kvalitete stanovništva” postojala je i na početku 20. stoljeća u razvijenim zemljama, kada su zagazile u poznije etape demografske tranzicije. Teorija o demografskoj tranziciji proizlazi iz povijesnog iskustva.

Naime, za ekonomski nerazvijena društva karakteristične su visoke stope nataliteta i mortaliteta pa izostaje rast populacije. To se smatra predtranzicijskom etapom. Poboljšanjem životnih uvjeta, mortalitet se smanjuje, a ubrzo slijedi i pad nataliteta. Kombinacija niskog nataliteta i mortaliteta vodi starenju stanovništva i stagnaciji ili padu populacije. Demografska tranzicija je u većini zapadnoeuropskih zemalja završila 1970-ih. U Hrvatskoj je ova etapa završila 80-ih godina 20. stoljeća [1], a nakon 90-ih natalitet nastavlja padati, uz paralelnu migraciju van zemlje, koja se ponovo zahuktala ulaskom u Europsku uniju.

Domingo Valls u svojoj analizi današnjih alegorija vezanih za migracije i argumenata protiv imigracija koje prijete kulturi, sigurnosti i gospodarstvu zemalja, na sljedeći način prepričava ksenofobne i anti-imigrantske narative iz prve tri dekade 20. vijeka u Europi i SAD-u:

“U tom trenutku su se [narativi] pojavili s primjetnim nacionalističkim i eugenističkim komponentama u kojima je ideja ‘dekadencije’ bila ključna u pokušaju biologiziranja evolucije populacija kao produžetaka civilizacija. Instrumentalizacija demografije čini se da postaje zajednička karakteristika ovih narativa o padu Zapada, sada obnovljenih i moderniziranih za dvadeset i prvo stoljeće, koju koriste kako demografi tako i oni koji to nisu.”

Osvrće se i na Raspailov roman:

“To je priča o invaziji horde izgladnjelih Indijanaca na Francusku. Kada se iskrcaju, pomažu im militanti iz 1968. godine, antirasistički aktivisti, feministkinje i oportunistički ideolozi. Prevladavajuća poruka je legitimiranje nasilja protiv nenaoružanih imigranata kako bi se spasila francuska nacija, evropska kultura i bijela rasa uopće, uz savršeno sjedinjenje aporofobije (straha, mržnje i gađenje prema sirotinji, op.a.) i rasizma.”

Kompleksni procesi vezani za evoluciju društava olako se tumače zavjerama, nastojeći naći krivce, a kompleksne fenomene prikazati na jednostavan način, navodi Domingo Valls. Posebno je to karakteristično kod društvenih snaga koje daju “prioritet nacionalnoj kulturi i interesima te obećavaju dati glas ljudima koji osjećaju da su ih korumpirane i udaljene elite napustile i čak ih preziru”.

Zmije iz Afrike

Voditelj emisije “Bujica” udžbenički je primjer širenja takvih narativa. Govoreći o migracijama, Bujanec je od prve minute forsirao izraz “agende globalista”, a u više je navrata apostrofirao porijeklo stranih radnika u Hrvatskoj signalizirajući da problematični uljezi imaju tamniju boju kože.

Tako u 22. minuti kritizira nedovoljno privlačenje Hrvata iz inozemstva, navodeći da “ovdje smetaju Hrvati iz Venecuele, ali kebab vam donosi Nepalac”. Komentirao je i podršku koju su Radnička fronta i Katarina Peović izrazili prosvjedu radnika iz Nepala. Nazivajući je “Kejt Šmajser”, Bujanec je izjavio kako zastupnica RF-a djeluje na tragu španjolskog Podemosa, jer su oni “promijenili sliku stanovništva pa došli na vlast u Španjolskoj”.

Šterc je, manje-više odolijevao sugestijama voditelja, držeći da je nedokazivo tvrditi kako netko planski zamjenjuje hrvatsko domicilno stanovništvo stranim. Ipak, puno izrečenog jest na tragu njegovih ranijih medijskih izjava o zamjeni stanovništva, tj. “planiranom” raseljavanju [1, 2, 3].

Plan

Demografu Štercu ipak treba priznati da je naglašavao kako se dohvaćanje migrantske radne snage dogodilo kao posljedica iseljavanja i dugotrajnog pada nataliteta u Hrvatskoj.

Po njemu, upravo je nizak natalitet, odnosno prirodno odumiranje stanovništva najveći demografski problem. Čak se empatično izrazio po pitanju radnika iz inozemstva nazivajući ih stradalničkom populacijom.

Na samome kraju intervjua, Bujanec je ponovo pitao postoji li širi plan u tom iseljavanju i useljavanju.

Bujanec: Ipak, rekli ste, je- iseljavaju, ali je useljavanje dovelo do toga da je ta vaga tu negdje, ali zašto – ima li neki širi plan u tome?

Šterc: Počelo je prije neke tri godine. Statistika je tu neumoljiva i egzaktna i ona potvrđuje da koliko otprilike ljudi iseljava iz Hrvatske – a iseljava mlado, obrazovano, mlade obitelji s djecom i toliko – doduše nešto manje, jer još uvijek je negativna migracijska bilanca – gotovo toliko ljudi useljava. I to je zapravo početak zamjene stanovništva. I sad se ponovo vraćamo na onu priču koja je vezana za hrvatski prevrijedan prostor u Europi, pogotovo ta naša prevrijedna obala…

Bujanec: Znači na djelu je zamjena stanovništva?

Šterc: Tako je. I to je kategorija koja je znanstvena. Kategorija koju koriste dakle svi ono demografi i tako dalje, jel? I nju potvrđuje egzaktnost podataka. Nema tu nekakve mistike političke… To sad otprilike traje tri godine u Hrvatskoj i s obzirom na trendove nevjerojatnog prirodnog pada, kojeg smo spomenuli, iseljavanja i trendove useljavanja, dakle ta razina zamjene stanovništva do sljedećeg popisa može doseći 30 do 40 posto zaposlenih u Hrvatskoj.

Bujanec: Onda imate spajanje obitelji, pa državljanstvo, pa pravo glasa…

Šterc: Tako da to… činjenica jest da se kroz takve procese se ne ide prema uređenom društvu. Te migracije nisu planske, nisu racionalne, nisu selektivne, nisu u interesu ni domicilnog niti doseljenog stanovništva.”

“Nije plan”

Kada smo Šterca upitali za pojašnjenje ovih riječi, konkretno – o kakvom i čijem planu govori, zanijekao je postojanje plana. Štoviše, naglasio je da je problem što je imigracija u Hrvatsku stihijska.

Šterc: Ne, to nije plan, to se događa. To statistika potvrđuje.

Faktograf: Dakle ne vjerujete da se Hrvatska planski prazni da bi se naselilo neko drugo stanovništvo?

Šterc: Moj stav je da kad jedan proces traje dugo – 10, 20 do 30 godina, teško da to možemo pripisati baš slučajnosti. Ovo sad najavljuju podaci, a javni podaci DZS-a potvrđuju da iz Hrvatske iseli oko 40 tisuća, a nešto manje useli. Prije je ta migracijska bilanca bila puno veća, preko 20, 25 tisuća ljudi, a ona je sad između 600 i tisuću i pol ljudi. To je egzaktna potvrda da se pojavio proces koji se tako stručno zove.

Faktograf: Kada govorite o zamjeni stanovništva u stručnoj terminologiji, govorite li o zamjeni domicilnog stanovništva migrantima i na što mislite?

Šterc: Da, to je tako. Domicilno stanovništvo iseljava, i to u pravilu mlado i obrazovano. Inače u migracijama sudjeluje mlađa populacija u odnosnu na opću. Kod imigracije koja je neplanska, neracionalna, neselektivna imate zapravo dolazak stanovništva vezanog za radnu snagu uglavnom. Takva migracija je u osnovi oblik stradalničke migracije – oni dolaze u novu sredinu, poslodavci ih iskorištavaju, nemaju riješeno stambeno pitanje i adaptiraju se novoj sredini u teškim socijalnim okolnostima. Potrebno je funkcionalno uključivanje novog stanovništva u sredinu. Ne treba tu biti nikakve asimilacije po etničkom ili religijskom smislu, već adaptacija u radnom dijelu dana.

Šterc priznaje da je nemoguće predvidjeti što će se dešavati na prostorima gdje će živjeti sve manje Hrvata, jer – budućnost ne zna nitko. Nije nas uputio na konkretnu literaturu vezanu za zamjenu stanovništva. Kazao nam je da je pročitao niz publicističkih djela na tu tamu, ali i da su o tome kao o mogućnosti raspravljali i domaći demografi Ivo Nejašmić i Alica Wertheimer-Baletić. Doduše, u radovima koji su nastali prije pojave ovih trendova u Hrvatskoj.

Drugim riječima, ni sam Šterc ne vjeruje da je u Hrvatskoj na djelu planirana zamjena stanovništva.

Zamjena stanovništva u demografiji

Andreu Domingo Valls smatra da je za stožerni dokument modernih teorija zavjera o planiranoj zamjeni stanovništva kroz migracije zaslužan Odjel za stanovništvo Uprave za ekonomska i društvena pitanja (DESA) Ujedinjenih naroda. Godine 2000. objavili su izvještaj pod nazivom “Zamjenska migracija: Je li to rješenje za opadanje i starenje populacija?“.

Sâm naslov i formulacija izvještaja, po Domingu su promašeni. Odnosno, osmišljeni su kako bi se postigla maksimalna medijska pažnja i privuklo financiranje.

Ubrzo je izvještaj rezultirao argumentima koje su iznijele nevladine organizacije koje podržavaju otvorenije politike migracije. Pojavili su se i drugačiji stavovi. Protivnici slobodnijih migracija iskrivljavali su i suprotstavljali se sadržaju izvještaja, prikazujući migraciju kao “invaziju” koja će zamijeniti domaće populacije.

UN-ovo izvješće nije bilo napisano u obliku naputka, već je pokušalo napraviti procjenu kretanja stanovništva i posljedice starenja na promjenu odnosa radno sposobnih i uzdržavanih u društvu. Za Hrvatsku su predvidjeli da će 2050. godine pasti na 3,65 milijuna ljudi (već smo na oko 3,8) i imati 26 posto populacije starije od 65 godina (prema zadnjem popisu smo već na 22,45 posto).

Sâmo izvješće UN-a sugerira da nadomjesna migracija može pomoći u boljem odnosu radne i uzdržavane populacije, ali tek kratkoročno, jer radna populacija pada brže od ukupne. Da bi se smanjio udio uzdržavane populacije, navodi se u zaključku, dob umirovljenja bi u nekim zemljama trebala biti na zapanjujućih 75 godina. Migracije također mogu samo privremeno odgoditi starenje i pad stanovništva. Štoviše, potpuno je nerealno očekivati da mogu preokrenuti taj trend za zemlje koje već sada imaju manje od 2,1 djeteta po ženi, odnosno natalitet ispod razine potrebne za prirodnu zamjenu stanovništva:

“Do 2050. ovi bi veći migracijski tokovi trebali rezultirati sastavom stanovništva u kojem bi se udio migranata doseljenih nakon 1995. i njihovih potomaka morao kretati između 59 posto i 99 posto. Tako visoke razine migracija nisu primijećene u prošlosti ni za jednu od ovih zemalja ili regija. Štoviše, čini se vrlo malo vjerojatnim da bi se takvi tokovi mogli dogoditi u tim zemljama u doglednoj budućnosti. Stoga se čini neizbježnim da će stanovništvo zemalja s niskim fertilitetom brzo stariti u 21. stoljeću.”

Obveze migranata

U konačnici, upitali smo demografa Šterca i je li svjestan da se pojam “zamjena stanovništva” koristi ne samo u negativnom kontekstu, već i kao inspiracija za krvave terorističke napade, od Chrischurcha do noreške Utoye.

Šterc: Gdje se [ubojica Anders Behring] Breivik pojavio? U jednoj od najrazvijenijih zemalja Europe. To će se događati, jer nema obostranog odnosa. Vi nemate niti jednog znanstvenog rada koji definira obveze migranata prema novoj sredini, samo obaveze sredine prema migrantima. I kao posljedica toga se ovo događa.

Međutim, ovo nije točno. Migranti ne žive mimo društava domaćina i na njima je, kao i na svima drugima, da poštuju lokalne zakone. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) objavila je dokument koji se doslovno naziva “Odgovornosti i obveze migranata prema zemljama domaćinima“, spominjući i zemlje kroz koje migranti tranzitiraju. Ne radi se o pukom upoznavanju i poštivanju zakona zemlje domaćina, već i poštivanju kulture i posebnosti lokalnog društva, dakle baš – reciprocitetu prava i obaveza.

Njujorška deklaracija Ujedinjenih naroda o novoj politici za izbjeglice i migrante ističe obvezu “izbjeglica i migranata da poštuju zakone i propise svojih zemalja domaćina” (stavak 39). Ta obveza također je utvrđena u Međunarodnoj konvenciji iz 1990. o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji (Konvencija o radnicima migrantima). Slično članku 2. Konvencije iz 1951. o statusu izbjeglica, članak 34. Konvencije o radnicima migrantima propisuje da: “Ništa u ovom dijelu Konvencije neće imati učinka oslobađanja radnika migranata i članova njihovih obitelji od obveze da se pridržavaju zakona i propisa bilo koje države tranzita i države zaposlenja ili obveze da poštuju kulturni identitet stanovnika takvih država.” Članak 33. Konvencije dalje propisuje sukladno pravo radnika migranata da budu informirani od strane države podrijetla, zaposlenja ili tranzita o “uvjetima njihova prijema, njihovim pravima i obvezama prema zakonu i praksi”.

Pored toga, nije rijetkost da se migranti moraju javljati lokalnim vlastima, a obnavljanje dozvola i viza je prilično rašireno u svijetu. Ponekad je, navodi IOM, studentima migrantima zabranjeno da rade u zemljama domaćinima, osim kada su na raspustu. Navode i kako zemlje domaćini uglavnom provode programe integracije migranata, koji ponekad stvaraju nerealistične obaveze za migrante, primjerice u brzini svladavanja jezika.

Pritom, kazna za nepoštivanje zakona – za razliku od domaće populacije – može biti i deportacija.

Zašto nas nema više?

Za komentar smo zamolili i Marina Strmotu, bivšeg državnog tajnika za demografiju koji je protestno podnio ostavku zbog nesposobnosti hrvatskih vlasti da osigura demografsku revitalizaciju društva. On je uvjeren da je depopulacija Hrvatske stihijska, nipošto planska, no kao još neki demografi koje smo kontaktirali, odbio je polemizirati s tvrdnjama izrečenim u “Bujici”.

Budući da zaista ne postoji dokaz da netko namjerno raseljava hrvatske građane ili sabotira njihov fertilitet, umjesto zaključka citirat ćemo odgovor demografa Ivana Čipina na pitanje – Zašto nas nema više?

“Nema nas više jer je kod nas demografska tranzicija odavno završila, a dodatno je ubrzana velikim iseljavanjem kroz 20. stoljeće. Početkom 1990-ih ušli smo u doba negativnog prirodnog prirasta, koje će zasigurno još dugo trajati. Činjenica je da Hrvatska spada u grupu zemalja – u kojoj su još Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija itd. – koje istovremeno imaju obilježja i bogatih i siromašnih zemalja. Imaju nizak natalitet kao bogate zemlje, relativno dugo se živi – premda ne toliko dugo kao u najrazvijenijim zapadnoeuropskim zemljama, no puno dulje nego u zemljama u razvoju – dok su istovremeno sve to zemlje koje imaju veliko iseljavanje, što je obilježje siromašnih. Dok razvijene zemlje imigrantima kompenziraju nizak natalitet, u ovim zemljama u koje spada i Hrvatska relativno malo ljudi se želi trajno nastaniti. U Hrvatsku dolaze strani radnici, većinom muškarci i mnogi se ne planiraju dugo zadržati, ne dolaze s obiteljima i većinu zarađenog šalju svojim obiteljima u zemlje odakle su došli. To je posebno slučaj sa stranim radnicima iz dalekih zemalja poput Nepala, Filipina i sl., kojih imamo sve više u posljednjih nekoliko godina.”

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.