Tragična smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša 21. listopada u Klinici za psihijatriju “Sveti Ivan” u zagrebačkom Jankomiru i osam mučnih minuta videosnimke koja je obišla Hrvatsku otvorile su brojna pitanja o stanju u hrvatskom zdravstvu, psihijatrijskim bolnicama, uvjeta u kojima se drže pacijenti, pa onda i radnih uvjeta zdravstvenih radnika. Posebno pitanje povelo se o mjerama prisile koje su medicinski tehničari upotrebljavali.
Slučaj je rezultirao uhićenjem više ljudi, ukupno pet medicinskih tehničara, dvije medicinske sestre i jedne liječnice specijalizantice.
Ovo nije prvi slučaj
Tragična smrt Periša, nažalost, nije prvi ovakav slučaj u Hrvatskoj, pa je tako 2017. godine muškarac s duševnim smetnjama u Opuzenu umro nakon što ga je policija dulje vrijeme držala u potrbušnom položaju i privezala za nosila u kolima hitne pomoći, a tijekom vožnje uz njega nije bilo zdravstvenog osoblja. Europski sud za ljudska prava u presudi protiv Hrvatske u tom je slučaju utvrdio povredu prava na život. Smrt se spominje i u primjerima do kojih je došao Odbor Vijeća Europe za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) koji je objavio krajem 2023., nakon što je međunarodna ekipa stručnjaka obišla psihijatrijske odjele KBC-a Split i KBC-a Rijeka te Psihijatrijsku bolnicu Ugljan, prilično porazne podatke.
Među ostalim mučnim primjerima spomenuli su i slučaj smrti pacijenta I. R. u KBC-u Split, do koje je došlo 3. veljače 2020. Okolnosti te smrti u velikoj mjeri podsjećaju na slučaj Kristiana Periša, ali bez takvog odjeka u javnosti.
Policija je pet dana ranije, kako piše Jutarnji list, dovela pacijenta I. R. na Kliniku za psihijatriju KBC-a Split radi prisilne hospitalizacije. CPT je došao do saznanja da je I. R. u trenutku smrti imao vidljive vanjske ozljede: modrice i ogrebotine na koži vjeđa, ušiju, vrata, desnog ramena, desne nadlaktice i desne strane prsnog koša, kao i oštećenja kože u području zatiljka te na desnom dijelu prsnog koša; navedene su ozljede nastale nekoliko dana prije smrti. Pregledom je utvrđena i trauma glave, nagnječenje mišića vrata, razvijen edem mozga te obostrana bazalna upala pluća. Medicinska dokumentacija Klinike za psihijatriju bila je nepotpuna i nelogična. CPT je doznao da je u tijeku sudski postupak koji je pokrenula obitelj pacijenta u vezi s njegovom smrću, stoji u Izvješću u kojem CPT izričito traži da ih hrvatske vlasti izvijeste o epilogu ovog slučaja.
Što predviđa Pravilnik?
U međuvremenu je zdravstvena inspekcija završila nadzor u Klinici za psihijatriju “Sveti Ivan” i utvrdila ozbiljne propuste, od nadzora nad pacijentom tijekom primjene mjera prisile do propusta u vođenju medicinske i sestrinske dokumentacije.
Policija, DORH i Ministarstvo zdravstva čekali su da ravnateljica Jankomira odradi i njihov posao
Mjere prisile se prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama smiju primijeniti samo iznimno, kada je to jedino sredstvo za otklanjanje neposredne opasnosti kojom osoba ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život ili zdravlje. Dakle, tek nakon što se opasnost nije mogla otkloniti neprisilnim mjerama, i to u najmanjoj mogućoj mjeri i samo dok je nužno.
Pravilnik za fizičko sputavanje predviđa tim od najmanje pet medicinskih sestara ili tehničara i navodi 15 do 20 minuta za sam postupak primjene. Sputavanje se može odrediti na najviše četiri sata, nakon čega psihijatar ponovno procjenjuje potrebu za nastavkom. Radna uputa predviđa ponovnu procjenu već nakon dva sata. Ukupno sputavanje prema državnom pravilniku ne smije trajati dulje od 24 sata, a po isteku tog vremena psihijatar mora obići pacijenta i ponovno procijeniti njegovo stanje. Ako neposredna opasnost prestane nakon nekoliko minuta, pacijenta treba osloboditi.
Fokus na individualnu odgovornost
U slučaju Periša, fokus se vrlo brzo prebacio na individualnu odgovornost uključenih zdravstvenih radnika ili na pitanje nadležnosti nad bolnicom. Ali, što nam on govori o sustavu psihijatrijske skrbi u Hrvatskoj?
Marina Vidović predsjednica je splitske Udruge Feniks, neprofitne organizacija koja se bavi podrškom, osnaživanjem i promicanjem mentalnog zdravlja u zajednici. Uz to, ona je i dopredsjednica Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje (SUMEZ), članica Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama te stručna suradnica Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), Nastavnog zavoda za javno zdravstvo (NZJZ) i Klinike za psihijatriju “Vrapče” te članica niza drugih povjerenstava i odbora na hrvatskoj i europskoj razini.
Uz sve to je Vidović, ništa manje važno, i osoba koja je sama prošla iskustvo psihijatrijskog liječenja i prisilnog sputavanja. Zna kako je biti s druge strane tog odnosa i koliko je važno da u trenutku velike ranjivosti netko vidi čovjeka, čuje što govori i pokuša razumjeti njegove potrebe.
U više navrata javno je govorila o tome kako je više puta sama jedva preživjela prisilnu hospitalizaciju i vezivanje. To su za nju neka od najtraumatičnijih iskustava koje je preživjela. Zbog slučaja Periš opet ima noćne more i vraćaju joj se zastrašujuće slike njenih hospitalizacija.
U svim hrvatskim psihijatrijskim bolnicama ljudska prava i dostojanstvo osoba s mentalnim oboljenjima se krše, ističe Vidović.
Na tisuće primjena mjera prisile godišnje
Mjere prisile, pak, iako zamišljene kao iznimka, vrlo često postaju pravilo. Kao što je za Faktograf opisao dugogodišnji aktivist za ljudska prava Kristijan Grđan, mjere prisile mogu se primijeniti samo kada se ne može poduzeti ništa drugo. Grđan je sudjelovao u radu radne skupine koja je izradila trenutni Zakon o zaštiti osoba s društvenim smetnjama, a sada se nalazi na mjestu savjetnika organizacije Mental Health Europe koja je također osudila tragičan događaj iz Jankomira.
Nije, dakle, dovoljno da osoba ne surađuje, da je glasna, odbija terapiju ili se ne ponaša u skladu s očekivanjima osoblja. Psihička kriza, izražavanje ljutnje, straha ili frustracije nisu sami po sebi opravdanje za vezivanje. Uostalom, takvo ponašanje nije ni neočekivano od osobe u krizi, ističe Grđan.
Zakon o osobama s duševnim smetnjama je dobar, govori nam. Kada bi se on uistinu primjenjivao, “onda bismo mogli očekivati da ćemo imati vrlo malen broj slučajeva primjene prisile”.
No, praksa pokazuje velik broj mjera prisile, a to je on vidio i kroz svoj rad. “Ja bih na razini Hrvatske očekivao vidjeti možda stotinu primjera primjene mjera prisile godišnje, a vidio sam ih na tisuće.”
Upozorava i da se one čak manje koriste u specijaliziranim bolnicama poput psihijatrijskih, a češće u općim bolnicama, kao što su KBC Rijeka ili KBC Split, “neovisno o tome ima li medicinske indikacije za to, neovisno o tome jesu li ljudi došli dobrovoljno ili su primljeni i zadržani prisilno.”
Dakle, to se radi masovno i često zato što “ne postoje profesionalni kapaciteti ili radnici nisu educirani za rad s osobama s duševnim smetnjama koje im dolaze u kriznim situacijama”.
Uz sve to, mjere prisile traju predugo, a evidencije se ne vode propisno, upozorava pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. Tako u izvješću Pučke pravobraniteljice za 2025. godinu stoji podatak da je samo 36 posto psihijatrijskih ustanova ispunilo obvezu dostavljanja podataka o broju primijenjenih mjera prisile Povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama.
Bespomoćnost struke
Mjere prisile odraz su bespomoćnosti struke, smatra Vidović. Struku je sustav također iznevjerio – neadekvatnim uvjetima rada, arhitekturom i izgledom bolnica, nedostatnim brojem medicinskih sestara i pomoćnog osoblja, a “ponajviše nedostatkom uvažavanja mišljenja i potreba onih na dnu zapovjednog lanca koji mjere moraju provoditi i na kraju snose sve posljedice, a ne dopušta im se samostalna procjena i kredibilitet u konkretnim kriznim situacijama”.
Da, odgovornost pojedinaca treba utvrditi neovisnom i transparentnom istragom, ističe, ali treba govoriti i o institucionalnoj odgovornosti. Pitanja poput organizacije rada, nadzora i kulture postupanja traže odgovor. Oni su, naime, omogućili da sigurnost i dostojanstvo pacijenta budu ugroženi.
Mora se čuti i zaposlenike psihijatrijskih ustanova. “Ne možemo kvalitetnu skrb graditi na premalo ljudi, iscrpljenosti, nedostatku supervizije i neprimjerenim prostorima. Podrška osoblju i zaštita prava pacijenata dio su iste odgovornosti sustava”, ističe.
Promijeniti odnos prema osobi u krizi
Potrebno je promijeniti odnos prema osobi u krizi, smatraju naši sugovornici.
“Uznemirenost ne smijemo automatski prevoditi kao agresiju, a neslaganje kao nesuradljivost. Trebamo imati znanje, vrijeme i uvjete da osobu čujemo i pokušamo razumjeti prije nego što posegnemo za ograničavanjem njezine slobode. Suradnja podrazumijeva obje strane, a ne samo poslušnost pacijenta”, smatra Vidović.
Grđan ističe kako se, čim se radi o osobi sa duševnim poteškoćama, nju odmah diskvalificira. Općenito se smatra kako bolest utječe na ponašanje pacijenta, da se radi o nerazumnoj osobi i kako sve što ona kaže nije istina. Takvo mišljenje mora se promijeniti, smatra stručnjak.
“Taj odnos snaga se mora početi izjednačavati. Naravno, u svakoj grani medicine mi smo pacijenti, a oni su naši liječnici. Oni koji nas liječe su zbog svoje stručnosti uvijek jednu stepenicu iznad nas. Međutim, ta stepenica koja postoji u psihijatriji, a koja u potpunosti anulira moć i osobnost samog pacijenta je nedopustiva”, dodaje Grđan.
Psihijatrijska dijagnoza sama po sebi ne znači da osoba ne može vjerodostojno govoriti o onome što je doživjela, a ako “svaku pritužbu unaprijed protumačimo kao simptom bolesti, zatvaramo mogućnost da prepoznamo pogrešku, nasilje ili postupak koji treba promijeniti”, ističe Vidović.
Zaštitari nisu odgovor
Zaštitari pritom nisu i ne mogu biti odgovor na ovakva pitanja. Za Vidović pomicanje fokusa na angažiranje zaštitara preuzak je početak rasprave, dok Grđan navodi kako je osobno izrazito protiv toga.
“Izričito se protivim tome da redarstvene službe primjenjuju mjere prisile prema osobama koje se nalaze u psihijatrijskoj ustanovi. Mjere prisile nisu oblik liječenja, ali jesu medicinski postupak. One su s razlogom propisane u pravilniku Ministarstva zdravstva, zato što te postupke mogu provoditi samo medicinski radnici. Zaštitari u bolnici mogu biti angažirani samo da eventualno netko izvana ne bi došao pa ne bi napravio neke probleme”, pojašnjava.
Vidović dodaje kako oni ne mogu zamijeniti “educirani zdravstveni tim, terapijski odnos, deeskalaciju ni pravodobno prepoznavanje zdravstvene ugroženosti”.
Njoj je cilj ustanova u kojoj su sigurni i pacijenti i zaposlenici, a u kojoj osoba u krizi prije svega susreće nekoga tko joj zna pomoći.
Pozitivni primjeri
Pritom ima primjera iz okolice kako se stvari rade drugačije. Recimo, Vidović na pamet prvo pada Trst u kojem postoji model kao sustav otvorenih vrata bez mehaničkog sputavanja, s naglaskom na oporavak i život u zajednici.
No, ona ističe kako je važno razlikovati nekorištenje sputavanja od tvrdnje da ne postoji baš nijedan oblik prisilnog liječenja. Model Trsta stoga ne bi predstavljala kao dokaz da je svaka prisila potpuno nestala.
Kako se tamo odgovara na krizu? WHO opisuje mrežu centara za mentalno zdravlje, terenski rad kroz mobilne timove, kućne posjete i psihosocijalnu podršku u domu. Bolnički dio povezan je s lokalnim službama, a osoblje se osposobljava za pregovaranje i deeskalaciju, uloženo je u terapeutsku edukaciju osoblja. Dakle, iza otvorenih vrata stoji organizirana podrška koja omogućuje brzo, efikasno i humano postupanje.
I ona i Grđan ističu i primjer njemačkog Heidenheima kojega SZO opisuje kao službu sa smanjenom primjenom prisile, ali izričito navodi da ona nije potpuno uklonjena. Vidović smatra da je važno govoriti i o takvim primjerima jer pokazuju da se praksa može mijenjati i unutar bolničkog sustava.
Pacijenti i obitelji prepušteni sami sebi
Dakle, jedan od najvećih problema sustava u Hrvatskoj je široka primjena mjera prisile, kao i to što ne postoji sustav podrške. Grđan navodi kako je situacija takva da su pacijent i obitelj ili prepušteni sami sebi ili je osoba hospitalizirana. Prazninu između te dvije krajnosti po dobrom starom običaju pune organizacije civilnog društva.
Grđan upozorava kako “nema podrške u zajednici, nema mobilnih timova ni kriznih timova”, dok u intervencije ovakvog tipa nisu uključene osobe koje imaju već proživljeno iskustvo psihičke bolesti, a koje bi svojim djelovanjem uz profesionalce mogli pomoći osobi da uopće ne dođe u takvo stanje da se, recimo, mora zvati policija.
Pritom se na probleme, ako do njih dođe, mora reagirati odmah. Ako je zdravstveni radnik nešto pogriješio, ta se greška treba uočiti i adresirati. “A mi imamo situaciju sada da kad zdravstveni radnik pogriješi, iza njega cijela struka stane i kaže da je bio u pravu”, zaključuje Grđan.




