Županijski sud u Zagrebu u prvostupanjskim presudama (1, 2) utvrdio je da su štrajk radnika Zagrebačkog holdinga, kao i štrajk radnika ZET-a, nezakoniti.
Kod odluke o nezakonitost štrajka u Zagrebačkom holdingu, Županijski sud priklonio se argumentaciji tužitelja, Zagrebačkog holdinga, da je štrajk organiziran suprotno potpisanim sporazumima. Naime, sud je kao ključno pravno pitanje razmatrao obvezuje li sindikate odredba o socijalnom miru iz Kolektivnog ugovora, čija je primjena sporazumom od 29. srpnja 2026. nastavljena do sklapanja novog kolektivnog ugovora, odnosno najkasnije do kraja 2026. godine.
U članku 167. Kolektivnog ugovora koji je na snazi bio do 15. svibnja 2026., da bi, kako smo već spomenuli, njegova primjena bila produžena do sklapanja novog ugovora ili do kraja godine, izrijekom piše:
“Za vrijeme poštivanja odredbi ovog Ugovora ugovorne strane obvezuju se na socijalni mir.
lznimno, dopušten je štrajk solidarnosti uz najavu, prema odredbama ovog ugovora ili korištenje drugih metoda davanja sindikalne potpore zahtjevima radnika u određenoj drugoj djelatnosti.“
Kao drugi razlog za zabranu štrajka, Sud je naveo odredbu Zakona o radu koji regulira “nužne poslove“ koji se moraju obavljati i u vrijeme štrajka.
I u vrijeme štrajka treba se, naveli su, postići ravnoteža, odnosno razmjernost, između legitimnih interesa štrajkača i drugih osoba koje su pogođene njihovim štrajkom, odnosno mora se voditi računa o zaštiti života, zdravlja i sigurnosti drugih.
Određivanje “nužnih poslova“, obrazlažu, ne negira pravo radnika na štrajk, nego osigurava da se taj štrajk odvija “na način kako je to zakonodavac propisao“, odnosno predstavlja ispunjavanje preduvjeta za stupanje u štrajk. Započinjanje štrajka i prije nego je donesena odluka arbitraže o “nužnim poslovima“, sud je ocijenio kao jedan od razloga da se ovaj štrajk zabrani.
Kad je riječ o presudi za radnike Zagrebačkog holdinga, Sudsko vijeće je kao dodatni razlog za zabranu štrajka navelo i kršenje članka 193. Zakona o radu koji govori o obvezi kolektivnog pregovaranja u dobroj vjeri, a koji navodi: “Osobe koje u skladu s posebnim propisom mogu biti stranke kolektivnog ugovora, dužne su u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora, u vezi s pitanjima koja u skladu s ovim Zakonom mogu biti predmet kolektivnog ugovora“.
Sutkinje su zaključile kako iz zapisnika sa sastanaka poslodavca i sindikata ne proizlazi da se pregovaralo u dobroj vjeri, “bilo na strani tužitelja ili tuženika“ te da se sve svodilo na iznošenje prijedloga bez dijaloga te na odgađanja.
ZET je prije ulaska u štrajk trebao osigurati nužne linije
Kad je riječ o ZET-u, prema obrazloženju sutkinje Lidije Bošnjaković, inače supruge bivšeg HDZ-ovog ministra Dražena Bošnjakovića, ZET nije dogovorio produljenje isteklog Kolektivnog ugovora, već je ključni argument suda baziran na propustu ZET-a da u vrijeme štrajka osigura odvijanje “nužnih poslova“, pri čemu je argumentacija ostala ista kao u slučaju odluke kad je u pitanju štrajk radnika Čistoće. Ona se nije upuštala u tumačenje izostanka “dobre vjere“ za koju je u slučaju Holdinga krivnja očito bila podijeljena i na poslodavce i na sindikate.
“Nužni poslovi“ regulirani su člankom 214. Zakona o radu koji definira pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati te navodi:
“1. Na prijedlog poslodavca, sindikat i poslodavac sporazumno izrađuju i donose pravila o proizvodno-održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada.
2. Pravila iz stavka 1. ovog članka sadrže osobito odredbe o poslovima i broju radnika koji će ih obavljati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada, a radi omogućavanja obnavljanja rada neposredno nakon završetka štrajka (proizvodno-održavajući poslovi), odnosno u svrhu obavljanja poslova koji su prijeko potrebni radi sprečavanja ugrožavanja života, zdravlja ili osobne sigurnosti pučanstva (nužni poslovi).
3. Odrađivanjem poslova iz stavka 1., ovog članka ne smije se onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk.
4. Ako sindikat i poslodavac ne postignu sporazum o određivanju poslova iz stavka 1. ovog članka u roku od 15 dana od dana dostave prijedloga poslodavca, poslodavac, odnosno sindikat može u roku od daljnjih petnaest dana tražiti da o tim poslovima odluči arbitraža.“.
Daljnji stavci tog članka propisuju rokove za uspostavu arbitražnog vijeća te rokove za donošenje odluke tog vijeća, a potom se konstatira da “ako poslodavac nije predložio utvrđivanje poslova iz stavka 1. ovog članka do dana okončanja postupka mirenja, postupak utvrđivanja tih poslova ne može se pokrenuti do dana okončanja štrajka“.
Prema riječima gradonačelnika Tomislava Tomaševića, arbitraža u Holdingu je započela, a sindikat ZET-a odugovlačio je s imenovanjem svog predstavnika.
“Prije kraja mirenja, Uprava ZET-a je predložila konkretni vozni red, puno reduciraniji, i taj vozni red bi uključivao 41 posto radnika, to nisu samo vozači“, kazao je Tomašević na konferenciji za novinare prije ove odluke Suda.
Ustvrdio je da su sindikalisti ZET-a čekali zadnji dan da istekne rok od 15 dana te 25. rujna (u petak uoči štrajka koji je počeo u ponedjeljak) daju svoj protuprijedlog od 1 i pol posto radnika. Sljedeći dan, 26. rujna, ustvrdio je, Uprava predlaže pokretanje arbitraže, ali s imenovanjem arbitara se odugovlačilo.
Različita mišljenja pravnika
Glavno pitanje, koje izgleda pripada tumačenju pojedinih sudskih vijeća, bilo je je li legalno krenuti u štrajk (nakon provedenog zakonskog pokušaja mirenja) prije nego se – arbitražom ako ne drugačije – dogovore nužni poslovi koji se moraju odrađivati i za vrijeme štrajka.
Gostujući u programu N1, odvjetnik Albin Hotić, koji je često angažiran za obranu sindikata, ispravno je naveo kako se u Zakonu o radu nigdje izrijekom pri definiranju uvjeta za početak štrajka ne utvrđuje da prije moraju biti definirani “nužni poslovi“. S druge strane, profesor Željko Potočnjak, jedan od autora prvog Zakona o radu iz 1995. i bivši sudac Ustavnog suda za Jutarnji list je rekao kako “štrajk u kojem se ne obavljaju nužni i proizvodno-održavajući poslovi nije zakonit” te da se prvo trebao dočekati kraj arbitraže.
Iako u zakonu izrijekom ne piše da se prije štrajka mora dočekati ishod arbitraže, ovo se sudsko vijeće očito vodilo logikom da se određivanje koji su to poslovi koji se moraju nastaviti odvijati treba zbiti prije samog stupanja u štrajk te da kasnije to ima manje smisla.
Sindikati sada na raspolaganju imaju žalbu Vrhovnom sudu koja se mora zbiti u roku od 15 dana, a potom bi Vrhovni sud pravomoćnu presudu trebao donijeti u roku od pet dana. Sindikati Holdinga i ZET-a najavili su da će se žaliti.
Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević na svim je konferencijama od kad je štrajk krenuo tvrdio da je “u europskoj praksi nezabilježeno” da je štrajk javnog prijevoza u potpunosti paralizirao grad. Iznosio je primjere Barcelone i Madrida u kojima je u vrijeme štrajka, javnog prijevoza ipak bilo – ali u smanjenom obimu i s rjeđim voznim redom.
“Govorio sam da je ovo europskoj praksi nezabilježeno. Jednostavno se u različitim gradovima uvijek definira postotak nužnog javnog prijevoza koji mora funkcionirati. Naravno da je to onda prorijeđeno, ali će ljude dočekati autobus da bi došao do bolnice”, ustvrdio je Tomašević.
U dane štrajka zagrebačkim ulicama operirala su najprije samo dva tramvaja, jedan autobus ZET-a i 11 vozila Čistoće koji su odvozili smeće iz bolnica i kritičnih javnih ustanova, što je priskrbilo dosta bijesa prema štrajkašima, ponajprije zato što se na javni prijevoz oslanjaju najsiromašniji i najmanje tjelesno spremni sugrađani koji se ne služe biciklima i ne mogu daleko hodati. U međuvremenu je, uoči prvog ročišta o legalnosti štrajka, proradila upravo linija koju je Tomašević označio kao esencijalnu. Radi se o autobusu koji vozi prema Kliničko-bolničkom centru Rebro.
Kako je to u drugim gradovima?
Koliko je vidljivo iz medijskih izvještaja, totalna paraliza javnog prometa se do sada događala u više europskih gradova, no uglavnom se radilo o privremenoj mjeri, odnosno štrajkovima upozorenja, a ne štrajkovima koji kreću na nedefinirani rok, do ispunjenja zahtjeva.
Primjer je nacionalni štrajk u Nizozemskoj upravo iz rujna ove godine. Nekoliko glavnih sindikata u prometu — uključujući FNV i CNV — organiziralo je 24-satni nacionalni štrajk zbog vladinih socijalnih rezova. Akcija je varirala od grada do grada, negdje je odaziv bio samo 40 posto prijevoznika, no najveći odaziv i zastoj autobusa, tramvaja i podzemna željeznice dogodio se u Amsterdamu, Rotterdamu i Haagu. U Rotterdamu je paraliziran čitav javni promet. Međutim, bio je to štrajk s ograničenim, 24-satnim trajanjem.
Drugi primjer su masovni štrajkovi upozorenja koji su se održali diljem Njemačke u veljači 2026. Na štrajk oko materijalnih prava pozvao je sindikat Verdi i odazvalo se oko sto tisuća radnika. Štrajk u ukupno 15 komunalnih poduzeća za javni prijevoz, paraliziralo je lokalne mreže prijevoza, uključujući autobuse, lokalne vlakove i tramvaje, u svih 16 saveznih pokrajina. Međutim, i taj je štrajk trajao samo jedan dan.
Tijekom velikog nacionalnog štrajka transportnih sindikata u Češkoj 16. lipnja 2011. godine, javni gradski prijevoz u Pragu bio je u potpunosti u prekidu, ali je zaustavljen samo tijekom 24-satnog razdoblja trajanja prosvjeda. Metro, tramvaji i gradski autobusi nisu prometovali, čime je po prvi put u povijesti praški sustav podzemne željeznice bio potpuno zatvoren i izvan funkcije. Štrajk je bio dio šireg nacionalnog prosvjeda protiv vladinih reformi (mirovinskog, zdravstvenog i poreznog sustava) koji je paralelno paralizirao i željeznički promet diljem cijele države. Štrajk je službeno završio u ponoć s 16. na 17. lipnja, nakon čega se javni prijevoz vratio u svoje redovne vozne redove.
Štrajk pariškog RATP-a 2019. godine protiv mirovinske reforme bio je jedan od najvećih i najduljih štrajkova u Francuskoj u novije vrijeme. Na vrhuncu su prijevoznici ugasili čak 10 metro linija. Postojale su ipak dvije automatizirane, koje voze bez vozača, ali je promet kroz grad bio uglavnom u prekidu. Pariški štrajk je bio najdulji u povijesti i trajao je 46 dana, s tim da je opseg štrajka varirao.
U svibnju 2025. godine glavni grad Bugarske, Sofija, suočio se s višednevnim velikim štrajkom radnika u javnom prijevozu. Autobusi, tramvaji i trolejbusi bili su u potpunom prekidu nekoliko dana, no građani su ipak imali alternativu: sofijski metro je tijekom tog štrajka u svibnju 2025. nastavio nesmetano voziti. Štrajk je započeo sredinom svibnja zbog zahtjeva sindikata za većim plaćama i rješavanjem financiranja sektora.
Najbolja usporedba sa zagrebačkim je možda štrajk u Bukureštu u siječnju 2022. godine. Veliki i iznenadni štrajk zaposlenika gradskog površinskog prijevoza 20. siječnja 2022. doveo je do toga da nijedan tramvaj ni autobus nije izašao na gradske ulice, što je izazvalo prometni kolaps u rumunjskoj prijestolnici. Radnici su obustavili rad tražeći povećanje plaća i bolje uvjete rada, a povod je bio niži ukupni fond plaća najavljen u novom gradskom proračunu te odbijanje uprave da pregovara. Međutim, putnicima je na raspolaganju bio metro. Gradonačelnik Bukurešta proglasio je štrajk politički motiviranim, a već idućeg dana, 21. siječnja, sud u Bukureštu proglasio je štrajk ilegalnim te naredio hitan povratak radnika na posao pod prijetnjom kaznenih prijava, nakon čega se promet postupno normalizirao.
Postoje štrajkovi bez minimalnih usluga, ali dolaze uz ranije najave i informiranje građana
“Nedavno je bez minimalne usluge štrajkao javni prijevoz u Nizozemskoj, a poznato je da se to događalo i za vrijeme generalnih štrajkova u Belgiji. Francuska je zasigurno vidjela puno takvih primjera, ali i Velika Britanija”, kaže nam Jan Willem, glavni tajnik Europskog sindikata javnih službi (EPSU).
Iako je minimum javnih usluga doista propisan u nekim gradovima i državama, taj minimum ne mora uvijek biti nametnut. Iz EPSU-a poručuju da obično velike obustave javnih usluga dolaze uz neka pravila. Primjerice, uz dugotrajne najave i informiranje javnosti ne samo da bi se pripremila na obustavu usluga, već i da bi se upoznala sa smislom štrajka.
Obratili smo se i Europskoj federaciji radnika u prijevozu, čija nam je Cristina Tilling kazala da ne postoje univerzalni niti približno okvirni rasponi u postotku radnika koji bi trebali pružati esencijalne usluge za vrijeme štrajka.
“Općenito govoreći, pravo na štrajk treba biti bezuvjetno i to je iznimno važno za kolektivno pregovaranje”, naglašava kada smo je upitali o europskim iskustvima. Nastavlja tvrdnjom kako nikada nismo vidjeli da je javni prijevoz zaustavljen iz nebitnih razloga, radilo se o radnim uvjetima, sigurnosti na radu ili primanjima.
“Sva odstupanja u smislu usluge ovise od situacije do situacije, kao i strategije i težine mjera protiv kojih se radnici bore. Prilično sam sigurna da su sindikati najbolja adresa da se o tome odluči”, njen je stav o minimumu javnih usluga.
