Nakon što je Vlada Republike Hrvatske usvojila zaključak kojim se odlučila upustiti u organiziranje dočeka hrvatskih brončanih rukometaša, uslijedila je burna javna rasprava.
To je bilo za očekivati. Vlada se svojim postupanjem odlučila suprotstaviti djelovanju Grada Zagreba.
Grad je onemogućio nastupanje Marku Perkoviću Thompsonu na prostorima kojima upravlja, a na dočeku se htjela izvedba baš tog izvođača. Tako se, čini se, krenulo u još jednu rundu prijepora o hrvatskoj povijesti, o mjestu ikonografije prošlih režima u javnom prostoru i o njihovom odnosu prema hrvatskoj političkoj sadašnjosti.
Usredotočimo se malo na pravnu dimenziju ovog zbivanja. Vlada je odlučila da će se doček održati i bez suglasnosti Grada, koja je inače za takvu priredbu bila neophodna, a sukladno zakonskom uređenju komunalnog sustava. Time je krenula djelovati protivno diobi vlasti između središnje države i lokalne samouprave. Upravo je to srž problema.
Osim toga, u svojem se zaključku Vlada ujedno pozvala na Zakon o javnom okupljanju. Pozvala se samo na onu zakonsku odredbu koja predviđa postojanje drugih okupljanja uz prosvjede, koji su poglavito oblik izražavanja političkih i drugih stavova, te priredbe, skupove poglavito usmjerene na stjecanje prihoda. Nije, međutim, jasno je li uz to poduzela sve pravne korake koje bi takav skup tražio. Pitanje je i može li se Vlada pojaviti kao suorganizator skupa koji je zapravo izraz slobode građana na javno okupljanje i miran prosvjed. Vlada je tijelo vlasti i kao takvo ne može raspolagati temeljnim pravima kako to mogu činiti građani.
U javnoj raspravi koja se razvila uslijed ovih zbivanja, bilo je lako kliznuti u promišljanje o onome što prvo privlači našu pažnju. To su mahom teme identiteta, osjećaja, domovinskog naboja, Thompsona, lijevih i desnih, općeg političkog čuvstva i trenutka. Zbog toga jednako tako lako gubimo iz vida cijenu koju plaćamo kada baš te teme apostrofiramo kao ono najvažnije.
Cijenu se ne mjeri u propuštenim glazbenim brojevima ili umanjenom navijačkom naboju, kao niti u okaljanoj prigodi da se divimo bronci zlatnog sjaja. Cijena zanemarivanja onoga što se na prvi pogled smatra formalnom tričarijom jest zanemarivanje vladavine prava. Ona nadilazi sve moguće političke i druge podjele te je za hrvatsku državu egzistencijalna.
Doček je bio zaista skup javni nastup
Ako smo odlučili da je u ime nekog našeg identiteta sasvim prihvatljivo dopustiti Vladi da djeluje protupropisno, odustajemo i od same ideje ustavne vladavine, kao vladavine koja svoju osnovu i granice nalazi u pravu. Stoga je doček u Zagrebu zaista skup javni nastup.
U javnoj se raspravi postupanje Vlade branilo s više argumenata. Dva su bila posebno istaknuta. Prvi je da, ako je za doček bila potrebna suglasnost Grada Zagreba, onda lokalna vlast može, vlastitom političkom diskrecijom, odlučiti hoće li sutra dopustiti, primjerice, vojni mimohod.
Drugi je argument bila paralela s Povorkom ponosa u Splitu 2012. godine, kada je tadašnja Vlada, pod vodstvom Zorana Milanovića, intervenirala kako bi se Povorka održala usprkos protivljenju tamošnjih gradskih vlasti.
Oba argumenta pokazuju zabrinjavajuće nepoznavanje ili, još gore, odbijanje razmatranja pravnog okvira u kojem vlast mora djelovati.
Kada se tvrdi da Grad Zagreb, ako mu se dopusti, može samovoljno zabranjivati bilo kakva zbivanja, pa i ona koja se smatra krunski nacionalno značajnima, poriče se jedna bitna zasada države vođene vladavinom prava. U takvoj državi ne postoji odluka koju se ne može preispitati, katkada i na više foruma i u više različitih postupaka. U slučaju izdavanja dozvole potrebne za skup poput dočeka rukometaša, Grad mora usvojiti rješenje. To se rješenje može pobijati pravnim lijekom, žalbom.
Stoga je već na toj razini sasvim jasno da Grad ne smije ništa arbitrarno zabraniti. Ako to napravi, tu se odluku uvijek može pobijati. Međutim, to se ne čini protuustavnim djelovanjem Vlade ili ikojeg drugog aktera, nego podnošenjem sredstva koje je za to predviđeno. Slično tomu, ako se htjelo pobijati zagrebačko suzbijanje nastupanja Marka Perkovića Thompsona, mogla su se poduzeti relevantna pravna sredstva. To se nije napravilo. Umjesto toga, odlučilo se narušiti diobu vlasti između središnje države i jedinice lokalne samouprave. Vlada je jednostavno odlučila intervenirati, u državi u kojoj je građanstvo suvereno i u kojoj bi svi trebali biti jednaki pred zakonom.
Usporedba sa Splitom 2012.
Drugi argument, da je Vlada ovdje intervenirala kao što je to učinjeno 2012. u Splitu, ponovno pokazuje da se argumente izvlači proizvoljno i ideološki motivirano. Kod okupljanja kao što je Povorka ponosa, riječ je o prosvjedu koji organiziraju građani i koji samim time predstavlja izraz njihovog prava na mirno okupljanje i javni prosvjed. Kada je gradska vlast u Splitu to htjela blokirati, ujedno je prijetila ostvarenju tog prava. S druge strane, ovdje nemamo djelovanje vlasti koja blokira javno okupljanje, već nastojanje Vlade da mimo legitimno i legalno izabrane lokalne vlasti i mimo postojećeg pravnog okvira samostalno organizira jedan skup. U splitskom slučaju, Vlada nije odlučila organizirati Povorku ponosa mimo građana, već je otklonila protupravno djelovanje jednog grada.
Ako je u ovom slučaju Vlada smatrala da Grad Zagreb djeluje jednako tako protupravno, trebala je primijeniti postojeća pravna sredstva. Njihovim je zaobilaženjem, umjesto toga, odlučila da ustavni poredak na kojemu počiva može pustiti po strani kada je to politički zgodno. Takva poruka nije samo problematična, ona je potpuno nespojiva s Ustavom Republike Hrvatske u cjelini.
S obzirom na to da je razvidno da nezanemariv broj utjecajnih hrvatskih političara ili ne razumije osnove vladavine prava ili je njima voljan manipulirati, više je nego ikada bitno da građani na njima ustraju.
Svim našim sportašima i sportašicama uvijek treba iskazati potporu i treba proslaviti svaki njihov uspjeh. Svakome treba zajamčiti punu slobodu izražavanja, pa i onog umjetničkog. Međutim, sve to suštinski blijedi u značaju ako se pokušava rastaliti pravni okvir države koja će bez njega biti slobodna proizvoljno zadirati i u ta i u sva druga pitanja. Ovlast koju se vrši mimo prava nije ovlast, nego podjarmljivanje. Ustav mora ostati prepreka tome, a bez vladavine prava jednostavno neće moći zadržati taj svoj status.
