U lipnju ove godine na snagu su stupile najnovije izmjene Zakona o strancima. Radi se o trećim izmjenama zakona otkako je 2021. godine Hrvatska ukinula kvotni sustav za ulazak strane radne snage na tržište rade te ga zamijenila testom tržišta rada.
Četiri izmjene zakona u pet godina ozbiljan su legislativni zahvat, a zakon je prekompleksan, smatraju naši sugovornici.
Prve veće izmjene napravljene su, dakle, prije pet godina. Tada je Hrvatska ukinula kvotni sustav i uvela liberalniji sustav u kojem se samo za zanimanja koja nisu deficitarna provodi test tržišta rada. Dovelo je to do nereda na tržištu uvoza radnika iz trećih zemalja. Strelovito je porastao broj agencija specijaliziranih za potražnju radne snage, sve je više radnika koji dolaze iz Nepala, Indije, Filipina te se o njihovim pravima često nitko ne brine.
Veći legislativni zahvati 2025. pa 2026. godine
Nakon toga došlo je do još niza promjena zakona kojima se pokušavalo odgovoriti na novonastale probleme i zakrpati rupe. Prve manje izmjene napravljene su krajem 2022. godine i ticale su se promjena oko ulaska u Schengen. Nakon toga došla su dva vala većih legislativnih zahvata, 2025. te potom 2026. godine.
Međutim, i te izmjene nerijetko su samo stvarale nove probleme, smatraju pravnik Centra za mirovne studije (CMS) Luka Kos i sindikalistica u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Višnja Katalinić.
“Kada je 2021. godine izmjenama Zakona napušten kvotni sustav, Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) nije dovoljno dobro razradilo novi sustav koji se temelji na testu tržišta rada, što je automatski otvorilo prostor za gruba kršenja prava radnika”, smatra Kos.
“Svaka nova izmjena ‘krpala’ je prethodne rupe u zakonu, a svaka nova ‘zakrpa’ stvarala je nove probleme”, upozorava Kos. Na ova “krpanja” na kraju nisu bili pripremljeni ni poslodavci, ni radnici, a niti službenici. Posljedice su produljenje trajanja postupka izdavanja ili produžavanja dozvola za rad i boravak, pogotovo u regijama koje su već pod velikim pritiskom – Zagrebu, Istri i Kvarneru.
Prema Katalinić, česte izmjene Zakona zapravo su “isprobavanje tržišta rada” i kako će ono reagirati. Radi se o modusu operandi vladajućih, govori nam, koji “jednostavno neke izmjene isprobaju, vide kako će to funkcionirati, pa se onda prilagođavaju”. To je zapravo i jedna od glavnih zamjerki koje sindikalistica ima na Zakon o strancima – smatra da je on reaktivan te preopterećen i kompleksan.
“Zakon nije odraz neke sustavne politike, nego se radi o reakciji, često i na napise u medijima, lobiranje poslodavaca ili neke događaje”, govori.
Zakon treba odgovarati na promjene na tržištu
U Hrvatskom pravnom centru (HPC) smatraju kako česte izmjene propisa same po sebi nisu nužno problem, budući da “zakon treba odgovarati na promjene na tržištu i uočene nedostatke sustava”. Problemi nastaju onda kada izmjene nisu praćene dovoljno jasnim uputama, pravodobnim informiranjem i ujednačenom primjenom u praksi.
Važno je da je sustav predvidiv i da su informacije koje radnici dobivaju jasne i dostupne, kako oni ne bi snosili posljedice nejasnih pravila ili njihove nedosljedne primjene. Nejasnoće u vezi s dozvolom za boravak i rad mogu utjecati na mogućnost zaposlenja, ostvarivanje prihoda i regularnost boravka u Hrvatskoj, upozoravaju iz HPC-a.
Prema Katalinić, česte izmjene Zakona o strancima problematične su i zbog toga što se često radi o vrlo drastičnim promjenama. “Nije to, dakle, neko lagano ‘poštimavanje’, radi se o velikim promjenama koje mogu imati i velike posljedice po te ljude”, dodaje sindikalistica.
Katalinić smatra kako je i to odraz nesustavnog pristupa Hrvatske migracijama i integracijama te nedostatka jasne ideje što se zapravo točno hoće.
Kao rezultat čestih izmjena nastaje još jedan problem – službenicima koji rade na ovakvim predmetima često se ne daju jasne upute kako da postupaju, a potrebno je i neko vrijeme da se sustav ‘uštima’. Sve to može dovesti do toga da odobravanje dozvola traje duže od uobičajenog.
Katalinić daje primjer jednog njihovog člana koji je 11 mjeseci čekao da mu se produži radna dozvola koja je zatražena na godinu dana, jer se čekalo Ministarstvo zdravstva da izda upute o tome kako će se obavljati zdravstveni pregledi.
I to je odraz nekoherentne politike vladajućih, smatra ona, koja ne prepoznaje da je nužno jačanje kapaciteta i povećanje broja službenika.
MUP prepoznaje probleme, ali sa zakašnjenjem
Luka Kos kao pozitivnu ističe činjenicu da MUP prepoznaje probleme na koje ukazuju udruge civilnog društva i sindikati, ali rješava ih s “ozbiljnim odmakom i zakašnjenjem”, pa su tako, primjerice, problemi na koje su udruge i sindikati ukazivali već 2021. i 2022. godine riješeni tek tri do četiri godine kasnije.
Svaka sljedeća promjena zakona dovodi do pooštravanja pravila. To je dobro i udruge to pozdravljaju, govori nam Kos, ali neki poslodavci takvim promjenama potpuno ispadaju iz sustava, što znači da iz sustava ispadaju i svi oni radnici koji su o tim poslodavcima ovisili. Tako radnici ostaju bez reguliranog boravka u Hrvatskoj.
Kos ukazuje na to da nije, naravno, problematično da zakonodavac prepoznaje kako postoje problemi u zakonskom uređenju i da ih rješava, ali ističe kako je problematično što “nije prepoznato da treba zaštititi one radnike i radnice koji zbog izmjena ispadaju iz mogućnosti da reguliraju boravak i moraju napustiti Hrvatsku i Europski gospodarski prostor (EGP)”.
“Problematično je, dakle, da se radnika ne štiti od postupanja koja nisu njihova krivica, već su krivica poslodavca ili zakonodavca. Može se dogoditi da se poslodavac predomisli i povuče zahtjev za produženjem dozvole ili likvidira firmu, a da je pritom radnik napravio sve što treba i svejedno mora napustiti RH i EGP unutar određenog roka. Ako to ne napravi, još će mu biti zabranjen boravak i rad u Schengenu”, nastavlja Kos.
Uvijek postoji “ali”
Recimo, ako je poslodavcu u posljednjih šest mjeseci račun bio blokiran duže od 30 dana, prema najnovijim izmjenama onemogućeno mu je izdavanje dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Ako poslodavci nisu svjesni da su u tom dijelu pooštrene zakonske odredbe, radnici će izgubiti regulirani boravak i zbog takvog propusta moraju napustiti Hrvatsku. Ponekad se zbog takvih uvjeta radnike uvjerava da pređu s postojećih godišnjih ili trogodišnjih dozvola na potvrde za sezonski rad koje traju 90 dana, a koje se izdaju pod olakšanim uvjetima pa poslodavci ne moraju nužno udovoljavati svim uvjetima propisanim Zakonom o strancima – čime se esencijalno radnike gura u prekarniji i neizvjesniji sezonski rad.
Katalinić smatra da i kada dođe do nekih pozitivnih pomaka, nakon njih obično slijedi jedan “ali”.
“Recimo, najnovijim izmjenama zakona olakšana je promjena poslodavaca stranim radnicima i povećan je dopušteni period nezaposlenosti. Međutim, to se zapravo anulira time što strani radnici imaju pet dana od prestanka radnog odnosa za se prijave na nadležni Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), u protivnom im prijeti gubitak dozvole za rad i boravak”, upozorava sindikalistica.
Pritom velik broj radnika radi po manjim mjestima, apotrebno je doći do nadležnog HZZ-a, imati potrebnu dokumentaciju i obaviti to sve u pet dana, što ponekad nije tako jednostavan zadatak.
Problem i ostvarivanje brojnih drugih prava
Problemi s kojima se strani radnici suočavaju ne odnose se samo na uvjete boravka i rada u Hrvatskoj, nego i na ostvarivanje njihovih radnih, socijalnih i drugih zakonom zajamčenih prava, ističu iz HPC-a.
Ono što je zajedničko situacijama je da radnici ne poznaju hrvatski jezik i pravni sustav, ne znaju kome se obratiti, a ponekad ovise o poslodavcu ili posredniku i za informacije o vlastitim pravima.
Katalinić smatra kako je zakon prvenstveno rađen kako bi udovoljio zahtjevima poslodavaca i kako nema dovoljno volje da se moć stranih radnika izjednači s onom domaćih, kako bi strani radnici jednako kao i domaći mogli pregovarati oko pitanja svojih radnih uvjeta.
Navodi jedan primjer koji to savršeno ilustrira. Naime, strani radnik nema uvid u status svog zahtjeva za radnu dozvolu o kojem direktno ovisi njegov ostanak i nastavak rada u Hrvatskoj.
Ističe kako se strani radnici često zadužuju kako bi došli ovdje raditi. Stoga će oni ako moraju birati između neprijavljenog rada i odlaska radije odabrati ovo prvo, što ju ne začuđuje, jer su nerijetko opterećeni brojnim dugovima u matičnim zemljama.
Iz HPC-a upozoravaju kako nepoznavanje jezika i pravnog sustava u kombinaciji s neizvjesnošću oko boravišnog statusa može pak dovesti do toga da radnik odustane od prijave nepravilnosti ili od traženja zaštite jer se boji gubitka zaposlenja i prihoda.
“Zato je važno da zaštita stranih radnika ne ostane ograničena na Zakon o strancima, nego da im se osigura stvarna dostupnost i učinkovita zaštita prava iz svih relevantnih područja hrvatskog prava”, smatraju oni.
Općenito, zakonska rješenja vrijede onoliko koliko su učinkovita u praksi. Postupke je potrebno pojednostaviti, a pravne informacije učiniti dostupnijim. Zaštita prava se pritom “ne smije svesti na formalno postojanje prava ako ga radnik zbog jezičnih prepreka, nedostatka informacija ili straha od gubitka zaposlenja ne može ostvariti”, upozorava Hrvatski pravni centar.
Dakle, Hrvatska ne bi trebala biti “samo zemlja u kojoj strani radnici dolaze popuniti nedostatak radne snage, nego i zemlja u kojoj mogu sigurno i dostojanstveno raditi te ostvarivati svoja prava i graditi život”, zaključuju.
Ovaj tekst sedmi je dio serijala Radnik. Stranac. Susjed u kojem se bavimo životom stranih radnika u Hrvatskoj.
Ostali nastavci serijala:
Strani radnici i sindikalni pokret: Strah i neupućenost (2)
Preko 86 tisuća stranaca, uključujući strane radnike, nema izabranog liječnika (4)
Hladna birokracija: Visoki računi za zdravstveno osiguranje djece (5)
