O istraživačkom programu HAARP, civilnom i vojnom programu pokrenutom u SAD-u pri kojem se rabe visoko frekventni radio valovi za istraživanje gornjih dijelova zemljine atmosfere, Faktograf je pisao u više navrata. Dezinformacije vezane uz taj sustav uglavnom se odnose na tvrdnje da on može mijenjati vremenske prilike, izazivati oluje i požare, ali i potrese, dok oni “kreativniji” idu tako daleko da kažu kako služi za kontrolu uma.
Što je HAARP?
Visokofrekventni program aktivnog istraživanja polarne svjetlosti ili HAARP znanstveni je projekt usmjeren na proučavanje svojstava i ponašanja ionosfere.
“Ionosfera se proteže otprilike na oko 80 do 650 kilometara iznad Zemljine površine, na rubu svemira. Zajedno s gornjom atmosferom, ionosfera čini granicu između Zemljine donje atmosfere — gdje živimo i dišemo — i vakuuma svemira”, objašnjava NASA.
Hrvatska enciklopedija ionosferu definira kao “električni vodljivi sloj Zemljine atmosfere na visini od 60 do 400 km (prema nekima ionosfera uvis nije ograničena) u kojem su plinovi ionizirani pod djelovanjem Sunčeva ultraljubičastoga zračenja i kozmičkoga zračenja. Položaj i svojstva ionosfere mijenjaju se ovisno o dobu dana, godišnjem dobu i Sunčevoj aktivnosti. (…) U radiodifuziji i radiokomunikacijama rabi se utjecaj ionosfere na širenje prostornih radiovalova.”
HAARP, punog naziva The High-frequency Active Auroral Research Program, provodi se na američkoj Aljasci i koristi visoko frekventne radio valove za istraživanje gornjih dijelova Zemljine atmosfere. Sastoji se od niza visokofrekventnih radio antena smještenih u mjestu Gakona, nije više pod vojnim već sveučilišnim nadzorom i otvoren je za posjetitelje.
Upravljanje i istraživanje
HAARP je pokrenula američka vojska početkom 1990-ih, a danas istraživačkim alatima u sklopu tog programa upravlja Sveučilište Aljaske. Upravljanje je prebačeno s Ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Američkih Država na Sveučilište Alaska Fairbanks 11. kolovoza 2015., što je omogućilo HAARP-u nastavak istraživanja ionosferske fenomenologije.
Kako se objašnjava na stranicama Sveučilišta, znanstvenicima ta istraživanja omogućuju bolje razumijevanje procesa koji se kontinuirano odvijaju pod prirodnom stimulacijom sunca. Znanstveni instrumenti instalirani u HAARP-ovom opservatoriju također se mogu koristiti za karakterizaciju ionosfere pomoću satelitskih svjetionika, teleskopsko promatranje fine strukture u aurori i dokumentiranje dugoročnih varijacija u ozonskom omotaču.
Osim toga, visoko frekvencijski radio prijenosi bave se interakcijom s ioniziranim česticama u ionosferi, iznad 100 km visine. Radi se o dijelu atmosfere kroz koji putuju radio valovi koji omogućuju komunikaciju na velike udaljenosti, što je ujedno i razlog zbog kojeg je vojska bila zainteresirana za istraživanje ionosfere.
Enciklopedija Britannica dodatno ističe da “znanstveno postrojenje HAARP-a kao glavne instrumente koristi niz od 180 radijskih antena raspoređenih na površini od 0,13 četvornih kilometara (33 hektara), nazvani Ionospheric Research Instrument (IRI). (…) Ionosfera je od posebne važnosti za radio jer se niske radiofrekvencije reflektiraju od ionosfere, što omogućuje komunikaciju na velike udaljenosti.”
Detalji o ciljevima HAARP-a mogu se pronaći i na stranicama baze Ratnog zrakoplovstva u Kirtlandu.
Kako se rodila ideja o HAARP-u?
Američka vojska je u vrijeme Hladnog rata 9. srpnja 1962. s malog otoka Johnston u sjevernom Pacifičkom oceanu ispalila nuklearnu balističku raketu Thor u svemir, u sklopu testiranja koja je započela nekoliko godina ranije. Međutim, nitko nije očekivao da će eksplozija uzrokovati tako ozbiljne posljedice.
Kako piše Daniel G. Dupont u članku “Nuclear Explosions in Orbit”, objavljenom u znanstvenom časopisu Scientific American 2004. (arhiviranom ovdje), oko 1.300 kilometara dalje na Havajima lokalno stanovništvo i turisti pripremali su se za “prizor kakav dosad nisu vidjeli” pa su organizirana javna gledanja testiranja. Kad je bojna glava eksplodirala te večeri na visini od oko 400 kilometara, nebo se u sekundi zabijelilo i stvorilo kratkotrajnu svjetlost kao da je dan. To je trajalo nekoliko sekundi, no istovremeno je ulična rasvjeta počela titrati, lokalne radio stanice su se ugasile i neko vrijeme nisu radili telefoni.
I na drugim mjestima na Pacifiku došlo je do kratkotrajnog pada komunikacijskih sustava, a znanstvenici su ubrzo otkrili da se radilo o snažnom elektromagnetskom impulsu koji je uzrokovao padove mreža. Eksplozija je uzrokovala pad polovice komunikacijskih satelita. Krajem iste godine i SAD i Rusija obavili su posljednje nuklearne pokuse na velikim visinama, a 25. srpnja 1963. američki predsjednik John F. Kennedy i premijer tadašnjeg SSSR-a Nikita Hruščov potpisali su sporazum o prekidu atmosferskih i vanatmosferskih nuklearnih testiranja.
Ovaj je događaj bio ozbiljno upozorenje znanstvenicima da su komunikacijski sustavi ranjivi i da komunikaciju treba osigurati i u najcrnjim scenarijima.
Jedan takav opisuje Sharon Weinberger u članku “HAARP: Heating up the heavens”, objavljenom u znanstvenom časopisu Nature 2008. (arhiviranom ovdje). Potaknuta glasinama o “zrakama smrti” i “kontroli uma” koje su se proširile o HAARP-u, plastično objašnjava:
“Zamislimo scenarij poput onog iz filma “Dr. Strangelove”: Sjeverna Koreja u jeku vojnog puča lansira nuklearno oružje koje eksplodira 120 kilometara iznad Zemlje. Eksplozija ispunjava atmosferu ‘ubojitim’ elektronima koji će u roku od nekoliko dana srušiti sve satelite smještene u niskoj orbiti oko Zemlje. To bi uzrokovalo stotine milijardi dolara štete i utjecalo bi na vojnu i civilnu komunikacijsku infrastrukturu.
Ako ovaj scenarij zvuči nevjerojatno, onda će mogući odgovor zvučati još nevjerojatnije: slanjem radio valova u atmosferu potisnut ćemo ove snažne elektrone van orbite. Upravo to pokušava američko Ministarstvo obrane s golemim ionosferskim istraživačkim centrom na Aljasci. The High-frequency Active Auroral Research Program (HAARP) prati kontroverza otkad je nastao. Originalno zamišljen da olakša komunikaciju s podmornicama na velikim udaljenostima, HAARP se gradio gotovo dva desetljeća, a utrošeno je oko 250 milijuna dolara. Sastoji se od 360 radijskih odašiljača i 180 antena, a nalazi se nedaleko od grada Gakona, oko 250 km sjeveroistočno od Anchoragea.
HAARP je najsnažniji grijač ionosfere na svijetu. On u ionosferu šalje valove visoke frekvencije koji se apsorbiraju na visini između 100 i 350 km visine zagrijavajući tako atmosferu i mijenjajući joj vodljivost. Tako HAARP omogućava znanstvenicima da ionosferu, najmanje poznat dio atmosfere, pretvore u prirodni laboratorij.”
Treba spomenuti da je ionizirani dio atmosfere odavno privlačio znanstvenike. Nikola Tesla je sanjao da će ga koristiti za slanje struje diljem svijeta. Znanstvenici su 1933. otkrili da promjena gustoće elektrona u ionosferi može promijeniti prenošenje radio signala. Upravo je to otkriće dovelo do razvoja grijača ionosfere kako bi se mogli proučavati ti efekti i uspostaviti mehanizmi da u slučaju velikih katastrofa ne dolazi do prekida komunikacije u svijetu.
Sustavi slični HAARP-u
HAARP nije jedino znanstveno postrojenje za zagrijavanje atmosfere i druga istraživanja. Zvjezdarnica Arecibo smještena je u mjestu Barrio Esperanza koje spada pod grad Arecibo u Puertu Ricu i služila je i kao edukacijski centar. Zbog oštećenja nastalih s godinama Arecibo nije uvijek bio u funkciji, a sad je najavljeno ponovno otvorenje za jesen ove godine.
Rusi se mogu pohvaliti istraživačkim centrom SURA – Sura Ionospheric Heating Facility, koji se nalazi u gradu Vasilsursk, oko 100 km udaljenom od Nižnji Novgoroda, a kako stoji u opisu, cilj je “proučavanje svemira, atmosfere, Zemljine kore i prenošenja radiovalova te otkrivanje i promatranje okoliša”.
Najsličnija HAARP-u je njegova europska inačica, European Incoherent Scatter Scientific Association (EISCAT), smještena u tri zemlje – Finskoj, Norveškoj i Švedskoj, a sva postrojenja nalaze se u Arktičkom krugu. Radari su im postavljeni u Kiruni u Švedskoj, u mjestu Sodankylä u Finskoj, u gradu Tromsø i na Svalbardu u Norveškoj. U sklopu postrojenja u Tromsu nalaze se centri za istraživanje zagrijavanja ionosfere.
HAARP kao klimatsko oružje?
HAARP je postao popularni motiv u teorijama zavjere. Venecuelanski predsjednik Hugo Chávez ga je okrivio za potres na Haitiju 2010., navodi enciklopedija Britannica, no većina takvih teorija o HAARP-u odnosi se na njegovu upotrebu kako bi se utjecalo na promjenu vremena ili kontrolu uma.
Tadašnji iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad prozvao je 2011. zapadne zemlje da “su mu ukrale vrijeme”. Iran su te i iduće godine pogodile strašne suše. “Europske zemlje koristile su određenu opremu da rasprše oblake i spriječe kišu da dođe u neke regije, poput Irana”, rekao je tad novinarima.
Iduće godine je nešto vrlo slično izjavio i tadašnji iranski potpredsjednik Hasan Mousavi koji je optužio tzv. Zapad za izazivanje suša na jugu Irana. Rekao je tad kako vjeruje da Zapad koristi naprednu tehnologiju kako bi utjecao na klimatske prilike u Iranu . Isto je ponovio i Ahmadinejad iako su znanstvenici to demantirali objašnjavajući da je suša povezana s dugoročnim vremenskim pojavama.
Kao odgovor na teorije zavjere, znanstvenici su naglasili da je ionosfera daleko iznad troposfere i stratosfere gdje se vremenske prilike na Zemlji zapravo mijenjaju, a što se tiče bilo kojih drugih posljedica koje se pripisuju HAARP-u, ustvrdili su da je “količina energije koju IRI taloži u ionosferi daleko ispod one koju Sunce prirodno emitira pa se i sve eventualne posljedice IRI-ja brzo rasprše”.
Objašnjavajući nemogućnost utjecaja HAARP-a na vrijeme, Bruce Ward, istraživač ionosfere na Sveučilištu u australskom Adelaideu, za portal AAP je poručio kako ne postoji mogućnost da HAARP utječe na vrijeme na Zemlji. “Da bismo imali bilo kakav učinak na vrijeme, morali bi postojati neki fizički fenomeni koji prenose energiju u niže slojeve atmosfere na vrlo nelinearan način, odnosno enormno je povećavaju”, objasnio je.
Dennis Papadopoulos, fizičar i profesor na Sveučilištu Maryland, koji radi s HAARP-om, rekao je: “Kad ne bismo poznavali radioznanost o ionosferi, ne bismo imali TV prijem sa satelita, ne bismo imali GPS, ne bismo imali ništa od toga. Razumijevanje ponašanja ionosfere temeljno je, ne samo u znanosti nego i u tehnologiji.”
Odgovarajući na sumnje da se pomoću HAARP-a može kontrolirati ljudski um, istaknuo je referirajući se na obustavu vojnih istraživanja: “Kad bi to bila istina, sigurno nas ne bi ugasili.”
HAARP u popularnoj kulturi
Priča oko HAARP-a inspirirala je i umjetnike pa je tako ušla i u pop kulturu.
Američki književnik Tom Clancy, poznat po svojim tehnički detaljnim špijunskim i vojno-znanstvenim romanima, u romanu iz 2000. “Breaking Point” spominje HAARP. Roman problematizira činjenicu da su računala nova svjetska supermoć. Oni koji ih kontroliraju, kontroliraju svijet. Međutim, ova distopijska fikcija ni u kojem slučaju ne prikazuje stvaran svijet. Prema romanu je nastala i videoigra “Tom Clancy’s Ghost Recon Breakpoint”, online pucačina u prvom licu, koju je razvio i objavio Ubisoft 2019.
HAARP su uklopili i scenaristi “Dosjea-X”. Druga epizoda šeste sezone, nazvana “Drive” (“Vožnja”), počinje automobilskom jurnjavom u kojoj policija ganja automobil s muškarcem i ženom. Kako se zaustave, ženi u automobilu eksplodira glava. Isto se tijekom epizode dogodi i muškarcu kojeg pokušavaju spasiti. Scenarist Vince Gilligan iskoristio je informacije o HAARP-u kako bi izmislio priču o čovjeku koji se, zbog tajnih eksperimenata sa zvučnim valovima, nije smio zaustaviti da mu ne bi eksplodirala glava.
Britanski rock bend Muse nazvao je svoj live album izdan 2008. “HAARP”. Prema informacijama objavljenim na Wikipediji, bend je za snimljeni nastup na Wembleyju u Londonu, koji je bio dio njihove turneje Black Holes and Revelations Tour, postavio scenografiju s golemim instalacijama koje podsjećaju na HAARP.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da nema niti je ikad bilo dokaza da se znanstveno postrojenje HAARP koristi za upravljanje vremenskim prilikama ili kontrolu ljudskog uma. Štoviše, znanstvenici koji rade ili su radili na HAARP-u, takve ideje smatraju smiješnima. No budući da komplicirana znanstvena istraživanja nije lako objasniti laicima, ne treba očekivati da će teorije zavjere o HAARP-u tako brzo nestati.
