Već koju godinu za redom nezaobilazan dio sezonskog medijskog repertoara zauzimaju prilozi o smrdljivim martinima, neugodnim nepozvanim gostima mnogih domaćinstava. Čitamo i gledamo kako ove godine vlada “neviđena najezda” tih kukaca te kako su, usred jesenskog zahlađenja, “preplavili” i “okupirali” kuće, stanove i balkone.
Isto tako, sezonski se dijele savjeti kako zaštititi dom od njih (1, 2), a ove jeseni na društvene je mreže zalutalo i panično upozorenje:
“Ima li kod vas ovih buba u zadnje vrijeme?
Nemojte zanemariti insekta kao jednostavnog. Ovo nije ‘Smrdibuba’ koju ste poznavali! Vrlo je opasna i invazivna smrdljiva buba. Ovo je proizvod biološkog ratovanja koji se avionom širi po našoj zemlji. Može se ušuljati u vaš dom i ugristi vas dok spavate. Ima otrovna i bolesna svojstva. Poljoprivredne komore rade na tome. Oštećuju lješnjake, jabuke, kruške i mnogo voća i povrća. Također slijepe mačke i piliće grizeći im oči. Molim vas da proširimo ovo. U literaturi se zove smeđi tvor. (Citat)“, stoji u statusima koji se ovog listopada masovno dijele na Facebooku (1, 2, 3, 4, 5).
Objava koju smo citirali poprilično je raširena na Facebooku. Jedan od gore navedenih postova imao je, do objave ovog teksta, preko tri tisuće dijeljenja.
U post su umetnute tri fotografije te specifične vrste smrdibube, čiji naziv iz literature ipak nije “smeđi tvor” nego smeđa mramorirana stjenica (Halyomorpha halys). To međutim, nije jedina, a ni najrelevantnija, netočna informacija koju sadrži ova objava.
Najveću štetu nanose poljoprivredi
Na ovaj viralan sadržaj ukazao nam je čitatelj Faktografa pa smo se odlučili istražiti koliko je zapravo opasan insekt za kojeg korisnici društvenih mreža tvrde da je biološko oružje.
Smrdljivi martini pripadaju porodici smrdljivih stjenica (Pentatomidae). Na našim prostorima dominantne su dvije vrste: “domaća” zelena stjenica (Nezara viridula) i spomenuta smeđa mramorirana stjenica, nova invazivna vrsta koja je prvi put u Hrvatskoj primijećena 2017. godine.
Porijeklo smeđe mramorirane stjenice je istočna Azija (Kina, Japan i Koreja). Sredinom 1990-ih dolazi u Sjevernu Ameriku gdje postaje prepoznata kao invazivni štetnik, a u Europi je prvi put zamijećena 2004. godine, u Švicarskoj. U međuvremenu se već našla u većini europskih zemalja i, kao i u Americi, stvara probleme poljoprivrednoj industriji.
Naša susjedna država, Italija, već je u nekoliko navrata zabilježila velike štete na usjevima voća i povrća. Europska komisija je 2020. godine toj državi odobrila hitnu potporu kako bi pomogla poljoprivrednicima u šest sjevernih talijanskih regija u borbi protiv smeđe mramorirane stjenice. Prema procjenama, ta je vrsta samo godinu dana ranije prouzročila 500 milijuna eura štete.
S tim štetnikom upoznati su i hrvatski poljoprivrednici. Godine 2021. proizvođači lješnjaka uočili su značajno povećanje populacije smrdljivih martina u nasadima lijeske te su od nadležnih državnih tijela tražili savjete za zaštitu. Kako stoji u izvještaju s jedne od edukacija koji je sastavio Tihomir Validžić, stručni savjetnik Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, štete koje nasadima lijeske uzrokuje smeđa mramorirana stjenica mogu biti izravne i neizravne.
“Izravne štete čini odrasli oblik (imago) i ličinke bodenjem i sisanjem što dovodi do različitih deformacija plodova. Neizravne štete nastaju kada se tijekom ishrane (ubadanjem rila) prenose uzročnici biljnih bolesti bakterije ili gljivice, koji mogu uzrokovati trulež plodova. Tipični simptomi očituju se na jezgri lješnjaka u obliku smežuranih plodova ili jezgara s tamnim gorkim pjegama koje smanjuju uporabnu i tržišnu vrijednost. Napad ovoga štetnika na plodove lješnjaka najopasniji je u fenofazi nalijevanja jezgre ploda (svibanj/srpanj) jer dovodi do remećenja razvoja jezgre što dovodi do smežuranosti plodova”, stoji u izvještaju.
Kada govore o štetnosti ili opasnosti “smeđeg smrdljivog martina”, svi izvori kojima smo se služili, kao i naši sugovornici, fokusirani su uglavnom na poljoprivredu i zdravlje biljaka, a veoma periferno se dotiču izravnog negativnog utjecaja na ljude i domaće životinje.
Validžić iz Ministarstva, čija je specijalnost zaštita bilja, nam je objasnio kako je smeđa mramorirana stjenica po načinu ishrane, isto kao i naša “domaća” zelena stjenica, isključivi fitofag tj. biljojed, koji se hrani sisanjem biljnih sokova. “Na osjećaj ugroženosti, reagira bijegom i ispuštanjem vrlo neugodnog mirisa koji na druge žive organizme djeluje odbijajuće”, rekao je.
Čovjeku uglavnom izazivaju – neugodu
Slično stručno mišljenje s Faktografom podijelio je i Davide Scaccini s Odjela za agronomiju, hranu, prirodne resurse, životinje i okoliš Sveučilišta u Padovi, koji proučava smeđe mramorirane stjenice već osam godina. Prema njemu, prava briga koju izazivaju ove smrdibube je “njihova ekonomska šteta za usjeve, a ne za ljudsko zdravlje”.
Kaže nam da neke vrste kukaca iz te kohorte (primjerice Rhodnius prolixus) mogu biti štetne za ljude i kućne ljubimce, ali da se to ne odnosi na naše područje (Italija, Hrvatska ili općenito Europa). Smrdibube koje su kod nas prisutne nisu opasne za ljude.
“Prije svega, one ne grizu ljude. Čisto da se zna, postoji samo nekoliko studija koje pokazuju da bi neke vrste mogle uzrokovati dermatitis, nakon, na primjer slučajnih gnječenja, a takvi su slučajevi rijetki i javljaju se uglavnom kod osjetljivih osoba”, pojašnjava te dodaje kako godinama radi na proučavanju smeđe mramorirane stjence, što uključuje i kontakt s jedinkama, i da nikada nije imao problema.
Kaže također da nema dokaza da su ove bube štetne za kućne ljubimce: “Halyomorpha halys ne grize životinje jer je fitofagni kukac, što znači da se hrani biljkama – zapravo voli voće, a druge vrste više vole druge dijelove biljaka. Naravno, ispuštaju ružan miris nakon što ih se uznemiri i/ili zgnječi – to je, pored bijega od izvora smetnji, njihov obrambeni mehanizam – i to ih čini neugodnima. Mislim da bi im mogle biti čak i gadne za jesti (zamislite da ih jede pas ili mačka), ali vidio sam da ih kućni ljubimci jedu bez problema. Osim toga, nikad nisam čuo da je ljubimac oslijepio zbog ugriza. Ne znam porijeklo ove informacije, koja se, u ovom slučaju, treba smatrati lažnom”.
I drugi izvori se, kada govore o direktnoj interakciji čovjeka i ovog smrdljivog kukca, fokusiraju na njihov neugodan (sezonski) suživot. Kako stoji na internetskoj stranici američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA), ti kukci smetaju ljudima jer odrasle stjenice često traže sklonište za prezimljavanje u kućama i drugim zgradama. “Iako velike infestacije mogu biti neugodne, one ne grizu ljude ili životinje, niti oštećuju građevine. Kad ih se uznemiri ili zgnječi, smrdibube ispuštaju neugodan miris iz mirisnih žlijezda na svom trbuhu”, navodi EPA.
EPA također navodi kako nije poznato da ti kukci prenose bolesti ili uzrokuju tjelesne ozljede. Jedino na što EPA upozorava, a tiče se ljudskog zdravlja, je to da “neki ljudi mogu biti osjetljivi na alergene koje ispuštaju smrdibube”.
Prema hrvatskoj bazi podataka Invazivne strane vrste, za čije održavanje je zaduženo Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, smeđa mramorna stjenica široko je rasprostranjena u Hrvatskoj, a njen je negativan utjecaj najvidljiviji u gospodarstvu. U sekciji “utjecaj na zdravlje ljudi” navodi se tek da “utječe na kvalitetu života ljudi u razdoblju kada odrasle jedinke ulaze u stambene površine u potrazi za mjestom za prezimljavanje”.
Klimatske promjene pridonose širenju stranih invazivnih vrsta
Baza podataka Europske i mediteranske organizacije za zaštitu bilja (EPPO) navodi da je smeđa mramorirana stjenica “dalekoistočna vrsta invazivna u Sjevernoj Americi i Europi”.
Inače, strana je vrsta svaka (biljna ili životinjska) vrsta koja ne nastanjuje prirodno određeni ekosustav, nego je u njega dospjela namjernim (primjerice puštanjem u prirodu za lov, akvaristiku i hortikulturu) ili nenamjernim posredovanjem čovjeka. Ukoliko ona negativno utječe na bioraznolikost, ekosustav, zdravlje ljudi ili gospodarstvo, tada tu stranu vrstu smatramo invazivnom.
Scaccini nam također pojašnjava kako izraz “invazivni” treba koristiti samo za organizme koji nanose određenu štetu (to uključuje ekološku i ekonomsku) novom okolišu. U njih ubraja i vrstu koju proučava, smeđu mramoriranu stjenicu, koja više od desetljeća nanosi štete talijanskoj poljoprivredi.
Dodaje kako je pojava novih invazivnih vrsta svakako posljedica ljudskog djelovanja, odnosno globalizacije, trgovine i kretanja robe, “čime se kreću i nepoželjni organizmi koji mogu preživjeti i prilagoditi se novoj sredini”. Uz to, kaže kako klimatske promjene također pomažu u širenju tih stranih vrsta na novim teritorijima.
Domaći stručnjaci to također potvrđuju. Ivana Pajač Živković sa Zavoda za poljoprivrednu zoologiju zagrebačkog Agronomskog fakulteta za portal Index je izjavila da je stjenica posljednjih godina sve više jer im toplije jeseni i blaže zime omogućuju dulje hranjenje i razmnožavanje te bolje preživljavanje.
“S klimatskim promjenama u naše krajeve sve više stižu i invazivne vrste navikle na toplije uvjete. One se iz mediteranskih područja postupno šire na sjever, a povećanjem globalne trgovine u Europu nam stižu i iz udaljenijih krajeva Azije i Amerike”, rekla je Pajač Živković.
Jedan od razloga širenja invazivnih stjenica, prenosi Index, je i to što one u našim područjima nemaju prirodnih neprijatelja. Smrdljive stjenice imaju tvrd štit i jak obrambeni miris pa ih ptice izbjegavaju.
Biološko ratovanje opsesija je teoretičara zavjere
Biološko oružje, među koje korisnici Facebooka svrstavaju i smeđe smrdljive martine, česta je tema teoretičara zavjere. Neke se njihove tvrdnje vjerojatno oslanjaju na vojne eksperimente koji su se odvijali u 20. stoljeću, posebice tijekom Hladnog rata kada su Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez bili uključeni u intenzivna istraživanja biološkog oružja.
Ta je ideja, međutim, davno otišla preko ruba znanosti, pa gotovo da nema pojave ili fenomena koji ne mogu biti protumačeni kao još jedan oblik biološkog ratovanja. U posljednjih nekoliko godina, kako su se širile zarazne bolesti i epidemije, svjedočili smo neutemeljenim i lažnim tvrdnjama da su neke od njih, primjerice Covid-19 ili majmunske boginje, biološko oružje.
Internetom kruže i teorije o entomološkom ratovanju prema kojima su moćne države ili pojedinci provodile tajne operacije koristeći insekte kao oružje. Faktograf je pisao o nekoliko takvih. Primjerice, netočnim ocijenili smo tvrdnje o namjernom puštanju komaraca, odnosno zaražavanju stanovništva preko ovih letećih insekata (1, 2). U lipnju smo pisali kako se društvenim mrežama širila netočna tvrdnja da je lajmska bolest, koju šire krpelji, potekla iz laboratorija, u svrhu biološkog naoružavanja. Kako stručnjaci, između ostalog, objašnjavaju, ta bi bolest bila “užasno biološko oružje” jer bakterije i krpelji napreduju vrlo sporo.
Isto tako, s obzirom na to da se kukci veoma spontano šire te da je njihovo ponašanje, razmnožavanje i nastanjivanje teško ili gotovo nemoguće kontrolirati, pitanje je koliko je izvedivo, ili taktički mudro, pretvoriti ih u oružje. Kao što vidimo na primjeru rasprostranjenosti smeđe mramorirane stjenice, kukci ne poznaju granice, odnosno “prijateljski” i “neprijateljski” teritorij.
Na tragu onoga što nam je rekao Scaccini, mnoge strane vrste su u nova područja unesene nenamjerno, primjerice, kao slijepi putnici ili kao kontaminacija transportirane robe.
Prema svim izvorima koje smo koristili, odnosno kontaktirali, to je slučaj i sa smeđom mramoriranom stjenicom. Kako stoji u hrvatskoj bazi podataka Invazivne strane vrste, moguć put njenog unosa je “spontano širenje”. Informativna mreža Europske unije s podacima o takvim vrstama (EASIN) navodi kako je ta vrsta unesena transportom, kao slijepi putnik. Američka EPA također navodi kako se u toj zemlji vjerojatno pojavila preko transportnog kontejnera.
“Sa znanstvene točke gledišta, nije vjerojatno da su ovi insekti oblik biološkog ratovanja ili da bi se mogli ‘širiti zrakoplovima'”, rekao nam je Scaccini kojemu smo iznijeli tvrdnje iz analiziranog Facebook posta. Dodaje kako takvi komentari nisu znanstveno potkrijepljeni niti opravdani, ali kako može zamisliti zabrinutost ljudi zbog promjena kojima svjedočimo.
“Naposljetku, zabrinutost koju ljudi imaju u vezi s ovim smrdibubama proizlazi iz nerazumijevanja načina na koji dolazi do bioloških invazija, koje su uglavnom ljudske aktivnosti poput trgovine i transporta”, kaže nam naš sugovornik.
Facebook objava obiluje netočnostima
Nećemo, dakle, poricati da nema uopće razloga za zabrinutost, kao ni to da dijelovi analiziranog statusa sadrže poneku točnu informaciju. Prije svega, točna je tvrdnja o štetnom utjecaju smeđe mramorirane stjenice na poljoprivredne kulture. Kao što smo saznali iz talijanskog primjera, ekonomska šteta može biti veoma ozbiljna.
Točno je i to da se smeđa mramorirana stjenica smatra invazivnom vrstom, ali zbog toga što u svom novom staništu remeti prirodnu ravnotežu i uzrokuje ekonomsku štetu. Čovjeku ili životinjama ne nanosi direktnu štetu, odnosno, ne grize ih. Iako je namjera neznanog autora posta da biološki fenomen protumači kao način ratovanja, biološka invazija nema veze s ratom. Ona označava dolazak životinjskih ili biljnih organizama u određeno područje u kojem izvorno ne žive. Ubrzanoj dinamici bioloških invazija doprinijeli su ljudi globalnom ekspanzijom prometa i trgovine, a klimatske promjene, također plod ljudskog djelovanja, pogoduju ostanku i opstanku invazivnih vrsta. To svakako ne znači da je riječ o namjernom ljudskom djelovanju, a kamoli o biološkom ratovanju.
U svakom slučaju, ako smeđeg smrdljivog martina sretnete u svom domu, ne trebate dizati uzbunu. Ako ga i “čujete”, poručuje vam da se on zapravo boji vas.
