Nebo prošarano bijelim tragovima plodno je tlo za širenje brojnih dezinformacija. Prema narativu kojeg šire pobornici teorije, a koja nije činjenično utemeljena, tim tragovima iza aviona se “dokazuje” zavjera tajne moćne skupine ljudi za kontrolu vremenskih prilika ili, u opasnijoj formi, kemijsko “zaprašivanje” okoliša i stanovništva.
Pobornici te teorije zavjere tvrde kako su bijeli tragovi iza aviona tzv. “chemtrailsi”, odnosno opasne kemikalije, dok se zapravo radi o “contrailsima”, odnosno kondenzacijskim tragovima.
Što su uopće contrailsi?
Kondenzacijski tragovi načinjeni su od čestica leda. Kondenziranje na površini uzrokuje naglo spuštanje temperature tog zraka, a vidljivo nam je tijekom hladnijih mjeseci na prozorskim površinama koje su najmanje toplinski izolirane ili, pak, na primjeru vlastitog daha.
Slična stvar se događa i na nebu. Prilikom kondenzacije topli zrak iz zrakoplova, koji je pun vodene pare, dolazi u dodir s hladnom površinom. Osim vodene pare, ispuh mlaznog motora se sastoji i od ugljikovog dioksida, oksida sumpora i dušika, neizgorenog goriva te čestica čađe i metala, piše Scientific American. Moguće je čak po vremenskim uvjetima predvidjeti gdje će nebo koji dan biti više išarano crtama, a gdje manje.
Znanstveno je dokazano da se ti bijeli tragovi pod određenim uvjetima stvaraju iza ispuha mlaznog motora aviona. Uobičajeno nastaju pri letu aviona između 10 i 13 tisuća metara, gdje je temperatura zraka ispod – 40 °C, a vlažnost dovoljno visoka da dođe do kondenzacije. Zbog toga se tragovi ne pojavljuju pri polijetanju ili slijetanju zrakoplova, osim u slučajevima vrlo niskih temperatura na tlu.
Objašnjenje nastanka kondenzacijskih tragova Faktograf je ranije dobio i od Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ).
“Kondenzacijski tragovi su oblačne pruge koje se stvaraju u brazdi zrakoplova kada je atmosfera na razini leta dovoljno hladna i vlažna. Naime, oni nastaju naglim hlađenjem ispušnih plinova koji kao rezultat izgaranja goriva imaju visoki sadržaj vodene pare. Kao što znate zrak iznad 8000 metara izrazito je hladan, čak i do -40 stupnjeva Celzijusa te vruća para u naglom susretu s tako hladnim zrakom kondenzira i nastaju bijele linije. Također, oblačna pruga iza zrakoplova može nastati na vrhovima krila ili elipsa u vrtlozima zraka”, stoji u odgovoru DHMZ-a.
Pojasnili su tada i zašto kondenzacijske tragove možemo vidjeti i satima nakon što je zrakoplov prošao nekim dijelom neba.
“Kondenzacijski tragovi mogu brzo iščeznuti, međutim kada su prisutne vrste oblaka cirus ili cirostratus, mogu potrajati i nekoliko sati. Kondenzacijski tragovi dužeg trajanja šire se napredujući te često stvaraju velike hrpe pahuljastih ili vlaknastih oblaka, koji izgledom podsjećaju na cirus ili cirostratus te na tanke bijele krpe, pokrivač ili sloj oblaka naziva cirokumulus. Katkad je stare kondenzacijske tragove nemoguće razlikovati od gore navedenih vrsta oblaka”, rekli su za Faktograf.
Može biti dugotrajan i do te mjere da postane teško razlikovati ga od prirodnog cirusnog oblaka, piše NASA Earth Observatory. Tako su sateliti uočili klastere kondenzacijskih tragova koji traju i 14 sati, iako ih većina ostane vidljiva četiri do šest sati. To objašnjava moguću pojavu traga na nebu bez zrakoplova u blizini.
Međutim, ako je zrak jako suh, kristali leda će se brzo pretvoriti u plinovito stanje i tako postati nevidljivi. Osim što se dijele na one koji ostaju “na mjestu” i one koji se šire, tragovi se mogu i “premještati” zbog jakog vjetra na velikim visinama. Zbog toga mogu biti široki i do nekoliko kilometara, a visoki 200 do 400 metara.
Povijest contrailsa
Prvi put su kondenzacijski tragovi zabilježeni tijekom i nakon Prvog svjetskog rata. Tada su zrakoplovi mogli doseći srednji i viši sloj troposfere. Riječ je o najnižem i najgušćem dijelu atmosfere u kojem temperatura zraka opada u prosjeku 6,5 stupnja Celzijevih na jedan kilometar, te u kojem dolazi do svih promjena koje čine vrijeme. Ta je visina dovoljna za formiranje kondenzacijskih tragova. Contrail je viđen 1919. godine tijekom leta pilota Zena Diemera, kada je uspio doseći visinu od oko 9500 metara iznad Münchena, piše The Globe Program.
Austrijski fizičar Robert Neumann-Ettenreich pisao je kako se još 1915. godine na nebu iznad Južnog Tirola “neko vrijeme vidjela kondenzacija kumulusne trake iz ispušnih plinova zrakoplova”. Međutim, takve su pojave prije ranih 1930-ih bile vrlo rijetke. Ljudi su na visinama većim od 1500 metara dobivali mučnine i gubili svijest. Tek nakon 1938. godine i izuma tlaka u kabinama počeli su učestalije putovati zrakoplovom.
Zračni promet rapidno se povećao tijekom Drugog svjetskog rata. Time su se povećala i istraživanja o tragovima na nebu, prvenstveno u Njemačkoj, Velikoj Britaniji te Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo je kondenzacijski trag služio kao pomoć ratnim pilotima koji bi tako lakše mogli detektirati lokaciju neprijateljskih zračnih snaga. Neki bi se iza tih tragova i skrivali te tako iznenadili svog suparnika, no iz istog razloga bi contrailsi bili uzrok problema s vidljivošću, što bi na koncu dovelo i do sudara zrakoplova.
Termin kondenzacijski trag (eng. condensation trail) prvi je upotrijebio britansko-kanadski fizičar i klimatolog Alan West Brewer 1946. godine radeći za britansko ratno zrakoplovstvo, odnosno Kraljevske zračne snage.
Par godina kasnije, odnosno 1953. godine, znanstvenik Appleman je prvi put upotrijebio i stopljenicu kondenzacijskog traga – contrail. Međutim, Applemanova ostavština je puno više od nazivlja. Razvio je teoriju formiranja samih tragova. Prema njoj, temperatura koja je potrebna za zasićenje zraka ovisi o tlaku, temperaturi i vlažnosti zraka istisnutog iz turbine, kao i o udjelu vodene pare i topline plinova koje turbina ispušta u atmosferu. Dakle, kondenzacijski trag može nastati u točno definiranim atmosferskim uvjetima.
Kada je zrak iz aviona dovoljno hladan i vlažan, mješavina ispuha zraka i mlaza ostavlja trag. Applemanov grafički sustav, odnosno dijagram, daje uvid u to hoće li se contrail u datom trenutku stvoriti ili neće.
Kondenzacijski tragovi i klimatske promjene
Iako se kondenzacijski tragovi ne sastoje od kemikalija kojima vlade, ili druge tajne moćne skupine, truju stanovništvo i onečišćuju okoliš, ipak postoje neke posljedice u vidu klimatskih promjena. Naime, kondenzacijski tragovi hlade, ali i zagrijavaju Zemlju, baš kao i obični oblaci.
Kada Sunce emitira toplinsko zračenje, ono putuje prema Zemlji sve do gustih oblaka u atmosferi. Ti oblaci tada reflektiraju zračenje u svemir pritom održavajući planet hladnim. S druge strane, zračenje koje dođe do njezine površine, Zemlja noću reflektira u svemir. Ako se tada na nebu pojave kondenzacijski tragovi, oni će zadržati reflektirano sunčevo zračenje i pritom dodatno zagrijati Zemlju.
Tako kondenzacijski tragovi zarobljavaju više topline u atmosferi nego što se reflektiranjem Sunčeve svjetlosti planet hladi. Prema mišljenju nekih znanstvenika, to na klimu ostavlja veći i neposredniji utjecaj u usporedbi s emisijom ugljikovog dioksida.
S povećanjem zračnog prometa se svakako očekuje i jačanje uloge kondenzacijskih tragova u promjeni klime, no neka rješenja se već naziru. Istraživanjem provedenim na sjevernom Atlantiku od 2016. do 2021. godine otkriveno je da je samo 12 posto svih letova u toj regiji „odgovorno“ za 80 posto svih kondenzacijskih tragova. Tako je tvrtka American Airlines u razdoblju od šest mjeseci izvela 70 probnih letova na rutama, odnosno visinama na kojima se kondenzacijski trag ne može stvoriti. To je rezultiralo smanjenjem kondenzacijskih tragova za čak 54 posto. Korištenje više goriva je velika mana takvih, preusmjerenih ruta. I tu postoje alternative u vidu čišćeg goriva proizvedenog iz održivih izvora. Ono pak može proizvesti 50 do 70 posto manje kondenzacijskih tragova, piše NASA.
Postoji i takozvani Airline Contrail Index, kojem su se zasad pridružile 34 aviokompanije, a cilj mu je „istaknuti zrakoplovne tvrtke koje postavljaju ciljeve smanjenja kondenzacijskih tragova, sudjeluju u ispitivanjima, pomažu u napredovanju znanosti ili jednostavno priznaju postojanje utjecaja kondenzacijskih tragova na zagrijavanje”.
Istraživanje akademskog časopisa Environmental Research Letters iz 2016. godine samo je jedno od mnogih koja preispituju postojanje chemtrailsa. Provedeno je među stručnjacima za kondenzacijske tragove te geokemičarima čiji je fokus na taloženju atmosferske prašine i onečišćenju. Studija je pokazala kako gotovo 99% tih ispitanika smatra da nema dokaza koji bi potvrdili postojanje chemtrailsa, kao i da ne postoji jasno uporište u znanosti kada je riječ o toj teoriji.
Premda su kondenzacijski tragovi stvoreni ljudskim djelovanjem, ipak se ne radi o tajnim silama koje žele trovati čovječanstvo ispuštanjem štetnih kemikalija, što je najčešći narativ među promicateljima te raširene teorije zavjere. Postoje negativni učinci contrailsa, no isto tako postoje i rješenja. Njima bi se klimatski učinak, uz neophodno uključenje aviokompanija, mogao svesti na minimum.
