U izrazito polariziranim društvima, svaka tema koja privlači pozornost velikog broja ljudi pretvara se u kulturni rat. Stvaraju se tabori koji različito interpretiraju iste događaje i čija tumačenja su međusobno nepomirljiva.
Nije stoga nikakvo iznenađenje što se to dogodilo i s koncertom Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, koji je okupio stotine tisuća ljudi. Za jedne je to bila veličanstvena priredba, manifestacija zajedništva i domoljublja. Za druge, ustaški dernek.
Prema riječima organizatora, na Hipodromu je bilo više od pola milijuna ljudi. Prema policijskim procjenama, oko 450 tisuća. Koja god da je brojka točna, nedvojbeno se radilo o koncertu s najvećim brojem prodanih ulaznica u povijesti, ne samo Hrvatske, nego i svijeta.
Već sam broj prisutnih sugerira da se na Hipodromu u subotu 5. srpnja nisu okupili isključivo ustaše, tj. fašisti i/ili simpatizeri fašizma. Broj ljudi koji su došli poslušati Thompsona naprosto je bio prevelik da bi ih se sve moglo etiketirati kao ekstremiste.
Puno je izglednije da dobrom dijelu posjetitelja, među kojima je bio značajan broj mlađih ljudi, kontroverzniji detalji iz Thompsonove biografije nisu ni poznati ni naročito bitni.
Međutim, isto je tako nedvojbena činjenica da se u Zagrebu toga dana okupio značajan broj simpatizera ekstremne fašističke desnice: po gradu su se pjevale ustaške pjesme, na Hipodromu se isticalo ustaško znakovlje, grupno se izvikivao ustaški pozdrav “Za dom spremni”.
Nedvojbeno ustaški pozdrav
Očekivano, najžešće javne rasprave nakon koncerta povele su se upravo oko korištenja tog pozdrava. S jedne strane su oni koji tvrde da je u pitanju ustaški pozdrav. Drugačija interpretacija kaže da se radi o starom hrvatskom pozdravu, koji datira otprije Drugog svjetskog rata, ili – u alternativnom tumačenju – da je Thompsonov “Za dom spremni” pozdrav iz Domovinskog rata te ga kao takvog treba simbolički i semantički razlikovati od istovjetnog pozdrava koje su ustaše koristile tijekom i prije Drugog svjetskog rata.
Takve se teze hrvatskim javnim prostorom provlače već desetljećima, ali sada ih je po prvi put prihvatila i vlast; u obranu Thompsonovog korištenja “Za dom spremni” stali su predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ministar obrane Ivan Anušić, ministar graditeljstva Branko Bačić… Dakle, čelnici države i HDZ-a. Thompsonu u obranu je, naravno, stala i ekstremna desnica – od vladajućeg Domovinskog pokreta do oporbenih stranaka Most i Domino. Taj je pozdrav nakon koncerta izgovoren čak i u Saboru, bez ikakvih sankcija, suprotno ranijoj praksi [1, 2, 3].
Svi oni se, dok legitimiraju korištenje pozdrava “Za dom spremni”, pozivaju na odluku Visokog prekršajnog suda iz 2019. godine, kojom je odlučeno da ga Thompson u sklopu svoje autorske pjesme ima pravo koristiti. Pritom ignoriraju druge sudske presude kojima je utvrđeno da taj pozdrav nije dopušten u javnom prostoru, kao i mišljenje Ustavnog suda RH iz 2020. godine “da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske”.
Ništa smisleniji nisu ni drugi argumenti kojima se ZDS pokušava rehabilitirati. Hrvatski povjesničari u više navrata javno su istupali kako bi objasnili da se ne radi ni o kakvom “starom hrvatskom pozdravu”, tj. da taj pozdrav u povijesti Hrvatske nije koristio nitko osim ustaša [1, 2, 3]. Ne govore to samo povjesničari, već i svjedoci vremena. Ovo su riječi Ante Prkačina, bivšeg pravaša, saborskog zastupnika u više mandata i jednog od ratnih zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), izgovorene za saborskom govornicom:
“Oni koji nama u ovom trenutku čine najveću štetu, to su ti kojekakvi koji nas brane pričama da HOS-ov pozdrav ‘Za dom spremni’ nije ustaški, nego stari hrvatski povijesni pozdrav. Pa krenemo kroz povijest, nigdje mi takav pozdrav naći ne možemo. On je prvi put kao takav složen izgovoren 1929. godine, nakon Šestojanuarske diktature Aleksandra Karađorđevića. Pa onda priča da HOS nema veze s ustaštvom i fašizmom… S fašizmom nema, s ustaštvom veze ima”.
U nastavku istog izlaganja Prkačin je tumačio da ustaštvo treba odvojiti od fašizma, iako povijesne činjenice pokazuju da je to nemoguće. Notorna je činjenica da je ustaški režim bio marionetska država nacističke Njemačke i fašističke Italije; pred talijanskim su fašistima bili toliko pokorni da su im prepustili i značajan dio današnjeg hrvatskog teritorija. Historijski dokumenti vrlo jasno pokazuju da tzv. NDH nije bila niti nezavisna (jer ustaše su uglavnom tek provodili odluke svojih gospodara u Njemačkoj i Italiji, zahvaljujući čijoj podršci su i uspjeli silom ugrabiti vlast), niti država (jer nije imala kontrolu nad “svojim” teritorijem), niti hrvatska (jer je veći bio broj stanovnika Hrvatske koji su se protiv takve države pobunili, priključivši se antifašističkoj borbi, nego onih koji su je podržavali).
Jednako neutemeljena je i tvrdnja da je ZDS kao simbol semantički mutirao, tj. da njegovo korištenje u Domovinskom ratu treba odvojiti od korištenja u Drugom svjetskom ratu. Taj pozdrav je u vrijeme Domovinskog rata, naime, kao svoje geslo usvojio već spomenuti HOS, osnovan kao paravojska Hrvatske stranke prava. Tadašnji lideri pravaša, poput Dobroslava Parage, Ante Paradžika ili Ante Đapića, svojim su se ustaštvom otvoreno hvalili. Thompson je tih godina nastupao na njihovim stranačkim skupovima te u javnim istupima promovirao ustaštvo i pozirao s portretima ustaških zločinaca Ante Pavelića i Jure Francetića.
Thompsonov hit “Bojna Čavoglave“, koja počinje pozdravom ZDS, u izvornoj verziji također je sasvim otvoreno glorificirao ustaštvo. Na internetu postoje snimke koje pokazuju da je u izvornoj verziji pjesma sadržavala sljedeći stih: “za dom braćo, zovemo se poglavnikovi”. U hrvatskoj je povijesti samo jedna osoba nosila titulu “poglavnika” – čelni čovjek ustaškog pokreta i NDH Ante Pavelić.
Thompson i promoviranje ustaštva
Otvoreno proustaški sentiment u Thompsonovom je radu bio prisutan i nakon završetka Domovinskog rata. U danima uoči koncerta na Hipodromu je društvenim mrežama kružila fotografija plakata za zajednički koncert Thompsona i Giuliana Đanića, održanog u Zagrebu 1999. godine. Na plakatu je s njima i tadašnji lider HSP-a Anto Đapić, jer je predmetni koncert zapravo bio HSP-ov predizborni skup. Oba su pjevača odjevena u crno te se rukuju s ispruženim palcima, kako bi njihove ruke formirale slovo “U”; također je u pitanju ustaški pozdrav, danas pomalo zaboravljen, ali tih godina itekako popularan.
U javnom prostoru postoje i drugi tragovi Thompsonove sklonosti ustašluku. Portal Index.hr je 2003. objavio audio zapis koji dokazuje da je Thompson na svojim koncertima izvodio pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”, u kojoj se slavi ubijanje hrvatskih Srba u ustaškim logorima smrti. Pjesma, među ostalim, sadrži i sljedeće stihove: “Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara / Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure / U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila”.
U pitanju je, dakle, sasvim otvorena potpora najgorim ustaškim zločincima: Vjekoslav “Maks” Luburić bio je zapovjednik logora smrti u Jasenovcu, a Jure Francetić osnivač i prvi zapovjednik ustaške “crne legije”. U istoj pjesmi zaziva se i samog ustaškog poglavnika: “Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”.
U kasnijim godinama Thompson će tvrditi da tu pjesmu nikad nije izvodio, iako je tada potvrdio da je Indexova snimka autentična:
“‘Otkrili’ su kako sam ja pjevao pjesme poput ‘Evo zore…’, ‘Jasenovac…’ i slično. Ja nisam autor tih pjesama ali sam ih pjevao, što je svima nama poznato, u određenom periodu svugdje po hrvatskim trgovima i dvoranama ne skrivajući se, pa je time ovo senzacionalno otkriće u najmanju ruku smiješno.”
Thompsonove simpatije prema ustaškom pokretu su jasno vidljive i u nekim njegovim pjesmama. Pa tako u pjesmi “Geni kameni” s istoimenog albuma iz 1996. godine, izvedenoj i na Hipodromu, nalazimo sljedeće stihove: “Loša bila ’45., rasula nas preko svijeta / A sad nova loza raste, vratile se kući laste / Plave krvi, bijelog lica, rađaju se nova dica“.
Godine 1945. je Drugi svjetski rat završio porazom fašizma u skoro čitavoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji. Neki su članovi ustaškog pokreta tada ubijeni, neki su zatvoreni, a neki su pobjegli, nastanivši se uglavnom u Južnoj Americi i Australiji – “rasuli se preko svijeta”.
Skladao je Thompson i pjesmu naziva “Ljutu travu na ljutu ranu”, objavljenu na albumu “Vrijeme škorpiona” 1995. godine. Naziv pjesme istovjetan je sloganu Pavelićevog ustaškog pokreta, a u njoj Thompson najavljuje da će i buduće generacije nositi crne uniforme ustaške vojske: “Onu istu našu košulju pripremi, na tavan je stavi za mene je spremi / Bit će ona opet i sinu po mjeri, kao što je bila mom djedu i meni”.
Na albumu “E, moj narode” iz 2002. godine nalazi se, pak, pjesma “Reci brate moj”. U njoj pronalazimo još jednu aluziju na ustaški pokret, u sljedećim stihovima: “Neka ne da Bog pa nas budu trebali, opet će se gusta magla spustiti”. U pitanju je referenca na poznatu ustašku pjesmu “Spustila se gusta magla”.
Drugim riječima, Thompsonov glazbeni opus, posebno u prvoj fazi njegove karijere, obiluje glorificiranjem ustaštva. Kasnijih godina Thompson će tvrditi da nije ustaša i da osuđuje sve totalitarne režime, ali zbog svojih se “mladenačkih grijeha” nikad nije ispričao niti se distancirao od stavova koje je nekad promovirao. Upravo suprotno, upustio se u reviziju vlastite biografije i tvrdio da mu nikakvo ustaštvo nikad nije ni bilo na umu.
Mitologija i revizionizam
U kasnijoj fazi karijere, na albumima “Bilo jednom u Hrvatskoj” (2006.), “Ora et labora” (2013.) i “Hodočasnik” (2025.), Thompsonovi tekstovi lišeni su eksplicitnih ustaških referenci. Zamijenila ih je druga vrsta nacionalističkog naboja: centralni motivi postaju Domovinski rat, etno-religijsko shvaćanje katoličanstva i mitologiziranje hrvatske povijesti.
Na albumu “Bilo jednom u Hrvatskoj” Thompson do kraja formulira priču koju priča sve do danas: ni krivog ni dužnog napadaju ga oni koji ne vole Hrvatsku. Takvima je posvećena pjesma “Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira”, sa stihovima poput “Samo zato sam za njih fašista, a nikad nisam htio tuđe ništa” ili “Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam”.
Na tom diskursu podjele, u kojem se društvo dijeli na “naše” i “njihove”, one koji su za Thompsona i Hrvatsku te one koji su izdajnici domovine, Marko Perković se izgradio u najveću zvijezdu hrvatske estrade. Perpetuirajući kulturni rat između “lijevih” i “desnih”, “naših” i “njihovih”, “domoljuba” i “izdajnika”, Thompson je kroz godine odgojio novu generaciju obožavatelja. Kao što su u međuvremenu empirijski dokazali algoritmi društvenih mreža, ništa ne potiče engagement tako dobro kao sukob i zgražanje.
Thompsonov uspon do hrvatskog estradnog trona nije uspjelo poljuljati čak ni otkriće da je od proklamiranih ideala vrlo lako odustao kad mu je Ivo Sanader – što je utvrđeno pravomoćnom presudom za aferu Fimi media, na koju je ovih dana podsjetila saborska zastupnica Dalija Orešković – platio pola milijuna eura da ne sudjeluje u HSP-ovoj kampanji uoči parlamentarnih izbora 2007. godine.
Iako se na ustaški pokret prestao referirati, Thompson ni u drugoj fazi karijere nije odustao od historijskog revizionizma. Vidjelo se to i tijekom zagrebačkog koncerta, gdje je publici uz izvedbu pjesme “Slike Bleiburga”, objavljene na najnovijem albumu, poručio da je broj okupljenih na Hipodromu otprilike jednak broju onih koji se “nisu vratili s Bleiburga”. Nešto slično je koji dan kasnije ponovio i ministar obrane Anušić, kazavši da je pod komunističkim simbolom crvene zvijezde petokrake pobijeno “po nekim procjenama između 500 i 600 tisuća Hrvata”.
Ni te tvrdnje nemaju činjenično utemeljenje. Kao što smo na Faktografu pisali u više navrata [1, 2], točan broj mrtvih u tzv. Bleiburškoj tragediji nije poznat, ali zna se da se radi o nekoliko desetaka tisuća ljudi. Među tim ljudima bio je i manji broj nevinih civila, ali većina stradalih bili su fašistički suradnici iz Hrvatske (ustaše i domobrani), Slovenije (slovenski domobrani) i Srbije (četnici). Među ubijenima su najveći udio doista činili Hrvati, ali broj stradalih nije bio ni blizu pola milijuna. Jednako neutemeljene su i Anušićeve tvrdnje o više od pola milijuna Hrvata navodno pobijenih u Jugoslaviji.
Svođenje broja mrtvih u stvarne okvire, naravno, ne mijenja činjenicu da je u pitanju bio masovni pokolj, koji bi danas nedvojbeno bio okarakteriziran kao ratni zločin. Međutim, informiranom je promatraču teško povjerovati da je pjevaču koji s jednakom lakoćom fabricira vlastitu biografiju i povijesne činjenice doista stalo do žrtava Bleiburga i njihovih potomaka.
Sve su to samo motivi u priči koju Thompson prodaje svojoj publici i zbog koje, kao vješt pripovjedač, vrlo unosno posluje: nekad je plaćen da pjeva, a nekad da ne pjeva. Koncert na Hipodromu donio mu je višemilijunsku zaradu; produbljivanje podjela unutar hrvatskog društva i narušena međunarodna reputacija Hrvatske – zbog izvještavanja inozemnih medija, kojima nikako nije mogla promaknuti činjenica da je najveći koncert s plaćenim ulaznicama u povijesti održao pjevač čiju karijeru prati mrlja veličanja fašizma – samo su kolateralna šteta Thompsonovog poslovnog modela.
