Što znači ovaj simbol, često nas ljudi pitaju misleći da smo nekakvo “tajno” ili “nekršćansko” udruženje. Dakle lav Judinog plemena je starozavjetni simbol, međutim koristi se i u kršćanskoj heraldici kao simbol za Krista (Otkrivenje 5:5)
– A jedan od starješina reče: “Ne plači! Evo pobijedi Lav iz plemena Judina. Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih” – objašnjava svoj simbol Zaklada Vigilare na službenoj Facebook stranici. Nevjernim pratiteljima daju i link na Wikipediju iz kojeg saznajemo da se isti simbol lava koristi u raznim varijacijama te da je, između ostalog, obožavan i među rastafarijancima kao jedna od titula Hallea Selassija.
Međutim, ovog Vigilareovog lava nisu osmislili čelni ljudi te udruge/zaklade Vice Batarelo i Luka Popov dok su promišljali o knjizi Otkrivenja. Njega je za simbol svog tvrdog križarskog TFP (Tradition, Family, and Property) pokreta šezdesetih godina prošlog stoljeća osmislio brazilski konzervativni intelektualac i političar Plinio Correa de Oliviera.
Correa de Oliviera na jednoj konferenciji 1987. godine pojašnjava da je lava izabrao jer on predstavlja moć. Kralj je životinja te stoga mora i biti u zlatnoj boji kraljeva. Pozadina je crvena. “Dvoumio sam se između plave i crvene, ali ne zadugo”, kaže. “Kombinacija dobro izabrane plave sa zlatnom bila bi lijepa, ali plavo donekle neutralizira životnost zlatne. A nisam želio da zastave naše kampanje budu blage. One moraju simbolizirati našu borbu!”
Crkva u Brazilu ih se odrekla
Društvo za promicanje tradicije, obitelji i privatnog vlasništva, kako je na hrvatski jezik Vigilare preveo TFP, međunarodnu asocijaciju povezanih pokreta, začeto je u Brazilu pod nazivom Sociedade Brasilieira de Defensa da Tradicao, Familia e Propriedade 1960. kao konzervativni pokret povezan s dijelovima katoličke crkve s namjerom da onemogući reforme, uključujući one kojima bi se smanjila neograničena moć tamošnjih zemljoposjednika. Plašeći socijalizmom, TFP je pridonio stvaranju preduvjeta za vojni puč 1964. godine koji je izveden uz pomoć SAD-a. U stalnom strahu od komunizma, TFP je 1968. organizirao peticiju koju će poslati Papi Pavlu VI tražeći mjere protiv “lijeve infiltracije” među katoličkim klerom u Južnoj Americi. Potpisalo ju je više od dva milijuna istomišljenika iz Brazila, Argentine, Čilea i Urugvaja. Papa nije podupro njihov stav, što ih nije obeshrabrilo da i tijekom sedamdesetih nastave s akcijama protiv, kako su to oni vidjeli, prevelike pomirljivosti Vatikana prema “crvenoj opasnosti”. Brazilski biskupi od njih se i službeno ograđuju 1985., uz tvrdnju kako oni nemaju nikakve veze sa službenom Crkvom i njihovom hijerarhijom: “Njihov ezoterijski karakter, vjerski fanatizam, kult stvoren oko njihova vođe i njegove majke, zloupotreba imena Svete Djevice Marije, prema izvještajima medija, ne može ni na koji način dobiti odobrenje Crkve. Žao nam je zbog svih neugodnosti prouzročenih djelovanjem ove civilne udruge koja se predstavlja kao katolički vjerski entitet, a nije povezana s legitimnim pastirima. S obzirom na sve navedeno, brazilski biskupi upozoravaju katolike da se ne pridružuju TFP-u i da s njim ne surađuju”.
TFP odgovara da je takva reakcija Crkve rezultat napada na njih u ljevičarskim medijima te da je proizašla iz toga što je u sastavu biskupa u to vrijeme bio premoćno više onih koji su se zalagali za teologiju oslobođenja.
Hrvatski Vigilare dio je dobro razvijene ultrakonzervativne mreže
TFP se ubrzo nakon osnutka raširio i po drugim zemljama Latinske Amerike, u pravilu se stavljajući na stranu vojnih diktatura, a potom i na Sjevernu Ameriku (1973) te u nadolazećim godinama započinje i svoj pohod na Europu.
Prema podacima sa stranice američkog TFP-a, trenutačno u svijetu djeluje preko 50 međusobno povezanih TFP udruga, zaklada i instituta, uključujući i naš Vigilare koji je u Hrvatskoj kao udruga registriran 2011., da bi 2016. bio registriran i kao zaklada. U Zakladnu knjigu kao svrha zaklade upisano je: “Promocija i obrana kulturne baštine i dostignuća kršćanske civilizacije, promocija i obrana kršćanskih vrijednosti, javno ponašanje i moral u društvu i kulturi, promicanje i obrana prava na život od prirodnog začeća do prirodne smrti, promicanje i zaštita prava na dostojanstvo osoba i zajednica na življenje i izražavanje duhovnih, moralnih, nacionalnih i obiteljskih vrednota i uvjerenja bez diskriminacije, ismijavanja i ponižavanja u javnom životu te promicanje izvornog bića braka kao zajednice života muškaraca i žena i značenja obitelji kao temeljne čestice društva u kojoj se podižu djeca”.
Povratak u Srednji vijek
Temeljno djelo na kojem je nastao TFP je rad Plinia Corree de Oliveire: “Revolucija i Kontrarevolucija”. iz 1959. godine.
U njemu se navodi kako su tri velike revolucije glavne točke procesa postupnog uništenja Crkve i kršćanske civilizacije: u 16. stoljeću to su humanizam, renesansa i protestantizam (prva revolucija), u 18. stoljeću Francuska revolucija (druga revolucija) i u 20 stoljeću komunizam (treća revolucija). Te tri revolucije dio su iste velike Revolucije. Putem je došlo do ateizma, razvoda i zagovaranja slobodne ljubavi i na kraju se sve okrenulo i protiv bogatstva.
Monarhija je najbolji oblik vladavine. Tijekom 19. i 20. stoljeća one su postale “objektom neprijateljskog pokreta raširenog svijetom koji je zbacio s vlasti najčasnija prijestolja i dinastije. Iz naše perspektive, masovna produkcija republika diljem svijeta tipični je plod Revolucije i njen glavni aspekt”, tumači utemeljitelj TFP-a.
Iz te se antimonarhijske i antiaristokratske mržnje rađaju licemjerne demokracije koje se protive tradiciji, progone elite, degradiraju opći ton života i stvaraju ambijent vulgarnosti koji predstavlja dominantnu notu kulture i civilizacije – pod pretpostavkom da se koncepti civilizacije i kulture uopće mogu ostvarivati u tim uvjetima, navodi Correa de Oliveira u svom eseju u kojem glorificira Srednji vijek te dekonstruira pogubnost parola “bratstvo, jednakost i sloboda” Francuske revolucije.
“Utopija kojoj vodi Revolucija je svijet čije će zemlje biti ujedinjene i postati samo geografske destinacije, svijet bez ekonomskih razlika kojim će upravljati znanost i tehnologija propagandom i psihologijom, a kako bi postigli, bez nadnaravnog bića, definitivnu sreću ljudi. U takvom svijetu Iskupljenju od strane našeg Gospodara Isusa Krista nema mjesta jer će ljudi nadići zlo uz pomoć znanosti i pretvoriti svijet u tehnološki raj. A nadat će se da će jednog dana nadići i smrt, odnosno na neodređen rok produžiti život.”
Revoluciji se valja othrvati Kontrarevolucijom. Kontrarevolucija je povratak poretka – kršćanske civilizacije, stroge i hijerarhijske, fundamentalno svete, entiegalitarističke i antiliberalne. Kontrarevolucija mora popraviti, čak i više nego je to bilo u Srednjem vijeku, tri kritične točke koje su bile ranjene Revolucijom:
– poštivanje prava Katoličke crkve i Pape – otpor sekularizmu, interkonfesijalizmu, ateizmu i panteizmu i njihovim posljedicama
– hijerarhijski duh koji obilježava sve aspekte društva i države, kulture i života kao suprotnost egalitarnoj metafizici Revolucije
– predanost detektiranju i borbi protiv zla u njegovoj embrionalnoj fazi te kažnjavanju, nepokolebljivom odlučnošću, u svim njegovim manifestacijama.
Kontrarevolucija se odvija u svijesti ljudi te zato značajnu ulogu imaju kultura i umjetnost. “Mora se shvatiti da ako neka osoba uspije, na primjer, zaustaviti nemoralni ili agnostički film ili televizijski program, on će više učiniti za Kontrarevoluciju nego kada bi u sklopu svakodnevnih postupaka u parlamentarnom poretku prouzročio pad i najljevijeg kabineta”.
I diktatura može biti prihvatljiva ako je to kontrarevolucionarna diktatura – diktatura koja je kompletno orijentirana željom za poretkom. “To ne znači da je diktatura neophodna kako bi se porazila Revolucija. Ali u nekim uvjetima, ona to jest”, konstatira taj mislilac.
Gdje je danas Karlo Veliki?
Plinio Correa de Oliveira poživio je do 1995. i dočekao pad Berlinskog zida. Međutim, umjesto da slavi pad komunizma, u pregovoru za jedno novije izdanje “Revolucije i Kontrarevolucije” on se plaši prodora barbarizma s istoka Europe koji zajedno s prodorom muslimana iz arapskih zemalja u Španjolsku predstavlja novu opasnost za Europu. “Moglo bi se konstatirati da se ponavlja scenarij koji je prethodio Srednjem vijeku. Ipak, nešto nedostaje – žar svježe vjere među katoličkom populacijom koja bi se pozvala da se simultano suprotstavi na oba prodora” te se retorički pita: “Gdje se danas može naći čovjek poput Karla Velikog”, referirajući se na križarske ratove iz 8. stoljeća.
Da je duže poživio, vjerojatno bi bio zadovoljan činjenicom da se njegov pokret značajno proširio po bivšoj Istočnoj Europi. Trude se u svojim redovima okupljati plemstvo, a na konferencijama i seminarima u što većoj mjeri oponašati ikonografiju Srednjeg vijeka. Kako izgledaju seminari koji se danas odvijaju u Poljskoj možete vidjeti na videu s Međunarodne studentske konferencije u Poljskoj.
U ekonomskom smislu izraziti su libertarijanci i protive se bilo kakvoj intervenciji države u ekonomiju. Kombiniraju to s fundamentalističkim inzistiranjem na vjerskim dogmama.
“Opus Dei se svrstava negdje između striktnog i umjerenog, dok je TFP iznimno striktan”, opisuje ih Neil Datta, tajnik Europskog parlamentarnog foruma o populaciji i razvoju (EFF) koji je nedavno održao tribinu u Zagrebu u organizaciji Faktografa, HND-a, GONG-a i CMS-a.
Datta od devedesetih istražuje ultrakonzervativne organizacije i mreže koji na europskoj razini propagiraju anti-choice agendu. One su u posljednjem desetljeću značajno narasle i rebrendirale se – od nekoliko amaterskih organizacija bliskih Crkvi narasle su u profesionalne lobističke organizacije koje su registrirane pri centrima moći u Bruxellesu i sjedištu Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu te se trude utjecati na procese odlučivanja o europskim politikama.
Princip djelovanja u svakoj zemlji je sličan. Najprije osnuju Centar za obnovu kulture preko kojeg započinju širenje svojih ideja, odnosno borbu protiv pobačaja i eutanazije, zaštitu tradicionalnog heteroseksualnog braka te nametanje vjerskih načela pod krinkom borbe za vjerske slobode i slobodu govora, kaže Datta. Organizacije su međusobno isprepletene pa ista gospoda sjede u raznim odborima više organizacija u različitim zemljama. U Bruxellesu su zastupljeni preko Federation Pro Europa Christiana. Čelni čovjek je vojvoda Paul Herzog Von Oldenburg, rodbinski i svjetonazorski povezan s Beatrix von Storch, eurozastupnicom i članicom desničarske Alternative za Njemačku (AFD).
Putevi financiranja TFP-a nisu jasni, ali smatra se da se uglavnom financiraju iz donacija, što od pojedinačnih sljedbenika, a što od velikih južnoameričkih donatora ili bogataša iz SAD-a te od prodaje djela njihova utemeljitelja.
Važan faktor za hrvatsku Vladu
Ono zbog čega na njih treba obraćati pažnju jest podatak da hrvatski ultrakonzervativci usko surađuju s pripadnicima TFP-a iz Poljske, a oni su bili i posebni gosti Tradfesta koji se prošle jeseni održao uz prisustvo potpredsjednika hrvatske Vlade Davora Ive Stiera.
Predsjednik Vigilarea Vice Batarelo oduševljeno aplaudira promjenama do kojih je došlo u Poljskoj, a u jednom svom nastupu kazao je kako „Poljska postaje svijetlo nade za kulturu života”. U to su, kazao je, hrabri pojedinci uložili jako puno vremena, znanja i novaca u suprotstavljanju kulturi smrti i militantnom sekularizmu.
Pripadnici poljskog Ordo Iurisa u Poljskoj su organizirali pokušaj zabrane pobačaja čak i u slučaju kad su ugroženi životi trudnice ili djeteta, odnosno kad je trudnoća plod silovanja. Iako je vlada “Prava i pravde” bila za takvo rješenje, u tom su pokušaju spriječeni zbog velikog protesta na poljskim ulicama. Međutim, Ordo Iuris angažirao se i u argumentiranju neustavnosti hrvatskog zakona o pobačaju u postupku koji se vodio na hrvatskom Ustavnom sudu. Sudu su dostavili stručno mišljenje “Međunarodni standardi o pravu na život” iz pera svog glavnog pravnika Aleksandera Stepkowskog.
Da su hrvatske vlasti sklone takvoj suradnji pokazuje i činjenica da je Ivan Prskalo iz Građanske udruge Ordo luris ušao u sastav radne skupine za ratifikaciju Istanbulske konvencije Pri izboru Vladu nije smetalo što ta udruga uopće nije registrirana u Hrvatskoj.
Da bismo ipak završili u šaljivom tonu, izvijestimo i kako je potpredsjednik Vigilarea Luka Popov izbijanje najnovije krize hrvatske Vlade na svom Facebook profilu, na kojem mu stoji da je zaposlen u TFP Croatia, komentirao riječima: “Sad ćemo opet baciti koju milijardicu kuna u vjetar za nove (((demokratske))) izbore. Ne bi li bilo ako ne bolje, onda barem praktičnije i jeftinije, da opet budemo Kraljevina?” Titulu hrvatskog kralja on bi, pod ozbiljno, ponudio Karlu Habsburškom.
Ovaj članak nastao je uz financijsku potporu Europske unije – IPA 2012 “Organizacije civilnoga društva – Mehanizmi unutarnje kontrole za očuvanje standarda EU”, projekt “Protiv rasizma i ksenofobije: za izbjegličku i etničku jednakost” i ne odražava u potpunosti stavove Europske unije.
Aktivnost je sufinancirana sredstvima Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom materijalu isključiva su odgovornost provoditelja projekta.
