Pod povećalom

Demokrati dobili priliku koju (ne)će propustiti

Identitetsko pitanje Demokratske stranke postaje još izraženije jer će imena iz redova Demokratskih socijalista Amerike odjekivati sve jače.
Photo by Jim WATSON / AFP

Američki studeni međuizbori su kao iz pjesme „Kako to“ u kojoj splitski reper Vojko V tražeći krivca za njegove životne probleme koje je sam prouzročio pjeva „Možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni…“ Konzervativci u Americi također bi rado znali tko im je kriv i gdje su pogriješili jer su još uvijek u priličnom stanju šoka i nevjerice zbog gubitka na izborima koji komentatori časte zvučnim nazivima poput tsunami, masakr, uragan, stoljetni poraz, katastrofa, presuda, ponor, istrebljenje, implozija, čistka, povijesna kazna, raspad.

Ne treba se tomu čuditi nakon što su Trumpovi republikanci izgubili premoć i u federalnom Zastupničkom domu i u Senatu, nakon što su od njih utekli značajni postotci i mladih i Latinoamerikanaca i Afroamerikanaca i, što je naročito značajno, siromašnijih slojeva sa slabašnim plaćama te mlađih muškaraca. Kada se tome pribroji i oko šest postotaka uobičajenih republikanskih glasača koji su ovaj put promijenili ploču stvara je jasnija slika koliko su američki glasači razočarani Republikanskom strankom i, naravno, potezima predsjednika Donalda Trumpa.

Po saveznim državama, pak, demokrati su republikancima oteli šest guvernera i stotine fotelja na raznim važnim pozicijama te tako sada zapravo vladaju nad oko tri četvrtine Amerikanaca.

Za neke su svi ti rezultati veliko iznenađenje, a za druge baš i ne jer republikanci su dvije godine brljali u mnogim zvučnim predizbornim obećanjima – najavljivali su transparentnost, a prikrili su važne detalje iz istraga afera oko Jeffreyja Epsteina, pričali su o smanjenju deficita, a sada traže bilijun i pol za vojsku (što je povećanje od preko 40 posto za obrambeni budžet), vikali su da neće biti novih ratova kad eto sukob s Iranom se pretvara u iscrpljujuću trakavicu i sramotu za američku vojsku, bombastično su bajali bajke o preokretu u ekonomiji i boljim plaćama za prosječan puk, a kad ono hrana sve skuplja, nekretnine sve nedostižnije, novi auti papreni, dok rabljenima ne pada cijena, mladi teško nalaze dobre poslove, a odlazak na benzinsku crpku i punjenje spremnika izaziva mučninu nakon plaćenog računa za dragocjenu tekućinu.

Halo Bing kako brat

Korupcija također smrdi nadaleko – čak 89 % Amerikanaca smatra da su se nečasne radnje razgranale u strukturama vlasti, što je povećanje od čak 16 % u samo dvije godine te 30 % u protekla dva desetljeća. Sve izraženiji osjećaj da se korupcija širi dodatno zabrinjava kada se usporedi s drugim razvijenim svjetskim državama u kojima se vječito neizlječiva boljka bolje drži pod kontrolom te sada ispada, barem prema Gallup anketama, da Sjedinjene Države zapravo prednjače po lošem među članicama OECD. Treba ovdje napomenuti da percepciju korupcije mjere različite organizacije, primjerice Transparency International te da se metodologije i rezultati razlikuju.

Korumpiranost i pokvarenost u američkom društvu mogle bi se dodatno razgoropaditi i zbog divljanja oko umjetne inteligencije, odnosno zbog nesmiljene utrke samo nekoliko premoćnih tvrtki koje ne biraju sredstva kako bi se domogle većeg udjela na tržištu.

Ogromna koncentracija moći među samo nekoliko razvikanih pojedinaca obično rezultira upravo bezobzirnošću koja razara društvo i stvara podjele za koje poslije trebaju desetljeća kako bi se ponovno uspostavili balans i povjerenje. I na američkim međuizborima važna su tema bili moć tehnoloških magova, umjetna inteligencija i masivni podatkovni centri jer se glasači plaše viših računa za struju i vodu te nestanka poslova koje AI malo pomalo gricka. Podatkovni centri, naime, trebaju silne gigavate energije, silne količine vode za hlađenje servera i silne hektare terena na kojima se proširuju postojeći ili grade novi i oko kojih se zrak silno zagrijava te tako već mijenja mikroklimu u brojnim sredinama.

Pobune građana zbog izgradnje novih podatkovnih centara počinju podsjećati na drugu polovicu 19. stoljeća kada su američki farmeri i radnici burno negodovali protiv nerijetko bezobzirne ubrzane gradnje željezničkih pruga. I tada se silno obogatio tek vrlo mali broj pojedinaca koji su znali gdje, kako i koga treba potkupiti, kako uz poslovni utjecaj pojačati i onaj politički te kroz koruptivne radnje, novčane manipulacije i dobru uvezanost stvoriti poslovno carstvo i nedodirljivost. Trebale su godine, brojni članci hrabrih istraživačkih novinara, rastući bijes građana i odvažnije političke odluke kako bi se masivan val korupcije u razdoblju krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u SAD-u primirio.

Kockanje na sve ili ništa

Nedemokratska sprega velikog kapitala i političara na kojoj buja korupcija obila se o glavu mnogim društvima, a sada Sjedinjene Države klize upravo u tako opasnu fazu jer bilijuni dolara koji se troše na infrastrukturu za umjetnu inteligenciju predstavljaju jedinstveni investicijski ciklus koji podsjeća na pripitog kockara koji se već nekoncentriran u dva ujutro kladi na sve ili ništa.

Upravo u tako debelim uloženim iznosima u AI skriva se stanovita opasnost za Demokratsku stranku koja teško da će se usuditi oštro postaviti prema tehnološkoj industriji jednostavno zato što bi to moglo dovesti do nepopularnih gubitaka na burzi i poslovnih problema i bankrota.

Umjetna inteligencija bit će jamačno česta tema oštrih riječi iz redova Demokrata, ali sve bi se moglo rasplinuti kada dođe vrijeme za stvarno donošenje odlučnih poteza i zakonskih odluka. Sjetimo se uostalom velike financijske krize koja je izbila 2008. godine – nitko od bankarskih moćnika nije završio u zatvoru, najveći teret za pokrivanje gubitaka podnijeli su obični porezni obveznici, a sve se odvijalo u vrijeme kada je u Bijeloj kući stolovao Demokrat Barack Obama. U američkom Kongresu na saslušanjima su doduše nekoliko godina rešetali bankare neugodnim pitanjima, ali na tome je sve stalo, nakon toga banke su postale još moćnije, a na masne gubitke se slijegalo ramenima u stilu „pojela maca“.

Demokratska stranka sada naveliko najavljuje razne istrage velikih tvrtki koje su paktirale s Trumpovom administracijom – na listi su jaka imena poput Amazona, Walmarta, Applea i drugih – no takve korporacije imaju brojna iskustva i uvijek se dočekaju na noge, angažiraju najbolje odvjetničke timove i lobiste, spremne su otrpjeti malo buke i platiti neku globu, a potom nastaviti uredno izdašno poslovanje. Bit će i tragikomičnih obraćenika koji će se privijati Demokratima uz skute, poput direktora tvrtke Palantir Alexa Karpa koji se prije koju godinu predstavljao kao ljevičar i kritizirao Trumpa, potom je postao njegov štovatelj, usput nazivajući Demokratsku stranku neodgovornom, da bi sada nakon rezultata posljednjih izbora obznanio kako je on zapravo cijeli život demokrat.

„Odrastao sam u krajnje lijevom okruženju, znam što znači biti progresivan, možda više nego itko na planetu te apsolutno vjerujem da su proizvodi tvrtke Palantir u svojoj srži progresivni,“ reče neki dan Karp.

Kraj republikanaca ili tek zatišje?

Demokrati će uz tehnološki sektor i Silicijsku dolinu zvati na odgovornost i druge – najavljuje se češljanje velikih sektora poput bankarstva, osiguravajućih kuća, medija, zdravstva, transporta, energije, proizvodnje i međunarodne trgovine ne bi li se pronašla kakva mutna pogodovanja i nezakonita ugovaranja iz vremena u kojima su republikanci sve kontrolirali. Saslušavanja zvučnih imena iz poslovnog svijeta pred kamerama i vladinim komisijama bit će dobra reklama za demokrate jer takav političko-ekonomski spektakl običnim građanima daje dojam da nitko nije nedodirljiv ma koliko mu debeo novčanik bio, no takve istrage često traju mjesecima ili godinama, dok je pamćenje afera u javnosti relativno kratko.

Sve što će se odvijati iz dana u dan u dvije godine do sljedećih izbora kada se bira i predsjednik bit će ujedno i dio neprekidne kampanje, Demokrati su puni samopouzdanja i nadaju se odličnim rezultatima u studenom 2028. godine planirajući, naravno, i povratak u Bijelu kuću te vjeruju da će se konačno ostvariti stare prognoze o potpunom istiskivanju republikanaca.

Prije dvadesetak godina, naime, postavljena je teza o demografskoj sudbini koja bi neminovno trebala donijeti trajnu prednost demokratima, smatralo se da je izbor Obame u dva uzastopna mandata jasan znak da se stvari odvijaju u tom smjeru jer kontinuirano rastu brojevi Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca, Azijata, zaposlenih žena i visokoobrazovanih, sve redom uobičajenih glasača Demokratske stranke. Porast populacije takozvanih nebijelih glasača trebao je zapravo, računali su teoretičari, isključiti mogućnost da se u Bijeloj kući ikad više nastani neki republikanac, no tada se dogodio Trump i liberalni su se mozgovi započeli češkati po glavi razmišljajući gdje li su pogriješili.

Tko manje bazdi

Demokrati se sada, naravno, optimistično nadaju kako su opet na pravom putu da im se stara teza o trajnoj premoći ostvari, no analitičari ih upozoravaju da nije baš sve tako blistavo kako se isprva možda čini – građani u ovom trenutku poprijeko gledaju republikance, ali niti s demokratima nisu oduševljeni, čak 53 % građana u anketama navodilo je kako ne podržavaju niti Demokratsku stranku. Pojednostavljeno, to bi značilo da su začepili nos i birali što im trenutačno manje bazdi.

Glasači su dakle razočarani u političare, što je u neku ruku dobro jer stvara pritisak na zastupnike da se potrude konačno pokrenuti nešto veliko, odnosno da učine ono što se od političara i očekuje, a to je da odgovorno štite populaciju od stalnih nelagoda. Stres je, naime, u Americi konstanta, skoro osam od deset anketiranih veli da ih psihički razaraju neizvjesnost u državi, troškovi života, krediti, plaćanja računa za liječenja, popravci automobila, a da zbog svega toga najviše stradavaju druženja s prijateljima i hobiji.

Za pomoći građanima u nabrojanim problemima dobro bi došle sveobuhvatne promjene za koje treba puno novaca, među ostalim za veća socijalna davanja i pristajanje na jače ovlasti državnih vlasti, a to u SAD-u zasad teško može proći.

I demokrati i republikanci se kunu u slobodno tržište i kapitalizam, ali nemaju odgovora kada ih se upita zašto je isto to navodno slobodno tržište zakazalo po pitanju stanovanja te sada nedostaje preko čak četiri milijuna nekretnina, pri čemu su, kao uostalom i u Hrvatskoj, najviše nastradali mladi koji se ne uspijevaju dokopati nekoliko svojih kvadrata za krov nad glavom. Ako su velike stranke tako pogriješile, a to je tek jedan primjer, kako očekivati da će uspjeti bilo što učiniti u nadolazećim godinama u kojima će roboti ubrzano zamjenjivati ljudski najamni rad. Postoje pokušaji da se nešto promijeni, no takvi redom završe u slijepoj ulici.

Tvornice radnicima

Neovisni senator Bernie Sanders je primjerice nedavno predložio zakon o posebnom državnom fondu u koji bi se slijevao priličan novac iz AI korporacija, što zapravo znači da bi građani bili suvlasnici umjetne inteligencije. Ekonomske dobiti koje će generirati AI trebale bi popraviti život svima, a ne tek najbogatije pojedince učiniti još bogatijima, navodi Sanders koji priželjkuje, zahvaljujući očekivanom velikom AI napretku, svakoj osobi u Sjedinjenim Državama osigurati pristojan i dostojanstven životni standard, uključujući pravo na zdravstvenu skrb, obrazovanje, stanovanje te zdrav i pogodan okoliš za život. Građani bi, objašnjava Sanders, trebali kolektivno dobiti pola dionica velikih AI korporacija, a tako bi bili u mogućnosti raspodjeljivati zaradu te imati važan utjecaj na odluke o budućnosti umjetne inteligencije.

Sandersov prijedlog zakona gotovo kao u kardeljevskom stilu „tvornice radnicima“ dobro je odjeknuo u javnosti, čak 69 % anketiranih slaže se s njim, no u Kongresu već kažu kako nema šansi da mu prođe takav ekstrem u sovjetskom socijalističkom stilu.

Sve što ima bilo kakav socijalistički prizvuk u dobrom dijelu manjih sredina u SAD-u i dalje izaziva zazor, no u metropolama su upravo socijalistički kandidati dobro prošli na ovim izborima, osvojili su gradonačelničke pozicije u Los Angelesu i Washington DC-u, u federalnom Kongresu broj im skače s dva na osam, dok ih je više od stotinu izabrano na lokalnim razinama.

Ovdje treba podsjetiti da je dobar dio onih koje nazivamo socijalistima, među njima je recimo i Zohran Mamdani, sadašnji gradonačelnik New Yorka, zapravo članovi neovisne političke i aktivističke organizacije DSA (Demokratski socijalisti Amerike) koja službeno nije dio Demokratske stranke, ali se zbog kompliciranog izbornog sustava koji favorizira velike stranke članovima DSA lakše uvrstiti i probiti na izborne liste koje amenuje Demokratska stranka. Glavni čelnici i stratezi demokrata, koji su po nekim europskim standardima zapravo negdje lagano oko centra – s tek mrvicu naginjanja ulijevo – za sada smatraju da im članovi i simpatizeri DSA dobro dođu jer privlače progresivnije i mlađe birače, dok ih drže u svom velikom krilu i pod pristojnom kontrolom.

Računica je jednostavna, ako će DSA kao organizacija ostati relativno malobrojna onda je lako držati ju zauzdanom, no u slučaju da naraste bit će im rečeno ili da pristanu na kompromise iz središnjice velike stranke ili da osnuju neku treću opciju i okušaju se na izborima samostalno.

Odlučno možda

U tome leži i jedan od problema identiteta Demokratske stranke, s dvojbama trebaju li se konačno odmaknuti od liberalnog centra i usuditi odvažno pomaknuti ulijevo ili će i dalje voditi politiku u stilu „odlučno možda.“

Nakon ovih izbora identitetsko pitanje postaje još izraženije jer će imena iz redova Demokratskih socijalista Amerike odjekivati sve jače. Na čelu najveća dva grada su sada Mamdani u New Yorku i Nithya Raman kao nova gradonačelnica u Los Angelesu, u glavnom gradu Washingtonu će stolovati socijalistkinja Janeese Lewis George, dok će u federalnom Kongresu DSA boje i dalje grleno zastupati Rashida Tlaib i Alexandria Ocasio-Cortez. Upravo 37-godišnja Ocasio-Cortez često se spominje kao moguća kandidatkinja za predsjedničke izbore. Popularnost joj je stabilna, osobito među onima ispod 40 godina, a mogla bi privući čak i neke Trumpove glasače, kao što je uostalom Mamdani u New Yorku dobio povjerenje 10 % oni koji su bili glasali za sadašnjeg predsjednika.

Stratezi jezgra Demokratske stranke za sada s oprezom gledaju na veći utjecaj Ocasio-Cortez i drugih zvučnih imena iz redova socijalista, plašeći se da takvi mogu otjerati prosječne glasače koji nisu za lutanje velike stranke previše nalijevo.

Klatno bi se u nadolazećim godinama moglo zaljuljati i na jednu i na drugu stranu. Većini Amerikanaca kapitalizam je i dalje u redu, premda su svjesni da favorizira bogataše, 56 % smatra kapitalističko uređenje boljim od socijalizma, no istovremeno tri četvrtine u jednoj anketi stanje američke ekonomije ocjenjuje nepovoljnim (nasuprot samo 2 % koji smatraju da je odlično).  Rezultati među mlađim generacijama pokazuju da u dobnoj skupini 18-34 socijalizam preferira čak 57 % anketiranih, dok u općoj populaciji pozitivne poglede na socijalističke ideje gaji 43 %, što je rekordna brojka s obzirom na to da do sada nije prelazila preko 40.

Američki građani neminovno sve više razmišljaju o budućem društvenom uređenju i možda im se neki oblik planske ekonomije i puno širih davanja za socijalu više neće činiti tako neprivlačnim, naročito nakon što im Elon Musk prognozira nepotrebnost ljudskog rada već za deset godina, a 99 % direktora najavljuje otpuštanja radnika u iduće dvije godine zbog umjetne inteligencije.

I to su neki od razloga zašto kandidati Demokratske stranke sada dobro prolaze na izborima, no koliko će njihove buduće političke odluke biti odvažne ovisi i o njihovom jedinstvu i smjeru kojim odluče ići. Na prvom ispitu već su pali, a da osvojenim pozicijama još nisu ni primirisali jer na dužnosti stupaju tek u siječnju. U Zastupničkom domu Kongresa se, naime, neki dan glasalo za opoziv živopisnog Trumpovog ministra obrane Petea Hegsetha, no sve je palo u vodu nakon što se na glasanju nije pojavilo 11 demokrata koji bi, da su bili u prostoriji, bili dovoljni za prevagu. Analitičari to već vide kao znak stanovite opuštenosti i nediscipline u stranci, upozoravaju da građani nisu baš tako bedasti i prate što se događa te podsjećaju da većina zapravo demokratima i ne vjeruje previše – tek 44 % anketiranih je uvjereno kako oni stavljaju interese američkih građana ispred osobnih interesa.

Faza debelog Elvisa

U slavljeničkoj opijenosti nakon pobjede demokrata na međuizborima svi su malo zaboravili na Trumpa, gurnuli ga u mislima na stranu, ili ga već otpisali kao potpuno poraženog. No on je predsjednik još dvije godine, a neki njegovi potezi već ukazuju da bi mogao biti još nepredvidljiviji, osvetoljubiviji i razuzdaniji.

Utjecaj i moć predsjednika, što je Hrvatskoj i Europi sada osobito važno, velik je u vanjskoj politici, ima autonomiju donositi dalekosežne odluke te se svjetski diplomati već pribojavaju što će se dogoditi ovaj tjedan u supermodernom kineskom gradu Shenzenu na velikom sastanku Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje (APEC) gdje bi se trebali susresti Trump, Xi Jinping i Vladimir Putin. Hoće li njih trojica prijateljski dogovarati neki novi svjetski poredak u kojemu bi mogle nastradati manje zemlje, hoće li u njihovim prekrajanjima nagrabusiti Ukrajina, NATO, Tajvan, Bliski istok ili neki drugi teritorij od strateškog interesa, ili će svaki od njih držati figu u džepu i pokušati preveslati drugu dvojicu? Trumpu je osamdeset godina, Xi je 73, Putin 74, njih trojica ambicioznih i prepredenih željeli bi da ih se pamti po nečemu i da budu upisani u povijesne udžbenike te je za očekivati da će sastanak u Shenzenu pokušati iskoristiti za privlačenje što više pažnje.

Trump je, veli slikovito jedan američki analitičar, dostigao fazu debelog Elvisa: žarko želi povratiti stari sjaj i privlačnost, a to može biti vrlo toksična kombinacija u kojoj će se tašti predsjednik osjećati dešperatno, ljutito i ludo. Njegove poteze je stoga nezahvalno predviđati, mogao bi se kao Hitler u posljednjim mjesecima okružiti najodanijim suradnicima i zabarikadirano braniti do posljednjeg trenutka, mogao bi okrenuti ploču i potpuno početi surađivati s demokratima, ne bi previše iznenadilo niti da prihvati neku socijalističku mjeru iz DSA arsenala, mogao bi nadalje jednu igru igrati na domaćem, a drugu na inozemnom terenu, jedan dan ucjenjivati i verbalno divljati, a potom malo biti pitom i dobroćudan.

I američkim demokratima i republikancima i cijelom svijetu Trump može zadati još prilično glavobolje. Ili, tko zna, možda je i njemu sve ovo dozlogrdilo toliko da jedva čeka kraj mandata, usput pjevušeći jednu od Elvisa iz njegovih debelih dana, „Samo je pitanje vremena kada ću se vratiti tamo, samo je pitanje vremena kada ću otići kući…“

Facebook
WhatsApp

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.