Uz teorije zavjere o takozvanim chemtrailsima, vjerovanje da je Zemlja ravna već je godinama prisutno na društvenim mrežama. U ravnozemljaškim se krugovima često osporava heliocentrični model Sunčeva sustava, pa su predmet njihovih tvrdnji i pomrčine Sunca. Iako su astronomski uzroci pomrčina odavno objašnjeni, a njihovo se vrijeme i putanja mogu precizno predvidjeti, ravnozemljaši i dalje osporavaju da pomrčinu Sunca uzrokuje Mjesec prolaskom između Zemlje i Sunca.
Na Facebook profilu Antiglobalisti Balkana tako se pojavila objava (arhivirano ovdje) u kojoj se tvrdi da pomrčinu Sunca ne uzrokuje Mjesec jer bi se, kada bi on doista prolazio ispred Sunca, navodno vidjelo kako mu prilazi i potom se od njega udaljava. Objavi je priložena i ilustracija kojom se sugerira da bi Zemljina sjena tijekom pomrčine Mjeseca morala imati oblik kruške jer se Zemlja katkad opisuje kao blago kruškolika.
Na vizualima u objavi navodi se sljedeće:
Pomrčina Sunca NIJE naš Mjesec koji išta blokira. Da je to Mjesec… vidjeli bismo ga kako dolazi i odlazi.
Doslovno vidimo nešto drugo na vrhu. Ne ništa što dolazi s jedne strane i odlazi.
Trebali bismo vidjeti naš Mjesec kako se približava, ali ne vidimo ga.
Na drugom pak vizualu je ilustracija na kojoj se sugerira da mi sjena Zemlje tijekom pomrčine morala imati oblik kruške jer se Zemlja opisuje kao blago kruškolika.
Ipak, tvrdnje u ovoj objavi potpuno su netočne. Naime, pomrčina Sunca može se dogoditi samo za mlađaka, kada se Mjesec nalazi između Zemlje i Sunca. Sunce tada osvjetljava njegovu stranu okrenutu od Zemlje, dok je strana okrenuta prema nama u tami. Budući da Mjesec nema vlastitu svjetlost, nego vidimo Sunčevu svjetlost koja se odbija od njegove površine, u toj ga fazi ne možemo vidjeti kao osvijetljenu kuglu koja se približava Suncu. Nalazi se na istom dijelu neba kao i Sunce, a njegova neosvijetljena strana gubi se u svjetlosti dnevnog neba i snažnom Sunčevu blještavilu. NASA zato mlađak opisuje kao „nevidljivu fazu” Mjeseca.
To, međutim, ne znači da se Mjesečevo kretanje tijekom pomrčine ne može pratiti. Kada njegov rub pri takozvanom prvom kontaktu počne prelaziti preko svijetlog Sunčeva diska, Mjesec postaje vidljiv kao tamna silueta. Tijekom djelomične faze jasno se vidi kako postupno prekriva sve veći dio Sunca, a nakon maksimuma pomrčine nastavlja se pomicati i otkrivati Sunčev disk. Kada ga nakon posljednjeg kontakta potpuno napusti, njegova se tamna strana ponovno prestaje razlikovati od svijetlog dnevnog neba.
Mjesečeva silueta pojavljuje se na rubu Sunčeva diska
Mjesečevo kretanje ispred Sunca ipak je izravno vidljivo. Tijekom djelomičnih faza, uz odgovarajući solarni filtar, može se jasno promatrati kako se tamna Mjesečeva silueta pojavljuje na rubu Sunčeva diska, postupno prekriva sve veći dio Sunca i zatim se nastavlja pomicati dok ga potpuno ne napusti. Mjesec se, dakle, ne vidi kao osvijetljeno tijelo koje putuje dnevnim nebom prema Suncu, ali se vrlo jasno vidi njegov ulazak pred Sunčev disk i izlazak s njega.
Kod potpune pomrčine taj se slijed opisuje pomoću četiriju kontakata. Prvi kontakt nastupa kada Mjesečev rub prvi put dodirne Sunčev disk i započne djelomična faza. Drugi kontakt označava trenutak kada Mjesec potpuno prekrije Sunce i započne totalitet. Trećim kontaktom završava totalitet, kada se na suprotnoj strani Mjeseca ponovno pojavi prvi izravni djelić Sunčeve svjetlosti, dok četvrti kontakt nastupa kada Mjesec potpuno napusti Sunčev disk i pomrčina završi.
NASA je taj slijed detaljno opisala i dokumentirala, a u njezinoj se “galeriji pomrčina” nalaze brojne fotografije i složene snimke koje prikazuju napredovanje Mjeseca preko Sunčeva diska. Promatranje bez zaštitnog filtra sigurno je jedino tijekom kratke potpune faze totalne pomrčine, tijekom svih djelomičnih faza potrebna je odgovarajuća zaštita za oči.
Što je zapravo crni disk s ilustracije?
Crni disk na ilustraciji autora objave nije nikakav nepoznati objekt, nego neosvijetljena, prema Zemlji okrenuta strana Mjeseca. Tijekom potpune pomrčine Mjesec zaklanja fotosferu, odnosno sjajnu vidljivu površinu Sunca, pa postaje vidljiva znatno slabija Sunčeva korona – vanjski dio njegove atmosfere koji se na fotografijama prikazuje kao svijetla aureola oko tamnog Mjesečeva diska.
Uz Mjesečev rub mogu se pojaviti i druge svijetle strukture. Ružičaste ili crvenkaste izbočine najčešće su Sunčeve prominencije, velike strukture plazme koje se uzdižu iznad Sunčeve površine. Svijetle točkice koje se pojavljuju neposredno prije početka i neposredno nakon završetka totaliteta mogu biti Bailyjeve perle. One nastaju kada posljednje ili prve zrake Sunčeve svjetlosti prođu kroz doline između planina i kratera na neravnom Mjesečevu rubu. Na fotografiji slabije kvalitete nije uvijek moguće pouzdano razlikovati te dvije pojave, ali obje su dobro poznate i detaljno dokumentirane.
Položaj i trajanje Bailyjevih perli moguće je vrlo precizno predvidjeti. NASA-in Lunar Reconnaissance Orbiter od 2009. detaljno kartira Mjesečevu površinu, a dobiveni topografski podaci pokazuju položaj planina i dolina duž njegova ruba. Kada se ti podaci spoje s izračunatim položajima Sunca, Mjeseca i promatrača na Zemlji, može se odrediti kroz koju će Mjesečevu dolinu proći Sunčeva svjetlost, na kojem dijelu ruba i u kojem trenutku. NASA navodi da se zahvaljujući tim podacima može predvidjeti gdje će se pojaviti posljednji i prvi bljeskovi Sunčeve svjetlosti te izraditi znatno preciznije “karte i simulacije pomrčina”.
Drugim riječima, čak se i sitni učinci planina i dolina na rubu navodnog „misterioznog crnog objekta” podudaraju s neovisno izmjerenim reljefom Mjeseca.
“Kruškoliki” oblik Zemlje
Što se pak tiče drugog vizuala u objavi Antiglobalista Balkana, radi se o brkanju Sunčeve i Mjesečeve pomrčine. Naime, pri pomrčini Sunca Mjesec baca sjenu na Zemlju, a pri pomrčini Mjeseca Zemlja baca sjenu na Mjesec.
Zemlja se ponekad vrlo nespretno naziva “kruškolikom” zbog sitnih nepravilnosti geoida, ali nije ni približno nalik skiciranoj kruški s peteljkom. Zemlja je zbog rotacije blago spljoštena na polovima i ispupčena na ekvatoru: ekvatorski joj je promjer približno 43 kilometra veći od polarnog. Preciznije se opisuje kao nepravilno oblikovan elipsoid, odnosno geoid. Kako objašnjava Američka nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA), dodatna odstupanja geoida od pravilnog elipsoida iznose tek desetke, mjestimice približno stotinu metara, što je zanemarivo u odnosu na prosječni Zemljin promjer od oko 12.742 kilometra.
Zbog tako malih odstupanja presjek Zemljine sjene na udaljenosti Mjeseca ostaje gotovo kružan. NASA navodi da spljoštenost Zemlje iznosi približno 1 prema 300 te da njezin utjecaj na oblik sjene toliko malen da se u približnim izračunima može koristiti srednji polumjer Zemlje. Stoga fotomontaža na kojoj kruškolika Zemlja navodno ostavlja veliku sjenu u obliku kruške nema nikakvo uporište u stvarnim razmjerima ni geometriji pomrčine.
Preeksponirana snimka nije dokaz “prozirnog” Mjeseca
Sličnu tvrdnju iznosi i autor druge objave (arhivirano ovdje), koji se na temelju snimke djelomične faze pomrčine pita “gdje je ostatak Mjeseca” te zaključuje da objekt koji zaklanja Sunce ne može biti čvrsto, sferično tijelo.
Objašnjenje i za tu snimku je vrlo jednostavno. Naime, napravljena je bez odgovarajućeg solarnog filtera. Sunce je potpuno preeksponirano pa njegov bijeli “disk” nije vjeran prikaz stvarnog ruba Sunca već povećana mrlja nastala zasićenjem senzora, raspršenjem i odsjajem u optici.
Kao što smo prethodno i spomenuli na samom početku ovog teksta, Mjesec je za vrijeme pomrčine u fazi mlađaka, pa je njegova strana okrenuta Zemlji neosvijetljena. Dio Mjeseca koji se ne preklapa sa Sunčevim diskom zato se gubi u svjetlosti dnevnog neba.
Ono što govornik u videu naziva “atmosferom iza Mjeseca” zapravo je svjetlost raspršena u Zemljinoj atmosferi ispred Mjeseca, između kamere i svemira. To je isti razlog zbog kojeg je nebo danju svijetlo. O svemu ovome detaljno je pisala NASA.
Pokus s lopticom i lampom koji se izvodi u videu nema ni približno usporedive uvjete, odnosno nema desetke kilometara osvijetljene atmosfere. Sunce nije obična žarulja, a kamera u tom pokusu nije izložena ekstremnom kontrastu. S pravilnim solarnim filtrom Mjesečev rub izgleda taman i oštar. NASA upravo zato ističe da je za fotografiranje djelomične faze potreban solarni filtar.
Tvrdnju dodatno opovrgavaju snimke iste pomrčine zabilježene iz dviju različitih perspektiva. NASA je objavila kompozitnu fotografiju pomrčine snimljenu 12. kolovoza 2026. u Španjolskoj, koja prikazuje cijeli slijed Mjesečeva prelaska preko Sunčeva diska – prije, tijekom i nakon totaliteta. Istodobno, satelit MTG-i1 iz svemira je zabilježio Mjesečevu sjenu kako se kreće preko Zemlje, a snimku je objavila Europska svemirska agencija. Promatranja s površine Zemlje i iz orbite tako dokumentiraju isti događaj iz dviju neovisnih perspektiva.
Zaključno, ni to što Mjesec nije vidljiv pokraj Sunčeva diska, ni izgled crnog diska tijekom totaliteta, ni preeksponirana snimka djelomične pomrčine ne upućuju na postojanje nepoznatog objekta niti dovode u pitanje znanstveno objašnjenje pomrčine Sunca. Mjesec je tada u fazi mlađaka, njegova se neosvijetljena strana prije i nakon preklapanja gubi u svjetlosti dnevnog neba, a preko Sunčeva se diska jasno može pratiti kao tamna silueta. Tvrdnja o kruškolikoj sjeni počiva na grubom iskrivljavanju stvarnog oblika Zemlje, dok je dojam „prozirnog” Mjeseca posljedica preeksponirane snimke bez odgovarajućeg solarnog filtra. Precizna predviđanja pomrčina te snimke sa Zemljine površine i iz orbite potvrđuju da pomrčinu Sunca uzrokuje prolazak Mjeseca između Zemlje i Sunca, pa su tvrdnje iz obiju objava netočne.
