Faktograf.hr

Samo činjenice

Kako se i zašto gomilaju dugovi u zdravstvu

Dugovi u zdravstvu nastaju jer bolnice imaju premale budžete, država ne plaća HZZO-u sve što bi trebala, a samo 34 posto građana doprinosima financira čitav sustav. Nijedna vlada u zadnjih 30 godina nije našla rješenje.
Irina Irina (Pixabay)

Vlada bi do kraja godine za sustav zdravstva trebala osigurati gotovo 10 milijardi kuna, što za redovno poslovanje, što za podmirenje nagomilanih dugova bolnica i ljekarni prema veledrogerijama. Najavio je to Zdravko Marić, ministar financija, nakon što je ovaj tjedan postignut dogovor s veledrogerijama o obročnoj naplati dijela dospjelog duga (1, 2).

Dogovorom postignutim između Vlade i veledrogerija tako je ugašena najnovija kriza s opskrbom lijekova koja se kotrlja od ljeta 2020. godine.

U srpnju prošle godine su veledrogerije – koje služe kao posrednici u nabavci lijekova za hrvatski zdravstveni sustav – zaprijetile obustavom isporuke lijekova zbog nagomilanog duga, a prijetnja je ponovljena u listopadu iste godine. Iako je lani država tri puta intervenirala s ukupno 2,24 milijarde kuna, dug je nastavio rasti te je dosegnuo 6,5 milijardi kuna zbog čega su krajem ožujka 2021. veledrogerije smanjile ili u potpunosti obustavile opskrbu bolnica lijekovima (1, 2, 3).

Početkom travnja veledrogerijama je uplaćeno 900 milijuna kuna, iako su one tražile hitnu uplatu 3,5 milijardi kuna duga i plan plaćanja preostalog duga do kraja godine (1, 2). Pregovori su se nastavili te je postignut dogovor kojim bi postojeći dug do kraja godine trebao biti saniran.

Od travnja do lipnja proračun bi za dugove zdravstva za lijekove trebao ukupno isplatiti 2,7 milijardi kuna. Radi se o iznosu od 900 milijuna kuna mjesečno koji će biti isplaćivan veledrogerijama za dug bolnica i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) za dug ljekarni. Rebalansom proračuna u lipnju trebalo bi se osigurati dodatnih 900 milijuna do milijardu kuna namijenjenih jednokratnoj isplati na ime duga. Do kraja godine plan je osigurati i dodatna sredstva za podmirenje starih dugova.

Država ulaže 10 milijardi kuna, ali dug će opet rasti

Kako je ustvrdio Marić, riječ je o gotovo 10 milijardi kuna koje će država osigurati „da dovede rokove plaćanja u još uvijek iznad zakona propisanih, ali stabilnih 120 dana za ljekarne, 180 za bolnice“.

Zakonski rok plaćanja definiran je Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi i iznosi 30 dana, odnosno iznimno 60 dana ako tako poduzetnici među sobom dogovore. Da država ne poštuje rokove plaćanja prema veledrogerijama u odgovoru na naš upit podsjećaju i iz HUP-Koordinacije veledrogerija navodeći kako se u njihovom slučaju govori o rokovima koji su duži i od godinu dana, „što je čak 6 puta više od onoga što je zakonom definirano“.

No ni nakon veće financijske injekcije u sustav do kraja godine, gomilanje dugova neće stati. Rokovi plaćanja se saniranjem starih dugova neće svesti u zakonski okvir.

Ministar financija svjestan je da će novi dug prema veledrogerijama i dalje rasti. Tako je, govoreći o postignutom dogovoru s veledrogerijama, ustvrdio kako bi im bilo ponuđeno da se dugovi vrate „u isti čas“, kad situacija ne bi bila takva da će nakon toga opet rasti novi dug.

Ovo nije prvi put da država sanira zdravstveni sustav. Kao i sve ranije sanacije dugova u zdravstvu, i ova aktualna će se financirati zaduženjem države, što će dovesti do rasta deficita. Podsjećamo, tri godine prije pandemije Covida-19 država je poslovala uz suficit.

Međutim, suficit državne blagajne u godinama prije pandemije dijelom je ostvaren i zbog nepodmirivanja računa prema dobavljačima lijekova.

Prema podacima HUP-ove Koordinacije veledrogerija, koja od rujna 2017. kada je osnovana kontinuirano prati stanje duga prema najvećim dobavljačima, u zadnje četiri godine država je intervenirala s dodatnim sredstvima u iznosu od 3,24 milijarde kuna za bolničke ustanove u vlasništvu države i županija. Dug je nastavio rasti unatoč intervencijama.

Primjerice, ukupan dug veledrogerijama samo za bolnički sustav u 2017. godini iznosio je preko 2,24 milijarde kuna, a isplaćeno im je 1,27 milijardi kuna. U 2018. godini dug se popeo do razine 2,83 milijarde kuna, dok im je u toj godini isplaćeno nešto više od 487 milijuna kuna. Još su porazniji podaci za 2019. godinu, u kojoj je ukupni dug premašio tri milijarde kuna dok je veledrogerijama plaćeno nepunih 153 milijuna kuna.

Traži se rezanje troškova

Najnovija intervencija države za pokriće dugova zdravstva, prema riječima ministra financija, trebala bi predstavljati „podvlačenje crte“ te „sljedeći korak apsolutno treba biti prije svega troškovno rashodna strana proračuna zdravstva“.

Drugim riječima, očekuje reforma koja bi osigurala stabilno poslovanje zdravstvenog sustava, ali ne tako da se povećaju proračunski izdaci za zdravstvo, nego da se smanje troškovi.

Poruke iz zdravstvenog sustava, međutim, sugeriraju da se s ovogodišnjim “gašenjem požara” neće podvući crta i krenuti u hitro sređivanje stanja u sustavu, kako bi to htio ministar financija. Vili Beroš, ministar zdravstva ustvrdio je kako je dogovor s veledrogerijama rezultat zajedničkog pristupa u rješavanju problematike i s kratkoročnim ciljem da se riješi trenutna situacija.

“Svi skupa smo suglasni da je naš dugoročni cilj provesti reformu zdravstvenog sustava, kako na prihodovnom, tako i na rashodovnom planu, a kako bi zdravstveni sustav ubuduće bio financijski održiv”, ustvrdio je Beroš navodeći i kako se “ne boji tih izazova”.

Nažalost, ministar zdravstva ne pokazuje takvu otvorenost prema novinarskim upitima pa niti nakon nekoliko podsjetnika nismo iz resornog ministarstva dobili odgovore na pitanja koja smo im uputili. Tražili smo od Ministarstva zdravstva podatke o ukupnim iznosima duga, rokovima plaćanja, rastu duga zdravstva u zadnjih deset godina, razlozima stalnog porasta dugova i planovima sanacije.

Cijena sanacije

Ovogodišnja sanacija s 10 milijardi kuna do kraja godine, ako se ostvari, bit će najveća sanacija zdravstva do sada. Veća od one koju je dijelom provela SDP-ova koalicijska Vlada 2013. godine, kada je sustav saniran sa 6,2 milijarde kuna.

Od početka ’90-ih godina do danas sanacije su glavni oblik “reforme” zdravstvenog sustava.

“Sanacija je najlošiji oblik financiranja zdravstvenog sustava, jer se plaćaju najstariji dugovi i demotiviraju oni koji dobro posluju”, ustvrdio je Dražen Jurković, direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske (UPZH) sudjelujući na tematskoj sjednici saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku o hitnoj reformi zdravstvenog sustava.

Potvrđuju to i podaci koje je UPZH prikupio o stanju duga u domaćem zdravstvenom sustavu. Tako, prema podacima s kraja veljače, od ukupno 59 bolnica njih 24 imaju obaveze stare manje od godinu dana, dok 11 bolnica ima neplaćene obaveze stare godinu do dvije. Obaveze starije od dvije godine ili 730 dana, bilježe 24 bolnice.

Tim dugovanjima prema veledrogerijama treba dodati i utužene dugove prema zaposlenima na osnovu prekovremenog rada i povećanja osnovice za izračun plaća.

No ovogodišnja sanacija dugova zdravstva, prema mišljenju UPZH, može biti preduvjet za ozbiljnu reformu zdravstva, odnosno takozvani clean start u tom sustavu.

„Ako ne krenemo ove godine u hitnu reformu, vrlo brzo ćemo se naći u istoj situaciji“, poručio je Jurković. Da je to doista točno, pokazale su sve sanacije i reforme zdravstva iz prošlosti, a nije bilo ministra u tom resoru koji ih nije najavljivao ili počeo provoditi.

Desetljeća reformi u zdravstvu

Zdravstvene reforme, dakle, provodile su sve vlade od ranih ’90-tih godina. Dobar prikaz onog što se u sustavu zbivalo dan je u knjizi O zdravstvu iz ekonomske perspektive koju je uredila Maja Vehovec, a izdao Ekonomski institut u Zagrebu (EIZG) 2014. godine.

„Promjene u zdravstvenom sustavu započele su na samom početku procesa prijelaza s planskog u tržišno gospodarstvo. Međutim, nije se dogodila samo jedna reforma, već je uslijedio niz reformskih pokušaja da se neučinkovit i skup sustav transformira u moderan, kvalitetan i dostupan zdravstveni sustav“, navodi se u knjizi EIZG-a.

Reforma je krenula 1990. godine s centralizacijom sustava prikupljanja sredstava i pojačanom državnom kontrolom nad upravljanjem i financiranjem. Novac je tada bio najveći problem, s obzirom na tadašnji rat i ozbiljne probleme u kojima se nalazilo gospodarstvo. Ipak, dug sustava je devedesetih bio daleko manji nego danas.

Prva zdravstvena reforma iz 1993. godine, kojom je osnovan Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) kao središnja ustanova za financiranje sustava i koja se bavila privatizacijom zdravstva, nije puno učinila kada je riječ o racionalizaciji troškova bolničkog sustava. U periodu od tri godine od početka reforme zdravstvena potrošnja porasla je sa 6,4 na 8,6 posto BDP-a, dok se financijski gubitak počeo pokrivati povremenim sanacijama iz državnog proračuna.

U 2002. godini ponovo dolazi do reforme pa je povećana cijena participacije za cijeli niz zdravstvenih usluga, uvedeno je dopunsko osiguranje, smanjena je visina naknada za bolovanje. Iako je cilj reforme bio uključivanje dodatnih izvora financiranja, ugroženo je načelo dostupnosti zdravstvenih usluga, dok problemi relativno visoke zdravstvene potrošnje i neučinkovitosti nisu odgovarajuće riješeni.

Stoga je HZZO (koji je u sklopu te reforme prestao biti izvanproračunski fond i postao dio središnjeg proračuna) nastavio generirati gubitke koji su iz godine u godinu retroaktivno pokrivani iz državnog proračuna.

„Ambiciozno zamišljena reforma“ iz 2002. godine, nije tako realizirana između ostalog i zbog promjene vlasti nakon izbora 2003. godine nakon čega se „sve do kraja 2005. godine više nisu provodili značajniji reformski zahvati, nego je pažnja većinom bila umjerena na kontrolu određenih grupa izdataka i na širenje baze prihoda za zdravstveni sustav“.

Sve je to dovelo do najave još jedne reforme zdravstvenog sustava pa se 2006. godine, s ciljem obuzdavanja troškova za lijekove, uvode dvije liste lijekova – osnovna bez plaćanja participacije i dopunska s doplatom osiguranika. Ni ta reforma nije financijski stabilizirala sustav te je „trošak sanacije zdravstva u 2007. godini iznosio 1,3 milijarde kuna“, dok je ukupno od 1994. do 2007. u sanaciju zdravstva uloženo 8,6 milijardi kuna.

Kako nastaje dug

Nije nepoznato kako nastaje dug u zdravstvu, prvenstveno dug bolnica. Od 1993. do 1997. godine HZZO je bolnicama obavljene usluge plaćao nakon što bi one ispostavile račune. U lipnju 1997. godine sustav je promijenjen te su uvedeni bolnički limiti. Drugim riječima, bolnice raspolažu s onoliko novca koliko im je odredio HZZO.

No u većini bolnica limit nije dovoljan niti za plaće, priznao je u nedavnom intervjuu za HRT Silvio Bašić, državnik tajnik u Ministarstvu zdravstva navodeći kako negdje 98, a negdje 110 posto limita odlazi na plaće.

Stoga, s onim što ostane, ako išta od mjesečnog proračuna ostane, bolnica ne može pokriti trošak lijekova i medicinske opreme pa se ulazi u dugovanja prema veledrogerijama.

Dugovi rastu iz mjesec u mjesec, dok veledrogerije ne zaprijete blokadama. U tom trenutku uskače država i u pravilu donosi odluku o sanaciji duga kako bi omogućila privremenu normalizaciju poslovanja bolnica.

S druge strane, veledrogerije zbog nelikvidnosti zdravstvenog sustava, rupe u svojim proračunima pokrivaju kreditima, a taj trošak na kraju naplate bolnicama. Krug se uvijek privremeno zatvori, odnosno prelomi preko leđa poreznih obveznika i građana koji plaćaju doprinose za zdravstveno osiguranje. I ta se priča ponavlja više od dva desetljeća.

Sanacija na sanaciju

Iskorak je 2008. godine s novom sanacijom sustava pokušao učiniti Darko Milinović, tadašnji HDZ-ov ministar zdravstva i socijalne politike (danas čelnik stranke LiPO), koji je bolničke limite podigao za 17 posto i otpisao 175 milijuna kuna bolničkih dugova tražeći od ravnatelja bolnica da se zadrže u tadašnjim okvirima zaduženja. Dospjeli je dug bolnica nakon te intervencije pao s 3,8 na 1,7 milijardi kuna (1, 2, 3).

Ta je reforma, među ostalim, povećala kontrolu kako izdataka za lijekove, tako i bolovanja. Povećan je broj usluga koje se plaćaju, što se moglo izbjeći dopunskim zdravstvenim osiguranjem pa je naglo porastao broj njegovih korisnika. No pozitivan efekt na bilancu zdravstvenog sustava umanjila je opća nelikvidnost s obzirom na tadašnju gospodarski krizu. Tako je otkriveno da oko 45 tisuća poslodavaca nije plaćalo zdravstveni doprinos za više od 200 tisuća radnika ili gotovo svakog sedmog aktivnog osiguranika.

Istodobno je proširen krug osoba koje plaćaju obavezno zdravstveno osiguranje pa je tri posto doprinosa postala obveza za umirovljenike kojima mirovina prelazi prosječnu mjesečnu neto plaću (danas taj doprinos plaća 30-tak tisuća umirovljenika), dok je za umirovljenike s nižim mirovinama jedan posto doprinosa pokrivan iz proračuna. Uvedeni su i dodatni izvori financiranja od općeg oporezivanja te duhanskih trošarina. Krenulo se i s administrativnim spajanjem bolnica, što je naišlo na veliki otpor pa se u ozbiljniju racionalizaciju sustava na koncu nije upuštalo.

I taj je pokušaj sanacije i reformiranja sustava, međutim, bio kratkog daha. U 2011. godinu je zdravstvo ušlo s gotovo devet milijardi duga, od čega je oko dvije milijarde već bilo dospjelo.

Ponovna sanacija kreće 2013. godine. U proljeće te godine je Slavko Linić, tadašnji SDP-ov ministar financija, poručio da cijeli sustav do kraja godine treba biti postavljen tako da više ne proizvodi minuse.

Vlada je za sanaciju zdravstva podigla kredit od pet milijardi kuna, a u sanaciju je ukupno utrošeno 6,2 milijarde kuna; s ciljem da se u nekoliko mjeseci rokovi plaćanja s više od godinu dana svedu na 60 dana uz racionalizaciju bolničkog sustava (bez ukidanja pojedinih bolnica). Ni ta reforma nije u cijelosti provedena, niti je sustav prestao proizvoditi minuse.

Limiti bolnicama opet gomilaju dugove

S dolaskom Siniše Varge, drugog ministra zdravstva u tadašnjoj SDP-ovoj Vladi, HZZO se ponovo izdvaja iz proračuna te se dospjeli dugovi smanjuju s 5,6 na 1,8 milijardi kuna. Najavljuje se i postupno smanjivanje bolničkih limita i ponovo prelazak na plaćanje po obavljenoj usluzi. U 2015. godini se tako 20 posto troškova plaćalo po izvršenju, a 80 posto po limitu s planom da se do 2017. godine bolnički limiti svedu na 25 posto prihoda, a da se 75 posto sredstava bolnicama doznačuje temeljem obavljenih usluga.

S promjenom vlasti taj je model pao u vodu (1, 2), a Dario Nakić, ministar zdravstva u kratkotrajnoj Vladi HDZ-a i Mosta, 2016. godine je zaključio kako su limiti bolji za kontrolu troškova u zdravstvu. Fiksni su limiti zadržani u i dvije HDZ-ove vlade pod vodstvom Andreja Plenkovića. Kontrola troškova u zdravstvu putem limita, pak, pretvorila se u eksploziju duga prema veledrogerijama.

„Činjenica je da je sustav zdravstva posljednji lanac nelikvidnosti u našoj zemlji te da su potrebne sveobuhvatne reforme s ciljem njegove dugoročne stabilizacije, zbog čega je potrebno prilagoditi izdatke financijskim mogućnostima. Govorimo o problemu koji je prisutan već više desetljeća i koji je svojevrsna rupa bez dna, pa zato ni periodično podmirivanje dijela starih potraživanja ne može biti dugoročno rješenje“, smatraju u HUP-Koordinaciji veledrogerija.

Gomilanje dugova je prisutno zbog neravnoteže prihodovne i rashodovne strane, što je dodatno eskaliralo pojavom pandemije novog koronavirusa, koja je nametnula i nove troškove. Stoga iz HUP-Koordinacije veledrogerija poručuju kako je u razdoblju kriznih situacija potrebno uvesti i posebni budžet koji bi pokrivao dodatne troškove.

Povijest od ranih ’90-tih do danas pokazuje da zapravo niti jedna Vlada, iako je pokušavala, nije pronašla čarobnu formulu za postavljanje zdravstva na zdrave noge. Reformske poteze izazivala su nagomilana dugovanja, a sanacije su bile kratkoročne i nisu uspjele svesti rokove plaćanja u zakonske okvire pa je i pitanje hoće li to uspjeti Viliju Berošu, aktualnom ministru zdravstva.

Kako reformirati sustav

Sudeći po onom što je rekao na Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku, Beroš ne računa samo na kratkoročne mjere, već bi se prvi dugoročni reformski potezi trebali vidjeti nakon lokalnih izbora jer je „nacrt reformi već neko vrijeme na stolu premijera“.

„Centralizacija zdravstvenih ustanova radi lakšeg upravljanja je nešto što ćemo provesti nakon lokalnih izbora, ako dobijem zeleno svjetlo na razini Vlade“, kazao je Beroš objašnjavajući kako to podrazumijeva prijenos vlasničkih prava na državu kako bi se potrebne promjene mogle provesti. Centralizacija bi, prema Berošu, omogućila bolje upravljanje sustavom, eliminirala bi političke elemente u vođenju ustanova i naglasila financijsku stabilnost.

Osim toga, u planu je revizija javno-zdravstvenih ustanova, ali ne u smislu ukidanja nego, kako je kazao Beroš, preraspodjele djelatnosti koje se u njima obavljaju. Korigirat će i način financiranja sustava određivanja cijena usluga i samih limita s kojima bolnice raspolažu. Ministar najavljuje i pojačanu kontrolu troškova ustanova, ali i reformu primarne zdravstvene skrbi.

Među reformskim idejama su i neke koje u prošlosti nisu prošle. Nekadašnji Berošev stranački kolega i ministar zdravstva Milinović, 2008. godine suočio se sa žestokim otporima kada je pokušao regulirati rad bolničkih liječnika u privatnom sektoru. Danas i Beroš govori o tome da je potrebno jasno regulirati odnos između javnog i privatnog, jer se ne može dogoditi da liječnik koji ima listu čekanja u radno vrijeme radi u privatnoj ordinaciji.

Nije to jedina stara ideja o kojoj se ponovo razmišlja. Aktualni ministar zdravstva stidljivo najavljuje i moguće promjene u sustavu korištenja hitne medicinske skrbi za stanja koja nisu hitna, a to je nešto to bi trebalo regulirati kroz reformu primarne zdravstvene skrbi.

Prema podacima iz analitičke podloge Sektor zdravstva koju je Svjetska banka izradila za potrebe Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine, i na osnovu koje se izrađuje Nacionalni plan oporavka i otpornosti, više je od polovine svih posjeta hitnim medicinskim službama u Hrvatskoj bilo zbog nehitnih stanja. Korištenje hitnih službi za nehitna stanja regulirati je pokušao 2016. godine tadašnji ministar zdravstva Nakić pa su najavljivane naknade za korištenje hitne u nehitnim stanjima, ali i trijaža koju su trebale obavljati medicinske sestre. No ta je ideja naišla na brojne kritike i od nje se odustalo.

Ministarstvo zdravstva uskoro bi u javnost trebalo izaći i s prijedlogom reguliranja prekovremenih sati u sustavu. Podaci koje su prikupili pokazuju da je u zadnje četiri godine broj prekovremenih sati porastao za 30 posto, odnosno u tom je periodu odrađeno 1,6 milijuna prekovremenih sati više, dok je istodobno broj zdravstvenih usluga pao.

Što će i u kojoj mjeri od tih elemenata reforme zdravstvenog sustava biti provedeno i hoće li rezultirati financijskom stabilnošću sustava, tek treba vidjeti. No očito je da su potrebne promjene i na prihodovnoj strani.

Hrvatska pri dnu EU po izdvajanjima za zdravstvo

Prema podacima Europskog statističkog ureda (Eurostat) Hrvatska je pri samom dnu u EU prema izdvajanjima za zdravstvo po glavi stanovnika. Prema zadnjim dostupnim podacima, na razini EU-a se za zdravstvo izdvaja 9,9 posto BDP-a dok se u Hrvatskoj izdvaja 6,8 posto BDP-a.

U apsolutnim brojka Hrvatska po stanovniku za zdravstvo izdvaja 862 eura, a niža izdvajanja od nje bilježe Poljska, Bugarska i Rumunjska. Prosjek EU je, pak, 2.982 eura uloženih u zdravstvo po glavi stanovnika.

Financijska osnova sustava zdravstvene zaštite u Hrvatskoj je kronično opterećena što, kako navodi Svjetska banka, pokazuju financijske obveze u posljednjih dvadeset godina. Stoga je jedan od izazova koji se pred zdravstvom nalazi – kako povećati prihode u situaciji suočavanja s negativnim demografskim promjenama, ali i situaciji u kojoj svega 34 posto stanovnika plaća cjelokupne doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje.

„Ostatak je stanovnika, uključujući starije osobe, pokriven općim porezom“, navodi Svjetska banka zaključujući kako će za vladu biti izazov povećati ili zadržati postojeću prihodovnu osnovu u predstojećim godinama bez značajnog gospodarskog rasta. Povećanje doprinosa nije rješenje pa i Svjetska banka navodi kako je sa stopom od 16,5 posto Hrvatska „već na visokom kraju globalnog spektra s malim, ako ikakvim prostorom za daljnje povećanje“.

I Svjetska banka pritom ukazuje na jedan od problema financiranja, a to su proračunski transferi HZZO-u iz općih poreza, koji iako predstavljaju manje od 20 posto ukupnih izdataka financiranih sredstvima doprinosa, nisu uvijek na vrijeme plaćeni.

Država ne plaća sve što bi trebala

Iako smo HZZO pitali, koliko im je država proteklih godina trebala doznačiti sredstava za skupine osiguranika čije se potrebe financiraju iz općih poreza, trošarina i doprinosa koje „pokriva“ država te koliko je stvarno uplaćeno, cjelovit odgovor nismo dobili.

„Ukupna sredstva doznačena HZZO-u iz proračuna RH u 2020. godini iznosila su 3 milijarde i 769 milijuna kuna“, navode iz HZZO-a objašnjavajući kako ne raspolažu s podacima koliko je sredstva temeljem odredbi Zakona o obveznom osiguranju, kao i Zakonu o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju trebalo biti doznačeno.

Prema podacima Svjetske banke, u 2015. godini država je HZZO-u proslijedila 1,47 milijardi kuna manje, a u 2016. godini 1,64 milijarde. Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, pak, iznosi detaljnije podatke navodeći kako bi godišnje u zdravstveni fond trebalo biti uplaćeno „oko 4,2 do 4,5 milijardi kuna“, ali se godišnje uplaćuje oko 1,5 do dvije milijarde kuna manje.

„Od izlaska HZZO-a iz riznice 2015. godine do 2019. godine uplaćeno je ukupno oko devet milijardi kuna manje“, navode iz UPZH-a dodajući kako je iznimka prošla godina s uplatom od 3,7 milijardi kuna prihoda.

Taj ukupni iznos bio bi i veći da je zdravstvenim zakonima regulirana olakšica za zapošljavanje mladih do 30 godina života za koje poslodavci ne trebaju plaćati doprinose. Manji proračunski transferi, odnosno njihov izostanak u slučaju fiskalne olakšice za zapošljavanje mladih, proteklih mjeseci dio su političke igre, o čemu smo ranije pisali.

U HZZO-u na naš upit navode kako ne raspolažu cjelovitom podacima kada je riječ o fiskalnoj olakšici za mlade. No Lucian Vukelić, ravnatelj HZZO-a, ranije je izjavio kako to HZZO godišnje košta 1,2 milijarde kuna. Na saborskom odboru je podatak precizirao kazavši kako je riječ o 1,27 milijardi kuna godišnje.

„Od 2015. godine se u HZZO trebalo sliti 7,5 milijardi kuna. Da  se to dogodilo, vjerojatno ovog dug ne bi bilo“, kazao je Vukelić. Olakšica za mlade nije regulirana zdravstvenim zakonima pa se doprinos ne refundira HZZO-u. No država, što pokazuju podaci Svjetske banke i UPZH-a, ne refundira u cijelosti ni ono što je obavezna, a i to je problem koji traje više od desetljeća.

I do sada za njega, kao ni za kakvo-takvo postavljanje zdravstva na zdrave noge, prava pilula nije pronađena.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.