Tušt, tušanj ili portulak (lat. Portulaca oleracea) je samonikla biljka koja je česta u vrtovima, dvorištima i na livadama. Taj jednogodišnji sukulent s polegnutim višestruko razgranatim stabljikama crvenkaste boje i debelim mesnatim listovima širi se po površini zemljišta potiskujući drugo bilje. Našu čitateljicu zanimalo je je li taj korov koji se nalazi u vrtu doista ljekovit.
Tušt, odnosno Portulaca oleracea, široko je rasprostranjena biljaka. Prirodno se nalazi kao korov, ali je riječ o izuzetno ljekovitoj biljci koja se koristi u narodnoj medicini i gastronomiji.
Znanstvenici u radu objavljenom 2014. godine u časopisu The Scientific World Journal navode kako portulak, odnosno tušt, kako se kod nas najčešće naziva, posjeduje sluzave tvari koje su ljekovite. Tušt je bogat izvor kalija (494 mg/100 g), magnezija (68 mg/100 g) i kalcija (65 mg/100 g) te ima potencijal da se koristi kao biljni izvor omega-3 masnih kiselina. Pritom, za razliku od ribljeg ulja koje je također bogato omega-3 masnim kiselinama, tušt ne sadrži kolesterol.
Osim toga, tušt sadrži i mnoge aktivne biljne komponente, poput preteče vitamina C alfa-tokoferola i beta karotena koji se u organizmu sintetizira u vitamin A.
Opasno po zdravlje: razotkrivamo zdravstvene dezinformacije
Prijavom pristajete na Politiku privatnosti.
Ljekovita vrijednost tušta, navodi se među ostalim u znanstvenom radu, vidljiva je iz upotrebe za liječenje opeklina, glavobolje i bolesti povezanih s crijevima, jetrom, želucem, kašljem, nedostatkom daha i artritisom.
„Njegova upotreba kao purgativa, srčanog tonika, emolijensa, relaksanta mišića te protuupalnog i diuretičkog tretmana čini ga važnim u biljnoj medicini“, navodi se u radu uz napomenu kako se tušt koristi i u liječenju osteoporoze i psorijaze.
Podrijetlo tušta, kako se navodi u radu, nije u potpunosti poznato, ali se spominje kako je ta biljka postojala prije otprilike četiri tisuće godina.
„Sočne stabljike i mesnati listovi portulaka ukazuju na to da je možda nastao i prilagodio se pustinjskoj klimi Bliskog istoka i Indije. Može se naći u Europi, Africi, Sjevernoj Americi, Australiji i Aziji“, navodi se u radu objavljenom u časopisu The Scientific World Journal koji navodi i kako se smatra da je tušt bio uobičajeno povrće koje se jelo u vrijeme Rimskog Carstva.
Tušt je otporno samoniklo bilje koje može opstati i na najlošijem tlu. Dobro podnosi i niske i visoke temperature, kao i sušu. Njegove stabljike mogu doseći visinu od 15 do 30 cm. Listovi su mesnati, jajolikog oblika, zeleno obojeni. Na rubu starijih listova pojavljuje se crvena boja.
Cvjetovi tušta su mali, narančasto žute, ljubičaste ili bijelo ružičaste boje i obično se otvaraju samo za vrućih i sunčanih dana od sredine jutra do ranog poslijepodneva. Ta samonikla biljka cvjeta od srpnja do rujna, a osim mesnatih listova slatko-kiselkastog okusa jestiv je i njegov cvijet.
Listove i stabljike tušta najbolje je brati prije cvatnje. U prehrani se najčešće koristi netretiran, u salatama, a moguće ga je i konzervirati.
