Razotkriveno

Željka Markić lažno optužuje Možemo da su objavom o mirotvorcu Josipu Reihl-Kiru krivotvorili povijest

Narod.hr u dva članka tvrdi da Možemo u objavi o smrti Reihl-Kira "krivotvori povijest" jer ne spominje "velikosrpsku agresiju". Pozivaju se na neutemeljene tvrdnje Željke Markić.
Screenshot: YouTube/CZKD Centar za kulturnu dekontaminaciju

Portal Narod.hr udruge U ime obitelji, na čijem čelu je Željka Markić, u dva je teksta (arhivirano ovdje i ovdje) problematiziralo činjenicu da je, povodom obljetnice ubojstva Josipa Reihl-Kira, stranka Možemo na Twitteru 1. srpnja (arhivirano ovdje) napisala da je bivši načelnik Policijske uprave osječko-baranjske “ubijen zbog napora da u vrtlogu eskalacija međuetničke mržnje pokuša spriječiti nasilje”.

U statusu stranke Možemo objavljena je fotografija Josipa Reihl-Kira i uz nadnaslov: “Josip Reihl Kir – priča koja se ne smije zaboraviti”. Potom je naveden i njegov citat. “‘Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti’ – to su bile riječi Josipa Reihl Kira koje je izgovorio u lipnju 1991., ni mjesec dana prije smrti”, stoji u statusu stranke Možemo objavljenom 1. srpnja ove godine.

Prvi članak je na Narod.hr objavljen 4. srpnja u 8. sati s naslovom: “Možemo velikosrpsku agresiju opisuje kao ‘međuetničku mržnju’; dr. Markić poručuje: Koji krivotvoritelji povijesti“, a drugi članak su objavili 37 minuta kasnije, a naslovljen je: “Oštre reakcije na objavu Možemo o Reihl-Kiru i ‘međuetničkoj mržnji’: Ne iskrivljujte povijesne činjenice!“.

U oba članka se tvrdi da je sporna činjenica što stranka Možemo u svojoj objavi piše o “međuetničkoj mržnji”, a ne o “velikosrpskoj agresiji”.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

U prvom članku navodi se status koji je na Twitteru 2. srpnja (arhivirano ovdje) objavila predsjednica Udruge U ime obitelji, izdavača portala Narod.hr”

“Željka Markić, izvršna direktorica udruge U ime obitelji, odgovorila je Možemo na objavu o Josipu Reihl-Kiru gdje pišu kako je on pokušao spriječiti ‘međuetničku mržnju’ 90-ih umjesto da jasno kažu da je riječ o velikosrpskoj agresiji…

‘Možemosi nam tumače da je u srpnju 1991. na djelu bio ‘vrtlog eskalacija međuetničke mržnje’, a ne planirana faza velikosrpskog osvajačkog pohoda na Hrvatsku. Koji krivotvoritelji povijesti’, napisala je Markić.

Možemo tako nastoji izbjeći navođenje velikosrpske politike kao pravi i ključni uzrok rata. Terminom ‘međuetnička mržnja’ impliciraju podjelu odgovornosti za rat te tako pokušavaju Srbiju osloboditi krivnje”, stoji u prvom tekstu objavljenom na Narod.hr.

No, netočna je interpretacija da se terminom ‘međuetnička mržnja’ implicira podjela odgovornosti za rat i Srbiju oslobađa krivnje, kao što je netočan i navod Željke Marić da se time “krivotvori povijest”. Naime, Možemo se u svojoj objavi nije bavio odgovornošću za rat na teritoriju Hrvatske 90-ih godina 20. stoljeća, kao što se nisu bavili niti krivnjom Srbije za taj ratni sukob, već su se prisjetili ubojstva načelnika Policijske uprave osječko-baranjske 1991. godine i naveli njegovu mirotvornu izjavu o sukobu Hrvata i Srba.

Tko je bio Josip Reihl-Kir?

Josip Reihl-Kir je rođen 25. srpnja 1955. u Siraču, mjestu u općini Daruvar. Ekonomski fakultet je završio u Osijeku, nakon čega je radio u Srednjoškolskom centru u Đakovu, a od 1981. godine zaposlen je u policiji. Na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen je nakon prvih demokratskih izbora 1990. Do svoje smrti obilazio je nenaoružan barikade oko Osijeka i pokušavao mirnim putem spriječiti oružani sukob.

Reihl-Kir se neposredno prije ubojstva bojao za svoju sigurnost te je od svojih nadređenih tražio premještaj u Zagreb, koji mu je i odobrio tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, koji je smijenjen dan nakon Reihl-Kirova ubojstva.

U svojoj autobiografiji “Istina mora izaći van…” (Golden marketing / Tehnička knjiga, Zagreb, 2009.) Josip Boljkovac iznio je tezu da je Reihl-Kir ubijen jer je pokušavao onemogućiti pojedince iz hrvatske vlasti u raspirivanju ratnog sukoba. Boljkovac u knjizi tako piše da su ratni ministar obrane Gojko Šušak, bivši ustavni sudac Vice Vukojević i optuženik za ratne zločine Branimir Glavaš, u to vrijeme članovi vladajućeg HDZ-a, 8. travnja 1991. ispalili više raketa na Borovo Selo, provocirajući srpsko stanovništvo s ciljem izazivanja sukoba. Manje od mjesec dana kasnije u Borovom Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, što se smatra početkom rata između Hrvatske i Srbije.

Za opisani incident Boljkovac je doznao upravo od Reihl-Kira, a o njemu je kasnije javno govorila i udovica ubijenog načelnika osječke policije Jadranka Reihl-Kir. Vice Vukojević je tvrdio da Boljkovac laže i tužio ga za klevetu, ali izgubio je na sudu.

Kako je ubijen i tko je ubojica Josipa Reihl-Kira?

Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. na prilazima prigradskom osječkom naselju Tenji, zajedno s tadašnjim potpredsjednikom osječkog Gradskog vijeća Goranom Zobundžijom i gradskim vijećnikom Milanom Kneževićem, dok je ranjen tadašnji predsjednik Mjesne zajednica Tenja Mirko Trubić. Njihov je automobil izrešetan rafalnom paljbom na punktu hrvatske policije dok su išli na pregovore s pobunjenim Srbima.

Ubio ih je Antun Gudelj, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, koji je za trostruko ubojstvo nakon pravosudne trakavice koja je trajala 18 godina pravomoćno osuđen tek u svibnju 2009. godine. Nakon zlodjela Gudelj je proveo nekoliko mirnih dana u Hrvatskoj, prema raspoloživim podacima prvo kod brata u Osijeku, a potom u Zagrebu, odakle je otputovao u inozemstvo. Tjeralica za njim bit će raspisana tek 1993. godine, a 1994. godine osuđen je na 20 godina zatvora, ali u odsutnosti.

Dvije godine kasnije bio je uhićen na aerodromu u Frankfurtu i izručen Hrvatskoj, nakon čega mu se ponovo sudilo. No, taj je postupak završio primjenom Zakona o općem oprostu 1997. godine, odlukom Vrhovnog suda. Jadranka Reihl-Kir, udovica ubijenog, iste je godine podnijela ustavnu tužbu, a Ustavni sud 2001. poništava odluku Vrhovnog suda i cijelu priču vraća na početak. Gudelj je tada bio u Australiji pa je za njim raspisana tjeralica te je uhićen i izručen Hrvatskoj 2007. U listopadu te godine počelo mu je treće suđenje, na koncu kojeg je pravomoćno osuđen zbog trostrukog teškog ubojstva i pokušaja ubojstva. Kirova udovica tada je kazala da za nju priča nije gotova jer je Gudelj bio samo izvršitelj dok je naručitelj ubojstva i dalje nepoznat.

Gudelj je osuđen na jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora jer je, kao pripadnik pričuvnog sastava policije, ubojstva počinio iz bezobzirne osvete. Smatrao je da su pregovarači, Reihl-Kir i pripadnici tadašnje lokalne srpske vlasti, bili krivi za tadašnju situaciju u Tenji i ubojstvo članova Gudeljeve obitelji. Branio se da su ubojstva bila nesretni slučaj, tvrdio je da nije imao namjeru pucati te da je puška opalila jer je vjerojatno prije bila napeta. No, nije znao objasniti zašto je ispucao čak 30 metaka. Visoki kazneni sud ove godine mu je odbio zahtjev za izlazak na uvjetnu slobodu prihvativši žalbu tužiteljstva na odluku Županijskog suda u Varaždinu, koji je prethodno Gudelju odobrio uvjetni otpust na kaznu koja mu treba isteći 4. ožujka 2025.

Iz svega navedenog, jasno je da je Josip Reihl-Kir poginuo zbog svoga mirotvornog djelovanja i pokušaja sprječavanja ratnog sukoba u Slavoniji 1991. godine, a da ga je tijekom odlaska na pregovore ubio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a Antun Gudelj.

Željka Markić provodila istraživanje za izvještaj HRW-a

Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji i nakladnik portala Narod.hr, u svom statusu problematizira činjenicu da je stranka Možemo napisala “da je u srpnju 1991. na djelu bio ‘vrtlog eskalacija međuetničke mržnje'” te ih zbog toga optužuje da negiraju odgovornost Srbije za rat, očito zaboravljajući da je ona sudjelovala u pripremi izvještaja koji je 1995. godine objavio Human Rights Watch s naslovom “Građanska i politička prava u Hrvatskoj”, a u kojem se na sličan način opisuje sukob u Hrvatskoj.

U tom izvještaju piše da se temelji na dugotrajnom istraživanja konzultantice Human Rights Watch/Helsinki Željke Markić. Kada se je ranije u medijima Markić spominjalo u kontekstu tog izvješća u kojem su nabrojana mnoga kršenja građanskih i političkih prava ne-Hrvata tijekom rata u Hrvatskoj te ju se prozivalo da su na temelju njega optuženi hrvatski generali na Haškom sudu, ona je putem priopćenja na internetskim stranicama udruge U ime obitelji (arhivirano ovdje) u rujnu 2014. godine objasnila svoju ulogu u sastavljanju tog dokumenta.

“Dr. Željka Markić radila je kao suradnica Human Rights Watch/Helsinki, međunarodne organizacije za ljudska prava sa sjedištem u New Yorku u razdoblju od 1992. do 1994. godine. Nije autor niti je sudjelovala u publiciranju izvješća koje je objavljeno 1. 10. 1995. godine.

Kao što stoji u Zahvalama na str. 6 izvješća: ‘Ovo izvješće temelji se na dugotrajnom istraživanju koje je provodila Željka Markić, konzultantica Human Rights Watch/Helsinki i Ivana Nižić, istraživač Human Rights Watch/Helsinki između veljače 1992. i prosinca 1994. godine. Ovo izvješće napisala je Ivana Nižić, redigirala ga je Jeri Laber, viša savjetnica Human Rights Watch-a. Anne Kuper osigurala je pomoć u produkciji izvješća..'”, stoji u tom priopćenju te se nadalje naglašava da je Markić za HRW prestala raditi u prosincu 1994. godine.

No, iz priopćenja je jasno da se izvješće temelji na “dugotrajnom istraživanju koje je provodila Željka Markić”. Bez obzira što Markić demantira da je to izvješće pisala, jer je za HRW prestala raditi prije njegove objave, to izvješće nije moglo biti u suprotnosti s nalazima istraživanja na kojima se temelji. U izvješću HRW-a opisuje se što se u Hrvatskoj događalo tijekom rata i zašto ima elemenata za korištenje izraza “međuetničke tenzije”.

HRW “međuetničke tenzije” u dokumentu spominje na šest mjesta

“Međuetničke” (inter-ethnic) tenzije se u tom dokumentu izrijekom navode na šest mjesta. Već u uvodu, na četvrtoj stranici se navodi da su “na nekim razinama, zlouporaba građanskih i političkih prava u Hrvatskoj indirektno ili direktno povezani s ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini” pa u prvoj točci piše:

“Nastavljene tenzije između hrvatskih i srpskih snaga u dijelovima Hrvatske, pobunjenička srpska kontrola nad jednom trećinom hrvatskog teritorija i borbe između Muslimana i Hrvata u Bosni 1993. bile su praćene s animozitetom, zlostavljanjem i diskriminacijom protiv Srba, Muslimana i drugih ne-Hrvata koji su građani koji poštuju hrvatske zakone. Neodobravanje državljanstva, otkazi i druge forme diskriminacije su društveno, ekonomski i politički marginalizirali tisuće ne-Hrvata koji su u Hrvatskoj živjeli mnogo godina ili desetljeća. Nedostatak slobodnih medija i maltretiranje nezavisnih medija iskorišteni su za perpetuiranje međuetničkih tenzija”, piše na 4. stranici izvještaja koji je temeljen na istraživanju Željke Markić.

U daljnjim se točkama navode prisilna iseljavanja Srba/bivših vojnih lica JNA iz stanova i kuća, koja su se događala uz odobravanja lokalnih vlasti i hrvatskog Ministarstva obrane, pa otežavanje života muslimanskim izbjeglicama iz BiH nakon izbijanja vojnog sukoba hrvatskih i bošnjačkih snaga 1993. te nekažnjeno zlostavljanje zatvorenika od strane hrvatskih vojnika.

“HRT-ovi izvještaji pogoršavaju međuetnički razdor”

Potom se na 27. stranici, u odjeljku koji se odnosi na medije, navodi i “međuetnički razdor”.

“Također, vijesti na državnoj televiziji (Hrvatska Televizija – HTV) često su prezentirane na način da pogoršavaju, umjesto da poboljšavaju međuetnički razdor i diskriminaciju (na primjer, preuveličavanje zlostavljanja Hrvata od strane srpskih i muslimanskih snaga ili ne-izvještavanje ili umanjivanje zlostavljanja koje su počinile hrvatske snage)”, stoji u izvještaju te se dodaje i da državne tvrtke financiraju medije koji su objavljivali nacionalistički i rasistički sadržaj, gdje se izrijekom navodi primjer Hrvatskog vjesnika.

“Međuetničke tenzije” spominju se i na 65. stranici u dijelu koji se bavi odnosnom prema izbjeglicama. Navodi se da je od 31. ožujka 1993., uz malo iznimki, policija počela odbijati registraciju bosanskih izbjeglica, posebno muškaraca koji imaju vojnu obvezu, iako je nekima ipak ponuđena tranzitna viza. S druge strane su neki bosanski Hrvati dobili status izbjeglica. Zaključuje se da takav pristup predstavlja diskriminaciju na temelju etniciteta.

“U drugim slučajevima, lokalne vlasti su oduzele status izbjeglica bosanskim Hrvatima i Muslimanima kategorizirajući mjesta iz kojih dolaze kao ‘sigurna’. Zenica je proglašena sigurnom za povratak Muslimana, dok su prvo za Hrvate, a potom i za Muslimane, sigurnima proglašeni Stolac i Mostar. Human Rights Watch/Helsinki vjeruje da iako se borbe više ne vode u nekim od tih područja, međuetničke tenzije su takve da lokalne vlasti i UN-ove ili agencije EU-a trebaju poduzeti mjere opreza kako bi osigurale sigurnost tih povrataka. Konkretno, zapadni dio Mostara pod kontrolom Hrvata i Stolac još uvijek nisu sigurni za povratak Muslimana i, dok lokalne vlasti odgovorne za zlostavljanja nisu maknute ili dok ne isprave svoje zlostavljačko ponašanje, Muslimani ne bi trebali biti prisiljeni vraćati se u ta područja protiv svoje volje”, navodi se na 65. stranici gdje se međuetničke tenzije spominju u kontekstu rata Hrvata i Muslimana u BiH.

Vlada Franje Tuđmana i HDZ preko medija šire međuetničku mržnju

Na 75. stranici se izravno vlast Franje Tuđmana i HDZ-a tijekom rata 90-ih godina 20. stoljeća optužuje za širenje međuetničkih tenzija i mržnje preko državnih medija.

“Od dolaska na vlast 1990. godine, vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana poduzela je korake za ostvarivanje veće kontrole nad medijima u javnom vlasništvu i u više navrata je intervenirala u nezavisnim medijima. Također, mediji u vlasništvu države su s vremena na vrijeme korišteni kao alat putem kojeg su vlada predsjednika Tuđmana i vladajuća stranka (Hrvatska demokratska zajednica – HDZ) pogoršavali umjesto poboljšavale međuetničke tenzije i mržnju”, navodi se na 75. stranici. Na istoj se stranici navodi i da su mediji u državnom vlasništvu i u drugim državama bivše Jugoslavije, što se posebno odnosi na Srbiju, ali i na BiH, sudjelovali u širenju “međuetničkih animoziteta i tenzija”.

Human Rights Watch/Helsinki u dokumentu, koji se temelji na istraživanju Željke Markić, u “općim preporukama” za ispravljanje kršenja građanskih i političkih prava u dijelovima Hrvatske pod kontrolom hrvatske Vlade, još je jednom spomenula “međuetničke tenzije i mržnju”.

“Hrvatska Vlada treba poduzeti korake za poboljšavanje međuetničkih tenzija i mržnje u Hrvatskoj, posebno na područjima na kojima je hrvatska Vlada nedavno ponovno uspostavila kontrolu. Isto se treba tražiti i od lokalnih i regionalnih vlasti. S tim u vezi, treba podržavati aktivnosti lokalnih organizacija za ljudska prava, a njihove preporuke Vlada treba uzeti u obzir. Također, mediji u državnom vlasništvu trebaju se suzdržati od lažnog prikazivanja činjenica jer takvo lažno prikazivanje često hrani ljutnju i nerazumijevanje među različitim etničkim grupama u Hrvatskoj”, navodi se u završnim preporukama HRW iz 1995. godine.

HRW u svom izvještaju “velikosrpsku agresiju” ne spominje niti jednom

S druge strane, dok Narod.hr i Željka Markić u dva članka prozivaju Možemo što u svom statusu o ubojstvu Reihl-Kira nisu naveli “velikosrpsku agresiju” i na temelju toga ih optužuju da Srbiju pokušavaju osloboditi od krivnje za rat, u dokumentu HRW-a iz 1995. godine izraz “velikosrpska” ne spominje se niti jednom, dok se izraz “agresija” spominje samo jednom i to u priloženom dokumentu hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, u dijelu o kriminalnim radnjama pripadnika hrvatske policije, na 168. stranici.

U drugom tekstu Narod.hr tezu Željke Markić o “krivotvorenju povijesti” sa strane stranke Možemo “podebljava” navodima korisnika Twittera na objavi te stranke. Oni ih, kao i Markić, optužuju za “iskrivljavanje povijesnih činjenica” zbog nespominjanja “velikosrpske agresije”, optužuju Reihl-Kira da je mirotvorstvom “pomagao Srbima u počinjenju ogavnih zločina” te navode da su Možemo “peta kolona, izdajnici i ostaci okupatora”, “zeleni kadar Srbije u RH” i da “radikalno mrze Hrvatsku”. Taj je tekst naslovljen: “Oštre reakcije na objavu Možemo o Reihl-Kiru i ‘međuetničkoj mržnji’: Ne iskrivljujte povijesne činjenice!”. Citirane optužbe na račun pokojnog Reihl-Kira i članova stranke Možemo nemaju nikakvo činjenično utemeljenje.

Ni MUP u svojem priopćenju o Reihl-Kiru ne spominje “velikosrpsku agresiju”

Godišnjicu smrti Josipa Reihl-Kira Policijska uprava osječko-baranjska obilježila je “prigodnim polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća”, o čemu su 1. srpnja izvijestili i priopćenjem na svojim internetskim stranicama (arhivirano ovdje). Niti oni u svojem priopćenju ne spominju “velikosrpsku agresiju”, a ističu mirotvorstvo Josipa Reihl-Kira.

“Kako bi se sadašnje i buduće generacije policajaca s pijetetom sjećale veličine Josipa iznimnog čovjeka i policajca, Policijska uprava osječko-baranjska svake godine obilježava ovu tragičnu godišnjicu”, navodi se u priopćenju MUP. Navode da je Reihl-Kir “od 1981. godine bio zaposlen u Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske te je postupno napredovao do čelnih pozicija Sekretarijata za unutrašnje poslove u Osijeku”.

“Na dužnost načelnika policije u Osijeku postavljen je nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. Reihl-Kir je bio miroljubiv čovjek te je požrtvovno nastojao spriječiti prijetnju rata u istočnoj Slavoniji. Na sjednici Skupštine Osijeka u lipnju 1991. godine, javno je za govornicom obećao: ‘Dok sam ja načelnik Policijske uprave osječko-baranjske rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti’.”, napisali su iz PU osječko-baranjske.

Znači ta policijska uprava, kao i stranka Možemo u svojoj objavi, ističe Reihl-Kirovo mirotvorstvo te koriste i istu izjavu sa sjednice osječke skupštine iz lipnja 1991. godine.

“Načelnika Josipa Reihla-Kira, mirotvorca, važno se sjećati i poštovati jer je bio izniman stručnjak i odgovoran policajac te je svoj život položio na oltar domovine s ciljem sprječavanja nadolazeće prijetnje rata u Slavoniji”, zaključuje se u priopćenju Policijske uprave osječko-baranjske od 1. srpnja ove godine.

Zaključno, netočna je interpretacija portala Narod.hr da je objava stranke Možemo o obljetnici smrti Josipa Reihl-Kira “krivotvorenje povijesti” zato što se u toj objavi ne spominje “velikosrpska agresija”. Iz navedenih činjenica jasno je da se, kao što je navela stranka Možemo, u srpnju 1991. događala, između ostalog, i “eskalacija međuetničke mržnje” tijekom raspada Jugoslavije i na početku rata u Hrvatskoj, kao što je točno i da je pregovaranjem s pobunjenim Srbima Josip Reihl-Kir djelovao u smjeru smirivanja tih etničkih tenzija. Zbog svog mirotvorstva u konačnici je i ubijen.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.