„Poštujući Odluku Ustavnog suda naglašavamo da Vlada, kada predlaže reguliranje prava određenih osoba, osim pravnih mora sagledati i druge aspekte, uključujući realne mogućnosti i provedivost donesenih rješenja“, dio je priopćenja kojim je Vlada reagirala na odluku Ustavnog suda koja nalaže ukidanje nekoliko važnih članaka Zakona o osobnoj asistenciji (ZOA).
U najbitnijem, pravo na osobnu asistenciju priznavat će se i djeci do 18 godina te se ukida postojeće ograničenje broja sati u kojima korisnici mogu dobiti osobnog asistenta.
Ustavni sud ukinuo je ograničenja koja su navodila kako pravo na osobnog asistenta ne mogu ostvariti oni koji ostvaruju uslugu pomoći u kući te oni čiji roditelj ili drugi članovi obitelji imaju priznato pravo na status roditelja njegovatelja. Mogućnost korištenja usluge osobne asistencije zakonski se do sada uvjetovala nekorištenjem drugih oblika podrške osobama s invaliditetom.
Citirano priopćenje sugerira kako Vlada smatra da može zaobići Ustavom zajamčena prava, ako neke druge okolnosti zahtijevaju drugačije postupanje.
Nečovječne životne okolnosti
Ustavni sud odlučivao je na osnovi dvaju prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o osobnoj asistenciji iz 2023. Prvu je 6. srpnja 2023., odmah nakon stupanja zakona na snagu podnijela Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom “Sjena” iz Zagreba, a druga je podnesena 2024. u ime grupe od više desetaka fizičkih osoba. S obzirom na to da su se sporili slični dijelovi zakona, Ustavni sud objedinio je predmet. Ono što je zanimljivo za dosadašnju praksu Ustavnog suda jest da je odluka – kojoj se nije protivio niti jedan od ustavnih sudaca – donesena u utorak, a obznanjena u punom sadržaju (od 82 strane) i u sažetku već u srijedu.
Ustavni suci nisu štedjeli vladajuće. Smatraju da su pojedine odredbe diskriminatorne te da onemogućuju Ustavom jamčenu uključenost svih pojedinaca u društvo te su ih stoga ukinuli.
U dijelovima odluke koriste i vrlo snažan jezik. Tako u dijelu u kojem se propisuje maksimalna satnica koju korisnici prava mogu ostvariti s osobnim asistentom, ovisno o stupnju invaliditeta, smatraju kako je ograničenje za one s najtežim dijagnozama na maksimalno 352 sata mjesečno, što je 12 sati dnevno – životno ugrožavajuće.
„Ustavni sud ističe da se kod ovih kategorija tuđa podrška u osnovi najvećim dijelom odnosi na podršku pri zadovoljavanju temeljnih životnih i zdravstvenih potreba, pa i održavanje samog života. Izostanak ove vrste podrške za te osobe značio bi zdravstvenu pa i životnu ugrozu, odnosno nastanak životnih okolnosti koje bi kao zajednica smatrali nečovječnima.
Jasno je da raspodjelom maksimalnog fonda sati podrške uslugom osobne asistencije kroz mjesec dana osobe s najozbiljnijim oblicima invaliditeta neće imati zakonski osiguranu podršku najmanje 12 sati od 24 moguća sata dnevno. Istodobno, ZOA-om nije predviđena nikakva mogućnost da se osobama s invaliditetom kojima je nužna podrška dulje od maksimalnog fonda sati, predviđenog člankom 34. ZOA-a, ista i osigura. Ustavni sud ističe da pravo na podršku koja je neophodna za namirenje temeljnih zdravstvenih i životnih potreba povezanih s konkretnim invaliditetom nije socijalna povlastica već Ustavom zajamčeno pojedinačno pravo osobe koja se s tim invaliditetom životno suočava.
Ako je pojedincu neophodna neprekidna podrška osobne asistencije, izostanak koje bi za njega značio ugrozu temeljnog zdravstvenog stanja, pa i samog života, odnosno puko preživljavanje u okviru socijalnih okolnosti koje bi smatrali nečovječnima, država je dužna osigurati tu mogućnost, te je zakonski primjereno urediti. Ustavni sud utvrđuje da izostanak zakonski utvrđene mogućnosti korištenja ovog oblika nužne podrške osobama s invaliditetom koja bi, kada bi to bilo objektivno neophodno, išla iznad propisane maksimalne dostupnosti usluge osobne asistencije iz članka 34. ZOA-a predstavlja povredu ustavnog jamstva prava na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba iz članka 57. stavka 1. Ustava“, navodi Ustavni sud u sažetku presude.
Smatraju kako ocjenu potreba za konkretnu osobu nije moguće ograničiti na općenite pretpostavke o potrebama svih osoba određene medicinske kategorije, već ona mora nužno biti individualizirana.
Država ne može svoju obavezu da brine za nemoćne u potpunosti prebaciti na obitelj.
Usluga njegovatelja i usluga osobnog asistenta – dvije su usluge koje nisu u potpunosti međusobno zamjenjive. Ustavni sud utvrđuje da je nesporno da socijalna usluga njegovatelja pruža tek manji dio podrške koji zahtijeva pravo na neovisno življenje i društvenu uključenost. To se prije svega odnosi na mogućnost ostvarivanja neovisnosti življenja i društvene uključenosti osoba s invaliditetom.
„S obzirom na to da ova dva oblika podrške služe različitim ciljevima, te imaju različit sadržaj, takva apsolutna uskrata predstavljala bi ograničenje prava na osobnu neovisnost i društvenu uključenost zajamčenog člankom 57. stavkom 2. Ustava koje nije moguće opravdati ciljem izbjegavanja dupliranog financiranja usluga jednakog učinka. Isti razlozi primjenjivi su i na tvrdnju da su usluge pomoći u kući i osobne asistencije međusobno zamjenjivi“, navode.
To je u dosadašnjoj inačici zakona naročito bilo vezano za djecu.
Za djecu je važna socijalizacija
Ustav predviđa posebnu skrb za djecu. „Ustavni sud ističe da dužnost osobite skrbi nikako nije isključiva odgovornost roditelja. Za posebnu skrb prema djeci s invaliditetom u bitnom dijelu, uz roditelje, suodgovorna je također i država“, navode.
U kontekstu ocjene ustavnosti članka 12. ZOA-a Ustavni sud iznosi ocjenu postupanja države koja, ističući zakonsku obvezu roditelja da skrbe za svoje dijete, od sebe odmiče odgovornost da djeci s invaliditetom osigura primjerenu skrb zajamčenu člankom 63. Ustava.
„Činjenica da je djetetu dostupna roditeljska skrb, koja je ujedno njegovo ustavno pravo, ali i ustavna obveza roditelja, ne može biti valjan razlog za potpuno ograničenje pristupa socijalnoj usluzi osobne asistencije iz članka 12. ZOA-a. Ustavni sud također ističe da zbog specifičnih ciljeva koje je Ustav namijenio ovim različitim ustavnim jamstvima, roditeljska skrb ne može nadoknaditi sve koristi na koje osobe s invaliditetom imaju pravo“, navode te ističu da značajan dio razvoja osobne autonomije maloljetnih osoba, te njihovo sazrijevanje u punopravne ravnopravne članove društvene zajednice, ovisi o njihovoj mogućnosti osobne interakcije s drugim članovima društva, a posebno njihovim vršnjacima.
„Da bi sazreli u autonomne, racionalne i odgovorne građane i građanke maloljetne osobe moraju imati mogućnost uključivanja u razne oblike društvene socijalizacije. Socijalna usluga osobne asistencije prvenstveno služi realizaciji što učinkovitije socijalizacije osoba s invaliditetom. To je njezina sama srž“, zaključuju.
Uskrata mogućnosti korištenja usluge socijalne asistencije maloljetnim osobama s invaliditetom predstavlja povredu jamstva neovisnog življenja i društvene uključenosti zajamčenog člankom 57. stavkom 2. Ustava odnosno obveze osobite skrbi za djecu s invaliditetom iz članka 63. kao njegovog posebnog izričaja, smatraju.
Piletićevo mjesto je uvijek na raspolaganju
Veliki je ovo uspjeh za udrugu Sjena koja je godinama prosvjedovala i tražila prava za svoju djecu, ali je nailazila na zid u institucijama.
Resorni ministar socijalne politike Marin Piletić odbacivao je njihove primjedbe. Svoj je Zakon nazvao epohalnim iskorakom, udruge koje su prosvjedovale zbog apsurdnih prijedloga nazvao je “ulicom” s kojom neće raspravljati, podsjeća Jutarnji list, a kad su roditelji u Sabor doveli djecu s teškoćama da zastupnici vide o kome odlučuju dok raspravljaju o spornom Zakonu, njihov je dolazak jedan zastupnik nazvao “morbidni šou”.
Upitan nakon ove odluke hoće li im se ispričati i razmišlja li o ostavci, Piletić je odgovorio „da je njegova ostavka uvijek na raspolaganju“.
Iako bi ostavka trebala biti osobni čin, Piletić je svojim riječima potvrdio da – kako to bude s članovima vlade Andreja Plenkovića – o njegovoj sudbini uvijek odlučuje premijer.
Kasnije u danu stiglo je spomenuto priopćenje iz Vlade u kojem se navodi kako „Vlada kontinuirano povećava naknade i obuhvat prava za osobe s invaliditetom, koji su na najvišoj razini dosad. U 2025. godini izdvajanja za socijalna prava osoba s invaliditetom ukupno iznose 1,2 milijardi eura. Primjerice, 2016. bilo je 409 korisnika projektne usluge osobne asistencije za što se izdvojilo 556.000 eura, a danas bilježimo 8.040 rješenja o priznavanju prava na uslugu osobne asistencije, za što se izdvaja 60 milijuna eura godišnje“.
Potom slijedi dio iz kojeg se iščitava da odlazak Piletića u ovom trenutku nije na redu.
„Novim zakonskim okvirima o osobnoj asistenciji i o inkluzivnom dodatku Vlada je poduzela najveće iskorake dosad u namjeri da stvorimo transparentniji, učinkovitiji i pravedniji sustav socijalne skrbi s korisnicima u fokusu. U tome velik doprinos daje ministar Marin Piletić, kojem izražavamo podršku“.
