Mi smo u izvanrednom stanju i traže se izvanredne mjere”, rekla je, među ostalim, danas predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (N1), govoreći o demografskom slomu istoka zemlje i podigla niz obrva svojih sugrađana.
Ne samo zato što “izvanredno stanje” nikako ne podsjeća na okolnosti kada bi oni pomislili da je nastupilo pravo vrijeme za zasnivanje ili povećanje porodice, a kamoli njenog ostanka unutar granica države u kojoj je ono proglašeno, nego zato što izraz asocira na niz autoritarnih poteza vlasti.
U najboljem (!) slučaju na labavo kontrolirane upade države u privatne živote građana i suspenziju određenih ljudskih prava, kako bi se suzbila ugroženost nacionalne sigurnosti, a u najgorem na duge cijevi na ulicama i policijske satove. Razloga za brigu nema, jer u stvarnosti ta sintagma više ne postoji u hrvatskim zakonima.
“Izvanredno stanje” se zadnji puta spominjalo u odredbama Zakona o obrani, no njegova definicija, da je to stanje “u kojem su uslijed oružanog, terorističkog ili drugog nasilnog djelovanja dovedeni u pitanje sloboda, neovisnost, teritorijalna cjelovitost i ustavni poredak Republike Hrvatske, odnosno opća sigurnost stanovništva i materijalnih dobara izazvana elementarnim nepogodama i tehnološkim havarijama”, izbačena je u doba Ivice Račana 2002. godine. Ovo je pitanje aktualizirano nakon što je Francuska zbog teorističkih napada proglasila upravo izvanredno stanje.
Ustav definira slična stanja, bez korištenja pridjeva “izvanredno”
No, najbliže “izvanrednom stanju” u Hrvatskoj mogu biti situacije opisane u člancima 17. i 101. Ustava Republike Hrvatske, kada se propisuje angažman oružanih snaga, kojima upravlja predsjednica Republike, ili se odgađaju redovni izbori, a zastupnicima trenutnog sastava Sabora se produljuje mandat. Ipak, ne može ga proglasiti predsjednica, ni službeno, niti neslužbeno u sklopu govora o demografiji.
“U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike. Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo. Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi”, kaže članak 17. Ustava RH.
A članak 101. propisuje i povećane ovlasti predsjednice za vrijeme trajanja ratnog stanja. Ona tada može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor nije u zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva pitanja koja zahtijeva ratno stanje.
“U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom. Predsjednik Republike podnijet će uredbe sa zakonskom snagom na potvrdu Hrvatskom saboru čim se bude mogao sastati. Ako Predsjednik Republike ne podnese uredbu Hrvatskom saboru na potvrdu u skladu sa stavkom 3. ovoga članka ili Hrvatski sabor istu ne potvrdi, uredba sa zakonskom snagom prestaje važiti. U slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka Predsjednik Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i predsjedavati tako sazvanoj sjednici Vlade”, navodi Ustav.
Stategija nacionalne sigurnosti spominje ga kao jednu od jezičnih varijacija na temu ugroženosti
Svježa Strategija nacionalne sigurnosti RH spominje taj izraz, primjerice, navodeći da će sustav domovinske sigurnosti pružati potporu upravljanju “u izvanrednim i kriznim stanjima”, ali tek da bi razbila jezičnu monotoniju, koja već navodi izvanredne “situacije”, “okolnosti” i “događaje”, ne kao zaseban i jasno definiran skup protokola i (pre)raspodjele zaduženja.
Stoga, prije nego na pozornicu ponovno stupe tumači iz predsjedničinog savjetničkog kruga ili iz Vlade, nije loše predsjedničino spominjanje “izvanrednog stanja” shvatiti tek kao pjesničku, nespretno izabranu figuru, bez zakonski definirane sadržajne podloge.
