Pobačaj se ne može zakonom zabraniti, ali može se učiniti potpuno nedostupnim

Petar Vidov

Pobačaj se u Hrvatskoj ne može u potpunosti zabraniti, ali se pravo na pristup pobačaju može maksimalno ograničiti. Sažetak je to odluke Ustavnog suda RH, koju je predsjednik tog tijela Miroslav Šeparović javnosti priopćio nakon 26 godina “razmatranja”.

Hrvatskom saboru Ustavni sud dao je dvije godine da donese novi zakon o pobačaju. U međuvremenu ostaje na snazi progresivni jugoslavenski Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, čije odrednice sadržajno, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu protuustavne.

Protuustavan, međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi bio niti puno restriktivniji zakon. “Ustavni sud ponavlja da pitanje ‘kada počinje život’ nije u nadležnosti Ustavnog suda”, navodi se u odluci. To je pitanje, smatra Ustavni sud, u domeni zakonodavca. Koji prilikom odluke u obzir mora uzeti i pravo na privatnost svake osobe, definirano člankom 35. Ustava RH.

Pobačaj na zahtjev u prvih 10 tjedana trudnoće

“S tim u vezi Ustavni sud utvrđuje da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićenu vrijednost uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost. U tom smislu zakonodavac ima slobodu diskrecije u postizanju pravedne ravnoteže između prava žene na slobodu odlučivanja i privatnost, s jedne strane, i javnog interesa da osigura zaštitu nerođenog bića, s druge strane”, tvrdi Ustavni sud.

Iz čega proizlazi i stav Ustavnog suda, eksplicitno izrečen u odluci, da je ženama nužno osigurati period u kojem se pobačaj može obaviti na zahtjev. Trenutne odredbe, prema kojima se pobačaj na zahtjev obavlja do 10. tjedna trudnoće, a nakon toga samo u slučaju opravdanih medicinskih razloga ili ako je do začeća došlo izvršenjem određenih kaznenih djela, prema odluci Ustavnog suda u suglasnosti su s Ustavom RH, na način da ne remete “pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost (članak 35. Ustava) i slobodu i osobnost (članak 22. Ustava), s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost (članak 21. Ustava), s druge strane”.

Ovakvo mišljenje Ustavnog suda zapravo se može tumačiti kao naputak Saboru i Vladi RH da ne skraćuje rok od 10 tjedana tijekom kojih se pobačaj može obaviti na zahtjev. Takvim je rokom, smatra Ustavni sud, ostvarena ravnoteža između prava žene na privatnost i javnog interesa cjelokupnog društva da se zaštiti život nerođenih bića. Kada bi se novim zakonom propisao kraći rok za izvršenje pobačaja na zahtjev, bila bi to osnova za traženje ocjene ustavnosti takvog zakonskog teksta.

Otvoren prostor da pobačaj ostane legalan i dostupan samo na papiru

No, istovremeno Ustavni sud otvoreno poručuje zakonodavcu da mjere kojima bi se ženama onemogućio pristup pobačaju ne bi bile u koliziji s Ustavom RH. Vlada i Sabor tako su slobodni zakonom propisati komplicirani proces obveznih savjetovanja kroz koja bi žene morale proći prije nego im se dopusti pobačaj. Ostaje upitno tko će biti ovlašten da predmetna savjetovanja provodi; u odluci Ustavnog suda nema odredbe koja bi zakonodavcu zabranila da propiše kako se žene prije obavljanja pobačaja moraju konzultirati i npr. sa svećenikom.

Također, može se propisati i da žene prije donošenja odluke moraju proći kroz “primjereno razdoblje razmišljanja”. Čime je zapravo moguće u praksi znatno skratiti desetotjedno razdoblje u kojem je dopušten pobačaj na zahtjev. Nadalje, Ustavni sud savjetuje zakonodavcu i da zakonom riješi pitanje priziva savjesti liječnika koji ne žele obavljati prekide trudnoće. Što ženama može stvoriti dodatne probleme, u slučaju da se priziv savjesti zakonom regulira na način da se istovremeno javnim bolnicama ne propiše obaveza osiguravanja medicinske usluge pobačaja.

I na koncu, što bi potencijalno mogla biti i najspornija odredba novog zakona, Vladi i Saboru prepušteno je da odluče hoće li država, i u kojoj mjeri, uopće snositi troškove pobačaja. Drugim riječima, zakonom se može propisati i da će se pobačaj smatrati uslugom koja nije ni na koji način pokrivena zdravstvenim osiguranjem. U tom je slučaju moguće propisati i “cjenik” zahvaljujući kojem će legalan i siguran pobačaj mnogim ženama slabijeg imovinskog statusa postati u potpunosti nedostupan – zato što ga ne mogu platiti.

Instrukcije po mjeri konzervativaca

Ove “instrukcije”, koje izgledaju kao da su pisane po diktatu hrvatskih neokonzervativaca, nalaze se na samom kraju sudske odluke, u njenoj 50. točki:

“Na zakonodavcu je da, uz nužne zakonodavne promjene iz naprijed navedenih razloga, u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak.

U okviru svoje široke slobode procjene zakonodavac je slobodan odrediti mjere koje smatra svrhovitima da se kroz edukativne i preventivne programe, primjerice uključivanjem reproduktivnog i spolnog obrazovanja, promovira spolno odgovorno ponašanje te odgovornost i muškarca i žene u prevenciji neželjene trudnoće. Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštititi za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu, te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće). Na zakonodavcu je također odrediti hoće li novim zakonom urediti pitanje troškova prekida trudnoće (hoće li ih i u kojim slučajevima snositi žena ili će oni teretiti državni proračun), pitanje priziva savjesti liječnika koji ne žele obavljati prekide trudnoće i sl”.

Makedonski model

Ovakvom odlukom Ustavnog suda onemogućeno je da se u Hrvatsku uvede “poljski model”, na koji se u emisiji “Točka na tjedan” televizije N1 krajem prošle godine pozivala liderica udruge i političke stranke “U ime obitelji” Željka Markić, ali otvorena su vrata za tek nešto manje restriktivan “makedonski model”. Kontroverzni zakon o pobačaju Makedoncima je 2013. godine nametnut pod izlikom nužnosti promijene “zastarjelog” jugoslavenskog zakona. Identična stvar sada se događa u Hrvatskoj.

Red je stoga da ukratko usporedimo ova dva modela. U Poljskoj je pobačaj legalan isključivo u slučajevima silovanja, ugroženosti života žene ili oštećenja fetusa (Wikipedia). U Makedoniji je situacija nešto složenija, pa je pobačaj na zahtjev dozvoljen tijekom prvih 10 tjedana trudnoće, ali samo jednom godišnje, nakon procesa obveznih savjetovanja (Wikipedia, Libela.org, VoxFeminae.net). Za očekivati je da bi aktualna Vlada RH mogla predložiti vrlo sličan zakonski model. To je već praktički otvoreno najavila HDZ-ova saborska zastupnica Branka Juričev-Martinčev (Večernji list).

“Uvjerena sam da će novi zakon biti suvremen i da će se u raspravi donijeti zaključak da majka ima pravo birati, ali samo ako će biti ispunjeni posebni uvjeti. Radit će se na edukaciji, savjetovalištima i na sve moguće načine nastojat ćemo spriječiti i taj broj pobačaja svesti na minimum”, kaže HDZ-ova saborska zastupnica i gradonačelnica Vodica, po struci inače – diplomirana ekonomistica.


Iz kategorije "Analize"