Osmero predsjedničkih kandidata rastrčalo se po Hrvatskoj u nastojanju da građanima predstave svoje političke platforme i pridobiju njihovu naklonost uoči predsjedničkih izbora. Iako u svakodnevnim susretima s građanima i medijima mahom govore o aktualnim temama ili se međusobno prepucavaju, u predizbornim programima koje su objavili ipak se bave i temama koje spadaju u ovlasti predsjednika, ali i temama koje su u domeni rada Vlade.
Ovlasti predsjednika su ograničene, a mada su toga svjesni, predsjednički kandidati i kandidatkinje u borbi za svaki glas nerijetko izlaze izvan okvira svojih ovlasti.
Ustavnim promjenama iz 2001. godine – kada je Hrvatska prešla iz polupredsjedničkog u parlamentarni politički sustav (1, 2, 3, 4) – ovlasti predsjednika države su limitirane.
Danas on ima ovlasti: raspisuje izbore za Sabor i saziva prvo zasjedanje Sabora; raspisuje referendum u skladu s Ustavom; povjerava mandat (mandataru) za sastavljanje Vlade; daje pomilovanja te dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom; na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu; prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija; vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske; imenuje i razrješuje vojne zapovjednike u skladu sa zakonom; na temelju odluke Hrvatskog sabora, predsjednik RH objavljuje rat i zaključuje mir; u skladu s Ustavom i zakonom, surađuje s Vladom RH u usmjeravanju rada sigurnosnih službi; za vrijeme trajanja ratnog stanja može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskog sabora.
Na predsjedničkim izborima 2024. godine natječe se osam kandidata: Miro Bulj, kandidat Mosta, Tomislav Jonjić, Marija Selak Raspudić i Niko Tokić Kartelo kao nezavisni kandidati, Ivana Kekin, kandidatkinja Možemo!, Branka Lozo, kandidatkinja stranke Dom i nacionalno okupljanje (DOMINO), Zoran Milanović, kandidat SDP-a i partnera i Dragan Primorac, kandidat HDZ-a i partnera.
Svi su oni na svojim mrežnim stranicama objavili predizborne programe. Neki su si dali truda i naširoko potencijalnim biračima objašnjavaju što će raditi osvoje li petogodišnji predsjednički mandat, dok su drugi tek u kratkim crtama predstavili svoju viziju rada na Pantovčaku.
Gotovo svi u svojim obraćanjima biračima izlaze izvan ovlasti funkcije predsjednika države, ali to rade oprezno, nerijetko upozoravajući da su svjesni da izlaze izvan okvira, ali je njihova dužnost ukazivati i zalagati se za općedruštvena pitanja poput jačanja socijalne države, borbe protiv korupcije i kriminala, osnaživanja položaja umirovljenika, demografije, zaštite neovisnosti institucija… Odrješitih obećanja izvan predsjedničkih ovlasti nema, već poruka kako će se za neka pitanja zalagati, da će ih promicati ili poticati.
Jačanje predsjedničkih ovlasti
Jačanje predsjedničkih ovlasti crta je poveznica između dvoje nezavisnih predsjedničkih kandidata – Marije Selak Raspudić i Tomislava Jonjića. Tako Marija Selak Raspudić smatra kako je nužno otvoriti javnu raspravu o položaju i ovlastima predsjednika te se zalaže za promjenu Ustava kojom bi se predsjedniku povjerilo pravo veta na zakone koji se tiču ljudskih prava i sloboda, ali uz povratnu kontrolu Hrvatskog sabora koji bi predsjednički veto mogao zaobići ako o tome odluči dvije trećine zastupnika.
Tomislav Jonjić bi inicirao snažnije ustavne promjene kako bi se precizirali odnosi predsjednika i Vlade „sa sankcijama, kako za predsjednika Republike, tako i za predsjednika Vlade tamo gdje se odbija suradnja koja je Ustavom propisana“, pri čemu bi se zalagao za ograničeno jačanje položaja predsjednika države kako bi imao pravo samostalnog predlaganja zakona uz „osigurač“ u „obliku narodnog referenduma ili odluke Sabora“.
Nezavisni Jonjić, inače, puca na daleko šire promjene u društvu te bi inicirao reformu političkog sustava i izbornog zakonodavstva. Tako bi u Sabor vratio dva doma, pri čemu bi prvi (Zastupnički dom) imao 81 zastupnika i u njegovom djelokrugu bi bila pitanja poput donošenja proračuna, izglasavanja vlade. U drugom domu bi bio 51 zastupnik (osam iz redova nacionalnih manjina, a svi preostali bi bili Hrvati iz dijaspore).
„Nema, dakle, diskriminacije nacionalnih manjina niti dokidanja njihovih stečenih prava, jer njihove stranke mogu samostalno odlučiti, hoće li se natjecati za (‘zajamčene’) saborske mandate u drugome domu ili će se pod jednakim uvjetima kao i svi ostali natjecati za ‘nezajamčene’ mandate u Zastupničkome domu”, smatra.
Jonjić se zalaže i za ukidanje Ustavnog suda i povjeravanje ustavnosudskih ovlaštenja posebnom odjelu Vrhovnog suda, ili, alternativno, za promjenu dosadašnjeg načina biranja sudaca Ustavnog suda po stranačko-političkom kriteriju.
Prema sadašnjem zakonskom okviru, državni referendum mogu raspisati predsjednik države ili Sabor. Pritom, predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost i opstojnost Republike Hrvatske.
Nezavisni Jonjić smatra kako predsjedniku treba dati mogućnost da o nekim pitanjima samostalno raspiše referendum.
Referendumske inicijative
Referendumske inicijative, pak, okosnica su predizbornog programa „predsjednika iz naroda“, Mostova kandidata Mire Bulja. Na svojim mrežnim stranicama on je uputio „Apel hrvatskom narodu“ u kojem navodi kako je jedini kandidat koji je pred „narod“ stavio jasan plan za pet godina predsjedničkog mandata, „u okviru predsjedničkih ovlasti“.
„Naša zajednička borba počinje sada i nastavlja se nakon izbora jer nas čekaju referendumske inicijative ključne za spas Hrvatske. Naše Hrvatske, koju nam oni pred očima uništavaju“, poručuje Bulj. On u mandatu namjerava provesti pet referenduma, usprkos ograničenjima koja u ovom trenutku postoje za njihovo raspisivanje.
Jedan od njih je i „Referendum za zaštitu državne granice, hrvatskih radnika i našeg identiteta“, koji podrazumijeva slanje vojske na granice kako bi se zaustavile ilegalne migracije te ograničavanje uvoza strane radne snage „kako bi se zaustavio proces zamjene stanovništva“.
Nadzor granica
Još četvero predsjedničkih kandidata dijeli slično mišljenje. Tako će se Jonjić zalagati „za tvrđi nadzor države granice i oštriji odnos prema ilegalnim migracijama“; Selak Raspudić zagovarat će „Hrvatsku koja kontrolira uvoz radne snage i sprečava ilegalne migracije“; prva od 10 programskih točki DOMINO-ve Branke Lozo pod nazivom „Zaštita i jačanje suverenitete Republike Hrvatske“ podrazumijeva „onemogućavanje nezakonitih migracija te sprječavanje zamjene stanovništva“.
I HDZ-ov kandidat Dragan Primorac bavi se granicama pa navodi kako će podržavati „sve mjere koje jačaju našu graničnu zaštitu i omogućuju učinkovit odgovor na migracijske izazove, uz strogo poštovanje međunarodnih standarda i ljudskih prava“. Navodi i kako svaki pokušaj prelaska hrvatskih granica mora biti odlučno spriječen.
Aktualni predsjednik Zoran Milanović, pod zaštitom nacionalnog suvereniteta, među ostalim, navodi kako je Hrvatska danas među najsigurnijim zemljama u svijetu i takva mora ostati.
„Naše granice su otvorene prema svijetu, ali moraju biti sigurne. Država svojim instrumentima mora čuvati granice za koje su ginuli hrvatski branitelji. Svjedočimo globalnim promjenama i sukobima koji mogu imati nesaglediv utjecaj na svjetski mir i poredak“, navodi Milanović, dodajući da će Hrvatsku dok je on predsjednik držati izvan takvih sukoba.
Aktualni predsjednik u svom kratkom programu ne govori o migracijama, bilo da je riječ o ilegalnim prelascima granice ili radnim migracijama.
No, na to se jasno osvrće nezavisni Niko Tokić Kartelo koji se, među ostalim, predstavlja hobijima i veli:“ Osim kuhanja, moj je hobi i politika – ali politika koja se bitno razlikuje od one na koju ste navikli“.
Nakon izbora će, nada se, početi živjeti svoj hobi pa kada je riječ o migracijama, Tokić Kartelo smatra „da se Hrvatska u ovom trenutku (ne umanjujući važnost drugih demografskih izazova) treba žurno posvetiti integraciji useljenika“.
„Svakim danom potreba za razvojem hrvatske integracijske politike sve je veća jer broj stranih radnika, tražitelja azila i izbjeglica tako brzo raste da je njihova vidljivost danas neupitna, dok istodobno Hrvatska nema ni migracijsku ni integracijsku strategiju“, navodi Tokić Kartelo, ističući kako Hrvatska, „dok je to još uvijek moguće“ treba „spriječiti getoizaciju i separaciju imigranata, jasno definirati što hrvatsko društvo očekuje od imigranata, naglasiti da integracija nije samo ponuda nego i obveza“ jer, kako navodi, „integracija nije samo učenje jezika nego i tradicije, kulture, prošlosti i normi ponašanja hrvatskog društva“.
“Rodna ideologija”
Predsjednik iz naroda, kako se naziva Bulj, u nizu referendumskih inicijativa proveo bi i „Referendum o ukidanju poreza na nekretnine i uvođenju zakona o porijeklu imovine“; „Referendum o zabrani javnog financiranja organizacija i medija koji blate Domovinski rat“; „Referendum o ograničenju mandata manjinskih zastupnika“ koji ne bi mogli odlučivati o Vladi i državnom proračunu te „Referendum o zabrani rodnih ideologija“ kojim će, kako veli, pokrenuti zabranu promocije rodne ideologije u školama i vrtićima i onemogućiti tzv. rodnu tranziciju djeci jer je to nepovratan proces koji, navodi, uništava živote mladih diljem svijeta.
„Otpor rodnoj ideologiji“ u svojim programskim točkama najavljuje i Branka Lozo. Na sličnom je tragu i Jonjić.
„Odnos prema začeću, pobačaju, rodnoj ideologiji i eutanaziji određen je etičkim naukom Katoličke crkve. Iako nije sasvim istovjetan, taj nauk uostalom u velikoj mjeri korespondira s učenjem drugih kršćanskih crkava te židovstvom i islamom. I na socijalnom je planu nauk Crkve uzoran, jer je njime postignuta mjera između društvene solidarnosti i osjetljivosti na jednoj te gospodarske djelotvornosti na drugoj strani, a s obzirom na kršćansku tradiciju i vjersko-konfesionalni sastav hrvatskog stanovništva, mogao bi biti prihvatljiv i provediv bez većih otpora“, poručuje Jonjić.
U ideološkom spektru obećanja predsjedničkih kandidata zanimljive su Jonjićeve ideje državnih blagdana koji ne izazivaju podjele u „hrvatskom narodu“. On smatra da se kao državni blagdani pod državnim pokroviteljstvom trebaju obilježavati: „Dan hrvatske državnosti 30. svibnja; Dan bleiburške tragedije 15. svibnja; Dan antifašističke borbe 17. listopada (nadnevak strijeljanja Vladimira Gortana 1929.) odnosno, alternativno, 14. kolovoza (nadnevak donošenja Atlantske povelje 1941.); Dan borbe protiv totalitarnih ideologija i režima 23. kolovoza (nadnevak potpisavanja sporazuma Ribbentrop – Molotov 1939.)“.
Branka Lozo, kandidatkinja stranke DOMINO najavljuje, među ostalim, „oslobađanje društvenih institucija od jugoslavenskog duha i komunističkog naslijeđa; donošenje deklaracije o zločinima Josipa Broza Tita i izgradnju spomen-doma za žrtve komunizma; novi pristup radu diplomatskih predstavništava – „zamjena isluženog jugo-kadra mladim obrazovanim domoljubnim osobama“. Osim toga, zauzimat će se i za „proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim“.
Sigurnost
Kada je riječ o pitanjima koja su u ingerenciji funkcije predsjednika države, primjerice vojsci, Marija Selak Raspudić navodi kako „kao vrhovna zapovjednica neće dopustiti manipuliranje u javnosti vojnim temama, stranačko umjesto vojnog kadroviranja, kao ni licitiranje s objektivnim potrebama Oružanih snaga“.
Težište njenih poticaja bit će vezano za razvoj vojnih znanstvenih institucija, a „s obzirom na sigurnosne izazove kojima smo izloženi od posebne je važnosti funkcioniranje Simulacijskog središta, odnosno projekcije i scenariji odgovora na strategijske aspekte sigurnosti i obrane te s tim u vezi, dakako, razvoj hrvatskih vojnih sposobnosti“.
Predsjednički kandidat Dragan Primorac, pak, poručuje da će biti pouzdan partner NATO savezu te će u suradnji s Vladom donijeti Strategiju obrane i Dugoročni plan razvoja oružanih snaga. Osim toga, podržat će donošenje nove Strategije nacionalne sigurnosti „koja treba prepoznati sigurnosne izazove i ugroze za Hrvatsku i biti spremna odgovoriti na njih, bilo da je riječ o kibernetičkoj, zdravstvenoj, ekološkoj ili drugoj opasnosti“.
Da Hrvatska mora razviti učinkovit, moderan i sveobuhvatan sustav obrane, smatra Tokić Kartelo koji kani hrvatskim prilikama prilagoditi danski model totalne obrane. Tako će u okviru svojih ustavnih ovlasti poticati i nastojati razviti sveobuhvatni plan obrane koji uključuje civilne i vojne strukture, poticati građane na sudjelovanje u programima civilne zaštite i obuke te uspostaviti suradnju između državnih institucija, privatnog sektora i nevladinih organizacija kako bismo osigurali sveobuhvatan pristup obrani. Pritom ističe kako je modernizacija oružanih snaga ključna za osiguranje učinkovitosti i spremnosti na nove izazove.
Predsjednički kandidat Zoran Milanović navodi da je kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik OSRH podržavao i podržavat ću svaku odluku koja osigurava jačanje sustava obrane i pridonosi sigurnosti.
„Na prvome mjestu, to je opremanje hrvatskih vojnika jer bez ljudi nema vojske. Sigurnosna situacija u Europi, ali i šire, kontinuirano se pogoršava i Hrvatska mora razmisliti o svim oblicima jačanja obrane, uključujući i razgovor o uvođenju obveznog vojnog roka“, navodi Milanović objašnjavajući kako je za takvu odluku potrebna argumentirana rasprava svih odgovornih na za to predviđenim ustavnim tijelima.
Predsjednička kandidatkinja Ivana Kekin svjesna je da su vojska, vanjska politika i sigurnosne službe važna područja koja su u nadležnosti predsjednice.
„No odgovornost i zadatak predsjednice je i da brine o cjelini Ustava, ne samo o nekim njegovim dijelovima. Odgovornost je i zadatak predsjednice da govori o socijalnoj državi, da brine o tome kako ćemo ostvariti ekonomsku, socijalnu i pravnu jednakost građana, da se suprotstavi politikama koje produbljuju nejednakosti, da se suprotstavi privatiziranju zajedničkih dobara, da se suprotstavi zanemarivanju javnog interesa i općeg dobra“, navodi Ivana Kekin, objašnjavajući kako „institucija predsjednice RH ima snagu, vidljivost i alate, poput sazivanja Vlade i propitivanja ustavnosti zakona, da pitanja od javnog interesa i za opće dobro podigne na najvišu političku razinu“.
Stoga će Kekin, kako najavljuje, otvoriti dijalog s građanima o tome čemu služi država, „kuda idemo i zašto smo se toliko udaljili od onoga oko čega smo se usuglasili da su temelji naše države“.
„Po mom razumijevanju svrha države je djelovati u javnom interesu i za opće dobro. Zadatak institucija države je da upravljaju javnim resursima, javnom infrastrukturom i javnim uslugama i da svojim usklađenim i pažljivim djelovanjem stvaraju socijalnu državu jednakih građana. To su uostalom temelji naše države: u Ustavu stoji upravo to da smo socijalna država jednakih građana“, navodi Kekin, podsjećajući kako u praksi svjedočimo krizi upravljanja javnim resursima, uslugama i infrastrukturom, što ugrožava opće dobro i javni interes.
Vanjska politika i EU
Milanović zastupa stav da Hrvatska u vanjskoj politici, kao i u institucijama Europske unije, mora biti država sa stavom.
„Članstvo u EU ne podrazumijeva bespogovorno prihvaćanje svih politika i odluka, a najmanje onih koje očito nisu u nacionalnom interesu. Hrvatska mora inzistirati na očuvanju sustava jednoglasnog odlučivanja unutar EU, tamo gdje on već postoji. Jer je Unija zajednica ravnopravnih država, a ne naddržava u kojoj će odlučivati većina“, navodi Milanović, dodajući kako na području vanjske politike Vlada ne može u ime Hrvatske preuzimati obveze koje nisu prethodno, sukladno Ustavu, usuglašene s Predsjednikom Republike.
S druge strane, Primorac poručuje da će „obnoviti međunarodni ugled Hrvatske“ te da su punopravno članstvo u NATO-u i potpuna integracija u EU donijeli dugoročnu stabilnost „i poboljšali kvalitetu života naših građana“.
„Ipak, savezništvo nije nešto što možemo uzimati zdravo za gotovo, osobito u razdobljima globalne nestabilnosti“, navodi Primorac, dodajući kako Hrvatska mora ostati predana aktivnom promicanju međunarodnog mira i sigurnosti pa će, u vođenju vanjske politike, aktivno surađivati s Vladom rukovodeći se nacionalnim interesima.
Istodobno, Selak-Raspudić ističe kako će „dokinuti kakofoniju hrvatskih vanjskopolitičkih stavova inzistiranjem na dogovoru oko svih kapitalnih tema“. Navodi i kako će voditi računa da se bez odgode otvore konzultacije o popunjavanju ispražnjenih mjesta šefova diplomatskih misija, pri čemu će tražiti „formiranje objektivnih kriterija imenovanja utemeljenih na profesionalizmu, domoljublju i predanosti diplomatskoj službi“.
Da Hrvatska mora aktivno sudjelovati u regionalnim i međunarodnim sigurnosnim inicijativama kako bi osigurala stabilnost u širem kontekstu smatra Tokić Kartelo, navodeći kako to uključuje jačanje suradnje s NATO-om i Europskom unijom, aktivno sudjelovanje u regionalnim sigurnosnim inicijativama i vježbama, razvijanje bilateralnih i multilateralnih odnosa s prijateljskim zemljama radi razmjene informacija i iskustava.
Borba protiv korupcije
Sve institucije države moraju biti u službi hrvatskih ljudi, a ne u službi jedne stranke ili pojedinca, smatra Milanović poručujući kako će se suprotstaviti i kako će spriječiti „svaki pokušaj zloupotrebe ili stranačkog ovladavanja institucijama koje, po hrvatskom Ustavu, moraju biti neovisne“ dok „institucije države moraju otkrivati i kažnjavati kriminal i korupciju, a ne ih prikrivati u zaštiti vlasti“.
Istodobno Jonjić navodi kako je prva pretpostavka borbe protiv korupcije „dokidanje stranačkog nadzora nad pravosuđem“.
U predizbornim programima kandidata za mjesto predsjednika države nalazi se cijeli niz tema. Najširi je u izričaju Primorac koji je praktično zahvatio svaki segment društva, pa će, primjerice, poticati izgradnju održivog gospodarstva, zalagat će se za jednostavnije i povoljnije poslovanje i rad u zemlji, kao i zelenu tranziciju te će podržavati ekološki odgovoran razvoj industrije i urbanizma. Nadalje, podržavat će organizaciju najvećih sportskih natjecanja u zemlji jer će to dodatno osnažiti njenu globalnu prepoznatljivost, zagovarat će modernizaciju vertikale hrvatskog obrazovnog sustava, zalagat će se za jačanje javnog zdravstva, priuštivo stanovanje, rast plaća i mirovina, poticat će ulaganje u pravosudnu infrastrukturu, digitalizaciju i povećanje primanja…
Većina kandidata za predsjednika države zajednički nazivnik nalazi u brizi za socijalno osjetljivije skupine društva, prije svega umirovljenike kojima treba osigurati uvjete za kvalitetniji život. Milanović, primjerice, ukazuje na velike socijalne nejednakosti i činjenicu da „pozitivna statistika sama po sebi ne znači i kvalitetan život ljudi“ te da „od dobrog kreditnog rejtinga države ljudi ne žive bolje“.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
