Faktograf.hr

Samo činjenice

Kulturni rat i njegove žrtve

Suvremeni kulturni rat izvezen je iz SAD-a u ostatak svijeta, a rasplamsala ga je internetska komunikacija. Cilj je stvaranje radikalno konzervativnog društva.
Photo by Oladimeji Odunsi on Unsplash

Jedini način da se društvo dovede u red je mlade nagovoriti da postanu konzervativniji. No kako to učiniti kada žene ne žele tek tako lako odustati od prava na legalni pobačaj ili kada je građanima sve normalnije da je netko od njihovih poznanika ili rođaka deklarirani gay koji namjerava postati nečiji supružnik, usvajatelj ili roditelj? Kako bi se mlađe generacije povelo konzervativnijim putem potrebno se pridržavati precizne strategije u tri stupnja, od kojih je na prvom mjestu razvoj visoko motivirane elite koja će koordinirati pažljivo osmišljene akcije. Drugi je korak razvoj mreže institucija, a treći su forsiranje promjena u kulturi i medijima. No niti jedan od tih ciljeva neće donijeti uspjehe ako se snažno ne djeluje na najvažniji dio populacije, na onaj koji je u formativnim godinama kada pohađa vrtiće i škole, a osobitu pažnju treba posvetiti studentima na sveučilištima jer su najotvoreniji za aktivizam I nove ideje. Taj treći, najvažniji dio plana, treba zapravo promijeniti karakter popularne kulture.

Upravo takav precizan plan razvili su prije dvadesetak godina neki od najmoćnijih i najbolje organiziranih američkih konzervativaca poput Paula Weyricha i Jerryja Falwella starijeg, a koji su, kako piše istraživačka novinarka Anne Nelson u knjizi “Shadow Network” (Sjenovita mreža), svoje djelovanje uvijek držali tajnovitim i što dalje od očiju javnosti.

Konzervativci žele preuzeti što više kulturnih institucija, snažno umrežiti crkvene dostojnike s konzervativnim političarima i formirati veliku zajedničku društvenu, kulturnu i političku snagu. Cilj cijelog procesa je preuzimanje sudbene i izvršne vlasti te svih institucija sustava na svim razinama. Iako začetnici tih ideja, koji u konzervativnim krugovima uživaju status legendi, uglavnom nisu više među živima, njihovom ostavštinom svijet bi se mogao baviti još poprilično dugo kroz teške društvene svađe koje danas uglavnom nazivamo kulturnim ratovima.

I ti si kulturni ratnik

“Kulturni rat je rat i u ratu padaju žrtve,“ upečatljiva je izjava Stevea Bannona, američkog konzervativnog stratega koji drži da se jedino pobjedom u kulturnom ratu može ostvariti dugotrajna i temeljita politička i društvena promjena.

Što je zapravo kulturni rat, hoće li minuti zato što Donald Trump više nije predsjednik ili će buknuti još žešće, je li kulturni rat kada slovenski predsjednik Janez Janša smjeni direktore muzeja , kada CNN zabrane pobačaja u Poljskoj naziva plamtećim kulturnim ratom u kojem su bojno polje zapravo ženska tijela, kada vlada mađarskog premijera Viktora Orbana proglasi zakone koji joj omogućuju punu kontrolu nad kazalištima ili kada srbijanske vlasti povelikom novom beogradskom spomeniku Stefanu Nemanji u ruku, umjesto planiranog križa, odluče umetnuti uzdignut mač?

U kulturnim ratovima, koji se šire poput ljetnih požara, desničari posvuda vrište zbog uništavanja nacionalnih identiteta i povijesnih svetinja, dok ljevičari ne mogu vjerovati da se još uvijek toleriraju rasizam, ograničenja seksualnih sloboda, nejednakost spolova, ugroženost manjina. I jedni i drugi pri tome razočarano tvrde da protivnička strana sve više napreduje.

Čak i ako prebacujete TV kanal ili preskačete stranice dnevnog tiska čim ugledate riječ kultura, i vi ste, htjeli-ne htjeli, jedan od kulturnih ratnika jer zacijelo imate mišljenje o vjeronauku u školama, legalizaciji lakih droga, pobačaju, petokraki na neboderu u Rijeci, pozdravu ZDS, Miri Furlan, Thompsonu, prvonagrađenom filmu na dodjeli Oscara ili u pulskoj Areni, o Papi Wojtili, Papi Franji, Povorci ponosa ili Hodu za život. Kulturna sukobljavanja, koja će se, prognozira the Economist, u 2021. sve više intenzivirati, tjerat će nas na razmišljanja o svakojakim temama, od tumačenja Biblije u globalnom zatopljenju do soba za žensko plakanje.

Radikalna vizija društva

Nikada se tu nije radilo o kulturi već samo o političkom ratu, o političkom pokretu koji želi poništiti demokratske principe i nametnuti društveno i pravno uređenje u skladu s njihovom verzijom kršćanstva i biblijskog svjetonazora, koji Bibliju želi uzdignuti iznad Ustava, kaže o kulturnom ratu Katherine Stewart, autorica knjige „The Power Worshippers: Inside the Dangerous Rise of Religious Nationalism.“

Taj pokret, smatra Stewart, nije organiziran oko jedne središnje institucije, kao što bi bio slučaj kod uobičajenih političkih stranaka, već se radi o gustoj mreži svakovrsnih organizacija, neprofitnih, profitnih, tvrtki, lobističkih udruga te mnogih medija. Na čelu svih tih organizacija su međusobno odlično povezani aktivisti i političari koji često, ovisno o potrebama i ciljevima, prelaze iz jedne organizacije u drugu.

Autorica ističe da nisu svi kršćanski vjernici istovremeno i kršćanski nacionalisti jer mnogi „obični“ vjernici ne podržavaju te pokrete i smatraju da neke od aktivnosti teokratske desnice nisu u skladu s autentičnim kršćanskim vjerovanjima. Za ekstremne kršćanske nacionaliste umjesto riječi konzervativac Stewart radije rabi riječ radikal jer smatra da istinski konzervativci, nasuprot radikalima, žele čuvanje demokratskih vrijednosti i toleranciju dočim radikalni kršćanski nacionalisti, pretvarajući se da zastupaju tradicionalne vrijednosti, zapravo ne biraju sredstva u borbi za utjecaj i spremni su na nepoštene poteze i suradnju s bilo kime samo kako bi, primjerice, uspješno lobirali za postavljanje njihovog čovjeka na važnu poziciju u sudstvu.

Pješaštvo u kulturnom ratu su milijuni vjernika koji redovito odlaze u crkvu i brojnošću predstavljaju društvenu i političku snagu, no to su tek građani zaokupljeni svakodnevnim životnim brigama i razmišljanjima o ljubavi, Bogu, Svetom pismu, obitelji, susjedima i društvenoj solidarnosti, o sreći, tuzi i smislu života. Vođe i ideolozi radikalnih pokreta koriste brojnost kršćana kao potencijal za glasove na izborima i svaki postupak, pa i onaj neregularan, opravdavaju riječima poput – „Biblija nam kaže da ne trebamo brinuti ni o čemu.“ Tako je naime odgovorila jedna američka aktivistica upitana je li ikada zabrinuta zbog nekih protudemokratskih radnji kojoj pribjegava njezina organizacija.

Kršćanski ultrakonzervativci organiziraju efikasne kampanje, uspješno koriste društvene mreže, digitalne medije i baze podataka, a osobitu pažnju posvećuju pokrivanju cijelog teritorija neke države radijskim signalom. U američkim saveznim državama, primjerice, u najudaljenijim pustinjskim ili planinskim krajevima na radiju u automobilu moći ćete često pronaći samo jednu radijsku stanicu koja emitira, kako kažu, govorni i glazbeni program kršćanskog sadržaja. Osim rječitih propovjednika na tom programu naći će se i mješavine političkih i religijskih sadržaja, poput nedavno započete emisije kojoj je cilj pomoći konzervativcima da ne budu tužni zbog recentnih političkih događaja.

A za sve te aktivnosti na radiju, televiziji, Internetu i konferencijskim dvoranama potreban je novac, jako puno novca.

Dobra zarada na kulturnim ratovima

“Tada reče Bog: Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što gmiže po zemlji,” stoji u Knjizi Postanka (1:26), a radikalni konzervativci i bogati industrijalci rado koriste biblijski tekst kako bi primjerice negirali globalno zatopljenje i pritom ostvarili pristojnu zaradu.

Kako objašnjava Anne Nelson u “Sjenovitoj mreži”, industrija nafte ostvaruje velike profite u državama poput Teksasa, ali odbija prihvatiti odgovornost za zagađenja okoliša i propise prema kojima bi trebala plaćati više poreza. Stoga čelnici te industrije u suradnji s radikalnim konzervativcima organiziraju složenu, obilato financiranu kampanju i osnivaju institut koji se bavi dokazivanjem da globalno zatopljenje uopće nije problem, odašilju u javnost poruke kojima plaše radnike otkazima te uvjeravaju vjernike da nam čak i Biblija, ili Bog, daju za pravo gospodariti prirodom kako god poželimo.

Brojni su primjeri povezanosti radikalnih konzervativaca i krupnog kapitala, a možda je upravo proizvođač vašeg automobila, paste za zube ili keksa koje grickate dok ovo čitate zapravo izdašni donator organizacija koje se bore za smanjenje prava seksualnih manjina ili ukidanje javnog školstva.

Evo na primjer, kada u automobilu na vozačkom ili suvozačkom sjedalu spustite štitnik od sunca kako biste provjerili frizuru u ogledalcu koje još automatski zasvijetli, prisjetite se da je izumitelj tog zrcala gospodin Edgar Prince  ostvario enormne zarade uspješnim poslovanjem, ali i da je bio gorljiv vjernik u Kršćanskoj Reformskoj Crkvi u Michiganu te član odbora konzervativnih organizacija. Edgarova kćer Betsy udala se pak za člana druge moćne obitelji i sada je poznata kao Betsy DeVos,  ministrica obrazovanja u bivšoj administraciji Donalda Trumpa koja se zalagala za veći utjecaj privatnih i religijskih škola te slabljenje pa gotovo i uništenje državnog javnog školstva. DeVos je naime željela uvesti sustav koji bi roditeljima raspoređivao iz budžetskog novca pokrivene kupone, vaučere za upisivanje djeteta u školu po želji, a ne u javnu državnu školu po, recimo, mjestu stanovanja.

Iako možda na prvi pogled zvuči kao dobra ideja, takav bi sustav vjerojatno stvorio dodatne nejednakosti u društvu jer bi išao na ruku bogatijim i religioznijim obiteljima koje razliku između vaučera i školarine mogu sami uplatiti u skupoj školi ili onoj sa striktnim religioznim kurikulumima, dok bi siromašnijima preostale lošije škole sa slabije plaćenim učiteljima.

Suprug Betsy DeVos je Dick DeVos, bogati nasljednik u obitelji koja je osnovala multinacionalnu kompaniju Amway, koja posluje i u Hrvatskoj, a bračni je par među najutjecajnijim financijerima i aktivistima konzervativnih organizacija. O strastvenoj borbi za promjene u školstvu svjedoči i govor Dicka DeVosa u kojemu poziva na akcije od najmanjih sredina sve do nacionalne razine gdje kaže – „To mora biti borba. Neće biti toliko vidljiva. (…) Trebamo biti pažljivi i ne govoriti previše o tim aktivnostima. Mnoge od tih aktivnosti i politički rad odvijat će se među običnim građanima. Protjecat će tiho i na način kako se politika često čini – jedna po jedna osoba, razgovorom u privatnosti,“ govorio je Dick DeVos u „Heritage Foundation“ (u slobodnom prijevodu Baštinska zaklada) koja je jedna od najvažnijih temeljnih ustanova ultrakonzervativnog pokreta (a o čijem smo utjecaju i povezanosti s hrvatskim konzervativcima na Faktografu već izvještavali).

Donedavni potpredsjednik SAD-a i gorljivi protivnik prava na pobačaj Mike Pence nakon odlaska iz Bijele kuće novi je posao našao upravo u toj zakladi u kojoj će biti savjetnik i redoviti kolumnist za njihovu internetsku stranicu.

Ništa nije upalilo kao pobačaj

Najotvorenija i najglasnija borba u kulturnom ratu vodi se upravo oko prava na pobačaj neželjene trudnoće. U javnosti se stvara dojam da je sasvim jasno tko zagovara pravo na izbor, a tko pravo na život, no prepirke kojima svjedočimo rezultat su zapravo višedesetljetne strpljive kampanje u kojoj je bilo neočekivanih obrata.

Prije skoro šezdeset godina religiozni američki građani nisu se aktivno bavili politikom i nisu bili okupljeni oko zajedničke ideje ili kulturnog pitanja, a radikalni su konzervativci razmišljali kako motivirati desetke milijuna kršćana na okupljanje oko jednog jedinstvenog problema i na taj način ih potaknuti da postanu politička snaga koja će glasati za jednu stranku na izborima. Desetak godina pokušavali su mobilizirati vjernike da se naljute i aktiviraju zbog ukidanja rasne segregacije, zbog pornografije ili zbog ukidanja molitvi u školama, no pogodak u sridu je bio kada su krajem sedamdesetih pokrenuli kampanju protiv prava na pobačaj.

Upravo u to vrijeme u predsjedničku se utrku uključio Ronald Reagan koji inače nije redovito odlazio u crkvu i koji je ranije kao guverner u Kaliforniji čak potpisao uredbe kojima olakšava ženama uvjete za odlazak na pobačaj. No Reagan je u borbi za glasove s nekoliko ispravnih predizbornih poteza i čuvenim govorom u Teksasu pridobio srca vjernika te premoćno pobijedio na predsjedničkim izborima ostavši do danas upamćen kao omiljen konzervativni predsjednik, premda nije, kao što su neki radikali očekivali, učinio više kako bi pobačaj bio znatnije zakonski ograničen ili čak zabranjen.

Možda je u pitanju bio i utjecaj njegove supruge Nancy Reagan koja je rijetko diskutirala o kontroverznim temama, ali je jednom prilikom priznala vlastiti stav da podržava pravo žene na izbor.

I kršćanke abortiraju, zar ne

Ovih godina pak priličnog bi traga mogao ostaviti Donald Trump jer je, smatra analitičarka Bonnie Kristian, ispunio želje desnice tako što je u Vrhovni sud imenovao konzervativne suce od kojih se očekuje da pokrenu značajne korake u ograničavanju prava na pobačaj.

Odnos snaga u Vrhovnom sudu ne odgovara novom američkom predsjedniku Joe Bidenu koji je po tom pitanju nemoćan jer suci su na dužnost imenovani doživotno. Biden najavljuje snažnu podršku pravu na pobačaj, no Demokratska strana po tom pitanju nije uvijek jedinstvena, a komentatori s dužim pamćenjem podsjećaju da se prije nekoliko desetljeća u američkom Kongresu moglo nabrojati više Demokrata nego Republikanaca koji su bili protiv pobačaja. Među njima su, a da bi poslije mijenjali mišljenje, bili Bill Clinton i Al Gore, a i sam Biden je u tim sada zaboravljenim vremenima izjavio kako žena ne bi trebala imati pravo sama odlučiti što će se dogoditi njezinom tijelu.

Kršćanske udruge pak kažu kako bi se broj pobačaja mogao brzo smanjiti i tako da se jednostavno utječe na – kršćanke. Naime, četiri od deset žena koje odluče prekinuti neželjenu trudnoću zapravo redovito pohode crkvu, ali se ne usude tamo bilo kome spomenuti da su odlučile posjetiti kliniku za pobačaj. Među američkim vjernicima značajne su razlike u stavovima te su tako katolici češće skloni tolerirati pobačaj od evangelika – naime, prema istraživanju iz 2019. godine, 56% katolika podržava pravo na legalni pobačaj dok je među evangelicima takvih tek 20%.

Stavovi o pravu na pobačaj i razlike između katolika, protestanata i ostalih građana

Kršćanin je kršćaninu pagan

Zajednički sud o kršćanskim zajednicama u SAD-u nije moguće jednostavno donijeti zbog brojnosti denominacija, silnih razlika u tumačenju vjere, i razmirica u kojima padaju i teške riječi. Iako su se evangelici i katolici uspjeli prije tridesetak godina dogovoriti oko zajedničkih ciljeva i iznjedriti dokument o usklađenom djelovanju, još se uvijek, kao posljedica višestoljetnih razmirica,  čuju incidentne izjave poput one pastora južnih baptista Roberta Jeffressa koji je katolicizam nazvao paganskim kultom podržanim od đavla.

Stoga nije za očekivati da će se u potpunosti složiti adventisti, baptisti, anglikanci, kvekeri, luterani, menoniti, metodisti, pentekostalci, prezbiterijanci, ali i svi njihovi brojni izdanci, no organizacije radikalnih konzervativaca pokušavat će ujedinjavati što više njih barem na najvažnijim bitkama kulturnog rata, posebice oko prava na pobačaj i istospolnih zajednica.

Novca za aktivnosti zasad ne nedostaje, a ima i dovoljno za prelijevanje na druge kontinente gdje su američke kršćanske grupacije potrošile skoro 300 milijuna dolara sumnjivog porijekla na kampanje protiv prava žena i LGBTIQ populacije. Netransparentni začudni putevi tako velikih iznosa su, kaže čelnik Europskog foruma za seksualna i reproduktivna prava Neil Datta, miješanje u političke i sudbene sustave drugih država. Zasad nije moguće razmrsiti gdje su milijuni završili, a koordinatorica Međunarodne kampanje za prava žena na siguran pobačaj Marge Berer tvrdi da bi organizacije protivnika pobačaja, kada bi izvori prihoda iz Sjedinjenih Država presušili, jednostavno nestali jer u svojim zemljama, pretežno onima u istočnoj Europi, zapravo nemaju dovoljnu podršku.

Pravac soba za plakanje

Kulturno ratovanje i razlike u sustavima vrijednosti između istočne i zapadne Europe mogle bi razoriti kontinent, tvrdi Yaroslav Trofimov koji u Wall Street Journalu uspoređuje Poljsku i Irsku, dvije katoličke države koje su krenule različitim putevima. Tko je mogao i sanjati da će u Irskoj, u kojoj su prije četrdesetak godina pilule za kontracepciju bile zabranjene, a dvije se trećine glasača na referendumu izjasnilo za zabranu pobačaja, danas biti legalni istospolni brakovi i pobačaj te da će u vrhu vlasti biti i otvoreni gay Leo Varadkar koji je k tomu imigrantskog, indijskog porijekla. „Irska više nije katolička zemlja jer mladi su pretežno ateisti i agnostici koji smatraju da je crkva u stavu o seksualnosti još uvijek u Srednjem vijeku,“ kaže katolički svećenik Peter McVerry iz Dublina, poznat po osnivanju zaklade koja pomaže beskućnicima.

S druge strane, tko je mogao vjerovati da će Poljska, u koju su žene iz skandinavskih država prije tridesetak godina dolazile u klinike za potpuno legalne pobačaje, danas zabranjivati pobačaj i najavljivati ženama sobe za plakanje. Naime, na pitanje kakvu će podršku pružiti ženama koje bi sukladno novom rigoroznom zakonu bile prisiljene roditi čak i u slučajevima kada su kod ploda utvrđene deformacije, glasnogovornik poljskog ministarstva pravosuđa odgovorio je da će te rodilje prvo dobiti posebnu sobu u kojoj će se moći isplakati, a potom psihološki savjet što im je sljedeće činiti.

„Poljski su korijeni kršćanski i katolički i u Poljskoj, ali i u Europi, počinje povratak bazičnim, prirodnim vrijednostima,“ tvrdi konzervativni poljski političar Robert Telus iskazujući tako čvrst stav poljskih vlasti, ali i želju da se i druge države povedu za njihovim primjerom.

Sve počiva na kulturi, pa i u Hrvatskoj

Hoće li Hrvatska krenuti poljskim ili irskim putem? Stav radikalnih hrvatskih konzervativaca oko toga je ujednačen te je najistaknutija hrvatska pro-life aktivistica i predsjednica građanske udruge “U ime obitelji“ Željka Markić kazala da je Poljska postala svjetionik za sve druge države EU vezano za zaštitu prava djece i za zaštitu ljudskih prava.

Energična gospođa Markić (o čijoj je aktivističkoj agendi Faktograf već detaljnije pisao), sa strankom „Projekt Domovina“ nije uspjela prijeći izborni prag na parlamentarnim izborima 2015. godine, ali smatra da je, kako je objasnila na izlaganju u Poljskoj, posljedica referenduma o braku koji je njezina udruga organizirala 2013. godine bio pad (nominalne) ljevice s vlasti. Predsjednik Ivo Josipović je naime poražen na izborima 2015. godine, a tadašnji premijer Zoran Milanović na parlamentarnim izborima 2016.

Među istaknutim hrvatskim konzervativcima je i Stephen Nikola Bartulica koji u javnosti kontinuirano prenosi ideje iz spektra američkog konzervativizma te kojemu su pripisivali da je mozak operacije iza projekta „U ime obitelji“. Nekadašnji član savjetničkog tima predsjednika Ive Josipovića (što je angažman koji mu prilično zamjeraju neke kolege s hrvatske desnice) i sadašnji saborski zastupnik stranke Domovinski pokret, Bartulica najveću pažnju u svom djelovanju posvećuje upravo kulturi.

„Sve počiva na kulturi (…) jer kultura zapravo je ono što ostaje i čak je važnija od politike (…) dnevna politika se mijenja, ljudi ni ne pamte koji su bili ministri devedesetih ili možda prije pet godina (…), a kultura je ono što određuje zapravo svakodnevni život i ono što ljudi smatraju bitnim, što im je važno,“ ustvrdio je Bartulica koji je također predsjednik neprofitne organizacije Centar za obnovu kulture, te profesor filozofije politike na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Bartulica, čiji politički utjecaj od posljednjih parlamentarnih izbora postojano raste, traži reforme u školstvu na tragu američke vaučerizacije koju smo spomenuli ranije u ovom tekstu te što manju ulogu države u ekonomiji. U promišljanjima o mjestu vjernika u političkom spektru Bartulica se slaže s Papom Pijem XI. koji je prije stotinjak godina rekao da se ne može u isto vrijeme biti iskreni katolik i istinski socijalist, a to bi se moglo nazvati prilično tvrdim stavom, s obzirom da je čak i konzervativni Papa Benedikt XVI. (Ratzinger) prije petnaest godina zapisao da je demokratski socijalizam blizak katoličkoj socijalnoj doktrini te pridonosi formiranju društvene svijesti.

“Tajni holokaust”

Kao poznavatelj konzervativnih ideja na područjima kulture, filozofije i politike, Bartulica sudjeluje na važnim skupovima poput prošlogodišnjeg održanog u Rimu na kojemu je uz uglednike poput Viktora Orbana, Marion Maréchal (nećakinje Marine Le Pen) ili pisca Roda Drehera raspravljao o novom buđenju političke desnice. Na tom su se skupu čula neslaganja s Papom Franjom kojega ultrakonzervativne struje optužuju za ljevičarenje i skretanje katoličke crkve sa smjera koji su zacrtavali njegovi prethodnici, pape Wojtila i Ratzinger.

Obojica su, osobito Ratzinger, smatrali da katolička crkva ne smije popuštati bilo kakvim pritiscima modernog vremena te da mora ostati čvrsta i tvrda u tradicionalnim stavovima, pa makar došlo i do osipanja vjernika na neko vrijeme. Štovatelj takvog razmišljanja je i Matija Štahan, mladi autor kojeg hrvatska publika vjerojatno najbolje poznaje po sudjelovanju u emisiji Peti dan HTV-a.

Dvadesetdevetogodišnji Štahan razočaranje stanjem u hrvatskoj politici prezentira člancima i američkoj publici kojoj objašnjava da se i HDZ i SDP lažno predstavljaju, jedna kao konzervativna, a druga kao socijalistička stranka te da su obje zapravo samo dvije strane istog novčića, nepromijenjene od vremena komunizma. On predviđa veću ulogu za stranke nove ljevice i nove desnice, poput Domovinskog pokreta, Mosta ili Možemo! te zastupa ideje bliske američkom paleokonzervativizmu, tvrđoj struji tradicionalne misli koju je osmišljavao teoretičar Russell Kirk, pobornik apartheida u Južnoj Africi koji je među ostalim utjecao i na tvorca američke alt-right desnice i poznatog neonacista Richarda Spencera.

Hrvatske, pak, glavne medije Štahan naziva hiperliberalnima i protutradicionalnima, a dokaz svojevrsnog totalitarizma u ovo doba vidi u, kako kaže, industrijaliziranom pobačaju kojeg naziva jednim tipom tajnog holokausta.

Smrt Amazoniji, smrt Franji

Kontakti hrvatskih radikalnih konzervativaca sa Sjedinjenim Državama često se spominju u slučaju hrvatske zaklade Vigilare koja sebe smatra, kako stoji na internetskim stranicama udruge, ponosno retrogradnom, a čiji je čelnik Vice Batarelo novog američkog predsjednika Bidena nazvao lažnim katolikom koji je slab, prevrtljiv, mlak i licemjer. Utvrđene su veze Vigilarea s američkim krilom rigidne katoličke organizacije TFP koja je sada pod istragom Vatikana zbog prijetnji papi Franji smrću, a čiji su osnivači bili vrlo bliski s nekim američkim akterima spomenutima na početku ovog teksta, poput znamenitog Paula Weyricha.

U Brazilu iz kojeg je krenuo prije 60 godina, TFP (u originalu na portugalskom Tradição, Família e Propriedade, u slobodnom prijevodu Tradicija, Obitelj, Posjed) zastupa interese veleposjednika (Brazil je među najvećim svjetskim izvoznicima hrane) i poručuje da amazonsku prašumu treba prokrčiti po uzoru na Europu.

Pogledajte, kažu, kako su Benediktinci lijepo prokrčili europske šume nakon pada Rimskog Carstva i radom stvorili plodno tlo; takvo je tlo simbol ljudske kulture, nasuprot šumama koje skrivaju mračne duhove, objašnjavaju u TFP-u tvrdeći da je sječa drveća znak civilizacije, a veličanje vrijednosti šuma zapravo barbarizam. Bog je, zaključuju iz TFP-a na skupu održanom prije godinu i pol, dozvolio postojanje šuma kako bi čovjeka prisilio da se ne pokori prirodi već da ju transformira i nad njom dominira.

Brojanje krvnih zrnaca

Američke stranice TFP-a iskazuju i poštovanje prema nekim našim krajevima tvrdeći da je Široki Brijeg jedini grad na svijetu bez razvoda. Hercegovački je grad postojan u hrvatskoj tradiciji i gotovo 100% katolički, bilježi TFP, no njihovi se podaci ne podudaraju s matičnim knjigama prema kojima je Široki Brijeg 2017. godine bilježio stopu razvoda od oko 10%, te negativan prirodni priraštaj.

Istraživačke analize, kako  redakcije Faktografa tako i više europskih novinara, razotkrile su brojne veze TFP-a i Vigilarea, nakon čega su, kako stoji u prošlogodišnjoj analizi Europskog parlamentarnog foruma za seksualna i reproduktivna prava, uslijedili pad kredibiliteta za čelnike zaklade, promjene u znakovlju, simbolima, logotipima i objavama na društvenim mrežama te se Vigilare od prije koji tjedan više ne nalazi na TFP-ovom popisu vezanih organizacija (poveznice na popis iz siječnja 2021. i sadašnji). Za sada nije poznato u kojoj se mjeri Vigilare povukao iz suradnje s TFP-om, moćne organizacije koja je prisutna u oko 70 svjetskih država i koja se, kako stoji u posljednjem izdanju zbornika „European Conservative“, smatra najvećom mrežom antikomunističkih organizacija na svijetu.

U posljednjem broju tog zbornika, a u uredničkom odboru kojeg sjedi ranije spomenuti saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stjepo Bartulica, hvali se i osnutak nove konzervativne organizacije iz Švedske naziva Oikos čiji je čelnik političar Mattias Karlsson poznat po procjenjivanju koliko se poznati nogometaš Zlatan Ibrahimović, rođen u gradu Malmou, jest ili nije asimilirao u švedsko društvo. Karlssonu se pripisuju kontakti sa švedskim neofašistima poput Daniela Friberga koji pak tiska knjige talijanskog fašističkog filozofa Juliusa Evole, surađuje s ruskim ideologom ultrakonzervativizma Aleksandr Duginom te razvija kulturno-medijske projekte s  već spomenutim američkim neonacistom Richardom Spencerom.

Iako vam se možda zavrtjelo u glavi od tolikih organizacija i aktera bujajuće radikalno-konzervativne svjetske mreže koja, prema analiziranim podacima, pokušava koristiti kulturne ratove i religiozne osjećaje običnih građana za osvajanje vlasti, te bogaćenja i reformiranja društva u svojevrsnu repliku Srednjeg vijeka, napominjemo da se ovdje radi tek o vrhu ledenog brijega ispod kojeg su impozantna organiziranost i razrađena strategija. Iskušavaju se različiti smjerovi djelovanja i traži formula uspjeha kod građana, a o jednom marginalnom rukavcu s moćnim sudionicima pisali smo već ranije u analizi Faktografa o vezama američke, brazilske, europske i ruske krajnje desnice.

Vjerojatno se, ako ste ljevičar, pitate zašto na lijevom političkom i društvenom spektru ne postoje takva organiziranost i financijska potpora koje bi se uspješnije borile za prava manjina i suvremenu kulturu. Ako ste, pak desničar, zacijelo smatrate da se kontinuirano potire nacionalna tradicija i slažete se, primjerice, sa saborskim zastupnikom, bivšim ministrom kulture i istaknutim hrvatskim konzervativcem Zlatkom Hasanbegovićem kada emotivno kritizira prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima kojemu nalazi niz zamjerki.

No ostalo je neodgovoreno pitanje zašto bi zastupniku Hasanbegoviću smetalo da se u nekom hrvatskom igranom filmu promovira ekologija. Hasanbegović se naime nikako ne slaže s člankom zakona koji bi propisivao da audiovizualni programi i sadržaji moraju pridonositi, na primjer, zaštiti okoliša.

Odvezani psi

Globalno zatopljenje i odnos ljudske vrste prema prirodi su već godinama bojno polje u kulturnom ratu u razvijenim državama, a i Hrvatska će, kao država južne Europe, u idućim desetljećima iz prve ruke saznati da su u pravu oni znanstvenici koji upozoravaju na dolazeće poraste razina mora, poplave, suše i zagađenja. Stoga je za očekivati da će se i politički akteri čitavog hrvatskog političkog spektra uskoro iskrenije izjašnjavati jesu li skeptični prema globalnom zatopljenju poput američkih konzervativaca.

Baš je sve postalo kulturni rat, kaže u analizi za Politico novinar Michael Grunwald koji smatra da je situacija zapravo opasna. Kulturni su ratovi tek lagan način da raspravu o kompliciranim političkim pitanjima pojednostavimo i prebacimo u emocijama nabijen razgovor o identitetima, objašnjava Grunwald i slikovito upozorava da je pse rata, kad su jednom pušteni s lanca, teško pozvati natrag.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.