Saborska zastupnica Sandra Benčić najavila je kako će njen otac Branko Benčić podnijeti tužbu protiv Josipa Križa, suradnika državnih vlasti u traganju za žrtvama partizana zbog izjava da je djed Sandre Benčić nakon Drugog svjetskog rata sudjelovao u ubojstvu i krađi. Stojeći pored ministra branitelja Tome Medveda, Josip Križ je još 24. travnja izjavio da o tome “ima saznanja”. Dogodilo se to prilikom obilaska grobnice u Dubravi na koju je ukazao.
“Imam saznanja da je djed jedne saborske zastupnice iz Poznanovca ubio čovjeka koji je imao farmu konja, oteo mu imanje, bacio ga negdje uz potok u neku rupu. Poznanovac znam, ali ne znam gdje bi to moglo biti. Njoj je ime Sandra Benčić, neka me tuži ako nije istina, a ja ću joj dokazati da je istina”, rekao je Križ.
Izjava je odjeknula na društvenim mrežama, a “teške optužbe” dospjele su u medije, potpuno nekritički, tek nakon produženog vikenda za Praznik rada [1, 2, 3, 4, 5]. Tekstove su objavili bez provjere bazičnih informacija i tek uz ograde da su poslali mailove s upitom na stranačke adrese.
Dodajmo tome da je Križ izjavu na konferenciji za medije dao više od tjedan dana prije objave prvih tekstova na portalima. Dakle, nije se radilo ni o kakvoj ekskluzivnoj informaciji koja je stigla u trenutku da bi spašavala živote.
Tek 6. svibnja na portalu Novog lista od Križa stiže navod da se djed zastupnice Možemo! zove “Stjepan”.
“Imam jake argumente, nedavno su mi iz Zagorja stigle informacije. Djed Sandre Benčić je u svom kraju bio najpoznatiji pripadnik OZNA-e, njihova velika faca, a ona se pravi nekakvom moralnom vertikalom. Zašto tu farmu konja ne vrati nasljednicima ljudi kojima ju je njezin djed Stjepan oteo? Vrati oteto. Ponavljam, neka me tuži, spreman sam na sudu dokazati da je istina sve što govorim”, kazao je Križ novinaru riječkog dnevnika, Draženu Ciglenečkom.
Međutim, djed Sandre Benčić zvao se Gabrijel. To se također saznaje iz teksta Ciglenečkog, koji je učinio taj napor i nazvao zastupnicu Benčić. Ona mu je kazala da njen djed “ne da nije nikoga ubio, niti nekome oteo farmu konja, nego uopće nije sudjelovao u Drugom svjetskom ratu”.
“Bio je tada još dijete, tinejdžer”, rekla je. Istoga dana, Benčić, dvanaest dana nakon Križevih optužbi, objavljuje očitovanje na društvenim mrežama. Navodi kako nema djeda Stjepana i od ministra Medveda traži da se “jasno distancira od ove bezumne optužbe koja je izrečena na njegovoj konferenciji za medije”.
“Time je blagoslovio širenje najgore vrste lažnih vijesti zbog kojih su moj otac, mama i brat danima uznemireni”, napisala je. Prozvala je i medije koji se nisu informirali niti o imenu njenog djeda prije prenošenja izjava Josipa Križa.
“Na kraju poručujem stanovitom Nevenu Paveliću, suradniku notornog Miljenka Manjkasa, koji ovo objavljuje na svom portalu Hrvatska danas kao i Narod.hr portalu da su metode koje koriste za uništavanje nečije reputacije, obitelji ili uspomene na preminule bližnje dno hrvatske javne sfere, dezinformacijsko podzemlje nastalo po uzoru na najgore režime u povijesti.”
Narod.hr i Hrvatska danas branili su se tvrdeći da su mailom pokušali kontaktirati Benčić prije objave. Upite su poslali na stranačke mailove. Zastupnica smatra da su mailovi poslani forme radi.
“Ja ih nisam vidjela prije objave, jer su ih poslali u 7 sati, a u 8 sati su to objavili. Nisu me ni pokušali nazvati”, kaže nam Benčić.
Mato iz OZNA-e
Priča se usprkos promašaju u imenovanju zastupničinog djeda nastavila razvijati na društvenim mrežama.
Već sutradan, 7. svibnja, nalog na društvenim mrežama po imenu “Hrvatski kanal” objavio je video kompilaciju AI slika i fotografija zastupnice, uz naraciju AI generiranog glasa. Narator(ica) Sandru Benčić optužuje za semantičku varku, optužujući klan Benčić za smrt plemenitaša Ritterovih – u tome su, navode, sudjelovali ne samo “djed Sandre Benčić, Stjepan, član narodnooslobodilačkog odbora”, već i stric Mato iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA). U ovoj varijanti priče, “Nikola Ritter je mučen”, a “Greta Ritter ubijena, hicem iz puške na stubištu”.
Pritom je Mato zadužen za “operativni dio”, a “Stjepan drži bazu” i “skupa profitiraju” održavajući lokalnu dominaciju kroz “kontroliranje imovine Ritterovih”, upravljanje lokalnim zadrugama i zapošljavanjem.
“Opet krivo. Nemamo u familiji nikoga tko se tako zove. Jako je jednostavno to rodoslovno stablo mog oca. Prvo, on nema braće; znači, strica nemam. Drugo, moj djed je imao braće, niti jedan se nije zvao ni Mato, ni Stjepan. Mislim da se čak u Poznanovcu nitko nikad ni nije zvao Mato”, kazala nam je Benčić, dodajući da vezano za svoju obitelj i njihova imena, posjeduje krsne listove: “To piše u crkvenim knjigama, jer su se moji krstili kad neki drugi nisu.”
I tu dolazimo do njenog oca, Branka. Ovaj puta je, hajde, makar pogođeno ime. U videu se tvrdi da je od zločina predaka profitirao transgeneracijski, tako što je naslijedio imanje i bio utjecajan član Saveza komunista Jugoslavije.
“Zato je imao tako uspješnu karijeru postavljača telefona u PTT-u (Pošta, telegraf i telefon)”, ironično kaže Benčić, a zatim pita: “Recite mi kako je on točno profitirao? U čemu? Cijeli život je radio u telekomu, dok mu nakon privatizacije nisu dali otkaz 2003. godine. Cijeli život je dosljedan i odbio je apsolutno sve što su mu uvjetovali političkim angažmanom”.
Benčić tvrdi kako njen otac i majka nikad nisu bili u Partiji, ali potvrđuje kako je njen otac danas aktivan u Udruzi antifašističkih boraca i antifašista Bedekovčine i da je “na to ponosna”.
Prema još jednom članku objavljenom na portalu Hrvatska danas, profitirao je na način da je njegova kćer, Sandra Benčić “odrasla u kući u Poznanovcu koja se nalazi na zaštićenom kulturnom dobru RH, posjedu oko dvorca braće Nikole i Grete Ritter”. Ritterove su, kako navode u tekstu, “likvidirali partizani”. Ne spominje se bacanje u potok, što je tvrdio Križ, na kojega se pozivaju u prvom tekstu, uz neimenovanu svjedokinju, za koju se još ne zna kakvim točno argumentima raspolaže. Gubi se i raniji navod portala da su Ritterovi navodno “zatučeni kolcima“.
Križ sad “ima papire”, ali ne želi reći kakve
Faktograf je kontaktirao Križa kako bismo saznali kojim dokazima potkrjepljuje svoje tvrdnje. Upitali smo ga, najprije, tko je Stjepan Benčić.
“Ne, ne, ne, ja vam više neću ništa reć’. Znači, to je vjerojatno bilo tamo ono, znači su imali neka još druga imena, ali gledajte, sada to je kod mene završena priča, ja više o tome ne želim ništa reći.”
Na pitanje zar ne postoji svjedokinja, odgovara: “Sve sam vam rekao, ne vidim kakvu svjedokinju. Pazite, ovo što se dogodilo dole u ovoj šumi, i ubijanje i tako dalje, to da, ali sve ovo drugo o samim Benčićima ja više ne želim govoriti.”
Kada smo upitali zašto, budući da je pozvao zastupnicu da ga slobodno tuži, ponovio je da je “sve rekao i vi novinari istražujte dalje”.
Zamolili smo ga da nam komentira najavu tužbe koju će protiv njega dići otac Sandre Benčić. Rekao je da ga “može tužiti koliko hoće, mi imamo sve papire”.
No, na više ponovljenih pitanja o kakvim se papirima radi, odgovara:
“Sve ćete čuti. Na vrijeme. Zapravo, ja uopće tog čovjeka ne znam i uopće zašto bi on mene tužio, ne vidim.” Sugerirali smo da je mogući razlog to što je optužio oca Branka Benčića da je ubojica i konjokradica.
“Gospođo, ja više o tome ne želim vam ništa reći. Ja sam sve rekao što sam, i dalje o tome niti riječi.”, zaključio je Križ.
Kaos u zemljišnim knjigama
Hrvatska danas piše kako je kuća u Ulici Alojza Člekovića 4, gdje je bila prijavljena Sandra Benčić prije dolaska u Zagreb, “potpuno nelegalna i sagrađena na kulturnom dobru RH”. Dodaju da “nije upisana u zemljišne knjige, tamo stoji oranica u vlasništvu pet šestina Branka Benčića” te da “postoji zabilježba Ministarstva kulture RH”.
Ovaj dio teksta je djelomično točan, ali se zbog godine izgradnje ne može smatrati nelegalnom, o čemu ćemo kasnije.
Dokumenti portala oss.uredjenazemlja.hr svjedoče o tipičnom zemljišnoknjižnom kaosu, jer je na česticu na kojoj se nalazi rodna kuća zastupnice upisano štošta. Posjedovni list navodi da se na čestici 168/11 nalazi oranica koja pripada Poljoprivrednoj zadruzi Poznanovec, koja još od perioda nakon Drugog svjetskog rata ima pravo korištenja zemlje i gospodarskih zgrada dvorca, premda u praksi nije njihov vlasnik.
U izvatku iz zemljišnih knjiga piše da je ondje oranica čijih je pet šestina u vlasništvu Branka Benčića, a jedna šestina pripada Zvonimiru Mrkociju. U istom dokumentu piše i zabilježba Ministarstva kulture, koje u dokumentu iz 2020. godine izlistava napola urušeni dvorac Ritterovih u Poznanovcu kao kulturnu baštinu. Kuća Benčićevih se prema povijesnoj mapi doista nalazi u obuhvatu, odnosno na samom obolu, kulturnog dobra.
Satelitska snimka istog portala Geodetske uprave priča treću priču. Parcela uopće nije oranica, već se na njoj nalaze dvije građevine, a granica čestice 168/11 prolazi točno kroz sredinu krovova oba objekta.
Upitali smo zastupnicu Benčić što se tu dogodilo, tko je Mrkoci i kako je njena obitelj uopće došla u posjed zemljišta u obuhvatu dvorca.
“Moj djed kupio je tu zemlju početkom šezdesetih od privatnih osoba po prezimenu Mrkoci. Znam da iz Poznanovca ima više obitelji s tim prezimenom, kao i da su neki od njih imali zasluge u ratu”, objašnjava Benčić.
Kuća je, naglašava Benčić, građena 1960. godine, kada zemljišne knjige nisu funkcionirale u današnjem obliku, pa se ni pretvaranje oranice u kuću nije službeno provelo. Kasniji zakoni namijenjeni regulaciji gradnje u Hrvatskoj za “nultu” godinu za legalizaciju uzimaju 1968. godinu. Tako prva rečenica Vladinog Vodiča za legalizaciju bespravne gradnje iz lipnja 2012. godine glasi:
“Građevina se smatra legalnom bez obzira ima li akt za gradnju ili nema ako je sagrađena do 15. veljače 1968.”
“Kako se na dijelu naše čestice vodio dio zemljišta koji pripada nogometnom klubu, a dio naše kuće je bio na dijelu koji pripada nogometnom klubu, moja majka je nedavno pokrenula ispravni postupak kojim su ti upisi prepravljeni. U istom postupku je kao vlasnik jedne šestine čestice izbrisan Zvonimir Mrkoci, koji je u trenutku prodaje zemlje bio u Australiji i tako je ostao na papiru zabilježen kao vlasnik jedne šestine. Ali očigledno ta izmjena još nije provedena u digitalnom obliku.”, tvrdi Benčić.
Zastupnica nam je na uvid dostavila više dokumenata i iz kojih je razvidno da su u ispravnom postupku. Prema neslužbenoj verziji izvoda iz katastarskog plana koji nam je dostavila Benčić, izmijenjena je ne samo čestica na kojoj se nalazi kuća Benčićevih, nego i okolne čestice koje su ranije bile rascjepkane na duge i uske “linije”, 168/10, 168/1, 168/2… Dostavljena nam je i rukom pisana izjava Zvonimira Mrkocija, kojom se odriče jedne šestine čestice. Potpisana je 11. ožujka 2025. godine te dopušta Branku Benčiću da se u potpunosti uknjiži na novu česticu koja će biti uređena nakon ispravnog postupka.
Kupoprodajni ugovor između Mrkocija i Benčića ovjeren je 1960.
Prema izvatku iz rješenja Narodnog odbora kotora Zlatar, koji nam je dostavila na uvid, Mrkociji su do zemlje došli 1954. godine “zamjenom za zemljište na kojem je Seljačka radna zadruga ‘Partizan’ Pozanovec zasadila voćnjak”.
Kupoprodajni ugovor kojim je Gabrijel Benčić kupio česticu za sto tisuća dinara od Stjepana, Monike, Ljubice i Danice Mrkoci, ovjeren je 6. prosinca 1960. godine.
Da je kuća doista građena prije 1968. godine svjedoči rješenje o odobrenju za građenje iz listopada 1962. godine Odjela za privredu Narodnog odbora općine Zabok.
Ubojstvo Ritterovih je nakon više od 80 godina još uvijek nerazriješeno. Mediji koji se pozivaju na izjavu Josipa Križa nisu u stanju dogovoriti se sami sa sobom ni na koji su način Ritterovi ubijeni. Usprkos halabuci koja se podigla zbog uplitanja obitelji zastupnice Sandre Benčić, niti jedno svjedočanstvo, nalaz ili trag još uvijek nije prezentiran javnosti. Djed Sandre Benčić zvao se Gabrijel Benčić, a predočila nam je i dokumente iz kojih se vidi da je njen djed zemlju na kojoj je izgradio kuću kupio od privatnih osoba.
