Neugodna suradnja ustaša i četnika

Stefan Gužvica

Jedan od najvećih problema revizionističke historiografije na području bivše Jugoslavije je suradnja između ustaša i četnika, odnosno između raznih hrvatskih i srpskih kolaboracionističkih i fašističkih vojnih postrojbi. Čak i kada se partizanski pokret demonizira ili se suradnja s okupatorom pravda navodno većom opasnošću komunizma po „nacionalni interes“, ona ostaje kao ogroman problem i prijetnja po koherentnost nacionalističkog narativa.

Kako se zajedničke ustaško-četničke borbe mogu opravdati u svjetlu navodno vjekovnog i inherentnog neprijateljstva dva naroda? Jedan jednostavniji odgovor je svakako negacija ustaško-četničke suradnje, čiji je najpopularniji „dokaz“ takozvana „Bitka“ na Lijevča polju, koja se odigrala početkom travnja 1945. godine. Iako mnogo popularnija među pro-četničkim revizionistima, ponekad se nađe i na hrvatskim nacionalističkim portalima i blogovima.

Takav je primjer članka s bloga Hrvatskog nacionalnog fronta, koji se i dalje povremeno dijeli na društvenim mrežama iako je izvorno objavljen 2016. godine. Tekst je na ovaj blog prenesen s portala Kamenjar, gdje je objavljen 2013. godine, a u međuvremenu je uklonjen sa stranice (ali je još uvijek dostupan putem internetskog arhiva Wayback Machine). Još ranije su dijelovi ovog revizionističkog teksta kružili drugim rubnim medijima pa su tako 2012. objavljeni na portalu Dnevno.hr, gdje su i republicirani dvije godine kasnije.

Jugoslavenska historiografija o sukobima četnika i ustaša

Članak počinje općim mjestima o tome kako „svatko ima pravo na dobar glas“ te se „ne smije nikoga klevetati“, a nakon par pasusa prelazi na konkretne tvrdnje o tome tko je to točno oklevetan i koja je priroda klevete. Naime, kleveta je, prema pisanju anonimnog autora, da tijekom Drugog svjetskog rata sukoba među četnicima i ustašama nije bilo.

Tvrdi se da su sukobi bili česti, ali da se o njima u vrijeme socijalizma šutjelo. Međutim, jugoslavenska je historiografija itekako otvoreno pisala o četničko-ustaškim sukobima. Konkretno, Bitka na Lijevča polju spominje se u vjerojatno najpoznatijoj monografiji o Draži Mihailoviću i četničkom pokretu objavljenoj u socijalističkoj Jugoslaviji.

Autor Nikola Milovanović tamo navodi da je u travnju 1945. godine došlo do sukoba četnika Pavla Đurišića s ustašama i domobranima te da su četnici pretrpjeli težak poraz.[1] O istoj temi pisao je 1977. godine dr Radoje Pajović u knjizi „Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941 – 1945“.[2] Netočna je, dakle, tvrdnja iznesena u članku da je ta bitka „bila skrivena u tumačenju povijesti kroz nekoliko desetljeća“.

Drugi sukobi između ustaša i četnika koji se spominju u članku kao navodno skrivani, poput onih u Istočnoj Bosni krajem 1941. i početkom 1942. (kada su se bosanski četnici još uvijek borili na strani partizana) također su bili predmetom istraživanja jugoslavenske historiografije.

Na kraju krajeva, za te vojne operacije (koje su ustaše izvodile zajedno s Nijemcima i Talijanima) postoji i dobro poznat naziv – Druga neprijateljska ofenziva.[3] Četničke borbe s partizanima protiv ustaša (kao i poteškoće na koje su partizani već tada nailazili uslijed nasilja četnika prema nesrpskom stanovništvu) bile su obrađivane i u monografiji o Prvoj proleterskoj brigadi, objavljenoj 1981. godine.[4]

Je li Lijevče polje „novo Kosovo“?

Kao krunski dokaz neprijateljstva četnika i ustaša u članku se navodi izjava Draže Mihailovića na suđenju u Beogradu da je Lijevče polje za srpsku vojsku bilo “novo Kosovo polje”. Naravno, izjava komandanta jedne vojske o bici ne može se sama po sebi uzeti kao (jedini) mjerodavan izvor te su potrebni i neovisni izvori o brojnosti trupa i intenzitetu okršaja. Iako oni postoje, i o njima je pisano, članak Hrvatskog nacionalnog fronta se na njih ne osvrće.

Razlog za to je vjerojatno činjenica da se Bitka na Lijevča Polju teško uopće može i nazvati bitkom. U ovom „novom Kosovu“ poginulo je najviše nekoliko stotina ljudi, a poimenični popis ubijenih sadrži imena samo 38 crnogorskih i 53 hercegovačkih četnika.[5] Sam Mihailović očigledno nije mjerodavan izvor, jer se iz dokumenata vidi da je mislio da Đurišić pod svojom komandom ima oko 8.000 četnika, što je očigledno višestruko preuveličana cifra.[6]

Dakle, sukob između četnika i ustaša na Lijevča polju 1945. godine bio je sukob nižeg intenziteta između dvije vojske koje su međusobno surađivale te imale povremene manje okršaje. Tvrdnja u članku da su četnički gubici na Lijevča polju iznosili „sedam tisuća mrtvih, pet tisuća zarobljenih i pet tisuća vojnika koji su dezertirali“ potpuna je izmišljotina.

Zanimljivo je da i sam članak ne dovodi u pitanje četničku suradnju s NDH, mada je pokušava opravdati na poprilično bizarne načine. Naime, anonimni autor smatra da „valja poznavati okolnosti tog razdoblja“, te tvrdi da je istina da su se četnici povlačili preko NDH, ali „za tako nešto morali su zatražiti i dozvolu.“ Znači li to da traženje dozvole na neki način ublažuje četničko-ustašku suradnju? Ako je traženje dozvole dokaz da te suradnje nije bilo, kako to da se partizani nisu mogli, uz „dozvolu“ NDH, slobodno kretati po ustaškom teritoriju?

Točno je, kao što autor navodi, da se radilo o odmetnutim četnicima koji su često pri povlačenju činili zločine. Suradnja Đurišićevih četnika s ustašama je bila previše čak i za kolaboracionističku vojsku Draže Mihailovića.[7] Autor članka, međutim, ne spominje da je Đurišić svojevoljno stavio svoje trupe pod komandu Crnogorske narodne vojske, koja je bila dio oružanih snaga NDH.[8]

Dakle, Bitka na Lijevča Polju je bila sukob dviju oružanih formacija koje su obje bile pod vrhovnom komandom Nezavisne države Hrvatske. Članak pored toga ne spominje da su Đurišićevi četnici u Bosni u tom trenutku činili zločine ne samo nad hrvatskim i muslimanskim, nego i nad srpskim stanovništvom.[9]

Tko je onda bio protiv koga?

Članak ne propušta da spomene jednu od omiljenih revizionističkih mantri o partizanima kao bivšim četnicima i velikosrbima, navodeći da „su četnici ujutro znali biti četnici, a navečer – partizani“. Iako se ne navodi izvor za ovu tvrdnju, nego samo izvjesna maglovita „ustaška dokumentacija“, ta tvrdnja nije sasvim neistinita. Ono što se izostavlja je činjenica da je isti slučaj bio i s domobranima.

Kao što sam već pisao, domobrani i četnici, kao pripadnici regularnih vojnih jedinica, tri su puta dobili amnestiju od Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Prva je proglašena 30. kolovoza, a druga 21. studenog 1944. godine. Treća je došla nakon oslobođenja, 3. kolovoza 1945. godine, i njome su mnogi bivši pripadnici kolaboracionističkih vojnih formacija, bez obzira na nacionalnost, amnestirani i pušteni iz zarobljeništva. Od amnestije su u svakom trenutku bile izuzete ustaše i ljotićevci, kao pripadnici ideološki fašističkih vojnih snaga, kao i jedinice za koje se moglo dokazati da su činile ratne zločine nad civilnim stanovništvom.

Opsesija pro-ustaških revizionista o preobučenim četnicima nije endemska u Hrvatskoj. Identični mitovi šire se i s druge strane istočne hrvatske granice, gdje pro-četnički autori tvrde kako su partizani bili pro-ustaški nastrojeni i kako su ustaše prelazile u partizane. Ovo, naravno, nije točno, a ti autori najčešće prave sramotne početničke greške, jer ne razlikuju Ustašku vojnicu i Ustaško domobranstvo. Dakle, ne poznaju jednu od osnovnih činjenica vezanih za vojnu povijest Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

Cijela ova priča naizgled je vrlo kompleksna. Ustaše protiv četnika, četnici protiv partizana, partizani protiv ustaša i četnika, partizani i četnici protiv ustaša, četnici s Nijemcima i ustašama protiv partizana, četnici s partizanima protiv Nijemaca i ustaša. Kako onda razumjeti Drugi svjetski rat u Jugoslaviji?

Hrvatski nacionalni front opredijelio se za još jednu revizionističku mantru, lakonski zaključivši da je „sukoba bilo na sve strane“. Iako je ovo istina, ne govori nam ništa, a zadatak historiografije treba biti upravo izvlačenje općih zaključaka iz specifičnih slučajeva, čak i kada specifični slučajevi kompliciraju opće zaključke.

To je logika koja je nacionalistima recimo sasvim razumljiva kada govore da je uspostava NDH, usprkos zločinima, bila ispravan čin, ali potpuno nejasna kada se kaže da je NDH, usprkos povremenim oružanim okršajima, bila saveznica četnika. Metodologija povijesnog revizionizma tako otkriva da počiva na proizvoljnim i nepovijesnim aršinima „nacionalnog interesa“, a ne na težnji ka objektivnosti i saznavanju istine.

Jugoslavenska historiografija u periodu socijalizma ostavljala je prostor za sve kompleksnosti stvarnosti Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije koje današnji nacionalistički narativi pokušavaju prikriti. Usprkos postojanju tabu tema,[10] bila je mnogo naučnija i profesionalnija od današnjih simplističkih revizionističkih pisanja, koja počivaju na metodološkom nacionalizmu, površnim interpretacijama i namjernom ignoriranju povijesnih činjenica, a nerijetko i otvorenim izmišljotinama.

Usprkos trideset godina aktivne kampanje revizije povijesti u Srbiji i Hrvatskoj, opća ocjena četničkog i ustaškog pokreta kao kolaboracionista koji su međusobno surađivali u borbi protiv partizana ostala je do dan-danas neupitna u ozbiljnim historiografskim krugovima.

Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.

 

[1] Nikola Milovanović, „Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, Knjiga 4: Slom“, Beograd 1983, str. 297-298.

[2] Radoje Pajović, „Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941 – 1945“, Cetinje 1977, str. 542-546.

[3] O zajedničkim četničko-partizanskim borbama (i ranim netrpeljivostima) u Istočnoj Bosni pisao je u svojim sjećanjima Kosta Nađ. Kosta Nađ, „U borbama u sarajevskom regionu“, u „Sarajevo u revoluciji: Uspjesi i prevazilaženje poteškoća u razvoju NOP-a (oktobar 1941. – novembar 1943.), Tom 4, Sarajevo 1981, str. 195-225.

[4] Miloš Vuksanović, „Prva proleterska brigada“, Beograd-Titograd 1981, str. 26, 28-30, 42.

[5] Milan Radanović, „Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)“, Beograd 2015, str. 488-489.

[6] Radanović, „Kazna i zločin“, str. 487.

[7] Milovanović, „Slom“, str. 292-294.

[8] Milovanović, „Slom“, str. 293-294.

[9] Milovanović, „Slom“, str. 296.

[10] Može se navesti primjer protjerivanja Nijemaca iz Jugoslavije po principu kolektivne krivnje, ili činjenice da egzekucije na Bleiburgu, iako spominjane, nisu bile predmetom ozbiljnijeg naučnog istraživanja.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Provjera točnosti"