“Stranka Možemo ilegalne migrante naziva ljudima u pokretu. Ovo nije zafrkancija, ovako to piše u njihovom programu”, izgovorio je dramatično Mostov Krešimir Rotim na TikToku.
Stranka Možemo na službenim stranicama u svom Izbornom programu doista koristi izraz “ljudi u pokretu” kao što se navodi u videu, no Rotim je propustio spomenuti da u rečenici prije ove koju on citira, koriste i pojmove “izbjeglice”, “migranti” i “etničke manjine”.
Pozivajući se potom na fiktivne primjere o dolascima stranih državljana kojima se “dodjeljuju platinaste plakete”, Rotim se obrušio na vladajuću zagrebačku stranku tvrdeći da dovode “naše djevojke i žene” u opasnost:
“Naše žene i djevojke bit će u opasnosti ako ‘ljudi u pokretu’, kako ste nazvali mlade i vojno sposobne horde muškaraca koji u brojkama od nekoliko desetaka tisuća godišnje ilegalno prelaze granicu, ako te ‘ljude u pokretu’ uspješno ‘integriramo’ u društvo, kao što vi svesrdno priželjkujete, po uzoru na dobar dio zapadnoeuropskih zemalja.”
Dalje u videu namjerno i manipulativno ističe kaznena djela koja poopćava ističući tako pojedine nacionalnosti krivaca, poopćavajući tako i krivnju. Osim toga, do kraja videa naglašava razliku domaće žene/strani muškarci, ističe kako Hrvati ne žele postati “pokusni kunići multikulturalnog eksperimenta” i poistovjećuje strane radnike i izbjeglice s “ilegalnim prelascima granice”.
Rotim je u svojem trominutnom videu izveo niz pogrešnih zaključaka te koristio dramatične opise, a ovdje ćemo se baviti samo onime od čega je sve krenulo, od pojma koji je prvo izazvao ruganje, a onda postao nešto čega se treba bojati i izbjeći od svaku cijenu – “ljudima u pokretu”.
Odakle pojam “ljudi u pokretu”?
Jezik sam po sebi nema stavove, aspiracije, želje ni obaveze. Jeziku to određuje kontekst, odnosno govornik. Humanitarne organizacije poput UN-a do devedesetih su uglavnom koristile pojam “izbjeglice”, no od polovice devedesetih do polovice 2000.-ih taj se pojam mijenja pojmom “osobe od interesa za UNHCR”, a odnedavno pojmom “ljudi u pokretu”, objašnjava Jeff Crisp, stručnjak za migracije i humanitarne krize sa Sveučilišta Oxford i šef službe za razvoj politika UNHCR-a, u znanstvenom radu “Izbjeglice, osobe od interesa i ljudi u pokretu: Širenje granica UNHCR-a” objavljenom u časopisu “Refuge: Canada’s Journal on Refugees”.
Na lingvističku promjenu utjecali su globalni trendovi koji su imali posljedice na ljudsku sigurnost, ljudska prava, raseljenost i mobilnost, a to uključuje preispitivanje i restrukturiranje međunarodne političke ekonomije nakon Hladnog rata, napada 11. rujna i posljedično pokretanje “rata protiv terorizma”, ubrzanu globalizaciju i klimatske promjene.
Na stranici UNHCR-a Hrvatska definira se tko su “ljudi u pokretu” i kome zapravo UNHCR pomaže, a to su:
– tražitelji azila (osoba koja je pobjegla iz svoje zemlje i podnijela zahtjev za azil u drugoj državi, ali njezin/njegov zahtjev za utvrđivanje izbjegličkog statusa još nije obrađen);
– interno raseljene osobe (osobe prisiljene napustiti domove zbog sukoba, nasilja, progona ili katastrofa, no, za razliku od izbjeglica, oni ostaju unutar svoje zemlje);
– izbjeglice (ljudi koji bježe od sukoba ili proganjanja, definirani i zaštićeni međunarodnim pravom i ne smiju biti protjerani niti vraćeni u situacije u kojima su im život i sloboda ugroženi);
– povratnici (prisilno raseljene osobe koje se vraćaju u svoju zemlju ili mjesto);
– osobe bez državljanstva (milijunima ljudi diljem svijeta uskraćeno je državljanstvo što ih može spriječiti u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava).
Crisp slično definira pojam “ljudi u pokretu”. Prema njegovoj analizi, on obuhvaća ljude bez državljanstva, interno raseljene osobe, migrante (iregularne – one bez dokumenata, stranded – oni koji su zapeli u tranzitnim zemljama, preživjele – nemaju status izbjeglice, ali bježe od ekonomske, društvene ili političke opasnosti), ljude pogođene klimatskim promjenama, žrtve prirodnih katastrofa, urbane migrante (osobe koje spas traže u gradovima) i Palestince kao zasebnu kategoriju.
Pojam “ljudi u pokretu” službeno se koristi i u Europskoj uniji. Statistički ured Europskih zajednica (Eurostat) 2019. je objavio izvještaj naslova “Ljudi u pokretu: statistika mobilnosti u Europi”. U izvještaju se pojam koristi vrlo široko i donosi podatke o kretanjima na različite načine. “U današnjoj Europi ljudi su u pokretu više nego ikada prije. Ta mobilnost može se promatrati iz više kutova jer postoje mnogi razlozi za nju: migracije, obrazovanje, posao, turizam itd.”, navodi se na početku izvještaja. U ovom slučaju “ljudi u pokretu” osim izbjeglica, tražitelja azila i raseljenih osoba podrazumijevaju i osobe koje studiraju u inozemstvu (uključujući studente koji sudjeluju u programu Erasmus), ljude koji putuju na posao u drugo mjesto ili državu, osobe koje putuju kao turisti i drugo.
Zašto je terminologija važna?
Kako nam je objasnila Marijana Hameršak, znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, voditeljica projekta “Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika” i suurednica zbornika “Balkanska ruta – Pojmovnik europskog režima iregulariziranih migracija na periferiji EU”, riječ “migrant” se mijenjala vremenom. U posljednje vrijeme poprimila je značenje “onoga koji nije izbjeglica”, koji iskorištava sustav, ugrožava poredak i slično premda u znanstvenom diskursu pojam nije imao takvo značenje. U razgovoru za Halter prošle godine istaknula je da su “ilegalni migranti” postali normalan izraz iako se još prije 30 godina isticalo da ne može osoba biti ilegalna, već samo djelo.
“Termin je pokušaj da se izbjegne stigmatizacija migracija i iznađu alternative pojmovima poput izbjeglica ili migrant, ali teško se jezikom mogu riješiti problemi koji svoje korijene imaju u populizmu, rasizmu…”, rekla je Hameršak za Faktograf.
Brandon Green i Antoine Pecoud u znanstvenom radu “Razgovor o migracijama u kriznim vremenima: Tekstualna analiza narativa IOM-a (Međunarodna organizacija za migracije) i UNHCR-a o migrantima i izbjeglicama” ističu da upravo izbor riječi, bilo u medijima, u političkom diskursu ili generalno javnom prostoru, silno utječe na percepciju određenih modela mobilnosti i uopće na percepciju raseljenih osoba. Globalne migracije nemaju jedinstven međunarodni režim ili sustav, odvijaju se iz raznih razloga i zato je važno shvatiti da se radi o kompleksnom mehanizmu u kojem je vrlo teško naći jedinstvene nazivnike.
Odabirom riječi do poticaja na mržnju
To je posebno važno kad se vidi kako negativan narativ političara utječe na komentare i objave na društvenim mrežama te na stavove građana. Faktograf je u više navrata pisao o dezinformacijama koje se šire vezane uz migrante i strane radnike, čime se prvenstveno potiče mržnja prema toj skupini ljudi, stvaraju se pogrešne slike, a ljude koji su u Hrvatsku ušli legalno poistovjećuje se s kriminalcima. Populističke stranke najavljivale su “građanske straže”, zazivale vojsku na granicama, širile netočne tvrdnje o broju odobrenih azila i broju tražitelja azila. Huškaju netočnim tvrdnjama da doseljenici imaju veća prava od lokalnog stanovništva, proizvode strah označavajući ih kao kriminalce, šire ekstremističke teorije zavjere, primjerice onu o “velikoj zamjeni stanovništva”.
Takva površnost u pristupu vidi se i u Rotimovom videu koji sve useljenike i izbjeglice smatra “mladim i vojno sposobnim hordama muškaraca” što je, dakako, daleko od istine.
Osim što je Faktograf u više navrata razotkrio lažne narative o useljenicima, i podaci Europskog parlamenta iz studenog 2024. govore protiv takvog huškačkog narativa. U Europskoj uniji je 2023. bilo 3,7 milijuna zakonitih ulazaka migranata i 385 000 nezakonitih ulazaka. Tražitelja azila je više od milijun, a šest posto ukupnog stanovništva EU-a državljani su trećih zemalja. Tražitelji azila najčešće dolaze iz ratom razorene Sirije, dok su na drugom i trećem mjestu ljudi iz Afganistana i Venezuele.
Uoči parlamentarnih izbora prošle godine Faktograf je objavio analizu izbornih programa stranaka, s posebnim naglaskom na politikama prema stranim radnicima. Premda su svi govorili o povratku hrvatske radne snage iz dijaspore, nešto radikalnije stavove imali su Domovinski pokret i Most. DP bi zabranio uvoz niskokvalificirane i jeftine radne snage iz inozemstva te govore o “migrantskoj invaziji”, dok Most nije odustao od ideje slanja vojske na granicu.
Most je svojedobno kritizirao zagrebačku vlast zbog otvaranja Centra dobrodošlice za strance. Radi se o centru u kojem strani radnici i radnice te raseljene osobe mogu dobiti informacije o ostvarivanju prava, obvezama i korištenju usluga koje osigurava Grad Zagreb na jednom mjestu i na jeziku koji razumiju. Premda ovaj centar ni na koji način ne ugrožava domaće stanovništvo, Nikola Grmoja iz Mosta istaknuo je da “Tomaševićev prioritet nisu građani Zagreba zatrpani smećem, nego migranti”.
Ovaj put je Krešimira Rotima zažuljao pojam “ljudi u pokretu” koji je Grad Zagreb koristio u sklopu obilježavanja Europskog tjedna mobilnosti 2023. Tada je, između ostalog, održan okrugli stol Ljudi u pokretu – strani radnici u Zagrebu. Program se tad fokusirao na važnost integracije migranata na lokalnoj razini, uključujući i strane radnike/ce koji su 2023. uvršteni u gradski provedbeni integracijski dokument. Rotim zbog toga u ovom slučaju pogrešno povezuje pojam s ilegalnim prelascima granica i s “integracijom stranih kultura i vrijednosti Bliskog istoka i Sjeverne Afrike u Europu”.
Nekad gastarbajteri, sad strani radnici
Ono što Rotim i mnogi drugi zaboravljaju je na migracije koje su krenule upravo s našeg prostora.
Danijela Majstorović, redovna profesorica anglistike na Filološkom fakultetu pri Sveučilištu u Banjoj Luci, u znanstvenom radu “Promišljanje o migrantskim brojkama i solidarnosti graničnih područja Bosne i Hercegovine” objavljenom u časopisu Journal of Borderlands Studies, prvi veliki val migracija nakon Drugog svjetskog rata dogodio se upravo na području bivše Jugoslavije kad su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća tzv. gastarbajteri tražili posao u inozemstvu, najčešće u zemljama njemačkog govornog područja. Drugi veliki val dogodio se devedesetih u vrijeme Domovinskog rata.
Majstorović podsjeća da se primjerice iseljenici iz BiH u Njemačkoj nikad nisu osjećali kao migranti, već kao “radnici koji pomažu njemačkoj ekonomiji”. No, ona i kritizira korištenje pojma “ljudi u pokretu” jer smatra da se tako “bez konteksta sprečava pregled šire slike društvenih i političkih procesa i njihovog utjecaja na migracije”, a to između ostalog uključuje “desetljeća fizičkog, ekonomskog i političkog nasilja na europskim granicama”.
Većina migranata i izbjeglica ne želi biti stalno u pokretu. I dok su bosanskohercegovački državljani od devedesetih do danas prepoznati u Njemačkoj kao radna snaga i integrirani u društvo, vrlo malen broj migranata koji su “zapeli” (stranded) u BiH, može pribaviti bilo kakav papir i radnu dozvolu, čak i ako žele ostati u BiH raditi, upozorava Majstorović.
Na kraju treba podsjetiti i da su se ljudi uvijek kretali. Na naša područja ljudi su uvijek dolazili raditi primjerice u turizmu, ali se najčešće radilo o radnicima iz geografski bližih zemalja, sličnijeg jezika pa se time nismo puno ni bavili. I u radnim migracijama netko može ostati bez dozvole i u tom trenutku postati iregularan ili ilegalan, ističe Marijana Hameršak, i upravo zato migracije ne bi smjele biti dio političke kampanje. No, tako se proizvodi spektakl premda on nema pozitivnog utjecaja ni na ljude koji su raseljeni, ni na one koji ih prihvaćaju u svoju zajednicu.
Zaključno, izraz "ljudi u pokretu" nije eufemizam stranke Možemo, već je pojam koji je široko raširen i dugi ga niz godina koriste i međunarodne organizacije i akademski krugovi.
